Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1139/21 (M. B.)

Odluka donesena 05. 05. 2021.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Stanarsko pravo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1139/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 05. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. maja 2021. godine, u predmetu broj AP-1139/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Mevlida Bekto, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Mevlida Bekto protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 407958 20 Rev od 11. januara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mevlida Bekto (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Sarajeva, koju zastupa ZAK Jasmir Muratović, Tanja Hadžagić i Ilvana Bijedić iz Sarajeva, podnijela je 8. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 407958 20 Rev od 11. januara 2021. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantkinje da se utvrdi da je prije 6. decembra 2000. godine stekla svojstvo nosioca stanarskog prava na stanu pobliže označenom predmetnom presudom, pa da je tužena (Općina Centar, Sarajevo) dužna da joj prizna svojstvo nosioca stanarskog prava tako da apelantkinja na osnovu prvostepene presude ima sva prava i obaveze koja pripadaju nosiocu stanarskog prava koji je to svojstvo stekao prije 6. decembra 2000. godine. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da su ocjenom prihvaćenih dokaza koje su stranke izvele na glavnoj raspravi kod prvostepenog suda nižestepeni sudovi utvrdili da je prijeratni nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bila Z.S., da je zapisnikom od 31. marta 1992. godine nadležni organ tužene utvrdio da nosilac stanarskog prava koristi predmetni stan, te da je nosilac stanarskog prava umro 19. decembra 1992. godine. Dalje, da je apelantkinja sa članovima porodice bespravno uselila u predmetni stan, te da je predmetni stan proglašen napuštenim 1. avgusta 1992. godine. Takođe, da u evidenciji nadležnog ministarstva Kantona Sarajeva postoji evidentiran zahtjev tužene od 4. avgusta 2005. godine za vraćanje stana na raspolaganje, a da je stanarsko pravo ranijeg nosioca tog prava prestalo momentom smrti, dakle 19. decembra 1992. godine. Vrhovni sud je dalje naveo da, polazeći od prednjeg utvrđenog činjeničnog stanja, smatra da su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava odbili tužbeni zahtjev apelantkinje iz razloga što je stanarsko pravo prijeratnog nosioca tog prava prestalo momentom smrti 19. decembra 1992. godine i od tada se može računati rok od osam godina bespravnog korištenja stana od strane apelantkinje (shodno odredbama člana 30. Zakona o stambenim odnosima), a od 19. decembra 1992. godine do 6. decembra 2000. godine nije istekao rok od osam godina bespravnog korišćenja, zbog čega apelantkinja nije po tom pravnom osnovu stekla stanarsko pravo. Vrhovni sud je takođe naveo da se, osim toga, na predmetni spor ne može primijeniti Zakon o stambenim odnosima jer je stan proglašen napuštenim, već Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i Zakon o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova, pa da, dakle, ni po tom osnovu apelantkinja nije mogla steći stanarsko pravo do 6. decembra 2000. godine.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelantkinja, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Osim toga, apelantkinja se pozvala i na povredu ustavnog prava na nediskriminaciju, ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentovala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelantkinja ističe da se nije mogla zanemariti činjenica da u predmetnom stanu živi 29 godina, pa stoga interes tužene da raspolaže predmetnim stanom ne može prevagnuti nad interesom apelantkinje da ostvari prava na predmetnom stanu u koji je ulagala vlastita sredstva. Takođe navodi da je tužena bila dužna da traži iseljenje apelantkinje pred nadležnim sudom, odnosno da se stara o svojoj imovini i da štiti svoje interese, što u konkretnom slučaju nije činila, pa osporenim odlukama, zapravo, tužena dobija stan za koji „nije pokazala nikakvo interesovanje prije nego što je apelantkinja pokrenula predmetni postupak“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1139/21 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio