Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1051/21 (Auto Lijanovići d.o.o. Mostar)
Odluka donesena 05. 05. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pasivna legitimacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Aktivna legitimacija
- Mjera obezbjeđenja
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1051/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. maja 2021. godine, u predmetu broj AP-1051/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Auto Lijanovići d.o.o. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Auto Lijanovići d.o.o. Mostar protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 220854 20 Mož od 27. januara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1Auto Lijanovići d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Branislav Kolovrat advokat iz Mostara, podnio je 29. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 220854 20 Mož od 27. januara 2021. godine. 2Kantonalni sud je osporenom odlukom od 27. januara 2021. godine preinačio Rješenje Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Ps 220854 20 Mo od 29. septembra 2020. godine, na način da je usvojio prijedlog tužioca/predlagača (BORA d.o.o. Banjaluka) i donio mjeru osiguranja koja glasi: Zabranjuje se apelantu otuđenje, sakrivanje, terećenje i drugo raspolaganje nekretninama bliže označenim u dispozitivu osporene odluke (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) koje su upisane u zemljišnim knjigama na ime apelanta. Odredio je da će se ova mjera osiguranja po službenoj dužnosti zabilježit u zemljišnoknjižnom ulošku bliže navedenom u dispozitivu osporene odluke. Odlučio je da mjera osiguranja obvezuje stranke u postupku i lica koja su u vezi s njima nakon što prime obavijest o izdavanju mjere osiguranja, te da izrečena mjera osiguranja ostaje na snazi do naredne odluke suda o mjeri osiguranja.
3U obrazloženju prvostepenog rješenja prvostepeni sud je naveo, između ostalog, da je osnovom provedenih dokaza utvrdio da je tužilac/predlagač aktivno legitimiran u ovaj pravnoj stvari, kao i da je apelant pasivno legitimiran u ovaj pravnoj stvari. Naime, naveo je da je 10. juna 2019.godine između HETA d.o.o. Sarajevo (raniji naziv Hypo Alpe Adria Leasing d.o.o. Sarajevo), kao vjerovnika i tužioca/predlagača, kao trećeg zaključen ugovor o ustupanju potraživanja u odnosu na sva potraživanja koja proizlaze iz ugovora o zajmu od 6. decembra 2007. godine. Dalje je naveo da je Rješenjem od 11. maja 2020. godine tužilac/predlagač upisan kao hipotekarni povjerilac, te da je stupio na prvo mjesto namirenja u C teretnom listu i to umjesto Hypo-Alpe-Adria-Leasing d.o.o. Sarajevo (u pogledu nekretnina za koje se traži mjera osiguranja).
4U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je Hypo Alpe Adria Leasing d.o.o. Sarajevo, Podružnica Mostar, sada HETA d.o.o. Sarajevo, kao zajmodavac, zaključio ugovor o zajmu sa apelantom, kao zajmoprimcem 6. decembra 2007. godine na iznos od 9.779.150,00 KM, da je apelantu isplatio ukupan ugovoreni zajam, dok je apelant vratio samo dio zajma u iznosu od 853.634,26 KM. Dalje je naveo da je povrat zajma obezbjeđen hipotekom na osnovu notarski obrađenog ugovora o zasnivanju hipoteke od 12. decembra 2007. godine na predmetnim nekretninama. Naveo je da je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) Presudom broj 58 0 Ps 123167 19 Rev od 5. marta 2020. godine preinačio presude Općinskog suda od 25. juna 2018. godine i Kantonalnog suda od 6. februara 2019. godine na način da je utvrdio ništavim Ugovor o zajmu od 6. decembra 2007. godine i ugovor o zasnivanju hipoteke od 12. decembra 2007. godine. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da apelant u ovom postupku nije dokazivao da ima i druge imovine iz koje bi se moglo namiriti utuženo potraživanje tužioca, odnosno predlagača, te da je apelant vratio samo neznatan dio duga, naveo je da postoji opasnost da bez predložene mjere osiguranja tužilac/predlagač ne bi mogao naplatiti svoje potraživanje, odnosno da bi namirenje istog bilo bi znatno otežano. S obzirom da je presudom Vrhovnog suda od 5. marta 2020. godine utvrđen ništavim, kako ugovor o zajmu, tako i ugovor o zasnivanju hipoteke, Kantonalni sud je naveo da je ovom presudom tužilac/predlagač učinio vjerovatnim svoje potraživanje, koje se odnosi na vraćanje iznosa kojeg je isplatio apelantu po osnovu ugovora o zajmu, umanjen za nesporno vraćeni dio zajma. Osnovom navedenog, naveo je da su kumulativno ispunjeni uslovi iz člana 269. stav 1. Zakona o parničnom postupku za određivanje mjere osiguranja.
Apelacioni navodi 5U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da drugostepeni sud nije dao odgovor na istaknuti prigovor aktivne i pasivne legitimacije, te istakao da predlagač osiguranja nije učinio vjerojatnim postojanje potraživanja ili prava prema apelantu, kao i postojanje opasnosti da bi apelant mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarenje potraživanja. 6Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). 9Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, kao i da se prvostepeni sud izjasnio u pogledu apelantovog prigovora aktivne i pasivne legitimacije (zaključujući da je tužilac/predlagač aktivno legitimiran, te da je apelant pasivno legitimiran u ovaj pravnoj stvari, što je kao pravilno prihvatio drugostepeni sud), tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje redovnih sudova u tom pogledu. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević