Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1006/21 (S. H.)
Odluka donesena 05. 05. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Ugovor o kupoprodaji
- Ništavost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1006/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. maja 2021. godine, u predmetu broj AP-1006/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Suvad Hajdarević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Suvad Hajdarević protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 1 P 029591 20 Rev od 14. decembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1Suvad Hajdarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju Sanja Bećirović-Zijadić i Edina Jahić advokati iz Sarajeva, podnio je 26. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 89 1 P 029591 20 Rev od 14. decembra 2020. godine. 2U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, utvrđeno je da je ništavan ugovor o kupoprodaji prijenosa prava korištenja od 6. aprila 2012. godine zaključen između prvotuženog (G.L.) i tužioca (N.N.) i ugovor o kupoprodaji prava na nekretninama od 30. jula 2013. godine zaključen između prvotuženog i apelanta, kao drugotuženog, što su prvotuženi i apelant dužni priznati i trpiti da se osnovom drugostepene presude u zemljišnim knjigama na nekretnini bliže označenoj u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina) izvrši brisanje upisa prava korištenja u korist apelanta, a zatim i brisanje prava korištenja prvotuženog sa dijelom 1/1 do kojeg upisa je došlo na osnovu ništavog ugovora o kupoprodaji prijenosa prava korištenja od 6. aprila 2012. godine i da se izvrši uspostava ranijeg zemljišno knjižnog stanja i to upisom predmetne nekretnine u zemljišnoknjižni uložak bliže označen u izreci presude sa pravo korištenja u korist tužioca sa dijelom 1/1, kao i da se u zemljišnoknjižnom ulošku bliže označenoj u izreci presude na predmetnoj nekretnini izvrši brisanje upisa prava korištenja u korist apelanta sa dijelom 1/1 do kojih upisa je došlo na osnovu ništavnog ugovora o kupoprodaji prava na nekretninama od 30. jula 2013. godine.
3U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je 6. aprila 2012.godine zaključen kupoprodajni ugovor između tužioca, kao prodavca i prvotuženog, kao kupca, kojim je prometovana predmetna nekretnina, kao državno vlasništvo sa upisanim pravom korištenja u korist tužioca sa dijelom 1/1, da je ugovor u ime tužioca potpisao Z.T., na osnovu punomoci koja je ovjerena u Osnovnom sudu u Loznici 23. januara 2012. godine, te da je na osnovu ovog ugovora u korist prvotuženog u zemljišnoj knjizi upisano pravo korištenja. Dalje je naveo da je prvotuženi kupoprodajnim ugovorom od 30. jula 2013. godine predmetnu nekretninu prodao apelantu, te da se apelant u zemljišnoj knjizi i u katastru upisao kao nosilac prava korištenja sa dijelom 1/1. Također je naveo da je tužilac provedenim dokazima dokazao da za prodaju predmetne nekretnine nije dao punomoc Z.T. S tim u vezi je naveo da za valjanost zaključenih kupoprodajnih ugovora nisu bili ispunjeni zakonom propisani uslovi, jer punomoc na osnovu koje je zaključen kupoprodajni ugovor od 6. aprila 2012. godine nije potpisana od strane tužioca, a koji nedostatak navedeni ugovor čini ništavim pa isti ne može proizvoditi pravne posljedice u pravnom prometu, što dalje čini ništavim i ugovor od 30. jula 2013. godine (član 23. stav 2. Zakona o stvarnim pravima). Pri tome je ukazao da čl. 55. i 56. Zakona o stvarnim pravima nisu primjenjivi u konkretnom slučaju, budući nije postojao nesklad između stanja u zemljišnoj knjizi i vanknjižnog prava, jer je u vrijeme zaključenja prvog ugovora o kupoprodaji tužilac u zemljišnoj knjizi bio upisan kao titular prava koje je stekao na osnovu nasljeđivanja Osnovnog suda II u Sarajevu od 22. jula 1991. godine, a i u vrijeme zaključenja drugog ugovora o kupoprodaji prvotuženi je bio upisan kao titular prava koje je stekao zaključenjem prvog kupoprodajnog ugovora. Imajući u vudu da ugovor o kupoprodaji od 6. aprila 2012. godine nije zaključen na osnovu punomoci tužioca, vec je ugovor u ime tužioca zaključilo lice na osnovu falsifikovane punomoci, te s obzirom da tužilac nije ni naknadno isti odobrio, to navedeni ugovor nije ni mogao proizvesti pravno dejstvo (član 88. Zakona o obligacionim odnosima). Budući da prvotuženi nije na osnovu pravno valjanog ugovora stekao pravo na predmetnim nekretninama, naveo je da prvotuženi nije mogao ni dalje na valjan način raspolagati tim pravom zaključenjem drugog kupoprodajnog ugovora (član 23. stav 2. Zakona o stvarnim pravima). S obzirom da se radi o ništavim ugovorima, koji su zaključeni suprotno zakonu, naveo je da činjenica da je apelant postupao savjesno i sa povjerenjem u zemljišne knjige, ne može ishoditi drugačije presuđenje o tužbenom zahtjevu tužioca.
Apelacioni navodi 4U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je „nejasno obrazloženje suda u dijelu u kojem navodi da čl. 55. i 56. Zakona o stvarnim pravima u ovom predmetu nisu primjenjivi budući da nije bilo neslaganja između stanja u zemljišnim knjigama i vanknjižnog stanja“, te ističe „da su na ovaj spor primjenjivi čl. 55. i 56. Zakona o stvarnim pravima“. Također, apelant navodi da „ništavost pravnog posla zaključenog između tužioca i prvotuženog nema niti može imati štetno dejstvo na pravo koje je apelant u dobroj vjeri stekao na spornoj nekretnini, jer se uzdao u podatke iz zemljišne knjige, te nije imao razloga da sumnja u njihovu istinitost“.
5Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). 8Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Vrhovnog suda u predmetnom postupku. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. 9Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević