Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-997/21 (B. D.)
Odluka donesena 05. 05. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prava iz radnog odnosa
- Kolektivni ugovor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-997/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. svibnja 2021. godine, u predmetu broj AP-997/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Brankica Dujmović, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Brankica Dujmović protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 386886 18 Rsž od 9. prosinca 2020. godine i Presude Općinskoga u Sarajevu broj 65 0 Rs 386886 13 Rs od 16. listopada 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Brankica Dujmović (u daljnjemu tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Asif Plećan, odvjetnik iz Sarajeva, podnijela je 23. ožujka 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 386886 18 Rsž od 9. prosinca 2020. godine i Presude Općinskoga u Sarajevu (u daljnjemu tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 386886 13 Rs od 16. listopada 2015. godine.
2. Presudom Općinskoga suda od 16. listopada 2015. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se obveže tuženica („Raiffeisen bank“ d.d. BiH - Sarajevo) da joj isplati razliku plaće sa naknadom za minuli rad u određenome iznosu i za određena vremenska razdoblja, razliku naknade za godišnji odmor u određenome iznosu za određena vremenska razdoblja, sve sa zakonskom zateznom kamatom, te da za apelanticu uplati razliku obveznih doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje (u daljnjemu tekstu: MIO) za isto vremensko razdoblje u određenome iznosu.
3. Presudom Kantonalnoga suda od 9. prosinca 2020. godine priziv apelantice je djelomično uvažen pa je prvostupanjska presuda preinačena tako da se obvezuje tuženica da apelantici isplati na ime minuloga rada određeni iznos, kao i za određeno vremensko razdoblje razliku naknade za korištenje godišnjega odmora u određenome iznosu, dok je u preostalome dijelu priziv odbijen i prvostupanjska je presuda potvrđena.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud naveo da je prvostupanjski sud zaključio da se na tuženika primjenjuju odredbe Kolektivnoga ugovora za granu financija F BiH (u daljnjemu tekstu: GKU), budući da je tuženik banka čija je djelatnost propisana čl. 30. Zakona o bankama. Kantonalni je sud istakao da je, međutim, bez obzira na primjenu GKU, prvostupanjski sud ocijenio da tužbeni zahtjev nije utemeljen, jer apelantica nije dokazala da njeno radno mjesto spada u Ostale skupine poslova sa koeficijentom od 4,00, niti je dokazala da poslovi koje obavlja spadaju u Šestu skupinu složenosti poslova sa koeficijentom od 3,00-3,50, a za koje je poslove potreban sedmi stupanj školske spreme. Kantonalni je sud istakao da sukladno GKU poslodavac može rasporediti djelatnika i na poslove sa nižim stupnjem školske spreme od one koju ima, uz pisanu suglasnost djelatnika, ali i da se konkretna razrada poslova utvrđuje pravilnikom o radu poslodavca. Kantonalni je sud istakao da je GKU stupio na snagu 19. studenoga 2000. godine, a apelantica je nakon toga ugovore o radu zaključivala na temelju odredbi pravilnika o radu tuženika i pravilnika o plaćama i ostalim primanjima djelatnika tuženika. Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da iz čl. 3. ugovora o radu proistječe da je za radno mjesto koje apelantica obavlja, između ostaloga, potrebna srednja stručna sprema, viša stručna sprema ili visoka stručna sprema, te da je apelantica sukladno odredbama 19. i 24. ugovora o radu upoznata sa normativnim aktima tuženika. Kantonalni je sud istakao da je na temelju iznesenoga, sukladno odredbama čl. 26. GKU, na kojemu je apelantica temeljila tužbeni zahtjev, prvostupanjski sud zaključio da se na temelju provedenih dokaza nije moglo utvrditi da njezino radno mjesto po svojoj složenosti, vrsti i značaju spada niti u Ostale skupine poslova, niti u Šestu skupinu poslova, jer iz ugovora o radu proistječe da se radi o polovima radnoga mjesta kojega mogu obavljati i djelatnici sa srednjom i višom stručnom spremom. Kantonalni je sud istakao da kako apelantica nije predložila dokaze iz kojih bi se nesporno utvrdilo da se na nju ima primijeniti koeficijent složenosti od 4,00, kako je to traženo konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom, to je prvostupanjski sud pravilno sukladno odredbama o teretu dokazivanja iz čl. 7. i 123. Zakona o parničnome postupku (u daljnjemu tekstu: ZPP) tu činjenicu cijenio nedokazanom, zbog čega je odbio zahtjev apelantice za isplatu razlike plaća, a shodno tomu i zahtjev za uplatu razlike doprinosa za MIO. Kantonalni je sud naveo da je prvostupanjski sud pravilno cijenio odredbe ugovora o radu, te činjenicu da je apelantica potpisala navedeni ugovor o radu, iz čega proistječe zaključak da je tuženik postupio sukladno odredbama GKU, kada je apelanticu rasporedio na poslove za koje se zahtijeva niža stručna sprema od one koju apelantica ima. Kantonalni je sud istakao kako je priziv djelomično utemeljen u dijelu naknade za minuli rad, budući da je vještak utvrdio da apelantici određeni iznos na to ime pripada na temelju zaključenoga ugovora o radu, kao i da je na temelju nalaza i mišljenja vještaka utemeljeno potraživanje apelantice na ime naknade regresa za određena vremenska razdoblja u određenome iznosu, zbog čega je ovaj sud na temelju čl. 229. toč. 4. ZPP preinačio prvostupanjsku presudu u tomu dijelu.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, kada su utvrdili da apelantica nije dokazala činjenicu da joj pripada potraživana razlika plaća, jer ima sedmi stupanj stručne spreme, pa joj kao takvoj pripada koeficijent složenosti poslova 4,00, sukladno odredbama GKU.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelantica mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelantica navodi, tj. ako apelantica nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelantica nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njezine tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević