Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-950/21 (Ž. Đ.)

Odluka donesena 05. 05. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-950/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 05. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. svibnja 2021. godine, u predmetu broj AP-950/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Željko Đekić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Željko Đekić protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 71 0 P 264908 20 Rev od 2. prosinca 2020. godine i Presude Okružnoga suda u Banjaluci broj 71 0 P 264908 19 Gž od 25. studenoga 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Željko Đekić (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojega zastupa Emir Karača, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 22. ožujka 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 264908 20 Rev od 2. prosinca 2020. godine i Presude Okružnoga suda u Banjaluci (u daljnjemu tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 264908 19 Gž od 25. studenoga 2019. godine.

2. Presudom Osnovnoga suda u Banjaluci od 17. lipnja 2019. godine obvezan je tuženik („Atlantik BB“ d.o.o. Banjaluka) da apelantu isplati ugovorenu posredničku naknadu po ekskluzivnome ugovoru u posredovanju od 23. prosinca 2015. godine u određenome iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom.

3. Presudom Okružnoga suda od 25. studenoga 2019. godine priziv tuženika je usvojen i prvostupanjskoga je presuda preinačena tako što se odbija tužbeni zahtjev apelanta.

4. Presudom Vrhovnoga suda od 2. prosinca 2020. godine revizija apelanta je odbijena.

5. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud naveo da su prema utvrđenju nižestupanjskih sudova apelant i tuženik 23. prosinca 2015. godine zaključili ugovor o nalogu, nazvan ekskluzivni ugovor o posredovanju na razdoblje od 12 mjeseci. Vrhovni je sud naveo da je tim ugovorom tuženik povjerio apelantu, a apelant prihvatio da u njegovo ime i za njegov račun vodi pregovore oko reguliranja odnosa u svezi sa kreditnim zaduženjem tuženika kod Hypo Alpe Adria banke ili eventualno kod Heta Asset Resolution. Vrhovni je sud istakao da je to prema odredbama toga ugovora podrazumijevalo niz aktivnosti, smanjenje ukupne glavnice svih kreditnih partija tuženika na ime negativne kursne razlike, obračuna Libora, otpisa dijela potraživanja, oslobađanja dijela kolaterala, asistenciju i pomoć prilikom eventualnoga dogovora sa financijskom institucijom koja bi preuzela preostali dug, smanjenje kamatne stope i smanjenje stope anuiteta. Vrhovni je sud istakao da se apelant kao nalogoprimatelj ugovorom obvezao da će osmisliti, projektirati i organizirati realiziranje navedenih aktivnosti, da će usluge izvršavati savjesno, kvalitetno, učinkovito i ekonomično, da će aktivno svojim savjetima kontrolirati i metodološki voditi projekt, da će tuženiku davati profesionalne, objektivne i nepristrane savjete i informacije, i pružati sve informacije na zahtjev tuženika, koje su u svezi s projektom, za što će dobiti određenu naknadu. Vrhovni je sud istakao da je nadalje utvrđeno da je tužitelj putem e-maila, 1. i 2. lipnja 2016. godine kontaktirao sa V.B., djelatnikom Addiko banke u Sarajevu, sa kojim je apelant bio u kontaktu u tri navrata. Vrhovni je sud istakao da, međutim, iz sadržaja navedene e-mail prepiske V.B., kao svjedoka, upućene apelantu i D.M. (također svjedokinja i ravnateljica Odjela za kredite Addike banke u Banjaluci) proistječe da je naplata dospjelih obveza od tuženika najizvjesnija prinudnim putom, da banka nije vidjela mogućnost naplate kredita, pa je banka pokrenula ovršni postupak, da banka uvijek uz prinudnu naplatu pregovara i o drugim modalitetima naplate. Vrhovni je sud istakao da podudarno navodima ovoga svjedoka su i navodi svjedokinje D.M., da sa „svakim klijentom koji kasni s vraćanjem kredita banka vodi pregovore, da su ti sastanci bili stalni i da je to procedura banke, da je na tim sastancima bio B.V. (zamjenik ravnatelja tuženika), sjeća se da je jedan od njih bio neki M. a da joj apelanta niko nije predstavio…“. Vrhovni je sud istakao da je utvrđeno da je 24. ožujka 2017. godine između tuženika kao dužnika i Addiko banke Banjaluka zaključen sporazum o uvjetima i načinu reguliranja ukupnih potraživanja. Vrhovni je sud naveo da je drugostupanjski sud prihvatio činjenično utvrđenje prvostupanjskoga suda, ali ne i pogrešni zaključak da je u momentu raskida ugovora o nalogu (za što je tuženik u podnesku o raskidu od 30. rujna 2016. godine naveo razloge) apelant u cijelosti ispunio svoju obvezu prema tuženiku. Vrhovni je sud istakao da je drugostupanjski sud, naime, zaključio da do raskida ugovora (dakle, 30. rujna 2016. godine) nije postojao niti jedan dokument koji bi upućivao na to da je navedeni sporazum od 24. ožujka 2017. godine (dakle, sporazum između tuženika i banke) rezultat radnji poduzetih od strane apelanta (tj. e-maila apelanta od 1. i 2. lipnja 2016. godine upućenih banci). Vrhovni je sud naveo da je drugostupanjski sud zaključio da, kako je prošlo više od 7 mjeseci od raskida ugovora i zaključivanja sporazuma, kod takvoga stanja stvari apelant nije dokazao da je svojim osobnim angažiranjem i radom doprinio zaključenju sporazuma, te da mu pripada pravo na naknadu. Vrhovni je sud istakao da, kada se navedeno ima u vidu, kao i činjenica da apelant nije dokazao da je poduzeo konkretne aktivnosti glede ispunjenja predmetnoga ugovora, niti, u čemu se sastoji projektiranje i realiziranje njegovih aktivnosti, pravilno je drugostupanjski sud zaključio da apelant nije dokazao da je ispunio svoju ugovornu obvezu, kako je izvođenjem pogrešnoga zaključka sudio prvostupanjski sud. Vrhovni je sud istakao da je pravilno shvaćanje drugostupanjskoga suda da bi apelantu, eventualno, pripadalo pravo na naknadu štete na temelju raskida ugovora, pod uvjetom da su za to ispunjeni uvjeti iz čl. 765. st. 2. Zakona o obligacionim odnosima, što apelant u ovoj pravnoj stvari nije niti tražio. Vrhovni je sud istakao da ne stoje navodi apelanta da je dogovor oko zaključenja sporazuma postignut u lipnju 2016. godine (kada su upućeni e-mailovi od strane apelanta), jer to ne proistječe iz provedenih dokaza, te je čak svjedok V.B. u e-mail poruci od 2. lipnja 2016. godine naveo da je „planiran sastanak krajem godine, u vezi dogovora oko daljnje strategije“.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, posebno istječući, između ostaloga, da drugostupanjski sud ne može utvrđivati drukčije činjenično stanje nego što je utvrđeno tijekom prvostupanjskoga postupka, čime su učinjene povrede Zakona o parničnome postupku.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tomu pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnoga suda (koji je naveo da je drugostupanjski sud prihvatio činjenično utvrđenje prvostupanjskoga suda, ali ne i pogrešan zaključak glede ispunjenja ugovornih obveza), Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u tom pogledu. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-950/21 (Ž. Đ.) | Sudska praksa | Aktio