Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4694/19 (I. P.)

Odluka donesena 05. 05. 2021.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Stanarsko pravo
  • Legitimno očekivanje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4694/19

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 05. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4694/19, rješavajući apelaciju Ismete Paljevac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 5. maja 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ismete Paljevac podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 446535 19 Rev od 3. septembra 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 446535 15 Gž od 25. oktobra 2018.

godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 446535 14 P od 23. juna 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Ismeta Paljevac (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Hasan Muminović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 5. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog sud Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 446535 19 Rev od 3. septembra 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 446535 15 Gž od 25. oktobra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 446535 14 P od 23. juna 2015. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Općine Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 24. novembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 30. novembra 2020. godine, Kantonalni sud 4. decembra 2020. godine, a Općinski sud 12. decembra 2020. godine. Tužena nije dostavila odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 446535 14 P od 23. juna 2015. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je stekla svojstvo nosioca stanarskog prava na stanu preciziranom u presudi, kao i pripadajućih zajedničkih dijelova i uređaja zgrade koji služe zgradi kao cjelini, kao i pripadajući dio zemljišta ispod zgrade, što je tužena dužna trpjeti i priznati da apelantica na osnovu ove presude ostvari sva prava i obaveze koja pripadaju nosiocima stanarskog prava. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je ocjenom svih provedenih dokaza, cijeneći ih pojedinačno i dovodeći u međusobnu vezu, taj sud utvrdio da apelanticin tužbeni zahtjev nije osnovan. Navedeno je da u konkretnom slučaju nije sporno da je apelantica uvedena u posjed preciziranog stana od tužene tako što joj je precizirani stan dodijeljen na privremeno korištenje 17. oktobra 2000. godine, a naknadno i na trajno korištenje sa 15. oktobrom 2002. godine. Navedeno je i da je nesporno da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bio Božo Ljubić koji nije podnio zahtjev za povrat predmetnog stana, a nesporno je i da stan nije proglašen napuštenim. Općinski sud je u vezi s tim naveo da apelantica tužbom traži da joj se utvrdi svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, ali da navedeno nije moguće zbog primjene prinudnih propisa. Općinski sud je istakao da primjenom Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova) pravo na kupovinu stana pripada samo licima koja su stekla stanarsko pravo do 6. decembra 2000. godine ili su do tog datuma pred nadležnim sudom ili organom uprave pokrenuli postupak radi stjecanja stanarskog prava. Prema obrazloženju Općinskog suda, nesporno je da je od oktobra 2000. godine apelantica sa svojim članovima porodice u mirnom posjedu preciziranog stana, te njeno pravo na dom radnjama tužene nije povrijeđeno, to je sud primjenom prinudnog propisa odlučio kao u izreci ove presude.

