Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1120/21 (Lovačko društvo Radovanj - Posušje)
Odluka donesena 05. 05. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Materijalna šteta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1120/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. svibnja 2021. godine, u predmetu broj AP-1120/21, rješavajući apelaciju koju je podnijelo Lovačko društvo Radovanj - Posušje, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka
58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijelo Lovačko društvo Radovanj - Posušje protiv Presude Kantonalnoga suda u Širokome Brijegu broj 64 0 Mal 046942 19 Gž od 18. veljače 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Širokome Brijegu broj 64 0 Mal 046942 18 Mal od 9. listopada 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Lovačko društvo Radovanj - Posušje (u daljnjemu tekstu: apelant), kojega zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškoga, podnio je 6. travnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Širokome Brijegu (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 Mal 046942 19 Gž od 18. veljače 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Širokome Brijegu broj 64 0 Mal 046942 18 Mal od 9. listopada 2019. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, obvezani su tuženici (JP Ceste Federacije BiH, kao prvotuženica i apelant, kao drugotuženik) da tužitelju B.S. solidarno na ime naknade štete na vozilu isplate određeni iznos, sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da iz provedenih dokaza iz prvostupanjskoga postupka proistječe nedvojben zaključak da je do štete na vozilu tužitelja došlo uslijed naleta divljači na vozilo tužitelja, na javnoj površini koju održava prvotuženica, pa je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je donio osporenu odluku, stoga što je prvotuženica dužna održavati javne ceste, pa između ostaloga i postaviti znak „divljač na putu“, a apelant, za kojega je dokazano da gospodari lovištem na predmetnoj lokaciji gdje se nezgoda dogodila, odgovara po principu objektivne odgovornosti, jer se srna smatra opasnom stvari. Kantonalni je sud istakao da je apelant propustio upozoriti prvotuženicu da postavi znak na određenome prostoru, pa je stoga prvostupanjski sud pravilno utvrdio da postoji solidarna odgovornost tuženika, jer se ne može utvrditi u kojim dijelovima odgovaraju. Kantonalni je sud istakao da, kako za štetu od naleta divljači na vozilu odgovara apelant koji gospodari lovištem po općim propisima, stoga su neutemeljeni prizivni navodi da se trebaju primijeniti odredbe Zakona o lovstvu (prvostupanjski je sud, naime, ukazao da su bez značaja navodi apelanta koji se odnose na propuštanje rokova predviđenih Zakonom o lovstvu, jer se u konkretnomu slučaju ne radi o lovnoj šteti na koju se odnose odredbe ovoga zakona, već se u konkretnomu slučaju primjenjuju opća pravila naknade štete propisana Zakonom o obligacionim odnosima). Kantonalni je sud istakao da se ostali prizivni navodi odnose na činjenično stanje, pa se u iste ovaj sud ne može upuštati jer se radi o sporu male vrijednosti, koji se ne mogu pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnoga stanja, shodno odredbi čl. 433. st. 1. Zakona o parničnome postupku.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, navodeći, između ostaloga, da „tužitelj tijekom postupka nije dokazao nužne činjenice…odnosno redovni sudovi nisu na valjan način primijenili materijalno pravo niti su dali odgovor na bitna pitanja koja se tiču osnovnih pojmova o lovstvu…kako bi se utvrdila materijalnopravna odgovornost za štetu“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević