Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1015/21 (I. K. i S. K.)

Odluka donesena 23. 06. 2021.

  • Građanska prava i obaveze - utvrđivanje i spor
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1015/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. lipnja 2021. godine, u predmetu broj AP-1015/21, rješavajući apelacije Ivice Karamatića i Salke Kerima, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Ivica Karamatić protiv Rješenja Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 053912 19 Rev od 22. prosinca 2020.

godine;

Salko Kerim protiv Rješenja Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 053911 19 Rev od 28. prosinca 2020.

godine;

zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1015/21

1. Ivica Karamatić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Ivan Herceg odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 27. ožujka 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 P 053912 19 Rev od 22. prosinca 2020. godine.

2. Presudom Općinskoga suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 53 0 P 053912 14 P od 28. kolovoza 2014. godine, ispravljenom rješenjem tog suda od 15. listopada 2014. godine (kojim je predmetna presuda ispravljena na način da umjesto „presuda“ stoji „rješenje“), odbačena je apelantova tužba čiji tužbeni zahtjev je glasio da se utvrdi obaveza drugotuženika (Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, Federalna uprava civilne zaštite, Federalni stožer civilne zaštite) na temelju njegove odluke o odobravanju jednokratne novčane pomoći za saniranje šteta (u daljnjem tekstu: Odluka) prvotuženiku (Općina Čapljina) od 28. prosinca 2012. godine, te da je sredstva iz Odluke dostavio na račun prvotuženika (točka I izreke), da se utvrdi da je prvotuženik od drugotuženika dobio novčana sredstva na temelju Odluke (točka II izreke), te da se naloži tuženicima da solidarno, na temelju Odluke isplate apelantu iznos od 24.010,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom (točka III izreke).

3. Odlučujući o apelantovom prizivu izjavljenom protiv rješenja Općinskog suda od 28. kolovoza 2014. godine, Kantonalni sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je Rješenjem broj 53 0 P 053912 14 Gž od 7. svibnja 2019. godine predmetni priziv odbio kao neutemeljen i prvostupanjsko rješenje potvrdio.

4. Odlučujući o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv rješenja Kantonalnog suda od 7. svibnja 2019. godine, Vrhovni sud je Rješenjem broj 53 0 P 053912 19 Rev od 22. prosinca 2020. godine predmetnu reviziju odbio kao neutemeljenu.

2. AP-1016/21

5. Salko Kerim (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Ivan Herceg odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 26. ožujka 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnoga suda broj 53 0 P 053911 19 Rev od 28. prosinca 2020. godine.

6. Rješenjem Općinskog suda broj 53 0 P 053911 14 P od 20. studenog 2014. godine odbačena je apelantova tužba čiji tužbeni zahtjev je glasio da se utvrdi obaveza drugotuženika (Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, Federalna uprava civilne zaštite, Federalni stožer civilne zaštite) na temelju njegove Odluke prvotuženiku (Općina Čapljina) od 28. prosinca 2012. godine, te da je sredstva iz Odluke dostavio na račun prvotuženika (točka I izreke), da se utvrdi da je prvotuženik od drugotuženika dobio novčana sredstva na temelju Odluke (točka II izreke), te da se naloži tuženicima da solidarno, na temelju Odluke isplate apelantu iznos od 42.574,10 KM sa zakonskom zateznom kamatom (točka III izreke).

7. Odlučujući o apelantovom prizivu izjavljenom protiv rješenja Općinskog suda od 20. studenog 2014. godine, Kantonalni sud je Rješenjem broj 53 0 P 053911 15 Gž od 4. lipnja 2019. godine predmetni priziv odbio kao neutemeljen i prvostupanjsko rješenje potvrdio.

8. Odlučujući o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv rješenja Kantonalnog suda od 4. lipnja 2019. godine, Vrhovni sud je Rješenjem broj 53 0 P 053911 19 Rev od 28. prosinca 2020. godine predmetnu reviziju odbio kao neutemeljenu.

9. U obrazloženju osporenih odluka Vrhovni sud je naveo da se prvostupanjski sud opredijelio na odbacivanje tužbi i iz razloga što apelanti u tužbama predlažu da sud utvrdi činjenicu koja se odnosi na sadržaj Odluke, te činjenicu da su sredstva iz navedene Odluke dostavljena na račun prvotuženika. S tim u svezi, naveo je da se prvostupanjski sud pozvao na odredbu članka 54. st.

1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kojom je propisano da tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave, te je zaključio da su apelanti u konkretnoj pravnoj stvari tražili utvrđivanje činjenica, a ne prava, niti pravnog odnosa, niti utvrđenje istinitosti navedene odluke. Nadalje, u pogledu dijela tužbenog zahtjeva kojim apelanti predlažu da sud naloži tuženicima da solidarno isplate određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama prvostupanjski je sud cijenio činjenicu da sama Odluka kojom je odobreno izdvajanje sredstava (kao jednokratna novčana pomoć i to prvotuženiku određeni novčano iznos za sanaciju i revitalizaciju stanja na objektima u poljoprivrednoj proizvodnji i dodatni novčano iznos za sanaciju iskazanih šteta u poljoprivredi iznad 45.000,00 KM) predstavljala akt uprave kojim uprava po prenesenoj oblasti odlučuje o novčanim sredstvima. S obzirom da je Odlukom odlučivano o pojedinačnim pravima fizičkih osoba, te da je istom na autoritativan način rješavan konkretan slučaj Vrhovni je sud naveo da je prvostupanjski sud utvrdio da se radi o generalnom upravnom aktu koji se odnosi na više osoba koje nisu poimenično navedene, ali se obzirom na dane kriterije veoma jednostavno mogu odrediti. Kako se potraživanja apelanata odnose na navedena utvrđenja i isplatu, u pogledu kojih utvrđenja predstoji obaveza ostvarenja određenih procesno pravnih pretpostavki, koje nisu ostvarene, dok je u pogledu isplate potraživanja odlučivanje u tim sporovima posebnim zakonom dano u nadležnost drugom organu (raspravljanje o ovim pravima i realizaciji tih prava povjereno organima uprave, ustanovljavajući istovremeno sudsku kontrolu u upravnom sporu), Vrhovni je sud naveo da je drugostupanjski sud pravilno odbio priziv apelanata iz razloga što ove pretpostavke u pogledu zahtjeva za utvrđenje nisu ostvarene. Dakle, naveo je da predmetno potraživanje za isplatu spada u nadležnost organa uprave, a ne u parničnu sudsku nadležnost zbog čega su nižestupanjske odluke pravilne i zakonite. Stoga je naveo da su neutemeljene revizijske tvrdnje apelanata da konkretni predmet spada u sudsku nadležnost i da se samo u ovom predmetu može dokazati pravna osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

Spajanje predmeta

10. S obzirom na to da se navedene apelacije pokreću isto pitanje dopustivosti, Ustavni sud, sukladno članku 32. stavak (1) Pravila Ustavnoga suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1015/21. Apelacioni navodi

11. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stava (3) točka h) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

13. Ustavni sud zapaža da apelanti osporavaju odluke redovitih sudova kojima su u jednom dijelu tražili utvrđivanje činjenica, a u drugom dijelu da im tuženici (na osnovu Odluke) solidarno isplate određene novčane iznose na ime jednokratne pomoći za saniranje štete, smatrajući da mu je navedenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu.

14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud, smatra da je potrebno, prije svega, riješiti pitanje primjenjivosti članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije na konkretne slučajeve. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, podržavajući praksu Europskog suda za ljudska prava, ukazivao na to da je odgovor na pitanje je li članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje je li posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-739/07 od 17. rujna 2009. godine, AP-766/12 od 22. listopada 2013. godine i AP-1466/16 od 22. ožujka 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

15. S tim u vezi, Ustavni sud najprije zapaža da apelanti osporavaju odluke donesene u parničnome postupku u kojem su redoviti sudovi odbacili tužbe apelanata u odnosu na zahtjev kojima su tražili da se utvrdi obaveza drugotuženika na temelju Odluke, da je sredstva iz Odluke dostavio na račun prvotuženika i da se utvrdi da je prvotuženik od drugotuženika dobio novčana sredstva na temelju Odluke, pozivanjem na odredbe članka 54. ZPP, te su odbacili tužbe apelanata u odnosu na zahtjev kojim su tražili da im tuženici solidarno isplate određeni novčani iznos na ime jednokratne pomoći za saniranje štete jer zahtjev ne spada u sudsku (parničnu) nadležnost. Dakle, u predmetnom postupku se nije odlučivalo o „građanskim pravima i obavezama“ apelanata u smislu značenja prava na pravično suđenje, budući da su tužbe u jednom dijelu odbačene, jer su apelanti svojim tužbenim zahtjevom tražili utvrđivanje činjenica, a ne prava, niti pravnog odnosa, a u drugom dijelu zbog nenadležnosti. Iz navedenog dalje slijedi da su apelacije u odnosu na navodne povrede članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

16. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da se u predmetnim postupcima nije odlučivalo ni o imovinskim pravima apelanata iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, slijedom čega su i navodi apelanata o kršenju tog prava ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1015/21 (I. K. i S. K.) | Sudska praksa | Aktio