Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-974/21 (IKAN d.o.o. Zavidovići)

Odluka donesena 05. 05. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-974/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 05. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. svibnja 2021. godine, u predmetu broj AP-974/21, rješavajući apelaciju koju je podnio IKAN d.o.o. Zavidovići, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio IKAN d.o.o. Zavidovići protiv Presude Kantonalnoga suda u Zenici broj 43 0 Ps 174986 21 Pž od 11. siječnja 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Zenici broj 43 0 Ps 174986 19 Ps od 30. listopada 2020.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. IKAN d.o.o. Zavidovići (u daljnjemu tekstu: apelant), kojega zastupa Jelena Stokić, odvjetnica iz Doboja, podnio je 24. ožujka 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Zenici (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Ps 174986 21 Pž od 11. siječnja 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Zenici broj 43 0 Ps 174986 19 Ps od 30. listopada 2020. godine.

2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obveže tuženica (Općina Zavidovići) da mu na ime duga isplati određeni iznos, sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da je među parničnim strankama sporna utemeljenost i visina tužbenoga zahtjeva, te je sporno po čijemu nalogu je apelant eventualno vršio radove, odnosno da li je bio ovlašten poduzimati radove koji su navedeni u fakturama koje je isporučio tuženici, obujam i količina izvedenih radova, te visina tužbenoga zahtjeva. Kantonalni je sud naveo da je apelant tvrdio da je po nalogu tuženice u lipnju 2019. godine u ime i za račun tuženice izvršio nužne i hitne radove na sanaciji štete nastale uslijed obimnih padalina i klizišta na području tuženice, da je rađeno čišćenje i probijanje puteva, odčepljivanje cijevi, otklanjanje posljedica elementarnih nepogoda, koji radovi su bili hitni. Kantonalni je sud istakao da je tuženica tijekom postupka tvrdila da apelantu nije dala bilo kakav nalog kojim je traženo da se pristupi izvođenju bilo kakvih radova, odnosno da sa apelantom nije zaključen nikakav pravni posao iz kojega bi proistekao bilo kakav obligacioni odnos, te da je apelant na pojedinim lokalitetima tuženice izvodio radove u korist tuženice oko 15. svibnja 2019. godine. Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud iskaze zastupnika stranaka prihvatio u dijelu u kojemu nisu u suprotnosti sa drugim izvedenim dokazima, budući da su zbog njihovoga subjektivnoga odnosa prema sporu i opravdane zainteresiranosti za uspjeh u parnici, ovi iskazi najsumnjivije vrijednosti i kao takvi nepouzdan izvor saznanja o činjenicama. Kantonalni je sud istakao da je stoga apelant bio u obvezi da utemeljenost tužbenoga zahtjeva dokaže drugim dokaznim sredstvima, ali da iskazi svjedoka koje je predložio M.I., N.Ć., M.M. i H.A. su neodređeni, uopćeni i ne dokazuju niti mjesto niti vrijeme izvođenja radova, dakle ne dokazuju postojanje konkretnoga pravnoga odnosa, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud. Kantonalni je sud istakao da se iskaz svjedokinje M.I. temelji na saznanjima druge osobe (od supruga koji je vlasnik apelanta), tako da sud isti u tomu dijelu nije prihvatio kao vjerodostojan. Kantonalni je sud istakao da ostali svjedoci nisu bili suglasni glede činjenica tko je dao nalog za izvršenje posla, ali su svi izjavili da im je poznato da je apelant obavljao neke radove za tuženicu. Kantonalni je sud istakao da su neutemeljeni prizivni navodi apelanta da zbog toga što je zastupnik tuženice naveo u svom iskazu da je oko 15. svibnja 2019. godine apelant radio za tuženicu neke poslove, da je time dokazano da je radio i u lipnju određene radove na koje je usmjeren tužbeni zahtjev. Kantonalni je sud istakao da je uz svoj priziv apelant dostavio i deset fotografija kao dokaz da su radovi obavljeni, ali ove fotografije nisu bile dokazno sredstvo za utvrđivanje činjenica u postupku pred prvostupanjskim sudom, a prema čl. 207. Zakona o parničnome postupku se ne mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi, osim ukoliko predlagatelj istih ne pruži dokaze da ih bez svoje krivnje nije mogao iznijeti do zaključenja glavne rasprave. Kantonalni je sud istakao da se osim toga apelant poziva i na to da je kontrolu izvršenja radova vršio R.P. ispred tuženice, ali isti nije niti saslušan kao svjedok, što govori o nedokazanosti činjenica, a time i nemogućnosti njihova utvrđivanja i utemeljenosti tužbenoga zahtjeva. Kantonalni je sud istakao da su neutemeljeni navodi priziva da su svi radovi izvršeni u korist tuženice, pa i u slučaju da je dio izvršen bez naloga, te da je sud bio dužan primijeniti u krajnjemu slučaju odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjemu tekstu: ZOO), koje se odnose na ugovor o djelu ili poslovodstvo bez naloga. Kantonalni je sud istakao da se čl. 600. ZOO (ugovor o djelu) nije mogao primijeniti jer se odnosi na postojanje neformalnoga ugovora čije postojanje nije dokazano. Kantonalni je sud istakao da se također čl. 220. ZOO (poslovodstvo bez naloga) nije mogao primijeniti jer nije dokazano da su radovi izvršeni, kao niti da se radilo o poslovodstvu bez naloga jer apelant nije dokazao da se o navedenoj obvezi radi, da je postojala stvarna opasnost za štetu, o kojoj se vrsti poslovodstva bez naloga radi, nužnost i korisnost i obujam obavljenoga posla, kao i obujam prava na nužne i korisne troškove koji bi mu na temelju toga pripadali. Kantonalni je sud istakao da imajući u vidu dopise tuženice od 18. rujna 2019. godine i 23. kolovoza 2019. godine, kojim je utvrđeno da je tuženica izvršila povrat računa apelantu, uz navode da nije dostavljena neophodna dokumentacija sa računima, kako bi isti bili prihvaćeni i kako bi se po istima postupilo, zaključak prvostupanjskoga suda o nepostojanju ugovornoga ili drugoga pravnoga odnosa i nije mogao biti drukčiji, budući da apelant nije dokazao da je izveo radove u obujmu i količini na koju se odnose ispostavljene fakture. Kantonalni je sud istakao da apelant nije dokazao da je za sporne radove imao nalog (čl. 749. ZOO) kao i da su izvršeni radovi navedeni u fakturama, zbog čega nije dokazan niti temelj niti visina tužbenoga zahtjeva. Kantonalni je sud istakao da su neutemeljeni i navodi priziva kako tuženica nije niti pokušala dokazati činjenice, jer tuženica i nije imala materijalnopravni zahtjev, koji bi ju obvezivao na dokazivanje činjenice, a ako tuženica nije prigovarala na izvođenje dokaza, to ne oslobađa obveze apelanta da dokazuje činjenice vezane za utemeljenost tužbenoga zahtjeva, radi čega su ti navodi neutemeljeni.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, navodeći, između ostaloga, da je „apelant proveo materijalne dokaze, saslušao svjedoke, iz čega nedvosmisleno proizlazi da su radovi izvedeni, te da nije bilo primjedbi od strane tuženice da nešto nije izvedeno od naloženih radova“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-974/21 (IKAN d.o.o. Zavidovići) | Sudska praksa | Aktio