Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2417/19 (S. K.)

Odluka donesena 05. 05. 2021.

Nema povrede
Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Kažnjavanje samo na osnovu zakona
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2417/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 05. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj5. maja 2021. godine, u predmetu broj AP-2417/19, rješavajući apelaciju Samira Kurtalića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Samira Kurtalića podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 091358 18 Kž od 14. marta 2019. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 091358 18 K od 1. novembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Samir Kurtalić iz Maoče, Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 7. juna 2019. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud BD) broj 96 0 K 091358 18 Kž od 14. marta 2019. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 K 091358 18 K od 1. novembra 2018. godine. Apelant je zatražio donošenje odluke o privremenoj mjeri kojom se odgađa izvršenje osporene presude Apelacionog suda do donošenja odluke Ustavnog suda po apelaciji.

2. Apelant je dopunio apelaciju 10. juna 2019. godine na način da je otklonio greške iz apelacije u pogledu datuma donošenja osporene presude Apelacionog suda BD i datuma kada mu je uručena.

3. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP-2417/19 od 25. juna 2019. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

4. Osnovni sud je presudom broj 96 OK 091358 18 K od 1. novembra 2018. godine apelanta oglasio krivim da je počinio krivično djelo lažni stečaj iz člana 238. stav 1. tačka a) Krivičnog zakona Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: KZ BD).

5. Apelant je oglašen krivim jer je kao osnivač i direktor preduzeća d.o.o. „Kassek" Maoča, u namjeri da izbjegne plaćanje obaveza tog preduzeća u preciziranim novčanim iznosima prema povjeriocima „Bosna Bank International" d.d. Sarajevo, J.H., d.o.o. „Krivaja Instalacije" Zavidovići, Upravi za indirektno oporezivanje Banja Luka i Federalnom zavodu za MIO/PIO, te svjestan da posjeduje imovinu iz koje njegovi povjerioci mogu namiriti svoja potraživanja, s ciljem da umanji imovinu preduzeća i dovede ga u stanje insolventnosti, prividno prodao preduzeću d.o.o. ,,KGH Instalacije" Maoča, čiji je osnivač i direktor njegova supruga A.K. (u daljnjem tekstu: sporni ugovor), bliže označene nekretnine, nakon čega je 29. maja 2014. godine Osnovnom sudu podnio prijedlog za otvaranje stečajnog postupka nad imovinom preduzeća d.o.o. „Kassek" Maoča, pa je Osnovni sud 21. novembra 2014. godine donio rješenje kojim je otvoren stečajni postupak nad imovinom tog preduzeća.

6. Osnovni sud je primjenom čl. 42.,49., 60., 61., 62. i 63. KZ BD apelantu izrekao uslovnu osudu utvrđujući kaznu zatvora od jedne godine i tri mjeseca koja se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od tri godine ne počini novo krivično djelo i ako u roku od šest mjeseci isplati precizirane novčane iznose oštećenim J.H., d.o.o. „Krivaja Instalacije" Zavidovići, Upravi za indirektno oporezivanje Banja Luka, Federalnom zavodu za MIO/PIO, te u roku od dvije godine precizirani novčani iznos „Bosna Bank International" d.d. Sarajevo. Sa preostalim djelom imovinskopravnih zahtjeva svaki od oštećenih je upućen na parnicu.

7. Osnovni sud je detaljno pobrojao i interpretirao dokaze tužilaštva kao i dokaze koje je apelant proveo u toku postupka.

8. Iz obrazloženja presude dalje proizilazi da je Osnovni sud iskaz apelantove supruge ocijenio nepreciznim i pristrasnim imajući u vidu njen odnos sa apelantom. S tim u vezi je ukazano da se apelantova supruga nije mogla izjasniti ni kada je, ni zbog čega je, kao vlasnik i direktor preduzeća ,,KGH Instalacije" preuzela obaveze i rizike koje nije znala ni precizirati (da investira preko tri miliona KM i zaposli 60 radnika), niti je znala zbog čega je kupila spornu parcelu. Na osnovu navedenog iskaza, sud je pored svih ostalih dokaza nesumnjivo izveo zaključak da je sačinjavanje spornog ugovora bilo očigledno prividno, a što ujedno predstavlja bitni element krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret. Nadalje, ukazano je i da je apelantova supruga posvjedočila da je preduzeće „Kassek" d.o.o. u vrijeme zaključenja spornog ugovora 27. juna 2013. godine dobro poslovalo, a što je u očiglednoj kontradikciji sa Nalazom i mišljenjem vještaka odbrane, koji je u svom Mišljenju naveo da je bilo jasno vidljivo da je preduzeće prije podnošenja zahtjeva za stečaj bilo prezaduženo i da je poslovalo u gubitku od 2011.godine. Također, ukazano je i na apelantov iskaz, koji je dao u svojstvu svjedoka, a u kom je, pored ostalog, istakao da je do 2010. godine shvatio da neće biti u prilici realizovati obaveze preuzete Ugovorom o osnivanju i prodaji prava građenja koji je zaključio sa Vladom BD.

9. Osnovni sud je apelantov iskaz dat u svojstvu svjedoka u pogledu činjenica koje su bile potkrepljene i drugim dokazima prihvatio i cijenio istinitim. S tim u vezi je najprije ukazano da je apelant objasnio način, mjesto i vrijeme, kao i svrhu zaključivanja Ugovora o osnivanju i prodaji prava građenja sa Vladom BD. Nadalje, u svom iskazu je naveo da je predmetno zemljište kao direktor i vlasnik „Kassek" sa svim obavezama prodao preduzeću ,,KGH“ čiji je vlasnik i direktor bila njegova zakonita supruga, kao i da je od navedenog kupca primio kupoprodajnu cijenu u punom iznosu od 42.500 KM. Također, apelant je priznao postojanje svojih obaveza prema J.H., kao i da je imao namjeru da izmiri svoje dugove a ne da zaključenjem spornog ugovora odgovornost prebaci na svoju suprugu. Apelantov stav prilikom zaključenja spornog ugovora kao i tvrdnju da je namjeravao da izmiri svoje obaveze, Osnovni sud je ocijenio neprihvatljivim. S tim u vezi je ukazano da apelant svoja dugovanja nikad nije isplatio, podnio je prijedlog za otvaranje stečaja, a navodeći da njegova supruga i on „nešto pokušavaju", izražavajući se u pluralu u smislu da će ispuniti svoje obaveze, apelant je na očigledan način, a pored svih drugih dokaza, potvrdio da je sporni ugovor zaključen prividno. Prema stavu suda podnošenje prijedloga za stečaj očigledno je uslijedilo radi izbjegavanja svojih obaveza umanjenjem svoje imovine, tako što je dio imovine prividno prodao i prema vlastitoj izjavi primio, kompletnu kupoprodajnu cijenu, iako je i ta okolnost upitna cijeneći da je u spornom ugovoru navedeno da se iznos od 12.799,94 KM ima smatrati isplaćenim zatvaranjem duga iz prethodnog perioda, a iznos od 29.712,46 KM će biti isplaćen prodavcu (apelantu) najdalje do 31. decembra 2013.godine.

10. Iz obrazloženja presude dalje proizilazi da je apelantovo preduzeće imalo obaveze prema J.H., BBI d.d. Sarajevo, „Krivaja instalacije" d.o.o. Zavidovići, UINO BiH i Federalnom zavodu za MIO/PIO, a što je utvrđeno i na osnovu iskaza svjedoka N.J., koji je za apelantovo preduzeće vodio knjigovodstvo, te iskaza stečajnog upravnika M.M.. Nadalje, Osnovni sud je ostvario uvid u pojedinačne prijave potraživanja naprijed navedenih povjerilaca apelantovog preduzeća, te rješenje Osnovnog suda donijeto u stečajnom postupku protiv apelantovog preduzeća od 23. februara 2015. godine u kojim su utvrđena potraživanja svakog od povjerilaca. Također, u presudi su detaljno pobrojani i drugi materijalni dokazi u prilog potraživanja svakog od povjerilaca apelantovog preduzeća (pravosnažne presude, podignuti protest, pregled stanja finansiranja i sl.).

11. Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke I.L. utvrđeno je da je preduzeće „Kassek" u 2011. godini bilo solventno, odnosno da je imovina preduzeća bila veća od ukupnih obaveza, kao i da je zaključenjem spornog ugovora 27. juna 2013. godine imovina preduzeća umanjena za iznos kupoprodajne vrijednosti. Prihvaćen je i nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struje K.I. da je zaključenjem spornog ugovora apelantovo preduzeće smanjilo visinu aktive i da je poslovalo u gubitku od 2011.godine.

12. Na osnovu ocijene provedenih dokaza Osnovni sud je zaključio da sporni ugovor, zaključen između apelanta i njegove supruge, nije zaključen samo zbog naplate kupoprodajne cijene, nego se suština zaključivanja ogledala u posjedovanju parcele za velika investiciona ulaganja, a za koja su se i prodavac i kupac, odnosno apelantova supruga i apelant u svojim iskazima izjasnili u pluralu, odnosno kako je istakao apelant „nešto pokušavaju", a njegova supruga „trebali su napraviti fabriku i zaposliti 60 ljudi". Slijedom navedenog istaknuto je da je apelant zaista imao namjeru otvoriti stečaj nad preduzećem „Kassek" d.o.o. i prestati sa obavljanjem djelatnosti, potražio bi drugog kupca, a ne svoju suprugu koju je prema odredbama spornog ugovora obavezao na milionska ulaganja, pa je očigledno da je apelant imao namjeru svoja investiciona ulaganja ostvarivati preko ,,KGH-lnstalacije“ d.o.o., čiji je vlasnik njegova supruga, a da je prethodno prouzrokovanjem stečaja prestanu njegove dužničke obaveze prema povjeriocima navedenim u izreci presude.

13. Apelacioni sud BD je presudom broj 96 0 K 091358 18 Kž od 14. marta 2019. godine odbio kao neosnovanu žalbe Tužilaštva Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, apelantovih branilaca i apelanta i potvrdio presudu Osnovnog suda.

14. Iz obrazloženja presude proizilazi da su žalbe apelantovih branilaca R.K. i O.M. koje su detaljno interpretirane u obrazloženju presude ocijenjene neosnovanim uz razloge i obrazloženja za svaki od istaknutih navoda.

15. Apelacioni sud BD je neosnovanom ocijenio i apelantovu žalbu. S tim u vezi je ukazano da je prvostepeni sud u izreci koristio izraz imovina preduzeća i da se u činjeničnom opisu ne navodi da je apelant prodao svoju imovinu odnosno da se u obrazloženju navodi da je apelant prividno prodao dio imovine ali da se nigdje ne navodi, kako je neosnovano tvrdio, da je prodao svoju imovinu. Prema stavu Apelacionog suda BD prvostepeni sud je pravilno utvrdio da je apelant dio imovine prividno prodao radi umanjenja svoje imovine i prouzrokovanja stečaja, a sve s motivom i u cilju izbjegavanja plaćanja svojih obaveza, o čemu je prvostepeni sud dao valjane razloge i obrazloženja na st. 16. i 18. odluke. Neosnovanom je ocijenjena i apelantova tvrdnja da je njegovo preduzeće bilo insolventno kad je zaključilo sporni ugovor sa preduzećem njegove supruge. Apelacioni sud se u cjelini saglasio sa stavom prvostepenog suda da se radilo o imovini preduzeća ,,Kassek“ koju je apelant prividno prodao, s ciljem da umanji imovinu preduzeća usled čega bi kao posledica toga bio prouzrokovan stečaj, a sve u cilju izbjegavanja plaćanja obaveza, odnosno na način kako je to navedeno u činjeničnom opisu izreke prvostepene odluke. Prvostepeni sud u obrazloženju nigdje ne navodi da je apelant prodao svoju imovinu, nego da se radi o fiktivnoj prodaji imovine preduzeća odnosno prvostepeni sud u obrazloženju odluke koristi termin imovina preduzeća. Neosnovanom je ocijenjena i apelantova tvrdnja da zaključenjem spornog ugovora nije došlo do smanjenja imovine preduzeća ,,Kassek“. Pogrešnim je ocijenjen i apelantov zaključak da prvostepeni sud ne pravi razliku između imovine preduzeća i njegove lične imovine. S tim u vezi je ukazano da prvostepeni sud cijelo vrijeme govori o imovini preduzeća a da apelant pogrešno tvrdi da je prvostepeni sud utvrdio da je raspolagao svojom imovinom, a ne imovinom preduzeća.

16. Iz obrazloženja presude dalje proizilazi i da je apelant na više mjesta u svojoj žalbi tvrdio i da je preduzeće „Kassek" bilo insolventno i prije zaključenja spornog ugovora, upravo s razlogom da bi se na neargumentovan način izbjegla poslenica takvog postupanja u vidu prouzrokovanja stečaja, a samim tim i obilježje krivičnog djela koje mu se stavlja na teret. Apelacioni sud je neosnovanim ocijenio ove navode ističući da su u suprotnosti sa provedenim dokazima - nalazom i mišljenjem vještaka ekonomske struke I.L. koji je obrazložio finansijsko stanje preduzeća ,,Kassek“, te utvrdio kada je došlo do umanjenja imovine preduzeća i šta je i koju posledicu je zaključenje spornog ugovora (prodaja prava građenja preduzeću „KGH Instalacije") imalo, odnosno da je to za posledicu imalo umanjenje imovine preduzeća „Kassek" jer su tog momenta dugovanja koja je preduzeće imalo prema povjeriocima bila veća od imovine koja je preostala nakon prodaje.

17. Apelacioni sud je zaključio da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio član 238. stav 1. tačka a. KZ BD. S tim u vezi je ukazano da je apelant u cilju izbjegavanja plaćanja svojih obaveza prividnim umanjenjem svoje imovine prouzrokovao stečaj, tako što je dio imovine prividno prodao, na koji način je ostvario obilježje krivičnog djela za koje je oglašen krivim. Tačnim je ocijenjena apelantova tvrdnja da se u činjeničnom opisu navodi da je s ciljem da umanji imovinu preduzeća i dovođenja u stanje insolventnosti preduzeću „KGH Instalacije" prividno prodao navedene nekretnine. S tim u vezi je ukazano da je shodno članu 74. stav 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima BD pravo građenja u pravnom pogledu izjednačeno sa nekretninom, tako da i u pogledu toga nema dileme da se radi o imovini preduzeća. Neosnovanom je ocijenjena apelantova tvrdnja da krivično djelo lažni stečaj prema članu 238. stav

1. KZ BD čini lice koje u cilju izbjegavanja obaveza umanji svoju imovinu pa da ne postoji jedno od bitnih obilježja krivičnog djela (jer je u konkretnom slučaju umanjena imovina preduzeća). U vezi s tim je ukazano da krivično djelo lažni stečaj spada u grupu krivičnih djela protiv privrede, poslovanja i sigurnosti platnog prometa odnosno da je zaštitni objekat privreda i poslovanje kao i platni promet, pa bi u situaciji kada bi se apelantov prigovor prihvatio kao argumentovan to značilo da se legalno mogu preduzimati navedene protivpravne radnje.

18. Apelacioni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je apelantu opozivanje uslovne osude uslovio obavezom da povjeriocima navedenim u izreci odluke isplati dugovane novčane iznose u ostavljenom vremenskom roku. S tim u vezi ukazano je da se radi o pravilno utvrđenim potraživanjima koja ni apelant nije osporavao.

19. Apelant tvrdi da su mu osporenim presudama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 7. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Po apelantovom mišljenju, osporene odluke ne zadovoljavaju standard obrazložene odluke u smislu standarda iz člana 6. stav 1. i člana 7. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi je istakao da su redovni sudovi, suprotno članu 63. stav

1. KZ BD, štetu koja je pričinjena krivičnim djelom i koju su ga obavezali da nadoknadi, izjednačili sa potraživanjima stečajnih dužnika. Po njegovom mišljenju i u slučaju lažnog stečaja, u smislu citirane odredbe, sud mora utvrditi visinu materijalne štete nastale izvršenjem krivičnog djela. Nadalje, apelant tvrdi i da su redovni sudovi propustili da utvrde bitni element krivičnog djela za koje je oglašen krivim - prividnost pravnog posla, te da s tim u vezi ponude valjane razloge i obrazloženja. Neprihvatljivim smatra zaključak redovnih sudova o prividnosti koji se zasniva na bračnoj vezi apelanta (prodavca) sa direktoricom drugog pravnog lica (kupca), zajedno sa njihovim izjavama datim u pluralu. Po njegovom mišljenju prividnost pravnog posla se trebala cijeniti s obzirom na odredbe Zakona o obligacionim odnosima tj. da li je došlo do prenosa prava i da li je isplaćena kupoprodajna cijena. Nadalje, smatra da je član 238. KZ BD ekstenzivno tumačen i da se nije mogao primijeniti u konkretnom slučaju odnosno da se radi o nejasnoj zakonskoj odredbi čija formulacija povlači pitanje „kvaliteta zakona“. S tim u vezi je istakao da navedena odredba sankcioniše slučaj izazivanja lažnog stečaja prividnim ili stvarnim umanjenjem imovine počinioca tog krivičnog djela (,Ko u cilju izbjegavanja plaćanja svojih obaveza, prividnim ili stvarnim umanjenjem svoje imovine prouzrokuje stečaj tako što (…). Pri tom, zakon ne određuje da li je riječ o krivičnoj odgovornosti pravne osobe ili krivičnoj odgovornosti odgovorne osobe, kao što je to slučaj npr. kod nesavjesnog privrednog poslovanja (član 236. i 236a. KZ BD) ili prouzrokovanja stečaja (član 237. KZ BD). Imajući u vidu navedenu zakonsku formulaciju člana 238. KZ BD koja namjeru počinioca (izbjegavanjem plaćanja „svojih obaveza“) i djelo (umanjenje „svoje imovine”) vezuje za prouzrokovanje stečaja, po njegom mišljenju postavlja se pitanje čija se krivična odgovornost ovdje normira. S obzirom da pravni sistem u BiH ne poznaje stečaj fizičkih lica, očito se pod ovom odredbom misli na izazivanje stečaja kod pravnog lica, dok se pod formulacijom „svojih obaveza“ i „umanjenjem svoje imovine“ očito misli na imovinu počinioca - fizičkog lica/odgovorne osobe. Slijedom navedenog, kako u članu 238. KZ BD po njegovom mišljenju nedostaje ko može biti izvršilac ovog krivičnog djela apelant tvrdi da su je redovni sudovi tumačili preširoko i na njegovu štetu na način da su imovinu preduzeća „Kassek“ izjednačili sa njegovom imovinom, te da su krivičnu odgovornost osobe čija je imovina umanjene (misli na preduzeće) izjednačili sa krivičnom odgovornošću odgovorne osobe u pravnoj osobi (sa njegovom odgovornošću). U prilog tvrdnji u ovom dijelu apelant je istakao i da u vrijeme zaključenja spornog ugovora, s obzirom na formulaciju člana 238. stav 1. KZ BD, sudsku praksu (obavještenje Pravosudne komisije BD) odnosno ni uz pravni savjet (Mišljenje Pravobranilaštva BD), nije mogao predvidjeti da će zaključeni ugovor biti tretiran kao prividna prodaja i da će biti oglašen krivim za krivično djelo lažni stečaj.

20. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

21. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

22. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant poziva u suštini odnose na način na koji su redovni sudovi obrazložili utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava. Ustavni sud je, rješavajući slične predmete, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

23. Dovodeći navedene stavove u kontekst konkretnog premeta Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje. Iz obrazloženja osporenih odluka a suprotno apelantovim tvrdnjama u vezi sa proizvoljnom i, kako tvrdi ekstenzivnom primjenom člana 63. stav 1. KZ BD (Obaveze učinioca kom je je izrečena uslovana osuda), proizilazi da su redovni sudovi apelanta obavezali da svakom od pobrojanih povjerioca isplati označene novčane iznose na ime naknade štete koju im je prouzrokovao činjenjem krivičnog djela lažni stečaj. S obzirom da je svaki od povjerilaca prema apelantu imao neizmirena novčana potraživanja, to nemogućnost njihovog namirenja za navedene povjerioce predstavlja štetu koja je nastala izvršenjem krivičnog djela lažni stečaj. Pri tom, iz osporenih odluka proizilazi da su ovi iznosi utvrđeni na temelju prijave potraživanja, podignutog protesta, pravosnažnih presuda, te najzad rješenja o otvaranju stečajnog postupka koji je donio Osnovni sud kao i da utvrđeni iznosi potraživanja a čije postojanje, utvrđeno i na osnovu iskaza svjedoka koji je bio knjigovođa apelantovom predueću i stečajnog upravnika, apelant u toku postupka ni na koji način nije osporio. Stoga je neosnovana apelantova tvrdnja da su redovni sudovi propustili da utvrde štetu nastalu izvršenjem krivičnog djela i da su je poistovjetili sa potraživanjima stečajnih povjerilaca. Nadalje, u vezi sa apelantovom tvrdnjom da je zaključak o prividnosti pravnog posla-spornog ugovora, zasnovan samo na bračnoj vezi između njega kao prodavca i njegove supruge te okolnosti da su se izjašnjavali u pluralu, Ustavni sud zapaža da su upravo apelantova i izjava njegove supruge detaljno analizirane te da je ukazano da se apelantova supruga nije mogla izjasniti ni kada je, ni zbog čega je, kao vlasnik i direktor preduzeća ,,KGH Instalacije" preuzela obaveze i rizike koje nije znala ni precizirati (da investira preko tri miliona KM i zaposli 60 radnika), niti je znala zbog čega je kupila spornu parcelu, da je izjavila da je u vrijeme zaključenja spornog ugovora preduzeće „Kassek“ dobro poslovalo, a što je u očiglednoj kontradikciji sa Nalazom i mišljenjem vještaka odbrane, koji je naveo da je bilo jasno vidljivo da je preduzeće prije podnošenja zahtjeva za stečaj bilo prezaduženo i da je poslovalo u gubitku od 2011.godine. Imajući u vidu navedeno kao i da je apelant izabrao da sporni ugovor zaključi sa preduzećem svoje supruge a ne sa nekim drugim preduzećem i pored činjenice da je to podrazumijevalo preuzimanje krupnih obaveza (milionska ulaganja i zapošljavanje većeg broja lica) i rizika (za slučaj da navedene obaveze ne budu ispunjene plaćanje milionskog iznosa kako je sam apelant u svojoj izjavi naveo), činjenica da su redovni sudovi u prilog zaključka o prividnosti spornog ugovora cijenili i izjave koje su apelant i njegova supruga davali u pluralu („nešto pokušavaju“ i „trebali su napraviti fabriku i zaposliti oko 60 radnika“) ne može se smatrati proizvoljnom i očigledno nije bila jedina i odlučujuća okolnost na kojoj je zasnovan zaključak o prividnosti pravnog posla.

24. Najzad, očigledno je neosnovana i apelantova tvrdnja da je zakonska formulacija člana 238. KZ BD nejasna (jer ne određuje ko je izvršilac krivičnog djela, o čijoj imovini odnosno obavezama se radi) i da pokreće pitanje kvaliteta zakona, te da on ni na osnovu sudske prakse i stručne pravne pomoći nije mogao predvidjeti da će zaključeni ugovor biti tretiran kao prividna prodaja i da će biti oglašen krivim za krivično djelo lažni stečaj. Ustavni sud najprije zapaža da je članom 238. stav 1. KZ BD određeno „Ko u cilju izbjegavanja plaćanja svojih obaveza, prividnim ili stvarnim umanjenjem svoje imovine prouzrokuje stečaj(…)“. Kao što i apelant navodi u apelaciji, domaći pravni sistem ne poznaje stečaj fizičkih lica pa se u tom smislu i formulacija iz citirane zakonske odredbe „svojih obaveza“ i „umanjenjem svoje imovine“ može odnositi upravo na obaveze i imovinu pravnog lica. Nadalje, apelant je oglašen krivim da je kao osnivač i direktor preduzeća „Kassek", u namjeri da izbjegne plaćanje obaveza tog preduzeća prema označenim povjeriocima i s ciljem da umanji imovinu preduzeća i dovede ga u stanje insolventnosti, zaključio sporni ugovor sa preduzećem svoje supruge a nakon čega je podnio prijedlog za otvaranje stečajnog postupka. Stoga, nije proizvoljan zaključak i ne predstavlja ekstenzivno tumačenje, stav drugostepenog suda da bi apelantovo tumačenje citirane odredbe da se formulacija „svojih obaveza“ i „umanjenje svoje imovine“ odnosi na njegove lične obaveze i njegovu ličnu imovinu jer bi to značilo da se dozvoljavaju nelegalne radnje koje su u suprotnosti sa objektom zaštite navedenog krivičnog djela. Također, okolnost da li je u konkretnom slučaju eventualno postojala i krivična odgovornost samog preduzeća, što apelant sugeriše u apelaciji (da su redovni sudovi krivičnu odgovornost osobe čija je imovina umanjene – preduzeća izjednačili sa krivičnom odgovornošću njega kao odgovorne osobe u pravnoj osobi) očigledno je bez značaja za postojanje apelantove krivične odgovornosti i zaključak redovnih sudova da je počinio krivično djelo lažni stečaj. Najzad, Ustavni sud zapaža da samo okolnost da sudovi u BD nisu imali predmete u kojim su odlučivali o krivičnom djelu lažni stečaj, te da je Pravobranilaštvo BD dalo saglasnost na zaključenje spornog ugovora, ne opravdavaju apelantovu tvrdnju da ni na osnovu sudske prakse te stručne pravne pomoći nije mogao znati da će sporni ugovor biti tretiran kao prividna prodaja i da će biti oglašen krivim za krivično djelo lažni stečaj. Pri tom, Ustavni sud zapaža i da iz osporene prvostepene odluke proizilazi da je apelant, saslušan u svojstvu svjedoka, pored ostalog, izjavio da je od Pravobranilaštva BD tražio mišljenje da li je prometovanje prava građenja dozvoljeno a koja činjenica i nije bila sporna u krivičnom postupku. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na koja se pozvao u apelaciji nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati.

25. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1., te prava iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

26. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

27. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2417/19 (S. K.) | Sudska praksa | Aktio