6. Protiv navedene presude apelantica je podnijela žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 65 0 P 446535 15 Gž od 25. oktobra 2018. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju je navedeno da prvostepeni sud nije počinio povrede člana 191. stav 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) jer je svoju presudu obrazložio na pravilan način, odnosno iznio je zaključke o osnovanosti tužbenog zahtjeva na temelju ocjene dokaza svakog pojedinačno i u međusobnoj vezi. Navedeno je da kako je tužbeni zahtjev postavljen deklaratorno na utvrđivanje da je apelantica stekla svojstvo nosioca stanarskog prava na preciziranom stanu prvostepeni sud se, prema obrazloženju Kantonalnog suda, bazirao na utvrđivanje onog činjeničnog stanja koje je relevantno s aspekta primjene materijalnog prava, odnosno odredbi Zakona o stambenim odnosima i Zakona o prodaji stanova. S obzirom na to da, prema obrazloženju Kantonalnog suda, iz ovih propisa proizlazi da se stanarsko pravo moglo steći do 6. decembra 2000. godine, što proizlazi iz odredbe člana 46. Zakona o prodaji stanova, prvostepeni sud je, prema mišljenju Kantonalnog suda, nakon analize pravnih akata na osnovu kojih je apelantica ušla u posjed predmetnog stana, pravilno zaključio da apelantica ne može steći stanarsko pravo ni po jednom osnovu jer joj je precizirani stan dodijeljen na trajno korištenje 15. oktobra 2002. godine, a apelantica je u precizirani stan uselila 18. oktobra 2000. godine na osnovu rješenja o privremenom korištenju. Kantonalni sud je istakao da apelantica stanarsko pravo nije mogla steći nakon što je odredbom Zakona o prodaji stanova određeno do kojeg datuma se moglo stjecati stanarsko pravo, bez obzira na to da li je pravni osnov neometano korištenje stana u periodu dužem od osam godina ili useljenje na osnovu rješenja vlasnika stana o dodjeli na korištenje. Kantonalni sud je obrazložio da apelantica u žalbi neosnovano ukazuje da je prvostepeni sud propustio primijeniti odredbe Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), odnosno član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kojim se štiti pravo na mirno uživanje imovine i član 8. kojim se štiti pravo na dom. U konkretnoj pravnoj stvari, prema obrazloženju tog suda, apelantici se ne osporava pravo na uživanje preciziranog stana, što proizlazi kako iz odgovora na tužbu tako iz akata koje je donio vlasnik stana, odnosno tužena. Kako je obrazložio taj sud apelantica se ne može pozivati u ovakvoj činjeničnog i pravnoj situaciji da joj vlasnik stana osporava pravo na dom ili pravo na imovinu. Ovo iz razloga što je nesporno i što proizlazi iz same žalbe da vlasnik stana-tužena nije pokretala postupak za iseljenje apelantice i članova njenog domaćinstva iz preciziranog stana.

7. Kantonalni sud je istakao i da, suprotno žalbenim navodima, prvostepeni sud nije mogao apelantici utvrditi stanarsko pravo temeljem odluke o dodjeli stanova na korištenje koju je tužena donijela 12. jula 2002. godine s obzirom na to da se tom odlukom utvrđuju kriteriji, mjerila i postupak dodjele na korištenje stanova kojima raspolaže tužena. Navedeno je da pravni osnov za donošenje ove odluke predstavljaju odredbe čl. 5, 24. i 32. Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima pa ona ne sadrži odredbe kojim bi se reguliralo stjecanje imovinskih prava u vezi sa stanovima u vlasništvu tužene. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

8. Protiv navedene presude apelantica je izjavila reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 65 0 P 446535 19 Rev od 3. septembra 2019. godine reviziju odbio. U obrazloženju presude je navedeno da je, suprotno apelanticinim tvrdnjama, Kantonalni sud u obrazloženju svoje presude, prema mišljenju Vrhovnog suda, ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja s aspekta predmeta spora, pravilno primijenivši odredbu člana 231. ZPP-a i pri tome je izveo valjan zaključak da su dokazi izvedeni pred prvostepenim sudom ocijenjeni u skladu sa članom 8. ZPP-a, a u obrazloženju pobijane presude su dati valjani razlozi koji ne protivrječe sadržajima zapisnika, niti stanju dokaza u spisu. Vrhovni sud je obrazložio da nije ostvaren ni revizioni razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Ovo stoga jer je, kako je obrazložio Vrhovni sud, predmet spora apelanticin zahtjev da se utvrdi da je stekla svojstvo nosioca stanarskog prava na preciziranom stanu u koji je uselila u toku 2000. godine, te osnovom tog utvrđenja ostvarivanje prava i obaveza koja pripadaju nosiocu stanarskog prava.

