Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4090/19 (A. D., Z. L., J. G. i A. B.)
Odluka donesena 05. 05. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravo na pravnu sigurnost
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Prava iz radnog odnosa
- Kolektivni ugovor
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Otpremnina
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4090/19
Apelacija
Odluka o meritumu
05. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4090/19, rješavajući apelaciju Anđe Drinić i drugih, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 5. maja 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Anđe Drinić, Zorke Lazić, Joke Gačić i Anice Bosić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 86 0 Rs 041597 19 Rsž 2 od 26. juna 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Anđa Drinić, Zorka Lazić, Joka Gačić i Anica Bosić (u daljnjem tekstu: prvoapelantkinja, drugoapelantkinja, trećeapelantkinja i četvrtoapelantkinja ili apelantkinje), sve iz Modriče, koje zastupa Rajko Stokić, advokat iz Doboja, podnijele su 26. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 86 0 Rs 041597 19 Rsž 2 od 26. juna 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Modriči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i od tužene „Rafinerije ulja Modriča“ a.d. Modriča (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 4. decembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud, Osnovni sud i tužena su u periodu od 17. do 21. decembra 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantkinja i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 86 0 Rs 041597 18 Rs 2 od 16. novembra 2018. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantkinja kojim su tražile da se tužena obaveže da apelantkinjama isplati određene novčane iznose, pobliže označene u izreci presude, na ime razlike manje isplaćene otpremnine zbog tehnološkog viška sa zakonskim zateznim kamatama. Nadalje, tužbeni zahtjev prvoapelantkinje i četvrtoapelantkinje kojim su tražile da im tužena isplati određene novčane iznose pobliže označene u izreci presude (na ime troškova razlike prevoza) odbačen je kao neblagovremen, dok je tužbeni zahtjev apelantkinja djelimično usvojen, te je tužena obavezana da prvoapelantkinji i četvrtoapelantkinji isplati određene novčane iznose, pobliže označene u izreci presude, na ime razlika manje isplaćenih troškova prevoza sa zakonskim zateznim kamatama. Istom presudom je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
6. Osnovni sud je obrazložio da je na osnovu provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da su apelantkinje bile u radnom odnosu kod tužene na neodređeno vrijeme, te da je odlukama o otkazu ugovora o radu iz organizaciono-tehnoloških razloga od 8. decembra 2015. godine apelantkinjama prestao radni odnos, kao i da su im po osnovu otpremnine isplaćeni određeni novčani iznosi pobliže navedeni u obrazloženju presude. Osnovni sud je dalje naveo da je među parničnim strankama sporno da li je prilikom odlučivanja o visini otpremnine trebalo primijeniti Kolektivni ugovor energetike Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), kako to tvrde apelantkinje, ili Pravilnik o radu tužene od 12. novembra 2015. godine, kako to tvrdi tužena.
7. Odlučujući o blagovremenosti tužbenog zahtjeva apelantkinja u pogledu prava na otpremninu, Osnovni sud ga je ocijenio blagovremenim. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je tužena apelantkinjama dostavila naprijed navedene odluke o prestanku radnog odnosa u decembru 2015. godine, da je povreda prava iz radnog odnosa nastala u vrijeme važenja Zakona o radu – prečišćeni tekst iz 2007. godine (u daljnjem tekstu: Zakon o radu), kojim je propisano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede. Kako su apelantkinje saznale za povredu iz radnog odnosa u trenutku dostavljanja odluke (u decembru 2015. godine), a da je tužba podnesena 18. jula 2016. godine, dakle, prije isteka zakonom predviđenog roka od godinu dana, Osnovni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev apelantkinja blagovremen u pogledu povrijeđenog prava na otpremninu.
8. Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da je tužena strana sprovela zakonitu proceduru u pogledu otkazivanja Posebnog kolektivnog ugovora privrednih društava za proizvodnju, preradu i promet nafte i naftnih derivata od 11. aprila 2011. godine (u daljnjem tekstu: Posebni kolektivni ugovor), pa samim tim odredbe navedenog ugovora u pogledu prava na otpremninu nisu mogle biti osnov za obračun otpremnine apelantkinja u vrijeme kada su donesene odluke o prestanku radnog odnosa, kao i odluke o iznosima otpremnine za apelantkinje. Osnovni sud je takođe utvrdio da je tužena 13. novembra 2013. godine podnijela pismenu izjavu o istupanju iz Udruženja poslodavaca energetike RS, te da je Udruženje poslodavaca energetike RS 20. februara 2014. godine obavijestilo tuženu o brisanju iz evidencije članstva tog udruženja. Kako su u konkretnom slučaju odluke tužene kojim je apelantkinjama utvrđeno prava na otpremninu i iznos otpremnine donesene 8. decembra 2015. godine, Osnovni sud je zaključio da Kolektivni ugovor u konkretnom slučaju nije mogao biti osnov za obračun otpremnine, a apelantkinje nisu dokazale suprotno.
9. U tom smislu Osnovni sud je naveo da je kod tužene, u vrijeme donošenja odluke o isplati otpremnine apelantkinjama, na snazi bio Pravilnik o radu tužene od 12. novembra 2015. godine koji u članu 111 propisuje pravo na otpremninu radniku kojem radni odnos prestaje otkazom ugovora o radu, kao i visinu otpremnine, i kako je tužena prilikom donošenja odluka o isplati otpremnine apelantkinjama primijenila odredbe predmetnog Pravilnika o radu tužene kao važećeg propisa u vrijeme donošenja osporenih odluka. Osnovni sud je takođe naveo da su odredbom člana 48 tačka 2 Opšteg kolektivnog ugovora propisani identični kriterijumi povodom određivanja iznosa otpremnine, kao i odredbom člana 111 Pravilnika o radu tužene, koji je poslužio kao osnov za obračun spornih otpremnina. Osim toga, Osnovni sud je naveo da je odredbom člana 141 Zakona o radu propisan manji obim prava u pogledu visine otpremnine od člana 111 Pravilnika o radu tužene, prema kojem su apelantkinjama isplaćene otpremnine. Prilikom odlučenja, Osnovni sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke Marka Zelinčevića u pogledu utvrđene prosječne plate za svaku od apelantkinja za posljednja tri mjeseca rada, slijedom čega je, primjenom odredbe člana 141 Zakona o radu i člana 111 Pravilnika o radu tužene, odredio iznose otpremnine za svaku od apelantkinja. Međutim, kako je tužena u toku postupka dokazala da je apelantkinjama u cijelosti isplatila otpremninu, Osnovni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev apelantkinja za isplatu otpremnine u cijelosti neosnovan. Dakle, da je tužena u skladu s tada važećim materijalnim propisima utvrdila i isplatila apelantkinjama iznose otpremnine u skladu sa Zakonom o radu, Opštim kolektivnim ugovorom i Pravilnikom o radu tužene, zbog čega je tužbeni zahtjev tužiteljica po osnovu otpremnine u cijelosti neosnovan.
10. Osnovni sud je osnovanost, odnosno neblagovremenost dijela tužbenog zahtjeva prvoapelantkinje i četvrtoapelantkinje u pogledu prava na isplatu manje isplaćenih troškova prevoza detaljno pojasnio na strani 15 i 16 obrazloženja presude.
11. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka, Okružni sud je donio Presudu broj 86 0 Rs 041597 19 Rsž 2 od 26. juna 2019. godine kojom je žalbe odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
12. Prema ocjeni Okružnog suda, žalbenim navodima parničnih stranaka nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepene presude s obzirom na to da su u obrazloženju te presude dati jasni i činjenični i pravni razlozi za donošenje odluke kao u njenoj izreci. Okružni sud je, između ostalog, naveo da apelantkinje u žalbi neosnovano ističu da je prvostepeni sud izveo pogrešan zaključak da se u predmetnom sporu nije mogao primijeniti Kolektivni ugovor jer je tužena, na osnovu pismene izjave od 13. novembra 2013. godine, istupila iz članstva Udruženja poslodavaca energetike RS. Naime, iz obavijesti o brisanju iz evidencije članstva od 20. februara 2014. godine jasno proizlazi da je Udruženje poslodavaca energetike Republike Srpske obavijestilo tuženu da je u skladu sa članom 6 Statuta Udruženja poslodavaca energetike RS, na osnovu pismene izjave o istupanju iz Udruženja, izvršilo brisanje tužene iz evidencije članstva Udruženja poslodavaca energetike RS. Prema ocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud je pravilno utvrdio da tužena nije član Udruženja poslodavaca energetike RS, te da se u skladu sa članom 2 navedenog Kolektivnog ugovora, kojim se definiše njegova primjena, on nije mogao primijeniti u predmetnom sporu.
13. Okružni sud je takođe naveo da su neosnovani i žalbeni navodi apelantkinja kojima se ukazuje da je prvostepeni sud izveo pogrešan zaključak da je tužena otkazala Posebni kolektivni ugovor, navodeći kako u spisu ne postoji dokaz kada je i da li je uopšte dostavljeno obavještenje o otkazu potpisnicima navedenog kolektivnog ugovora, te se stoga ne može utvrditi da li je u odnosu na njih protekao otkazni rok od šest mjeseci. Prema ocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud je pravilno utvrdio da je tužena sprovela zakonitu proceduru u pogledu otkazivanja Posebnog kolektivnog ugovora, kako je to predviđeno odredbom člana 92 istog ugovora i kako to proizlazi iz akta tužene pod nazivom otkaz Posebnog kolektivnog ugovora od 20. februara 2015. godine, naročito imajući u vidu i činjenicu da apelantkinje tokom prvostepenog postupka nisu sporile navedeno, niti su prigovarale na navedeni dokaz tužene.
14. Okružni sud je neosnovanost žalbenih navoda tužene kojim pobija prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu, te neosnovanost žalbenih navoda apelantkinja u dijelu kojim su osporavali prvostepenu odluku o troškovima postupka detaljno pojasnio na strani 5 obrazloženja presude.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelantkinje smatraju da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.
16. Apelantkinje, u suštini, smatraju da je Okružni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno primijenio materijalno pravo. Apelantkinje smatraju da su u nižestepenim presudama sudovi pogrešno i proizvoljno izveli zaključak da se u predmetnom radno-pravnom sporu nije mogao primijeniti Kolektivni ugovor. U vezi s tim, ističu da sudovi u pobijanim presudama nisu dali bilo kakav razlog i obrazloženje ove bitne činjenice koju su apelantkinje isticale u toku cijelog postupka. Apelantkinje, takođe, smatraju da im je povrijeđen i princip pravne sigurnosti jer postoji neujednačena praksa Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) i okružnih sudova u pogledu identičnih radnih sporova, te su u prilogu apelacije dostavile Presudu Vrhovnog suda broj 86 0 Rs 041581 19 Rev od 17. aprila 2019. godine. Pri tome su apelantkinje navele da je citiranom presudom Vrhovnog suda preinačena presuda Okružnog suda i presuda Osnovnog suda i u cijelosti usvojen tužbeni zahtjev tužioca u tom predmetu (K. M.) protiv tužene „Rafinerije ulja Modriča“ a.d. Modriča, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime razlike otpremnine po osnovu tehnološkog viška isplati određeni novčani iznos.
b) Odgovori na apelaciju
17. Okružni sud je naveo da u postupku pred tim sudom nisu povrijeđena navedena prava apelantkinja, naglasivši da je cijenio žalbene navode apelantkinja koji su od odlučnog značaja za rješavanje predmetne pravne stvari, za šta je dao jasne činjenične i pravne razloge u obrazloženju presude, pa ne stoje suprotni navodi iz apelacije.
18. Osnovni sud je naveo da nisu osnovani navodi apelantkinja da su pobijanom presudom povrijeđena njihova prava na koja su se pozvale u apelaciji. Osnovni sud je takođe istakao da nije došlo do proizvoljne primjene prava od strane suda. Pri tome je Osnovni sud naveo da je presuda donesena nakon pažljive i savjesne ocjene svih dokaza, te je za svoju odluku dao jasne i potpune razloge sadržane u obrazloženju presude isključivši bilo kakvu mogućnost proizvoljne primjene prava na štetu apelantkinja. Iz navedenih razloga Osnovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
19. Tužena je navela da je po istom činjeničnom i pravnom osnovu Vrhovni sud, takođe u predmetima koje zastupa isti punomoćnik (po tužbi tužilaca A. L., M. P., N. B. i M. J.), odbacio reviziju tužilaca ne samo zbog neispunjavanja uslova iz člana 237 stav 2 ZPP već i zbog činjenice da je tužiocima otpremnina prilikom prestanka radnog odnosa obračunata u skladu sa članom 111 Pravilnika o radu tužene, a kojim je propisan veći obim prava od onog koji je propisan odredbama tada važećeg Zakona o radu. Nadalje, tužena je navela da u toku postupka nije uočila, a apelantkinje nisu iznijele nijedan dokaz ili argument kojim bi se odlučne činjenice utvrđene u osporenoj presudi mogle podvesti kao rezultat povrede prava na pravično suđenje, proizvoljne primjene prava od strane suda ili da su apelantkinje diskriminisane u odnosu na tuženu.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o radu - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 118.
Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa, može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava. Pravo na podnošenje tužbe nije uslovljeno prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava.
Tužbu za zaštitu prava radnik može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede.
Otpremnina Član 141. st. 1. i 2.
Radniku koji je zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, a kojem radni odnos prestaje otkazom ugovora o radu od strane poslodavca, nakon najmanje dvije godine neprekidnog rada kod poslodavca, poslodavac je dužan da isplati otpremninu, osim ako mu radni odnos prestaje otkazom ugovora u slučajevima iz člana 126. stav 1. tačka 1. i 4. ovog zakona. Visina otpremnine iz stava 1. ovog člana utvrđuje se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, a zavisi od dužine rada radnika kod poslodavca, i iznosi najmanje u visini jedne trećine prosječne mjesečne plate radnika isplaćene u poslednja tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za svaku navršenu godinu rada kod poslodavca.
21. Opšti kolektivni ugovor („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 40/10 i 55/15 – odluka USRS) U konkretnom slučaju primjenjuje se Opšti kolektivni ugovor („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 40/10) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
2. Prava radnika po prestanku radnog odnosa Član 48. stav 2.
(2) Visina otpremnine zavisi od dužine rada radnika kod poslodavca i najmanje iznosi:
a) za rad od dvije do 10 godina - 35% prosječne mjesečne plate radnika isplaćene u posljednja tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu ili koja 1 Odluka o otkazivanju Opšteg kolektivnog ugovora („Službeni glasnik Republike Srpske” broj 40/10) objavljena u „Službenom glasniku Republike Srpske” broj 2/14: Unija udruženja poslodavaca Republike Srpske otkazuje primjenu Opšteg kolektivnog ugovora, zaključenog 5. 5. 2010. godine između Vlade Republike Srpske, Unije udruženja poslodavaca Republike Srpske i Saveza sindikata Republike Srpske, objavljenog u „Službenom glasniku Republike Srpske” broj 40/10.
mu pripada u skladu sa kolektivnim ugovorom za svaku navršenu godinu rada;
b) za rad 10-20 godina - 40% plate iz alineje 1. stava 2. ovog člana;
v) za rad 20-30 godina - 45% plate iz alineje 1. stava 2. ovog člana;
g) za rad preko 30 godina - 50% plate iz alineje 1. stav 2. ovog člana.
