Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-872/21 (R. Š.)

Odluka donesena 05. 05. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
  • Istraga
  • Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-872/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 05. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. svibnja 2021. godine, u predmetu broj AP-872/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Rizah Škiljo, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišceni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Rizah Škiljo protiv Obavještenja Tužiteljstva Bosne i Hercegovine broj A- 142/21 od 2. ožujka 2021. godine, Rješenja Tužiteljstva Bosne i Hercegovine broj T20 0 KTP 0012001 16 od 24. prosinca 2019.

godine i Rješenja Tužiteljstva Bosne i Hercegovine broj T20 0 KTP 0012003 19 od 30. travnja 2020. godine, u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13.

Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Rizah Škiljo protiv Obavještenja Tužiteljstva Bosne i Hercegovine broj A- 142/21 od 2. ožujka 2021. godine, Rješenja Tužiteljstva Bosne i Hercegovine broj T20 0 KTP 0012001 16 od 24. prosinca 2019.

godine i Rješenja Tužiteljstva Bosne i Hercegovine broj T20 0 KTP 0012003 19 od 30. travnja 2020. godine, u odnosu na navode o povredi prava da ne bude podvrgnut mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju iz članka II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te kršenju članka 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Rizah Škiljo (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Istočnoga Sarajeva, podnio je 16. ožujka 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Tužiteljstvo) broj T20 0 KTP 0012001 16 od 24. prosinca 2019. godine, Rješenja Tužiteljstva broj T20 0 KTP 0012003 19 od 30. travnja 2020. godine, te Obavještenja Tužiteljstva broj A-142/21 od 2. ožujka 2021. godine.

2. Naredbom o neprovođenju istrage Tužiteljstva broj T20 0 KTA 0012001 16 od 6. rujna 2019. godine odlučeno je da se neće voditi istraga protiv NN službenih i odgovornih osoba u Ministarstvu pravde Republike Srpske, Okružnome javnome tužiteljstvu u Doboju, Okružnome sudu u Doboju, Kazneno-popravnome zavodu u Doboju, Regionalnoj odvjetničkoj komori Republike Srpske u Doboju, Centru javne sigurnosti u Doboju, Jedinici za podršku pri Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Srpske, Ministarstvu zdravlja Republike Srpske i Bolnici „Sveti apostol Luka“ u Doboju, jer ne postoje osnovi sumnje da su prijavljene osobe počinile bilo koje kazneno djelo propisano Kaznenim zakonom.

3. Rješenjem Tužiteljstva broj T20 0 KTP 0012001 16 od 24. prosinca 2019. godine odbijena je kao neutemeljena pritužba apelanta na naredbu o neprovođenju istrage Tužiteljstva broj T20 0 KTA 0012001 16 od 6. rujna 2019. godine. U obrazloženju osporene odluke Tužiteljstvo je istaklo da je uvidom u predmet utvrđeno da je nakon dostavljanja kaznene prijave postupajući tužitelj provjerio navode iz prijave, na način da je izvršio uvid u sadržaj kaznene prijave, u kojoj apelant parafrazira pojedine dijelove iz njegove korespondencije sa spomenutim institucijama, izražavajući svoje nezadovoljstvo konačnim postupanjem tih institucija. Tužiteljstvo je istaklo da samo nezadovoljstvo zbog ishoda pravne stvari nije razlog da se koriste mehanizmi podnošenja kaznenih prijava protiv tih institucija, nego korištenje drugih devolutivnih i suspenzivnih pravnih lijekova po postupcima koji se vode pred tim institucijama.

4. Naredbom o neprovođenju istrage Tužiteljstva broj T20 0 KTA 0012003 19 od 6. rujna 2019. godine odlučeno je da se neće provoditi istraga po kaznenoj prijavi apelanta protiv Institucije ombudsmana za ljudska prava, J.Dž. i R.K., jer iz same kaznene prijave ne proistječu osnovi sumnje o počinjenim kaznenim djelima prijavljenih.

5. Rješenjem Tužiteljstva broj T20 0 KTP 0012003 19 od 30. travnja 2020. godine odbijena je kao neutemeljena pritužba na naredbu o neprovođenju istrage Tužiteljstva broj T20 0 KTA 0012003 19 od 6. rujna 2019. godine. U obrazloženju osporene odluke Tužiteljstvo je istaklo da sve radnje o kojima apelant govori vezuju za njegov tretman u KPZ Doboj, kako od strane nadležnih vlasti, tako i od strane drugih osoba koje se nalaze u ovoj ustanovi. Tužiteljstvo je istaklo da apelant predmetne događaje dovodi u kontekst dešavanja van prostorija zavoda, odnosno oružanoga napada na njega, te druge događaje slične naravi, što sve dovodi u kontekst diskriminacije. Tužiteljstvo je istaklo da, kako to pravilno utvrđuje tužitelj u osporenoj naredi o neprovođenju istrage, navodi izneseni u kaznenoj prijavi ne upućuju na indicije da su odgovorne osobe Institucije ombudsmana za ljudska prava počinila navedena kaznena djela za kojih ih se tereti.

6. Obavještenjem Tužiteljstva od 2. ožujka 2021. godine obaviješten je apelant da je 25. veljače 2021. godine zaprimljen „zahtjev apelanta za ispravku“ rješenja Tužiteljstva od 24. prosinca 2019. godine i rješenja Tužiteljstva od 30. travnja 2020. godine, kojim su odbijene kao neutemeljene pritužbe na naredbe o neprovođenju istrage od 6. rujna 2019. godine. Nadalje, apelant je obavješten da na rješenja glavnoga tužitelja po pritužbi nije dozvoljen priziv niti neki drugi pravni lijek.

Apelacioni navodi

7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, prava da ne bude podvrgnut mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju iz članka II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka

3. Europske konvencije, te smatra da je došlo do kršenja članka 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju. Apelant u predmetnoj apelaciji navodi da ga nitko nije „saslušao o njegovim navodima iz kaznene prijave“, te navodi „ovdje se radi o kriminalu visokopozicioniranih…a ja običan čovjek, pa mogu vršiti diskriminaciju“. Nadalje, apelant navodi da su svi prijavljeni „znali šta se desilo 6. novembra 2009. godine i šta se sve dešavalo do 8. oktobra 2010. godine, gdje su mi ostale trajne vidljive deformacije na vratu, to je bio pokušaj ubistva“.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (3) točka h) i članak (4) Pravila Ustavnoga suda glase:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a)U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na učinkovit pravni lijek

9. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je odlukama Tužiteljstva povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pa Ustavni sud treba dati odgovor na pitanje da li su u konkretnome slučaju primjenjiva jamstva članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Naime, Ustavni sud ukazuje da se postavlja pitanje uživa li apelant u ovome slučaju zaštitu prava na pravično suđenje u okviru značenja članka 6. stavak 1. Europske konvencije, koji priznaje pravo svatkome pojedincu na određenu procesnu zaštitu prilikom utvrđivanja osnovanosti kaznene optužbe protiv njega.

10. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se predmetni postupci odnose na "utemeljenost kaznene optužbe" protiv trećih osoba, u kojima se apelant pojavljuje u ulozi podnositelja kaznenih prijava. Ustavni sud smatra da u kaznenim postupcima članak 6. Europske konvencije nudi pravo na zaštitu samo nekome protiv koga se utvrđuje [...] utemeljenost bilo kakve kaznene optužbe. Naime, samo se takva osoba može smatrati «žrtvom» u smislu članka 6. Europske konvencije. Prema tome, obrnuto tumačenje članka 6. Europske konvencije, prema kojemu bi se pravo na pravičan postupak jamčilo i nekome tko traži utvrđivanje utemeljenosti kaznene optužbe protiv druge osobe, prevazišlo bi jezičke okvire tumačenja članka 6. Europske konvencije (vidi odluke Ustavnoga suda, br. AP-19/02 od 17. ožujka 2004. godine i AP-2641/17 od 7. rujna 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba). Iz navedenoga proistječe da pravo na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije ne obuhvaća pravo na pokretanje kaznenoga postupka protiv trećih osoba i da članak 6. stavak

1. Europske konvencije nije primjenjiv na konkretan slučaj. Budući da članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obujam zaštite od članka 6. Europske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u svezi sa povredom prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Imajući u vidu da su navodi apelanta o kršenju članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi apelanta o povredi prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije (kao akcesornoga prava) u svezi sa pravom na pravično suđenje, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. b)U odnosu na navode o povredi prava da ne bude podvrgnut mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju, te kršenju opće zabrane diskriminacije

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud ukazuje da je u svojoj dosadašnjoj praksi naveo da članak 3. Europske konvencije štiti neke od temeljnih vrijednosti demokratskoga društva. To je jedno od "apsolutnih prava" Europske konvencije, od čijega poštivanja države nikada ne mogu odstupati, čak niti u razdoblju rata. Glede procesnih jamstava državi koje nameće članak 3. Europske konvencije, zabrana mučenja i nečovječnoga postupanja nameće državi obvezu da učinkovito istraži sve tvrdnje o takvome postupanju i da, prema potrebi, kazneno goni navodne počinitelje. Ova odgovornost je dio pozitivnih obveza države prema Europskoj konvenciji, odnosno obveze državnih vlasti da poduzmu korake ili mjere da zaštite prava pojedinaca prema Europskoj konvenciji. Utemeljenje za takvo nametanje može se naći u članku 1. Europske konvencije, kojim se od visokih strana ugovornica zahtijeva da svatkome u svojoj mjerodavnosti jamče prava i slobode određene u Europskoj konvenciji. Pozitivne obveze se, također, temelje na principu da prava prema Europskoj konvenciji moraju biti praktična i učinkovita, a ne teorijska i iluzorna. Europski je sud u mnogim slučajevima utvrdio procesnu povredu članka 3. Europske konvencije, iako nije bilo moguće dokazati da je, doista, došlo do lošega postupanja (vidi presudu Europskoga suda, Kmetty protiv Mađarske, od 16. prosinca 2003. godine, st. 38-43.).

14. Dovodeći sve navedeno u kontekst predmetne apelacije, Ustavni sud zapaža da je Tužiteljstvo postupilo po prijavama apelanta, te provelo postupke nakon kojih je donijelo odluke o neprovođenju istrage, za šta je dato obrazloženje. Ustavni sud primjećuje i da je Tužiteljstvo ispitalo pritužbe apelanta protiv naredbi o neprovođenju istrage, ali je zaključilo da isti ne dovode u sumnju tužiteljske odluke o neprovođenju istrage, što je također obrazloženo. Ustavni sud iz dokumentacije priložene uz apelaciju zaključuje da su odluke o neprovođenju istrage, bez obzira na nezadovoljstvo apelanta, rezultat utvrđenoga činjeničnoga stanja i ocjene rezultata provedenih dokaza za koje je dato obrazloženje, a koje se ne doima proizvoljno ili arbitrarno. Stoga, iako postoji nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama, Ustavni sud nalazi da obrazloženja osporenih odluka sadrže jasne i dovoljne razloge zbog čega su donesene osporene odluke. Ustavni sud zapaža da apelant niti navodima u apelaciji (isto kao niti u pritužbama) nije uspio da dokaže da su odluke proizvoljne, suprotne važećim propisima, kao i da je došlo do propusta koji upućuju na povredu prava da ne bude podvrgnut mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju, te da je došlo do kršenje opće zabrane diskrimnacije. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji u ovome dijelu pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

15. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-872/21 (R. Š.) | Sudska praksa | Aktio