9. U vezi s tim, Vrhovni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje, te istakao da su u konkretnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji nižestepeni sudovi pravilno odbili apelanticin tužbeni zahtjev uz zaključak da se stanarsko pravo u smislu odredbe člana 46. stav (1) i člana 50. Zakona o prodaji stanova moglo stjecati najkasnije do 6. decembra 2000. godine, pa kako je apelantici precizirani stan dodijeljen odlukom tužene od 17. oktobra 2000. godine prvo na privremeno korištenje, a rješenjem od 15. oktobra 2002. godine na trajno korištenje, dakle nakon isteka roka do kada se moglo steći svojstvo nosioca stanarskog prava, to je, prema mišljenju Vrhovnog suda, pravilan stav nižestepenih sudova da apelantica na predmetnom stanu takvim useljenjem nije mogla steći svojstvo nosioca stanarskog prava. Navedeno je i da apelantica neosnovano ponavlja prigovor da joj sama činjenica što ima rješenje o dodjeli predmetnog stana na korištenje daje osnov za utvrđenje stanarskog prava jer iz provedenih dokaza proizlazi da je rješenjem tužene apelantici dodijeljen precizirani stan na korištenje nakon zakonom određenog roka do kada se moglo stjecati svojstvo nosioca stanarskog prava, pa su, prema mišljenju tog suda, svi istaknuti prigovori u tom pravcu neosnovani i bez utjecaja na drugačije rješenje ovog spora. Prema obrazloženju tog suda, bez utjecaja na drugačije rješenje je i apelanticino pozivanje na odredbe Evropske konvencije kojima se štiti pravo na mirno uživanje imovine i pravo na dom jer je u postupku utvrđeno da se apelantici ne osporava pravo na uživanje preciziranog stana. Vrhovni sud je naveo da kako nije bilo povrede odredaba parničnog postupka na koje revizija ukazuje niti povreda na koje taj sud pazi po službenoj dužnosti, a materijalno pravo je pravilno primijenjeno, to je primjenom člana 248. ZPP-a apelanticina revizija odbijena kao neosnovana.

IV. Apelacija

a)Navodi iz apelacije

10. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U opširnoj apelaciji apelantica daje analizu principa prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na dom, te ističe da kršenje navedenih prava vidi u proizvoljnoj primjeni prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Navodi da tužena nije postupila u skladu s odlukom o dodjeli stanova na korištenje jer s apelanticom nije zaključila ugovor o korištenju stana. Apelantica navodi i da je osporenim presudama nesporno došlo do miješanja u njeno pravo na imovinu i dom jer je u posjedu predmetnog stana više od 18 godina, te da su sudovi na njen slučaj pogrešno primijenili Zakon o prodaji stanova jer se on nije mogao primijeniti, već odluka tužene o dodjeli stanova na korištenje. Navodi i da je sve vrijeme korištenja stana plaćala stanarinu, a da tužena nije poduzimala nikakve korake niti pravne radnje protiv apelantice u smislu utvrđivanja nezakonitog korištenja predmetnog stana iz čega se jasno vidi da je taj stan apelanticin dom. Apelantica smatra da obrazloženja osporenih presuda ne zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje jer ne uzimaju u obzir konkretnu situaciju i sve provedene dokaze u međusobnoj vezi. Navodi i da sama činjenica da ima rješenje o korištenju stana podrazumijeva da je stekla stanarsko pravo na tom stanu.

b)Odgovor na apelaciju

11. Vrhovni sud je naveo činjenično stanje i pravni stav, te istakao da je u svojoj presudi dao jasno i argumentirano obrazloženje iz kojeg se jasno vidi da nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva.

12. Kantonalni sud je naveo da ostaje pri činjeničnim i pravnim stavovima navedenim u svojoj presudi, zbog čega smatra da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti.

13. Općinski sud je naveo da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti.

V. Relevantni propisi

14. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07 – odluka Ustavnog suda, 51/07, 72/08, 23/09 – ispravka, 5/10 – odluka Ustavnog suda, 50/12 – odluka Ustavnog suda BiH i 11/13 – rješenje Ustavnog suda BiH), stupio na snagu 6. decembra 1997. godine, za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, glasi:

IX - PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE

Član 46.

Ugovori o korišćenju stana koji su zaključeni u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima do dana stupanja na snagu ovog zakona, prestaju važiti najkasnije u roku od tri godine od dana stupanja na snagu ovog zakona.

Osobe koje su do isteka roka iz stava 1. ovog člana stekle stanarsko pravo ili pravni osnov za zakonito useljenje u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima, imaju pravo otkupa stana po odredbama ovog zakona.

Izuzetno, ugovori o korišćenju stana koji su proglašavani napuštenim ostaju na snazi do isteka roka za podnošenje zahtjeva za kupovinu stana iz člana 8.a Zakona.

Ugovori o korišćenju stana za devastirane stanove ostaju na snazi do sticanja prava na kupovinu stana u skladu sa odredbom člana 7.a stav (2) ovog Zakona.

Član 46.b Osobe koje su do 6. decembra 2000. godine kod nadležnog organa pokrenule postupak prijenosa stanarskog prava prema odredbama Zakona o stambenim odnosima, a do tog dana nije doneseno prvostepeno rješenje, ili je rješenje bilo poništeno i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak, imaju pravo podnijeti zahtjev za kupovinu stana u roku od tri mjeseca od dana kada im je pravomoćnim rješenjem utvrđeno stanarsko pravo.

Osobe koje su do 6. decembra 2000. godine kod nadležnog suda pokrenule postupak radi sticanja stanarskog prava imaju pravo na zaključenje ugovora o korišćenju stana koji im jevlasnik dodijelio u postupku izvršenja sudske odluke i pravo da podnesu zahtjev za kupovinu stana u roku od tri mjeseca od dana zaključenja ugovora o korišćenju stana.

Osobe kojima je do 6. decembra 2000. godine rješenjem dodijeljen stan u izgradnji, stan u postupku eksproprijacije, odnosno stan za koji nije izvršen tehnički prijem, imaju pravo na zaključenje ugovora o korišćenju stana u skladu saodredbama Zakona o stambenim odnosima i pravo da podnesu zahtjev za kupovinu stana u roku od tri mjeseca od dana zaključenja ugovora.

VI. Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 446535 19 Rev od 3. septembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 14. oktobra 2019. godine, a apelacija je podnesena 5. decembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

19. Apelantica pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama prekršena njena prava iz člana II/3.e), k) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1)Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

22. Ustavni sud, prije svega, naglašava da se u konkretnom slučaju radi o postupku vezanom za pitanje stjecanja stanarskog prava. Prema tome, član 6. stav 1. Evropske konvencije je u konkretnom slučaju primjenjiv.

23. Ustavni sud zapaža da apelantica osporava presude redovnih sudova tvrdeći da je tim presudama proizvoljno primijenjeno pravo i da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

24. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava i da li je činjenično stanje tačno i potpuno utvrđeno.

25. Ustavni sud ukazuje da je Zakon o prodaji stanova stupio na snagu 6. decembra 1997. godine, a da je odredbama člana 46. st. 1. i 2. tog zakona propisano da ugovori o korištenju stana koji su zaključeni u skladu s odredbama Zakona o stambenim odnosima do dana stupanja na snagu ovog zakona prestaju važiti najkasnije u roku od tri godine od dana stupanja na snagu ovog zakona, a osobe koje su do isteka roka iz stava 1. ovog člana stekle stanarsko pravo ili pravni osnov za zakonito useljenje u skladu s odredbama Zakona o stambenim odnosima imaju pravo otkupa stana po odredbama ovog zakona. Dakle, iz navedenih odredbi jasno proizlazi da se stanarsko pravo nije moglo stjecati nakon proteka roka od tri godine od stupanja na snagu Zakona o prodaji stanova, odnosno nakon 6. decembra 2000. godine. Kako iz činjenica predmeta, za koje Ustavni sud smatra da su utvrđene u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, proizlazi da je apelantici precizirani stan dodijeljen na trajno korištenje tek 15. oktobra 2002. godine, dakle skoro dvije godine nakon proteka navedenog zakonskog roka, to Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo kada su odbiti apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je stekla stanarsko pravo na preciziranom stanu. Pri tom, Ustavni sud smatra da su, suprotno apelanticinim navodima, redovni sudovi dali analizu svih provedenih dokaza i dali jasno i argumentirano obrazloženje za svoje odluke i da su ta obrazloženja u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Ustavni sud u vezi s tim zapaža i da su redovni sudovi jasno obrazložili zašto se na konkretan slučaj ne može primijeniti odluka tužene o dodjeli stanova na korištenje iz 2002. godine, a s obzirom na to da se radi o odluci tužene kojom su regulirana pitanja i kriteriji vezani za, kako sam naziv odluke kaže, dodjelu stanova na korištenje, a ne vezano za stjecanje stanarskog prava. Ustavni sud, osim toga, zapaža da apelantica navodi i da tužena, nakon što joj je precizirani stan 15. oktobra 2002. godine dodijeljen u trajno korištenje, nije u roku propisanom odlukom tužene o dodjeli stanova na korištenje s apelanticom zaključila ugovor o korištenju stana. Međutim, Ustavni sud ukazuje da pitanje zaključenja ugovora o trajnom korištenju stana nije ni bilo predmet konkretnog sudskog spora, već utvrđenje da je apelantica stekla stanarsko pravo na preciziranom stanu pa se Ustavni sud tim pitanjem u ovoj odluci neće ni baviti. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi neosnovani.

26. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

27. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama prekršeni i pravo na imovinu i pravo na dom. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelantica navode o kršenju ovih prava vezuje za tvrdnje o kršenju prava na pravično suđenje za koje je Ustavni sud utvrdio da nije prekršeno. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da presudama osporenim konkretnom apelacijom nije, kako su to obrazložili i redovni sudovi, dirano u apelanticino pravo „na dom“, niti joj je ono osporeno od tužene na bilo koji način. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da pravo „na dom“ u smislu člana 8. Evropske konvencije ne podrazumijeva i vlasništvo nad prostorom koji se smatra domom, već pretpostavlja adekvatnu vezu osobe s prostorom po osnovu koje se on smatra „domom“. Također, Ustavni sud ukazuje i da apelantica, s obzirom na strogi prekluzivni zakonski rok za stjecanje stanarskog prava od 6. decembra 2000. godine iz Zakona o prodaji stanova, koji je javan i dostupan, nije mogla imati ni „legitimno očekivanje“ da će steći stanarsko pravo ili otkupiti precizirani stan, odnosno da će taj stan postati njena imovina u smislu odredbi člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelanticine navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

28. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pravo kada su odbili apelanticin tužbeni zahtjev da se utvrdi da je stekla stanarsko pravo na preciziranom stanu s obzirom na to da je apelantica ugovor o trajnom korištenju stana dobila u oktobru 2002. godine, dakle skoro dvije godine nakon proteka zakonskog roka iz člana 46. Zakona o prodaji stanova prema kojem se stanarsko pravo nije moglo stjecati nakon proteka roka od tri godine od stupanja na snagu zakona, a koji je istekao 6. decembra 2000. godine i kada su pri tom redovni sudovi dali analizu svih provedenih dokaza i dali jasna i argumentirana obrazloženja za svoje odluke, koja su skladu sa standardima prava na pravično suđenje.

29. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica nije mogla imati ni „legitimno očekivanje“ da će precizirani stan postati njena imovina s obzirom na to da na njemu nije stekla stanarsko pravo u zakonom propisanom roku.

30. Nema kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada tužena apelantici ničim nije osporila pravo da precizirani stan smatra svojim „domom“ u smislu Evropske konvencije, pri čemu pravo „na dom“ ne podrazumijeva i pravo vlasništva nad prostorom koji se smatra „domom“.

31. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4694/19 (I. P.) | Sudska praksa | Aktio