Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1064/21 (I. T.)
Odluka donesena 05. 05. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Kolektivni ugovor
- Prava iz radnog odnosa
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1064/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. maja 2021. godine, u predmetu broj AP-1064/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Iva Tokić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Iva Tokić protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Rs 046346 18 Rsž od 19. oktobra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Iva Tokić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tomislavgrada, koju zastupa Perica Babić advokat iz Livna, podnijela je 30. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 Rs 046346 21 Rev od 22. januara 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 Rs 046346 18 Rsž od 19. oktobra 2020. godine.
2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-4261/20 od 22. decembra 2020. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica podnijela protiv presude Kantonalnog suda od 19. oktobra 2020. godine. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda od 22. januara 2021. godine revizija apelantice odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud ukazuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se ponište kao nezakonita rješenja tuženog (Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje, Kantonalna administrativna služba za Kanton 10, Livno) broj FZ 13/4-34-4-860-3/17 od 2. marta 2018. godine i broj FZ 3/5/1-34-4- 169-16/18 od 6. aprila 2018. godine i da ista ne proizvode pravna dejstva, te da se obaveže tuženi da apelantici na ime razlike za prijevoz s posla i na posao isplati novčane iznose za navedene periode sa zakonskim zateznim kamatama pobliže označene izrekom presude.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je tuženi rješenjem od 2. marta 2018. godine apelantici odobrio novčanu naknadu za troškove prijevoza na posao i sa posla u iznosu od 150,00 KM počev od 1. januara 2018. godine na relaciji Tomislavgrad-Livno, te da je apelantica protiv ovog rješenja izjavila pravni lijek smatrajući da joj pripada iznos od 332,00 KM mjesečno (važeća cijena karte u oba smjera 14,00 KM dnevno). Dalje je naveo da je tuženi rješenjem od 6. aprila 2018. godine odbio žalbu apelantice protiv rješenja od 2. marta 2018.godine i potvrdio prvostepeno rješenje. Pri tome je ukazao da se pravo na isplatu naknade za prijevoz sa posla i na posao reguliše granskim kolektivnom ugovorom, a ukoliko to pravo nije regulisnao granskim ugovorom isto će se regulisati pojedinačnim kolektivnom ugovorom ili pak pravilnikom o radu (član 14. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine od 22. juna 2016.godine), kao što je to u konkretnom pravnoj situaciji. Nadalje, ukazao je da je članom 120. Pravilnika o radu tuženog od 29. novembra 2017.godine regulisano da radniku pripada naknada za prijevoz sa posla i na posao u visini mjesečne karte gradskog ili prigradskog saobraćaja. S tim u vezi je naveo da je iz navedenog pravilnika vidljivo da nije regulisano pravo na isplatu naknade za prijevoz sa posla i na posao u međugradskom saobraćaju, tj. ako se ne izdaju mjesečne karte. Naveo je da je Upravni odbor tuženog donio odluku od 27. februara 2018. godine kojom je regulisao prijevoz radnika u međugradskom saobraćaju, navodeći da ako ne postoji mjesečna karta u međugradskom saobraćaju za prijevoz na posao i s posla (a kao što je to tokom postupka utvrđeno) da radniku pripada naknada za troškove prijevoza u visini cijene dnevne karte za međugradski saobraćaj, ali iznos naknade ne može biti veći od 150,00 KM mjesečno. Također je naveo da je Upravni odbor tuženog u tom pogledu dopunio Pravilnik o radu izmjenama i dopunama pravilnika od 22. maja 2018.godine. Naveo je da Upravni odbor tuženog, prema članu 6. Zakona organizaciji mirovinskog i invalidskog osiguranja Federacije Bosne i Hercegovine, donosi Statut i druga opća akta tuženog, te naglasio da je odredba člana 6. Zakona organizaciji mirovinskog i invalidskog osiguranja Federacije Bosne i Hercegovine ugrađena u Pravilnik o radu tuženog i čini njegov sastavni dio. Osnovom navedenog, naveo je da nije nezakonita odluka tuženog o regulisanju prava isplate naknade za prijevoz sa posla i na posao u pogledu međugradskog saobraćaja, te da je prvostepeni sud donio prvostepenu presudu pravilnom primjenom materijalnog prava i bez povreda odredaba parničnog postupka.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da je dokazala visinu troškova prijevoza dnevne karte, te da joj pripada isplata razlike naknade koju potražuje tužbom.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica poziva u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelantice, ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Kantonalnog suda u predmetnom postupku. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević