Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1201/21 (N.D.)

Odluka donesena 19. 05. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1201/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 05. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. maja 2021. godine, u predmetu broj AP-1201/21, rješavajući apelaciju koju je podnio N. D., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio N. D.

protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 143934 17 Gž od 4. februara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. N. D. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Nevenka Oručević advokat iz Mostara, podnio je 12. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 143934 17 Gž od 4. februara 2021. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da se obaveže tuženi (E.D.) da mu preda u posjed garažu (pobliže označenu izrekom prvostepene presude), te da mu isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama. Obavezan je apelant da tuženom naknadi troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu.

3. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na osnovu provedenih dokaza (saslušanja svjedoka L.P., D.B., T.M., te na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske i geodetske struke) utvrdio da je ranija garaža (koju je gradio otac parničnih stranaka) bila limena, da je ta garaža u ratu uništena, te da je tuženi (koristeći zidove susjednog objekta, kao i gradnjom novih zidova kreditnim sredstvima i po Idejnom projektu koji glasi na njegovo ime) izgradio spornu garažu kao samostalni prizemni objekat. Kantonalni sud je naveo da tokom prvostepenog postupka, a ni u žalbi, apelant nije osporavao da je montažna garaža kakvu je postavio otac parničnih stranaka, usljed ratnih dejstava bila uništena. Kantonalni sud je dalje naveo da iz iskaza navedenih svjedoka kao i iz iskaza apelanta i tuženog proizlazi da je tuženi tokom 2006. godine, dakle, prije sačinjavanja ugovora o doživotnom izdržavanju od 5. oktobra 2007. godine (kojim je otac apelanta i tuženog ostavio u vlasništvo i posjed apelantu stan u Mostaru i garažu sagrađenu u dvorištu zgrade), izgradio predmetnu novu garažu. Kantonalni sud je dalje naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je tuženi gradio garažu uz odobrenje oca, mada ova okolnost nije relevantna jer je uništenjem limene (ranije) garaže prestalo pravo vlasništva oca parničnih stranaka na uništenoj garaži, a otac stranaka nije imao nikakva prava na zemljištu na kojem je bila postavljena stara garaža, jer se radilo o gradskom građevinskom zemljištu u društvenoj svojini (što je vidljivo iz posjedovnog lista od 26. septembra 2013. godine), te da se i nova garaža nalazi na gradskom građevinskom zemljištu, što je vidljivo iz nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke. Kantonalni sud je takođe naveo da u spisu nema dokaza da su parnične stranke zaključile ugovor o zakupu sporne garaže, osim iskaza apelanta i njegove supruge, koji su, u smislu odredbi čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku, nedovoljni za zaključak o postojanju zakupnog odnosa, a po ocjeni tog suda, tuženi koji je gradio garažu nije imao nikakvog razloga da plaća zakup garaže koju je sam izgradio, a što je vidljivo i iz njegovog iskaza kad kaže da nije bilo nikakvih zakupnina. Kantonalni sud je naveo da, dakle, u vrijeme sačinjavanja ugovora o doživotnom izdržavanju otac parničnih stranaka nije bio vlasnik montažne garaže, jer je ista bila uništena, a tuženi je svojim sredstvima sagradio potpuno novu garažu, na zemljištu na kojem otac parničnih stranaka i apelant nisu imali nikakva prava, radi čega je zahtjev apelanta da mu tuženi preda u posjed predmetnu garažu i isplati iznos od 6.500,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama pravilno odbijen kao neosnovan od strane prvostepenog suda.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant ističe da su redovni sudovi pogrešno cijenili izvedene dokaze, te da na osnovu istih „nisu mogli zaključiti da je tuženi graditelj predmetne garaže“, kao i da su pogrešno zaključili da apelant nije vlasnik iste. Dalje navodi da je u toku postupka dokazao da je on vlasnik garaže (kao privremenog objekta) i stana (kao glavne stvari), te da bi predmetna garaža „trebala dijeliti pravnu sudbinu sa stanom, kao glavnom stvari, na kojem je on u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik, dok predmetnu garažu u svom posjedu drži tuženi“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelant ponavlja navode koje je isticao u toku postupka, a u pogledu kojih je Kantonalni sud dao detaljno i jasno obrazloženje zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnoj pravnoj stvari, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1201/21 (N.D.) | Sudska praksa | Aktio