Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2686/20 (M. L.)
Odluka donesena 05. 05. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje - razuman rok
- Radni spor
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata
- Ispravka tarife o nagradama i naknadama troškova za rad advokata u Federaciji BiH
Predmeti (1)
AP-2686/20
Apelacija
Odluka o meritumu
05. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u predmetu broj AP 2686/20, rješavajući apelacije koje je podnio Mirzet Ljubijankić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 72. st. (4) i (5) i članka 74. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 5. svibnja 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvajaju apelacije koje je podnio Mirzet Ljubijankić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.
(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnome roku u postupku koji je okončan Rješenjem Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 457199 15 Rsž od 8. srpnja 2020. godine.
Na temelju članka 74. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Sarajevskoga kantona da Mirzetu Ljubijankiću u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 300,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnome roku, uz obvezu da nakon isteka toga roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Sarajevskoga kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbijaju se kao neutemeljene apelacije koje je podnio Mirzet Ljubijankić protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 457199 15 Rsž od 8. srpnja 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 457199 14 Rs od 3. travnja 2015. godine u odnosu na ostale segmente prava na pravično suđenje iz članka II/3.
(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mirzet Ljubijankić (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Cazina, kojega zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškoga, podnio je 30. srpnja 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 457199 15 Rsž od 8. srpnja 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 457199 14 Rs od 3. travnja 2015. godine, kao i zbog duljine trajanja postupka (koji se u trenutku podnošenja apelacije po apelantovoj reviziji vodio pred Vrhovnim sudom Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud)). Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 2686/20.
2. Apelant je posredstvom istoga odvjetnika 4. siječnja 2021. godine podnio novu apelaciju Ustavnome sudu protiv Rješenja Vrhovnoga suda broj 65 0 Rs 457199 20 Rev od 24. studenoga 2020. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 21/21.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Kako se apelacijama osporavaju odluke koje su redovni sudovi donijeli u okviru istoga parničnoga predmeta, Ustavni sud je, u skladu sa člankom 32. stavak (1) Pravila Ustavnoga suda, donio odluku o spajanju predmeta, u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 2686/20.
4. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnoga suda, zatraženo je 16. veljače 2021. godine od Kantonalnoga suda i Općinskoga suda, te 7. ožujka 2021. godine od tuženice (Federacija BiH, Sudbena policija) da dostave odgovore na apelaciju.
5. Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 26. veljače 2021. godine.
6. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 24. veljače 2021. godine.
7. Tuženica je dostavila odgovor na apelaciju 11. ožujka 2021. godine.
III.Činjenično stanje
8. Činjenice predmeta koje proistječu iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnome sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
9. Apelant je 10. rujna 2014. godine podnio tužbu protiv tuženice radi isplate potraživanja iz radnoga odnosa.
10. Pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu održani su 2. travnja 2015. godine.
11. Presudom Općinskoga suda od 3. travnja 2015. godine obvezana je tuženica da apelantu isplati iznos od 1.683,82 KM na ime razlike naknade za ishranu tijekom rada za određeno vremensko razdoblje, sa zakonskom zateznom kamatom. Nadalje, obvezana je tuženica da apelantu naknadi troškove parničnoga postupka u iznosu od 561,60 KM.
12. U obrazloženju osporene odluke Općinski sud je naveo da je odluku o troškovima postupka donio na temelju članka 386. stavak 1. Zakona o parničnome postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i da se oni sastoje od troškova zastupanja apelanta po punomoćniku, i to: troškova sastavljanja tužbe u iznosu od 240,00 KM, troškova pristupa punomoćnika na glavno ročište održano 2. travnja 2015. godine u iznosu od 240,00 KM, te PDV-a od 17 % u iznosu od 81,60 KM, što ukupno iznosi 561,60 KM u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (u daljnjem tekstu: OT). Općinski sud je naveo da je odbio apelanta sa zahtjevom za naknadu troškova korištenja osobnoga automobila i odsustva iz ureda punomoćnika apelanta zato što je izbor odvjetnika sa sjedištem u Ljubuškome apelantov osobni izbor u ovome postupku i troškovi takve naravi se ne mogu staviti na teret tuženici.
13. Apelant je 24. travnja 2015. godine izjavio priziv na prvostupanjsku odluku.
14. Cjelokupan predmetni spis dostavljen je na postupanje Kantonalnome sudu 8. srpnja 2015. godine.
15. Rješenjem Kantonalnoga suda od 8. srpnja 2020. godine apelantov priziv je djelomično uvažen, pa je prvostupanjska presuda u pobijanome dijelu odluke o troškovima parničnoga postupka preinačena, tako da se tuženica obvezuje apelantu naknaditi troškove parničnoga postupka u iznosu od 842,40 KM.
16. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da se prizivom utemeljeno prigovara da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio članak 13. OT kojim je propisana osnovica za obračun nagrade, jer neovisno o činjenici što je prema stanju spisa isti dan (2. travnja 2015. godine) održano i pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu, apelantovom punomoćniku pripada posebno nagrada za zastupanje na pripremnome ročištu, a posebno nagrada za zastupanje na glavnoj raspravi. Kantonalni sud je istaknuo da stoga apelantu pripadaju pravilno obračunati troškovi parničnoga postupka, i to: na ime sastavljanja tužbe iznos od 240,00 KM, na ime zastupanja na pripremnome ročištu i glavnoj raspravi iznos od po 240,00 KM, te PDV u iznosu od 122,40 KM, što ukupno iznosi 842,40 KM. Kantonalni sud je dalje istaknuo da se prizivom neutemeljeno prigovara da apelantu pripadaju troškovi punomoćnika radi odsustva iz ureda i troškovi prijevoza na ime uporabe osobnoga automobila. Kantonalni sud je istaknuo da je odredbom članka 387. stavak 1. ZPP propisano da će pri odlučivanju koji će se troškovi naknaditi stranci sud uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. Kantonalni sud je istaknuo da o tomu koji su troškovi bili neophodni odlučuje sud ocjenjujući pozorno sve okolnosti, te je dano diskrecijsko ovlaštenje sudu da u svakome konkretnome slučaju cijeni koji su to troškovi bili potrebni radi vođenja parnice. Kantonalni sud je istaknuo da je u konkretnome slučaju apelant iz Cazina angažirao odvjetnika iz Ljubuškoga, da je izbor odvjetnika apelantov osobni izbor, pa u slučaju kada se radi o troškovima koji nisu bili potrebni, stranka je sama dužna snositi te troškove, te oni ne mogu pasti na teret tuženici. Kantonalni sud je naveo da je apelant bio slobodan za zastupanje angažirati odvjetnika po svojemu izboru, ali to pravo ne podrazumijeva da mu tuženica naknadni nerazmjerno veći iznos troškova, koji su se bez štetnoga utjecaja na apelantova prava mogli izbjeći.
17. Rješenjem Vrhovnoga suda od 24. studenoga 2020. godine apelantova revizija je odbačena kao nedopuštena.
18. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je istaknuo da je odredbom članka 254. stavak 1. ZPP, koji se u ovome postupku primjenjuje na temelju članka 106. stavak 2. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP, propisano da stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskoga suda kojim je postupak pravomoćno okončan, a stavkom 2. istoga članka je propisano da revizija protiv takvoga rješenja nije dopuštena u sporovima u kojima ne bi bila dopuštena revizija protiv pravomoćne presude. Vrhovni sud je istaknuo da rješenjem drugostupanjskoga suda o troškovima postupka, kada je njime meritorno riješeno pitanje obveze naknade troškova postupka, kao što je slučaj u konkretnome predmetu, postupak glede toga sporednoga novčanoga potraživanja se pravomoćno okončava, pa je pod uvjetima iz članka 237. stavak 2. ZPP protiv takvoga rješenja dopuštena revizija, uz ispunjenje uvjeta da je u tomu sporu revizija dopuštena protiv odluke o glavnoj stvari, te da revizijom pobijani dio odluke o troškovima postupka prelazi imovinski cenzus kao uvjet dopuštenosti revizije. Vrhovni sud je istaknuo da kako vrijednost glavnoga potraživanja ne prelazi iznos od 10.000,00 KM (dakle, iznosi 1.683,82 KM), a kako ni vrijednost odluke o troškovima postupka ne prelazi navedeni cenzus, to u konkretnome slučaju nisu ispunjeni kumulativni uvjeti za dopuštenost revizije. Vrhovni sud je istaknuo da, prema ocjeni toga suda, odlučivanje o reviziji u konkretnome predmetu ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, pa je revizija nedopuštena i po odredbi članka 237. stavak 3. ZPP.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacija
19. U predmetnim apelacijama apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju. Apelant je u predmetnim apelacijama naveo da je „drugostupanjski sud, pogrešno tumačeći odredbe članka
387. ZPP, potvrdio prvostupanjsku presudu i odbio apelantovu žalbu u dijelu koji se odnosi na troškove prijevoza vlastitim vozilom i troškove odsustva iz ureda“, te navodi da mu ti troškovi pripadaju u skladu sa čl. 26. i 31. OT. Apelant, dalje, navodi da se povreda prava na pravično suđenje ogleda u činjenici da su prvostupanjski sud i drugostupanjski sud „nerazumno dugim postupkom“ povrijedili apelantova prava, te stoga traži da mu se odredi naknada nematerijalne štete.
b)Odgovori na apelaciju
20. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju istaknuo da smatra da je postupano u žurnim rokovima i da u postupanju prvostupanjskoga suda nije došlo do povrede navedenih apelantovih prava i da su u cijelosti poštovane odredbe ZPP i Europske konvencije.
21. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istaknuo da u cijelosti ostaje pri danom obrazloženju iz rješenja Kantonalnoga suda od 8. srpnja 2020. godine, po kojemu smatra da apelantu ne pripadaju troškovi odsustva iz ureda i troškovi prijevoza na ime uporabe osobnoga vozila i da su navodi iz apelacije neutemeljeni.
22. Tuženica je u odgovoru na apelaciju istaknula da su neutemeljeni navodi apelacije koji se odnose na ime odsustva iz ureda, kao i troškovi korištenja osobnoga automobila koje apelant potražuje jer traženi troškovi nisu bili nužni radi vođenja parnice, a apelant nije ni dokazao da su ti troškovi doista nastali.
V.Relevantni propisi
23. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnome dijelu glasi:
Članak 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Članak 387. stavak (1) (1) Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci naknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebiti radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebiti, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući pozorno sve okolnosti. Članak 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pozornost na potrebu žurnog rješavanja radnih sporova.
24. Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službene novine Federacije BiH“ br. 22/04 i 24/04) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Naknada po utrošenom satu Član 26. stav 1. tačka 5.
Advokat ima pravo da obračuna nagradu po utrošenom vremenu i to po 10 bodova za svako započeto pola sata, u sljedećim slučajevima:
5. Za čekanje na raspravu ili za vrijeme vijećanja suda, za odsustvo iz kancelarije za vrijeme putovanja i sl. ali najviše 8 sati dnevno.
Član 31. st. 1, 2. i 4.
Advokatu pripada naknada troškova za sve stvarne izdatke koji su bili potrebni za izvršenje povjerenih mu poslova.
Za obavljanje poslova izvan sjedišta advokatske kancelarije, advokatu pripada naknada putnih troškova za prevoz i dnevnica.
Za upotrebu vlastitog automobila, advokatu pripada nagrada od 35% važeće cijene benzina za svaki pređeni kilometar.
VI.Dopustivost
25. Prema članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojega drugoga suda u Bosni i Hercegovini.
26. Prema članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitome pravnome lijeku koji je koristio.
27. Ustavni sud zapaža da je apelant apelaciju broj AP 2686/20 podnio protiv odluka Kantonalnoga suda i Općinskoga suda, pri čemu je u trenutku podnošenja apelacije predmet bio na rješavanju po izjavljenoj apelantovoj reviziji pred Vrhovnim sudom. Prema stanju spisa, rješenjem Vrhovnog suda od 24. studenoga 2020. godine (koje je apelant dostavio u apelaciji broj AP 21/21) odbačena je revizija koju je apelant izjavio protiv rješenja Kantonalnog suda od 8. srpnja 2020. godine, dakle, revizija nije bila učinkovit pravni lijek. Budući da je revizija odbačena kao nedopuštena, slijedi da je konačna odluka u predmetnome postupku osporena odluka Kantonalnoga suda. Nadalje, osporenu odluku Kantonalnoga suda apelant je primio 18. srpnja 2020. godine, a predmetna apelacija (AP 2686/20) podnesena je 30. srpnja 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je to propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnoga suda.
28. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnoga suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojega ne bi bile dopustive, niti su očigledno (prima facie) neutemeljene.
29. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud zaključuje da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelant u predmetnim apelacijama navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnome roku kao segmentu prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
aPravo na pravično suđenje
31. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnome dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
32. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
33. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presudu Općinskoga suda i rješenje Kantonalnoga suda kojima je odlučivano o troškovima postupka. Ustavni sud podsjeća da se jamstva iz članka 6. Europske konvencije primjenjuju na sve faze postupka za određivanje građanskih prava i obveza, ne isključujući faze postupka nakon presude u meritumu. Postupak kojim se određuje iznos troškova postupka mora se sagledavati kao nastavak parnice po glavnome pitanju i, u skladu s tim, kao dio „utvrđivanja građanskih prava i obveza“ (vidi Europski sud za ljudska prava, Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 23. rujna 1997. godine, Izvješća 1997- V, stavak 25. i dalje; u daljnjem tekstu: Europski sud). Iz navedenoga je jasno vidljivo da se članak 6. primjenjuje u odnosu na troškove postupka bez obzira na to što ujedno nije osporen i glavni zahtjev, pa proistječe da se u osporenome postupku radilo o utvrđivanju apelantovih građanskih prava i obveza, te su članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije primjenjivi na konkretan slučaj.
U odnosu na osporene odluke Kantonalnoga suda i Općinskoga suda
34. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene pozitivnopravnih propisa i pogrešno utvrđenoga činjeničnoga stanja. Ustavni sud ukazuje na to da, u skladu s praksom Europskoga suda i Ustavnoga suda, zadaća ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova glede činjeničnoga stanja i primjene procesnoga i materijalnoga prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjene Kraljevine, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnoga suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorna.
35. Ustavni će se sud, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su redovni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenome postupku došlo do proizvoljnoga postupanja redovnoga suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenoga, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednome pravičnome postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.). Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni će sud u konkretnome slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati je li osporena odluka utemeljena na pogrešno utvrđenome činjeničnome stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
36. U konkretnome slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoje zaključke jasno obrazloženje utemeljeno na relevantnim pozitivnopravnim propisima, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je Kantonalni sud, rješavajući o apelantovom prizivu, našao da je on djelomično utemeljen, pa mu je shodno tomu primjenom članka 13. OT dosudio veći iznos na ime troškova postupka, dosuđujući mu i nagradu za zastupanje na pripremnome ročište, koju mu Općinski sud nije dosudio. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno ukazali da sud shodno odredbi članka 387. stavak 1. ZPP prilikom odlučivanja o troškovima postupka uzima u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice, te su obrazložili zbog čega nisu dosudili troškove odsustva punomoćnika iz ureda i troškove prijevoza punomoćnika na ime uporabe osobnoga automobila, zaključujući da se radi o troškovima koji u konkretnome slučaju nisu bili nužni. U skladu s tim, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, nasuprot apelantovim navodima, imali u vidu relevantne okolnosti konkretnoga slučaja, te da su dali jasne razloge kako glede utvrđenoga činjeničnoga stanja tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa na konkretan slučaj. Stoga, Ustavni sud, imajući u vidu naprijed navedeno, kao i vlastitu praksu povodom apelacija koje su za predmet imale troškove postupka povodom dolaska punomoćnika izvan mjesta sjedišta suda (vidi, npr. Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 1398/14 od 11. siječnja 2017. godine, AP 3184/17 od 22. svibnja 2020. godine, kao i odluke o dopustivosti br. AP 2778/17 od 13. ožujka 2018. godine, AP 1886/19 od 17. prosinca 2019. godine, AP 57/21 od 3. veljače 2021. godine, odluke dostupne na internetskoj stranici Ustavnoga suda www.ustavnisud.ba) smatra da obrazloženje redovnih sudova nije proizvoljno.
37. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u ovome dijelu neutemeljeni.
U odnosu na suđenje u razumnome roku Relevantna načela
38. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se prema konzistentnoj praksi Europskoga suda i Ustavnoga suda, razumnost duljine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinoga predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskoga suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnoga suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koju konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.).
39. Europski je također sud ukazao da je potrebna osobita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnoga statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev osobito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju žurnu narav (vidi Europski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A, broj 228-B, stavak 18. i Novović protiv Crne Gore, predstavka broj 13210/05, presuda od 23. listopada 2012. godine, stavak 51.).
Razdoblje koje treba uzeti u obzir
40. Ustavni će sud u odnosu na duljinu trajanja predmetnoga postupka razmatrati razdoblje od 10. rujna 2014. godine, kao dana podnošenja tužbe Općinskome sudu, pa do donošenja rješenja Kantonalnoga suda od 8. srpnja 2020. godine. Dakle, relevantno razdoblje koje Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni duljine trajanja predmetnoga postupka jeste četiri godine i oko deset mjeseci.
Analiza duljine trajanja predmetnoga postupka
41. U konkretnomu slučaju Ustavni sud najprije zapaža da se radi o parničnome postupku iz oblasti radnih odnosa, koji je kao takav od većega značaja za apelanta, te koji je po izričitoj zakonskoj odredbi žurne naravi. Glede ocjene složenosti predmeta, a imajući u vidu činjenice i materijalne dokaze predočene Ustavnome sudu, Ustavni sud zaključuje da se ne radi o složenome predmetu.
42. Ocjenjujući ponašanje Općinskoga suda, Ustavni sud, najprije, zapaža da je parnični postupak pokrenut apelantovom tužbom od 10. rujna 2014. godine, te da je presuda Općinskoga suda donesena 3. travnja 2015. godine. Nakon toga, apelant je izjavio priziv na prvostupanjsku presudu, nakon čega je cjelokupan predmetni spis dostavljen na postupanje Kantonalnome sudu 8. srpnja 2015. godine (dakle, ukupno vremensko razdoblje od oko deset mjeseci). Navedeno razdoblje se može smatrati razumnim rokom za provođenje prvostupanjskoga postupka s obzirom na to da se pred prvostupanjskim sudom provodi dokazni postupak, na temelju kojeg se utvrđuje činjenično stanje, koje služi kao temelj za donošenje sudske odluke. Ocjenjujući ponašanje Kantonalnoga suda u predmetnome postupku, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, nakon primanja predmetnoga spisa, odluku donio 8. srpnja 2020. godine, dakle, prizivni postupak pred ovim sudom trajao je u vremenskome razdoblju od točno četiri godine. Imajući u vidu činjenicu da je prizivni postupak trajao višestruko dulje u odnosu na prvostupanjski postupak (pred kojim se, dakle, provodi dokazni postupak), Ustavni sud ukazuje da duljina postupka pred sudovima više instance, shodno praksi Europskoga suda, treba trajati kraće u odnosu na prvostupanjski postupak s obzirom na samu narav postupka odlučivanja po pravnim lijekovima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5443/18 od 4. lipnja 2020. godine, točka 34., odluka dostupna na internetskoj stranici Ustavnoga suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud smatra da je navedeno postupanje Kantonalnoga suda, u postupku koji je po izričitoj zakonskoj odredbi žurne naravi, u odlučujućoj mjeri doprinijelo ukupnoj duljini trajanja postupka, pri čemu Kantonalni sud nije ni ponudio odgovor glede navoda o duljini trajanja predmetnoga postupka pred tim sudom.
43. Ocjenjujući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da apelant svojim postupcima nije utjecao na duljinu trajanja predmetnoga postupka.
44. Na temelju izloženoga, Ustavni sud smatra da duljina predmetnoga postupka, koji je pri tomu po izričitoj zakonskoj odredbi žurne naravi, ne zadovoljava zahtjev „razumnoga roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na „suđenje u razumnome roku“ kao jednoga od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
45. U smislu članka 74. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda.
46. S obzirom na odluku u ovome predmetu, a imajući u vidu presude Europskoga suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spahić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 20514/15 i dr. od 14. studenoga 2017. godine, Kunić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 68955/12 i dr. od 14. studenoga 2017. godine, Elčić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 34524/15 i dr. od 17. siječnja 2019. godine, Golić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 51441/16 i dr. od 16. svibnja 2019. godine i Ugarak i ostali protiv BiH, aplikacija broj 25941/18 i dr. od 19. rujna 2019. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnoga slučaja, prema članku 74. Pravila Ustavnoga suda, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnomu slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nerazumne duljine trajanja predmetnoga postupka apelantu treba isplatiti iznos od 300,00 KM.
47. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Sarajevskoga kantona u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, uz obvezu da nakon isteka ovoga roka apelantu plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
48. Ova odluka Ustavnoga suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja ovršnu ispravu.
bPravo na imovinu
49. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovoga prava, u biti, veže za proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, te proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa od strane redovnih sudova, a ti su navodi već razmotreni u okviru navoda u svezi s povredom prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine neutemeljeni.
VIII.Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnome roku“ kao jednoga od segmenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer je predmetni postupak, koji je po izričitoj zakonskoj odredbi žurne naravi, trajao četiri godine i oko deset mjeseci, pri čemu Kantonalni sud, koji je u odlučujućoj mjeri doprinio tako dugome trajanju predmetnoga postupka, nije ni ponudio odgovore glede navoda o duljini trajanja predmetnoga postupka pred tim sudom.
51. Ustavni sud, dalje, zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale segmente prava na pravično suđenje, te prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, u situaciji kada je Kantonalni sud u konačnoj odluci dao jasne razloge, kako glede utvrđenoga činjeničnoga stanja tako i glede primjene relevantnih odredbi pozitivnopravnih propisa, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.
52. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 72. st. (4) i (5) i članka 74. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević