Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1111/21 (Z. S.)

Odluka donesena 05. 05. 2021.

  • Ponavljanje postupka
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1111/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 05. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. maja 2021. godine, u predmetu broj AP-1111/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Zuhdija Salkić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zuhdija Salkić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 U 010077 18 Uvp 2 od 23. decembra 2020. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Zuhdija Salkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Hamdija Veladžić advokat iz Bihaća, podnio je 3. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 U 010077 18 Uvp 2 od 23. decembra 2020. godine.

2. Služba za imovinsko-pravne, geodetske i katastarske poslove Općine Cazin (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) je Rješenjem broj 05-30-01104/05 od 6. maja 2005. godine u katastarskom operatu na osnovu darovnog ugovora izvršila prijenos prava posjeda nekretnina bliže označenih u dispozitivu ovog rješenja (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) sa S.S. na H.S.

3. Prvostepeni organ je Zaključkom broj 05-30-173 17340/13 od 12. decembra 2014. godine odbacio apelantov prijedlog od 20. decembra 2013. godine za obnovu postupka okončanog rješenjem od 6. maja 2005. godine, jer apelant nije imao svojstvo stranke u navedenom postupku, te da zbog toga što se, s obzirom na vrijeme saznanja apelanta za rješenje od 6. maja 2005. godine, apelantov prijedlog za obnovu postupka smatra i neblagovremenim.

4. Federalna uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove (u daljnjem tekstu: tuženi) je Rješenjem broj 05-30-3-40/15 od 30. marta 2015. godine odbila kao neosnovanu apelantovu žalbu izjavljenu protiv zaključka od 12. decembra 2014. godine.

5. U upravnom sporu apelanta, kao tužioca, radi poništenja rješenja tuženog od 30. marta 2015. godine, Kantonalni sud u Bihaću je donio presudu broj 01 0 U 010077 17 U 2 od 20. februara 2018. godine kojom je odbio predmetnu tužbu kao neosnovanu.

6. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke - presude Kantonalnog suda u Bihaću od 20. februara 2018. godine, Vrhovni sud je donio presudu od 23. decembra 2020. godine kojom je odbio predmetni zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni organ Rješenjem broj 05-30-727/08 od 22. decembra 2010. godine odbio apelantov zahtjev od 19. februara 2008. godine za prijenos parcela, odnosno prava posjeda na predmetnim nekretninama, jer je kao posjednik na predmetnim nekretninama upisana H.S. na osnovu darovnog ugovora kojim su predmetne nekretnine prenijete iz posjeda S.S. S tim u vezi je naveo da je apelant već u navedenom postupku saznao za postojanje i sadržinu rješenja od 6. maja 2005. godine, pa se ne može prihvatiti apelantova tvrdnja da je za ovo rješenje doznao prvi put tek 2. decembra 2013. godine, kada mu je to rješenje formalno dostavljeno. Pri tome je ukazao da prema izdiferenciranim stanovištima sudske prakse kada se iz utvrđenih činjenica može sa sigurnošću zaključiti da je stranka koja nije učestvovala u postupku saznala za postojanje i sadržaj rješenja (a što je slučaj u konkretnom predmetu) tada kod ocjene blagovremenosti zahtjeva treba uzeti, u smislu člana 249. tačka 9. Zakona o upravnom postupku, ne samo činjenicu kada je dostava rješenja i formalno izvršena, nego i činjenicu kada je stranka saznala za rješenje i njegov sadržaj. Budući da je apelant za postojanje i sadržaj rješenja od 6. maja 2005. godine saznao najkasnije prijemom rješenja od 22. decembra 2010. godine (iako iz obrazloženja ovog rješenja proizlazi da je za isto saznao još na usmenoj raspravi od 16. augusta 2010. godine), naveo je da je apelant prijedlog za obnovu postupka okončanog rješenjem od 6. maja 2005. godine podnio nakon zakonskog roka od 30 dana (član 249. stav 1. tačka 1. Zakona o upravnom postupku). Osnovom navedenog, naveo je da je pravilno prvostepeni organ u skladu sa članom 253. stav 2. Zakona o upravnom postupku zaključkom od 12. decembra 2014. godine odbacio apelantov prijedlog.

Apelacioni navodi

7. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na odluku donesenu u postupku u kojem se odlučivalo o apelantovom prijedlogu za obnovu pravosnažno okončanog postupka. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnom postupku odlučivalo o „građanskim pravima i obavezama“ apelanta. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog suda za ljudska prava i svoju praksu prema kojoj postupak po prijedlogu za obnovu pravosnažno okončanog postupka, u principu, nije postupak u kojem se utvrđuju građanska prava i obaveze, tj. nije se raspravljalo o meritumu pritužbe (npr. o osnovanosti tužbenog zahtijeva), nego se samo odlučuje o postojanju uslova da se odobri ponovni postupak (vidi, između ostalih, odluku Ustavnog suda AP-1040/07 od 26. juna 2007. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud podsjeća da izuzetno, uzevši u obzir specifične okolnosti konkretnog postupka, ukoliko se u predmetnom slučaju radi u smislu autonomnog značenja tog pojma o utvrđivanju „građanskih prava i obaveza“ apelanta, može utvrditi da su takve apelacije dopustive u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1. Evropske konvencije.

10. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se, u okolnostima konkretnog slučaja, u predmetnom postupku nije odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanta iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se samo odlučivalo o tome da li su ispunjeni formalni zakonski uslovi da se dozvoli obnova postupaka. Stoga, predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa proizlazi da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1111/21 (Z. S.) | Sudska praksa | Aktio