Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1045/21 (M. D.)

Odluka donesena 05. 05. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Materijalna šteta
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Nematerijalna šteta
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1045/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 05. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. svibnja 2021. godine, u predmetu broj AP-1045/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Marin Dakić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Marin Dakić protiv Presude Apelacionoga suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 P 120380 20 Gž od 23. prosinca 2020. godine i Presude Osnovnoga suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 P 120380 18 P od 14. srpnja 2020.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Marin Dakić (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Brčkoga, kojega zastupa Mirko Simić, odvjetnik iz Brčkoga, podnio je 26. ožujka 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionoga suda Brčko distrikta BiH (u daljnjemu tekstu: Apelacionoga suda) broj 96 0 P 120380 20 Gž od 23. prosinca 2020. godine i Presude Osnovnoga suda Brčko distrikta BiH (u daljnjemu tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 120380 18 P od 14. srpnja 2020. godine.

2. Presudom Osnovnoga suda od 14. srpnja 2020. godine djelomično je usvojen tužbeni zahtjev apelanta i obvezan je tuženik („Bimal“ d.d. Brčko) da apelantu na ime naknade nematerijalne štete isplati određeni iznos, i to na ime pretrpljenih fizičkih bolova određeni iznos, za pretrpljeni strah određeni iznos, za duševne bolove zbog naruženosti određeni iznos, sa zakonskom zateznom kamatom (stavak I izreke). Nadalje, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta u dijelu u kojemu je potraživao na ime naknade nematerijalne štete zbog duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti određeni iznos, kao i iznose na ime pretrpljenih fizičkih bolova, pretrpljenoga straha i duševnih bolova zbog naruženosti, preko dosuđenoga iznosa, sa zakonskom zateznom kamatom (stavak II izreke). Nadalje, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta u dijelu u kojemu je potraživao na ime naknade materijalne štete određeni iznos, sa zakonskom zateznom kamatom (stavak III izreke).

3. Presudom Apelacionoga suda od 23. prosinca 2020. godine, priziv apelanta je odbijen kao neutemeljen i presuda prvostupanjskoga suda potvrđena je u st. II i III izreke. Priziv tuženika je uvažen i prvostupanjska presuda je preinačena u st. I izreke, tako što se odbija tužbeni zahtjev apelanta.

4. U obrazloženju osporene odluke Apelacioni je sud istakao da je tijekom prvostupanjskoga postupka utvrđeno da je apelant dio djelatnikom tuženika na radnome mjestu bravar, da je 26. travnja 2017. godine prilikom demontaže pumpe sumporne kiseline doživio povredu na radu. Apelacioni je sud istakao da je prema nalazu i mišljenju vještaka liječničke struke D.N. utvrđeno da je apelant zadobio povrede u vidu kemijske opekotine sumpornom kiselinom po koži obje podlaktice, da se navedena povreda klasificira kao laka tjelesna ozljeda, da je uslijed toga trpio fizički bol jakoga, srednjega i lakoga intenziteta u određenim vremenskim razdobljima. Apelacioni je sud istakao da je, nadalje, utvrđeno da postoji određeni stupanj naruženosti, te da je postojalo umanjenje životne aktivnosti do kraja liječenja. Apelacioni je sud istakao da je prema nalazu i mišljenju vještaka liječničke struke psihijatra O.G. apelant trpio strah jakoga, srednjega i slabijega intenziteta u različitim fazama, bliže označeno u obrazloženju osporene odluke. Apelacioni je sud istakao da je spornoga dana apelant zajedno sa R.Đ. upućen u pogon radi demontaže pumpe sumporne kiseline, da je apelant zadužen zaštitnom opremom, kiselo-otpornim odijelom i cipelama, da se kiselo-otporne rukavice i vizir uzimaju po potrebi iz skladišta, da apelant nije nosio kiselo-otporno odijelo kada se desio štetni događaj, da nije tražio vizir i rukavice. Apelacioni je sud istakao da je, također, utvrđeno da je apelant prilikom spornoga događaja na sebi imao hlače sa tregerima i majicu kratkih rukava i jednokratne gumene rukavice. Apelacioni je sud, dalje, naveo da je tuženik upoznao djelatnike sa načinom rukovanja opasnim materijama, da je apelant prošao obuku za osposobljavanje radnika za siguran i zdrav rad koju je organizirano tuženik, i da se šteta ne bi dogodila da je apelant na sebi imao svu zaštitnu opremu. Apelacioni je sud istakao da shodno odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjemu tekstu: ZOO) imatelj opasne stvari i vršilac opasne djelatnosti (što tuženik, dapače, jeste) mogu se osloboditi odgovornosti dokažu li da opasna stvar ili opasna djelatnost nisu bile uzrokom štete, ili da je šteta posljedica određenih okolnosti, djelovanja više sile ili radnje samoga oštećenoga ili treće osobe (čl. 177. ZOO). Apelacioni je sud istakao da na temelju utvrđenih činjenica, prvostupanjski je sud pogrešno zaključio da šteta nije nastala isključivo radnjom apelanta. Apelacioni je sud istakao da radnik koji je osposobljen za rad na siguran način i kojemu su pružena sva zaštitna sredstva, mora biti u svakome trenutku svjestan posljedica obavljanja poslova suprotno propisima Zakona o sigurnosti i zaštiti zdravlja radnika na radu, što uključuje i nekorištenje zaštitnih sredstava, što je u konkretnome slučaju bilo obavljanje poslova demontaže pume bez korištenja zaštitne opreme. Apelacioni je sud istakao da, kako je do povrede apelanta došlo isključivo zbog njegovoga samovoljnoga, rizičnoga i krajnje nesmotrenoga ponašanja, odnosno postupanja suprotno odredbi čl. 8. st. 3. Zakona o sigurnosti i zaštiti zdravlja radnika na radu, onda po ocjeni ovoga suda ne postoji odgovornost tuženika kao poslodavca za nastalu štetu shodno odredbama ZOO, pa se stoga ukazuju utemeljeni prizivni navodi tuženika o pogrešnoj primjeni materijalnoga prava. Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, navodeći, između ostaloga, da je „u potpunosti povrijeđeno pravo apelanta proizvoljnom primjenom odredbi materijalnog prava koje se odnose na oslobađanje odgovornog lica za štetu…jer nema nijednog dokaza da je apelant skrivio štetu samostalno…a tvrdnja drugostepenog suda da do štete ne bi došlo da je tu opremu apelant zadužio ničim nije dokazana“.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1045/21 (M. D.) | Sudska praksa | Aktio