Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3701/19 (N.V.)

Odluka donesena 05. 05. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Troškovi postupka
  • Bračna stečevina
  • Razvod braka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3701/19

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 05. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-3701/19, rješavajući apelaciju N. V., na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 5. maja 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija N. V. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 038091 19 Rev od 21. avgusta 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. N. V. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Drago Babić, advokat iz Bileće, podnio je 30. septembra 2019. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 P 038091 19 Rev od 21. avgusta 2019. godine. Istovremeno, apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se obustavilo izvršenje dozvoljeno rješenjem Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 0 P 038091 19 I od 5. jula 2019. godine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po podnesenoj apelaciji. Apelant je 17. decembra 2020. godine dostavio urgenciju za postupanje po apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP-3701/19 od 15. oktobra 2019. godine, odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda i B. V. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 3. i 4. decembra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Vrhovni sud i Osnovni sud su 16., odnosno 15. decembra 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok Okružni sud i tužiteljica nisu dostavili odgovore u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Osnovnog suda broj 95 0 P 038091 18 P 2 od 28. juna 2018. godine, donesenoj po tužbi tužiteljice i protivtužbi apelanta radi podjele bračne imovine, utvrđeno je da je tužiteljica na osnovu bračne zajednice sa apelantom stekla udio od 1/2 u njihovoj zajedničkoj imovini, pa je slijedom toga obavezan apelant da tužiteljici na ime pripadajuće polovine zajedničkih stvari preda u posjed pokretne stvari bliže opisane u stavu I izreke ili da joj na ime novčane protivrijednosti navedenih stvari isplati ukupan novčani iznos od 1.105,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom (stav I izreke). Presudom je dalje obavezan apelant da tužiteljici na ime polovine vrijednosti zajedničkih ulaganja u posebnu imovinu apelanta isplati ukupan novčani iznos od 7.390,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom (stav II izreke). Presudom je takođe usvojen protivtužbeni zahtjev apelanta u dijelu koji se odnosi na diobu pokretne imovine bliže opisane u stavu III izreke presude, pa je utvrđeno da su tužiteljica i apelant na navedenim pokretnim stvarima suvlasnici sa udjelima od po 1/2 (stav III izreke). Presudom je odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na utvrđenje da je apelant, diobom zajedničke imovine, stekao pravo susvojine sa udjelom od 1/2 na stanu opisanom u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan) (stav IV izreke). Takođe, presudom je apelant obavezan da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 10.845,90 KM (stav V izreke), te je tužiteljica oslobođena od plaćanja sudske takse na tužbu i presudu u ovom predmetu (stav VI izreke).

7. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je brak između tužiteljice i apelanta razveden pravosnažnom presudom Osnovnog suda od 17. juna 2014. godine, te da je predmet ovog postupka podjela bračne tekovine, odnosno zajedničke imovine koju su parnične stranke, kao bračni supružnici stekle radom u toku trajanja bračne zajednice, u smislu odredbe člana 270. stav 5. Porodičnog zakona. Kod odluke o diobi pokretnih stvari, Osnovni sud je naveo da je ostao kod zakonske pretpostavke iz člana 272 stav 1. Porodičnog zakona, da svakom bračnom supružniku pripada po jedna polovina zajedničke imovine, budući da su i same parnične stranke postavile takav zahtjev u toku postupka. Dalje je naveo da u tom pogledu nijedna od njih nije isticala svoj očigledno veći doprinos u sticanju navedene imovine u odnosu na drugu, niti činjenicu da neke od tih stvari služe za obavljanje njenog zanimanja ili njenoj ličnoj upotrebi, a koje bi opravdavale drugačiju podjelu u smislu odredbi čl. 273, 274. i 275 Porodičnog zakona. Pritom, Osnovni sud je pošao od odredbe člana 272 stav 2. Porodičnog zakona. Stoga je, u odnosu na stvari navedene u stavu I izreke presude, Osnovni sud, udovoljavajući uređenom tužbenom zahtjevu, na prijedlog tužiteljice, ostavio apelantu mogućnost da joj kao novčani ekvivalent njenog udjela isplati određenu sumu sa zakonskom zateznom kamatom ili, alternativno, da joj preda u isključivu svojinu stvari navedene u stavu I izreke ove presude, čija zbirna novčana protivrijednost iznosi polovinu ukupne novčane protivrijednosti svih pokretnih stvari koje ulaze u zajedničku imovinu parničnih stranaka. S druge strane, u pogledu zajedničke imovine obuhvaćene protivtužbom, Osnovni sud se opredijelio za diobu konstituisanjem suvlasničkog udjela parničnih stranaka od po 1/2. S tim u vezi, obrazložio je da je to bio jedan od alternativno predloženih načina sadržanim u protivtužbi, dok druga dva (isplata novčane protivrijednosti udjela ili predaja 1/2 pokretnih stvari) nisu bili mogući, jer bi to podrazumijevalo prethodno utvrđivanje tržišne vrijednosti (cijene) predmetnih pokretnih stvari, a apelant nije predložio niti izveo nijedan dokaz u tom smjeru, prije svega vještačenje od strane vještaka odgovarajuće struke, čiji bi stručni nalaz na tu okolnost poslužio sudu kao osnov za navedene vrste podjele.

8. U pogledu zajedničkih ulaganja u posebnu imovinu apelanta (porodična kuća u kojoj su živjeli za vrijeme trajanja bračne zajednice i koju je apelant unio u brak kao svoju posebnu imovinu), Osnovni sud je naveo radove na kući koji su konstatovani uviđajem na licu mjesta, te nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke i iskaza svjedoka na te okolnosti. S tim u vezi, Osnovni sud je zaključio da kako su novoizgrađeni i dograđeni građevinski objekti i stolarija nova vrijednost koja je ostala u svojini apelanta, a stvorena je zajedničkim radom u toku trajanja bračne zajednice, tužiteljici na ime njenog udjela pripada polovina te vrijednosti. U tom smislu, Osnovni sud je ocijenio da ovdje ima mjesta primjeni odredbe člana 273 stav 4 Porodičnog zakona, a u vezi sa stavom 2. istog člana. U određivanju visine novčane naknade na koju je obavezao apelanta da isplati tužiteljici na ime njenog udjela, Osnovni sud je naveo da je pošao od ukupne tržišne vrijednosti izvedenih građevinskih radova, koju je u svom nalazu i mišljenju utvrdio vještak, ocijenivši navedeni nalaz kao jasan, objektivan i stručan, kao imajući u vidu da na nalaz i mišljenje parnične stranke nisu imale nikakvih značajnijih prigovora koji bi doveli u sumnju stručnost i objektivnost kako ličnosti vještaka tako i rezultat izvršenog vještačenja.

9. U pogledu protivtužbenog zahtjeva da se predmetni stan ima smatrati zajedničkom imovinom parničnih stranaka, Osnovni sud je, polazeći od činjeničnih navoda parničnih stranaka, uvidom u materijalne dokaze, te primjenom relevantnih materijalnopravnih normi na tako utvrđeno činjenično stanje, zaključio da predmetni stan ne ulazi u bračnu tekovinu i kao takav ne može biti predmet diobe, te je odbio protivtužbeni zahtjev iz dva razloga. S tim u vezi, obrazložio je da je prvi razlog formalnopravne prirode, na koji je ukazala i tužiteljica, polazeći od stvarnopravnih normi o sticanju na nepokretnostima, koje se prema odredbi člana 53 stav l. Zakona o stvarnim pravima, na osnovu pravnog posla stiče uknjižbom u javnu evidenciju. Dalje je obrazložio da je ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, kao osnov sticanja, zaključen 19. februara 2014. godine, prije nego što je brak parničnih stranaka razveden pravosnažnom presudom Osnovnog suda od 17. juna 2014. godine. Međutim, kako je upis u javnu evidenciju, kao način sticanja izvršen 26. decembra 2014. godine, Osnovni sud je ocijenio da se taj dan, u smislu citirane odredbe člana 53. stav l. Zakona o stvarnim pravima ima smatrati danom sticanja. Prema tome, Osnovni sud je zaključio da je tužiteljica stekla pravo svojine na predmetnom stanu nakon prestanka braka, te posmatrano strictum iuris, predmetni stan zaista nije stečen tokom trajanja bračne zajednice, te kao takav ne potpada pod zakonsku formulaciju zajedničke imovine iz člana 270 stav 5 Porodičnog zakona. S druge strane, Osnovni sud je ukazao na tumačenje odredbi Porodičnog zakona o zajedničkoj imovini bračnih supružnika. Takođe je ukazao na okolnosti da je tužiteljica stekla predmetni stan nakon prestanka braka, rješavajući na taj način svoje stambeno pitanje, u situaciji kada je zajednica života sa apelantom prestala, te ona više ne živi u njegovoj porodičnoj kući, a da se pritom, u tom cilju, isključivo ona angažovala, počev od zaključenja ugovora o kupoprodaji stana, upisa u javni registar nepokretnosti, preko zahtjeva za stambeni kredit i zaključenja ugovora o kreditu, do realizacije tog kredita i njegovog otplaćivanja isključivo sopstvenim sredstvima, kako je vidljivo iz predočenih materijalnih dokaza, bez ikakvog učešća apelanta. Stoga je Osnovni sud zaključio da bi, priznanjem apelantovog prava susvojine sa suvlasničkim udjelom od 1/2 na predmetnom stanu, čak i uz njegovu obavezu da učestvuje u daljem otplaćivanju kredita i naknadi tužiteljici onog što je već otplatila, duh i smisao pomenutih zakonskih odredbi bio izigran, te iz tog razloga, kao i iz razloga prethodno objašnjenog odbio protivtužbeni zahtjev kao neosnovan. Imajući u vidu da je tužiteljica u cijelosti uspjela u svom tužbenom zahtjevu, Osnovni sud je shodno članu 386 stav 1 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) obavezao apelanta da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka, koje je detaljno naveo u obrazloženju presude.

10. Presudom Okružnog suda broj 95 0 P 038091 18 Gž 2 od 28. januara 2019. godine, odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.

11. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da apelant žalbom osporava stav I prvostepene presude, tvrdeći da je suprotna odredbi člana 272 stav 2 Porodičnog zakona. S tim u vezi, obrazložio je da apelant gubi iz vida da je ovaj dio usvojenog tužbenog zahtjeva „ili da tužilji na ime novčane protivvrijednosti navedenih stvari isplati ukupan novčani iznos od 1.105,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 19.05.2015. godine“ postavljen kao procesna facultas alternativa u smislu odredbe člana

178. ZPP-a, kako to proizilazi iz zapisnika sa ročišta „ili po njegovom izboru izvršiti isplatu novčane protivvrijednosti“. Istaknuo je da se radi o izjavi tužiteljice da je voljna umjesto stvari primiti određeni iznos novca, odnosno, ovlašćenju apelanta da se oslobodi predaje stvari (utvrđenog udjela od 1/2) ukoliko apelantici isplati iznos koji zahtijeva. Zbog toga, po mišljenju Okružnog suda, nije od uticaja navod žalbe da se zakonska kamata na dosuđeni iznos nije mogla dosuditi počev od 19. maja 2015. godine (kada je tužba podnesena), nego tek od 10. oktobra 2016. godine kada je nalazom i mišljenjem vještaka utvrđena njihova vrijednost.

12. Okružni sud je dalje naveo da je o pitanju zajedničkih ulaganja, odnosno ulaganja tužiteljice u posebnu imovinu apelanta, prvostepeni sud dao valjano obrazloženje koje prihvata i ovaj sud. S tim u vezi, ukazao je da bi bila obaveza one strane koja smatra da poklon ulazi u njenu posebnu imovinu, u ovom slučaju apelanta, da dokaže da je upravo takva bila namjena poklona ili da su apelantovi prijatelji željeli učiniti poklon (u vidu pomoći radom) samo njemu, što apelant nije dokazao, niti se takvo nešto može zaključti iz iskaza poklonodavaca - svjedoka koji su učestvovali u izvođenju građevinskih radova. Takođe, Okružni sud je ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode u vezi kamata dosuđenim na novčanu protivrijednost zajedničkog ulaganja (određeno da teče počev od 19. maja 2015. godine), jer je pravilno prvostepeni sud kamate dosudio saglasno odredbi člana 214. Zakona o obligacionim odnosima, prema kojoj kada se vraća ono što je stečeno bez osnova, mora se platiti zatezna kamata i to, ako je sticalac nesavjestan, od dana sticanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (tužbe).

13. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud o odbijanju protivtužbenog zahtjeva u dijelu koji se odnosi na utvrđenju da je apelant diobom zajedničke imovine stekao pravo susvojine na predmetnom stanu dao valjano obrazloženje koje u cjelosti prihvata i ovaj sud. S tim u vezi, obrazložio je da iz spisa proizilazi nespornim da je ugovor o kupoprodaji predmetnog stana u svojoj osnovnoj verziji zaključen tokom trajanja braka, ali se iz odredbi toga ugovora u pogledu načina plaćanja kupoprodajne cijene vidi da tužiteljica u momentu zaključenja ugovora nije obezbijedila novčana sredstva za isplatu kupoprodajne cijene, da je namjeravala isplatiti cijenu iz kreditnih sredstava, te da su ugovorne stranke predvidjele rok od četiri mjeseca za isplatu kupoprodajne cijene. Dalje je obrazložio da s obzirom da tužiteljica u tom roku nije obezbijedila sredstva po osnovu ugovora o kreditu, sa prodavcem je zaključila aneks ugovora od 27. juna 2014. godine, te je 25. avgusta 2014. godine isplatila prodavcu cjelokupnu cijenu. Takođe, ukazao je da iz rješenja o administrativnoj zabrani na plati tužiteljice proizilazi da je stavljena 23. juna 2014. godine, te potvrde Nove banke od 31. jula 2014. godine da je tužiteljici na taj dan odobren kredit. Istaknuo je da je zahtjev za stambeni kredit podnesen 30. juna 2014. godine, dakle, nakon prestanka braka, isključivo na ime tužiteljice, dok je rublika „podaci o bračnom drugu“ ostala nepopunjena i konačan upis sticanja svojine, odnosno, prelazak svojine dotadašnjeg vlasnika na tužiteljicu izvršen upisom u javnu evidenciju 26. decembra 2014. godine, skoro šest mjeseci nakon razvoda braka parničnih stranaka. U svjetlu navedenog, po mišljenju Okružnog suda, pravilno je prvostepeni sud zaključio da nema sumnje da je tužiteljica isključivi vlasnik predmetnog stana i da je protivtužbeno traženje lišeno bilo kakvog pravnog osnova. Shodno ovome ocijenio je bespredmetno pozivanje žalbe na revizionu odluku Vrhovnog suda Republike Srpske u predmetu 95 0 P 009110 12 Rev.

14. Okružni sud je ocijenio paušalnim apelantove navode da visina dosuđenih troškova postupka nije u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (u daljnjem tekstu: Tarifa), jer se njima ne obrazlaže na koje troškove parničnog postupka je pogrešno primijenjena Tarifa. S tim u vezi, ukazao je da su troškovi parničnog postupka u svemu dosuđeni saglasno Tarifi, prema opredijeljenom troškovniku punomoćnika tužiteljice i to tarifnom broju 2., tarifnom broj 9. i tarifnom broju 12. Istaknuo je da je navedenim troškovnikom zatražena i manja naknada troškova postupka, nego što bi tužiteljici pripadalo, pa je tako umjesto troškova vještačenja od 500,00 KM, koliko su isti iznosili, zatražen iznos od 50,00 KM, a na ime paušalne nagrade iznos od 1.300,00 KM, umjesto iznosa od 1.800,00 KM.

15. Presudom Vrhovnog suda broj 95 0 P 038091 19 Rev od 21. avgusta 2019. godine, apelantova revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda je usvojena u dijelu kojom je apelantova žalba odbijena i potvrđena presuda Osnovnog suda, u dijelu kojim je obavezan apelant da tužiteljici na ime pripadajuće polovine zajedničkih stvari preda u posjed stvari bliže označene u stavu I izreke presude, ili da joj na ime novčane protivrijednosti tih stvari isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom, i drugostepena presuda preinačena tako što je tužbeni zahtjev tužiteljice u tom dijelu odbijen. Presudom je revizija odbijena u ostalom dijelu, kojim je apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena u usvajajućem dijelu tužbenog zahtjeva tužiteljice, za utvrđenje da je u bračnoj zajednici sa apelantom stekla udio od 1/2 dijela u pokretnim stvarima označenim u stavu I izreke presude i kojim je apelant obavezan da joj isplati određeni iznos na ime polovine vrijednosti zajedničkih ulaganja u njegovu posebnu imovinu sa zakonskom zateznom kamatom, kao i u dijelu odluke o troškovima postupka, te u odbijajućem dijelu protivtužbenog zahtjeva apelanta, za uvrđenje da je stekao pravo susvojine sa 1/2 dijela na predmetnom stanu.

16. Vrhovni sud je naveo da iz odredbe člana 273 stav 5 Porodičnog zakona proizlazi da samo onda kada jednom bračnom supružniku pripada znatno manji dio od udjela drugog bračnog supružnika, sud može odrediti da se taj bračni supružnik isplati u novcu. Dalje je naveo da je tužiteljica tražila da se utvrdi da je njen doprinos u sticanju pokretnih stvari označenih stavu I izreke prvostepene presude, isti kao i doprinos apelanta, pa nižestepeni sudovi nisu mogli, umjesto utvrđenja udjela stranaka u zajedničkoj imovini naložiti isplatu protivrijednosti tog udjela, pošto u ovom slučaju zakonom nije određeno da je to alternativna obaveza (član 403. Zakona o obligacionim odnosima), a to nije ni zbog prirode zajedničke imovine. Vrhovni sud je dalje ukazao da iz odredbe člana 272 stav 2. Porodičnog zakona, proizilazi da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su i pored utvrđenog suvlasničkog udjela tužiteljice na predmetnim pokretnim stvarima obavezali apelanta da ih preda u posjed tužiteljici ili da joj isplati njihovu protivrijednost, koju odluku su mogli donijeti samo ukoliko su se stranke o tome sporazumjele. Istaknuo je da u konkretnom slučaju takvog sporazuma o diobi nije bilo, na što se osnovano ukazuje u reviziji, pa je Vrhovni sud djelimičnim usvajanjem apelantove revizije, pobijanu presudu u ovom dijelu preinačio.

17. U pogledu odluke o povećanju posebne imovine apelanta ulaganjem zajedničkih sredstava parničnih stranaka stečenih u braku, Vrhovni sud je naveo da drugostepena presuda sadrži valjane i jasne razloge zasnovane na utvrđenom činjeničnom stanju i na pravilnoj primjeni materijalnog prava (član 237 stav 4 Porodičnog zakona) koje, u pogledu vrijednosti uloženog materijala i radne snage plaćene i neplaćene - koja predstavlja poklon njima oboma, kao pravilne prihvata i ovaj sud, pa se ukazuje bespredmetnim ponavljanje razloga za ovaj dio odluke, datih od strane drugostepenog suda. Istaknuo je da nije od značaja na pravilnost i zakonitost drugostepene presude u ovom dijelu apelantovo pozivanje u reviziji na odluku ovoga suda broj 95 0 P 009110 12 Rev (u kojoj je suđeno o sticanju u porodičnoj zajednici), jer se u tom i u ovom predmetu ne radi o istom činjeničnom i pravnom osnovu. Polazeći od utvrđenih činjenica koje se odnose na kupovinu predmetnog stana, te dijela obrazloženja presude Osnovnog suda od 17. juna 2014. godine o razvodu braka između parničnih stranka „da bračni odnosi supružnika nisu skladni duži vremenski period“, Vrhovni sud je zaključio da nema sumnje da je predmetni stan tužiteljica kupila od svojih ličnih sredstava i da predstavlja njenu posebnu imovinu, kako su pravilno zaključili i nižestepeni sudovi. Po mišljenju Vrhovnog suda, ovakav zaključak sudova apelant provedenim dokazima nije uspio oboriti, pa nemaju osnova navodi revizije u pogledu odluke o ovom, odbijajućem dijela protivtužbenog zahtjeva apelanta. Vrhovni sud je naveo da apelant u reviziji ne pobija odluku o troškovima postupka, pa kako je samo sa neznatnim dijelom uspio u ovom revizionom postupku, pobijana odluka o troškovima postupka je održana na snazi. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

18. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3 k) Ua Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelant smatra da je Vrhovni sud trebao u cijelosti uvažiti reviziju, te da se na pravilan način utvrde troškovi postupka, što dosad nije urađeno. Smatra i da redovni sudovi nisu obrazložili njegove žalbene/revizione navode, niti je Vrhovni sud u obrazloženju presude naveo činjenice koje bi išle u prilog odluke. Ističe i da Vrhovni sud za svoju ranije donesenu odluku tvrdi da se ne odnosi na apelantov predmet, iako se iz odluke vidi suprotno, te da je posebno interesantno razmišljanje o kupovini stana u braku, a „sada isti ne može biti predmet bračne stečevine“. Takođe navodi da se Vrhovni sud nije izjasnio o troškovima postupka, posebno u situaciji kada je uvažio dio revizije i smanjio uspjeh suprotne strane u postupku, kao i iz razloga navedenih u žalbi protiv prvostepene presude. S tim u vezi, ističe i da je Osnovni sud dozvolio izvršenje protiv apelanta zapljenom 1/2 mjesečnih plata, koje izvršenje obuhvata i dio koji je uvažen revizijom i troškove postupka.

b)Odgovor na apelaciju

19. Vrhovni sud navodi da se u apelaciji ponavljaju navodi koji su isticani i tokom postupka koji je prethodio donošenju osporene presude, u vezi kojih pitanja presuda sadrži iscrpno i razložno obrazloženje, zasnovano na utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava. Ističe da u svemu ostaje kod činjeničnih navoda i pravnih zaključaka datih u osporenoj odluci, te predlaže da se apelacije odbije.

20. Osnovni sud smatra da je donio pravilnu i zakonitu presudu na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog prava.

V.Relevantni propisi

21. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13).

Član 386 Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove.

Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova.

Sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koje je druga stranka imala, ako protivna stranka nije uspjela samo u srazmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.

Prema rezultatu dokazivanja sud će odlučiti da li će troškove iz člana 385. stav 4. ovog zakona snositi jedna ili obje stranke ili će ti troškovi pasti na teret troškova suda.

Član 387 Pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova, odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.

Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, ovi troškovi odmjeriće se po toj tarifi.

22. Porodični zakon („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 54/02, 41/08, 63/14 i 56/19). U konkretnom slučaju primjenjuje se Porodični zakon („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 54/02, 41/08 i 63/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 270 st. 5. i 6.

(5) Imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu.

(6) Pokloni trećih lica učinjeni tokom bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom i sl.), ulaze u zajedničku bračnu imovinu, bez obzira koji ih je bračni drug primio, ukoliko drukčije ne proizlazi iz namjene poklona, ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih supružnika.

Član 272 (1) Svakome od bračnih supružnika pripada po jedna polovina zajedničke imovine.

(2) Bračni supružnici mogu zajedničku imovinu sporazumno podijeliti tako da odrede dijelove u čitavoj imovini ili jednom dijelu imovine ili na pojedinoj stvari, kao i da svakom bračnom supružniku pripadnu pojedine stvari ili prava iz te imovine, ili da jedan bračni supružnik isplati drugom novčanu vrijednost njegovog dijela.

Član 273 (1) Svaki bračni supružnik može zahtijevati da mu sud odredi veći dio od pripadajuće mu polovine zajedničke imovine, ako dokaže da je njegov doprinos u sticanju zajedničke imovine očigledno veći od doprinosa drugog bračnog supružnika.

(2) U slučajevima iz prethodnog stava sud određuje veličinu udjela bračnog supružnika prema njegovom doprinosu u sticanju zajedničke imovine, pri čemu vodi računa ne samo o ličnom dohotku i zaradi svakog bračnog supružnika, već i o pomoći jednog bračnog supružnika drugome, o radu u domaćinstvu i porodici, o brizi oko vaspitanja i podizanju djece, kao i o svakom drugom vidu rada i saradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine.

(3) Na visinu udjela bračnog supružnika u imovini koja je pretežnim dijelom stečena u bračnoj zajednici neće uticati okolnost što je tu imovinu drugi bračni supružnik uvećao nakon raskida bračne zajednice, ako je svojim ponašanjem spriječio učešće bračnog supuržnika u daljem sticanju.

(4) Bračni supružnik koji je svojim radom u toku bračne zajednice doprinio održavanju i povećanju posebne imovine drugog bračnog supružnika (npr. unapređivanjem poljoprivrednog imanja i slično), može tužbom zahtijevati da mu drugi bračni supružnik da odgovarajuću naknadu u novcu.

(5) Supružnik čije udio u sticanju zajedničke imovine ili pojedine stvari iz zajedničke imovine znatno niži od udjela drugog bračnog supružnika, ili kada to opravdavaju posebne okolnosti, može tužbom zahtijevati diobu zajedničke imovine i tako da sud obaveže drugog bračnog supružnika da mu naknadi protuvrijednost njegovog udjela u novcu, srazmjerno vrijednosti zajedničke imovine na dan donošenja presude.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj 95 0 P 038091 19 Rev od 21. avgusta 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ustavni sud nije smatrao neophodnim utvrđivati tačan datum kada je apelant primio osporenu presudu od 21. avgusta 2019. godine budući da je apelacija podnesena 30. septembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

30. Ustavni sud konstatira da se u konkretnom slučaju postupak odnosi na podjelu bračne stečevine, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

31. U pogledu apelacionih navoda o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

32. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da je prvostepenom presudom, koja je potvrđena u žalbenom postupku, Osnovni sud usvojio tužiteljičin tužbeni zahtjev i utvrdio da je tužiteljica na osnovu bračne zajednice sa apelantom stekla udio od 1/2 u njihovoj zajedničkoj imovini, te je apelant obavezan da tužiteljici na ime pripadajuće polovine zajedničkih stvari preda u posjed pokretne stvari bliže opisane u stavu I izreke ili da joj na ime novčane protivrijednosti navedenih stvari isplati ukupan određeni novčani iznos kao i iznos na ime polovine vrijednosti zajedničkih ulaganja u posebnu imovinu apelanta. Takođe, Osnovni sud je usvojio apelantov protivtužbeni zahtjev i utvrdio da su tužiteljica i apelant na određenim pokretnim stvarima suvlasnici sa udjelima od po 1/2, dok je odbio apelantov protivtužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na utvrđenje da je apelant, diobom zajedničke imovine, stekao pravo susvojine sa udjelom od 1/2 na predmetnom stanu. Osporenom presudom Vrhovnog suda djelomično je usvojena apelantova revizija i drugostepena presuda preinačena tako što je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu kojim je obavezan apelant da tužiteljici na ime pripadajuće polovine zajedničkih stvari preda u posjed stvari bliže označene u stavu I izreke presude ili da joj na ime novčane protivrijednosti tih stvari isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom, dok je apelantova revizija odbijena u ostalom dijelu.

33. Ustavni sud zapaža da iz osporene presuda proizilazi da je Vrhovni sud detaljno analizirao utvrđeno činjenično stanje i izvedene dokaze, detaljno naveo razloge zbog kojih je utvrđeno da je tužiteljica na osnovu bračne zajednice sa apelantom stekla udio od 1/2 u njihovoj zajedničkoj imovini (pokretnim stvarima i zajedničkim ulaganjima u posebnu imovinu apelanta), te je detaljno obrazložio razloge za odbijanje apelantovog protivtužbenog zahtjeva za utvrđenje da je apelant, diobom zajedničke imovine, stekao pravo susvojine na predmetnom stanu. Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost u ovakvom detaljnom i jasnom obrazloženju Vrhovnog suda u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, ocjene dokaza i primjene materijalnog i procesnog prava. Nadalje, Vrhovni sud je dao razloge zašto se njegova odluka donesena u drugom predmetu ne može primijeniti u apelantovom slučaju, koji se ne čine proizvoljnim, a apelant uz apelaciju nije dostavio navedenu presudu kojim bi eventualno potkrijepio svoje navode o istovjetnom činjeničnom i pravnom stanju. U pogledu apelantovih navoda koji se odnose na odluku o troškovima parničnog postupka, Ustavni sud u prvom redu zapaža da je Osnovni sud detaljno obrazložio razloge zbog kojih je apelanta obavezao na naknadu troškova parničnog postupka i način na koji je utvrdio njihovu visinu, što je potvrđeno od strane Okružnog suda. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je, suprotno apelantovim navodima, Vrhovni sud u osporenoj odluci ukazao da apelant u reviziji ne pobija odluku o troškovima postupka, pa kako je samo sa neznatnim dijelom uspio u ovom revizionom postupku, pobijana odluka o troškovima postupka je održana na snazi. Imajući u vidu navedeno, te relevantne odredbe ZPP i Tarife koje se odnose na troškove parničnog postupka, Ustavni sud smatra i ove apelacione navode neosnovanim. Pri tome, okolnost da je tužiteljica pokrenula izvršni postupak na osnovu presuda Osnovnog suda i Okružnog suda i u dijelu odluke koja je preinačena presudom Vrhovnog suda, odnosno tužiteljica odbijena s tim dijelom tužbenog zahtjeva, ne utiče na ovakav stav Ustavnog suda, s obzirom da apelant ima mogućnost te navode isticati u izvršnom postupku koji nije predmet ovog apelacionog postupka.

34. Imajući u vidu sve navedeno, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u osporenoj odluci odgovorio na svaki navod apelanta koji je ocijenjen kao bitan i relevantan za odlučenje, te da je za svoje stavove dao valjane, jasne i logične razloge koji u svemu korespondiraju sa standardom obrazložene odluke iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud data obrazloženja ne smatra proizvoljnim, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Vrhovnog suda.

35. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana II/3 (e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na imovinu

36. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3

k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelacione tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istaknuo u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio osporenu odluku donesenu u predmetu utvrđivanja bračne stečevine između tužiteljice i apelanta u skladu sa relevantnim odredbama Porodičnog zakona, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

38. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kad se navodi o povredi tog prava zasnivaju na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nema proizvoljnosti u tom pogledu.

39. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3701/19 (N.V.) | Sudska praksa | Aktio