22. Kolektivni ugovor energetike Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske” broj 31/08) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
Ovaj kolektivni ugovor primjenjuje se na području Republike Srpske i odnosi se na sve radnike i poslodavce u oblasti energetike Republike Srpske koji su članovi Udruženja ili mu naknadno pristupe, u skladu sa Zakonom o radu, bez obzira na broj uposlenih radnika i način organiziranja poslodavaca.
Ovaj kolektivni ugovor primjenjuje se na radnike koji su u vrijeme zaključivanja Kolektivnog ugovora bili u radnom odnosu kod Poslodavca ili su to postali naknadno.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 86 0 Rs 041597 19 Rsž 2 od 26. juna 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu punomoćnik apelantkinja je primio 28. avgusta 2019. godine, a apelacija je podnesena 26. oktobra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelantkinje smatraju da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
29. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na prava iz radnog odnosa, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelantkinje u predmetnom postupku uživaju garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 49/18 od 15. januara 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
30. Ustavni sud podsjeća da povredu prava na pravično suđenje apelantkinje vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelantkinje, između ostalog, navode da su u nižestepenim presudama sudovi pogrešno i proizvoljno izveli zaključak da se u predmetnom radno-pravnom sporu nije mogao primijeniti Kolektivni ugovor. Konačno, apelantkinje ističu i da je Vrhovni sud u drugim, identičnim radnim sporovima donio potpuno drugačiju odluku, pa smatraju da je prekršen princip pravne sigurnosti.
31. U vezi s apelacionim prigovorima koji pokreću pitanje proizvoljne primjene prava Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
33. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku, okončanom osporenom presudom Okružnog suda, odbijen tužbeni zahtjev apelantkinja za isplatu otpremnine zbog tehnološkog viška, zatim odbačen kao neblagovremen dio tužbenog zahtjeva prvoapelantkinje i četvrtoapelantkinje kojim su tražile isplatu na ime razlika manje isplaćenih troškova prevoza, te usvojen tužbeni zahtjev prvoapelantkinje i četvrtoapelantkinje za isplatu na ime razlika manje isplaćenih troškova prevoza (sve preciznije u izreci prvostepene presude). Apelantkinje osporavaju presudu Okružnog suda u dijelu kojim je odbijen njihov tužbeni zahtjev za isplatu otpremnine. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da su apelantkinje bile zaposlenice tužene, da im je otkazan ugovor o radu 8. decembra 2015. godine, te da im je, u skladu sa članom 141 Zakona o radu, članom 111 Pravilnika o radu i članom 48 stav 2 Opšteg kolektivnog ugovora, tužena utvrdila i isplatila otpremninu, zbog čega je zaključio da je tužbeni zahtjev po osnovu otpremnine u cijelosti neosnovan. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da je tužena 13. novembra 2013. godine podnijela pismenu izjavu o istupanju iz Udruženja poslodavaca energetike RS, te da je Udruženje poslodavaca energetike RS 20. februara 2014. godine obavijestilo tuženu o brisanju iz evidencije članstva tog udruženja. Stoga, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u obrazloženju osporene presude, suprotno apelacionim navodima, zaključio da tužena nije član Udruženja poslodavaca energetike RS, te da se u skladu sa članom 2 Kolektivnog ugovora, kojim se definiše njegova primjena, nije mogao primijeniti u predmetnom sporu, odnosno da taj ugovor nije mogao biti osnov za obračun otpremnine. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, suprotno apelacionim navodima, u obrazloženju osporene odluka eksplicitno obrazložio zašto u konkretnom slučaju nije mogao biti primijenjen Kolektivni ugovor. Prema tome, Ustavni sud u razlozima osporene odluke, suprotno navodima apelantkinja, ne može naći elemente koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava na njihovu štetu. Dovodeći obrazloženje osporene presude u vezu s odredbama propisa na koje se taj sud pozvao u osporenoj odluci, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke nema elemente koji ukazuju na to da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, a koje okolnosti bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogle biti osnov da Ustavni sud u navedenim aspektima svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.
34. U vezi s navodima apelantkinja kojima ukazuju na kršenje principa pravne sigurnosti, Ustavni sud ističe da, u principu, praksa sudova i nedosljedna primjena materijalnog prava u istim ili sličnim slučajevima može voditi kršenju principa vladavine prava iz člana I/2 Ustava Bosne i Hercegovine i principa pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa vladavine prava (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 531/06 od 9. maja 2007. godine, Odluka o dopustivosti broj AP 138/08 od 28. aprila 2010. godine, dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Osim toga, Ustavni sud podsjeća da, prema stanovištu Evropskog suda, principi pravne sigurnosti čine segment prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
35. Naime, u vezi s ukazivanjem apelantkinja na sudsku praksu u predmetu Vrhovnog suda broj 86 0 Rs 041581 19 Rev od 17. aprila 2019. godine, Ustavni sud zapaža, a kako to proizlazi iz obrazloženja navedene presude, da je tužilac u tom predmetu (K. M.) podnio tužbu protiv tužene („Rafinerije ulja Modriča“ a.d. Modriča) radi zaštite prava iz radnog odnosa, kojom je, između ostalog, tražio isplatu otpremnine za svaku godinu navršenog staža (pored već isplaćene otpremnine u visini šest prosječnih plata) po osnovu Posebnog kolektivnog ugovora. Nasuprot tome, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom predmetu apelantkinje tužbenim zahtjevom tražile isplatu razlike u visini otpremnine po osnovu Kolektivnog ugovora, te da je, prema obrazloženju Okružnog suda, apelantkinjama već isplaćena otpremnina u skladu sa Zakonom o radu, Opštim kolektivnim ugovorom i Pravilnikom o radu tužene, zbog čega je njihov tužbeni zahtjev odbijen, dok se odredbe Kolektivnog ugovora nisu mogle primijeniti u konkretnom slučaju budući da je tužena dokazala da je brisana iz evidencije Udruženja poslodavaca energetike RS. Imajući u vidu zaključke Ustavnog suda iznesene u predmetnoj odluci u pogledu primjene pozitivno-pravnih propisa na konkretnu situaciju, Ustavni sud smatra da pozivanje apelantkinja na navedenu odluku Vrhovnog suda ne može biti od uticaja na drugačije odlučenje Ustavnog suda. Dakle, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema elemenata koji bi pokretali pitanje povrede principa pravne sigurnosti.
36. Stoga, Ustavni sud smatra da iz datog obrazloženja Okružnog suda ne proizlazi proizvoljnost u segmentu na koji su apelantkinje neosnovano ukazale, te zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelantkinja na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostala prava
37. Apelantkinje tvrde da im je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na privatni i porodični život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana 14 Evropske konvencije. Apelantkinje posebno ne obrazlažu kršenje ovih prava, već svoje navode zasnivaju na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud je, razmatrajući ove navode u okviru navoda o povredi člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, već zaključio da su ti navodi neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelantkinja o kršenju tih prava, takođe, neosnovani. VIII.Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada je Okružni sud, koji je u konkretnom slučaju donio konačnu odluku, odbio tužbeni zahtjev apelantkinja za isplatu otpremnine, pri čemu je detaljno i jasno obrazložio svoju odluku, uz pozivanje na relevantne propise materijalnog prava Zakona o radu, Opšteg kolektivnog ugovora i Pravilnika o radu tužene, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, kao i kada nema elemenata koji bi pokretali pitanje povrede principa pravne sigurnosti.
39. Ustavni sud, takođe, zaključuje nema povrede prava apelantkinja na privatni i porodični život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrane diskriminacije iz člana 14 Evropske konvencije kada se navodi o kršenju tih prava zasnivaju na istim navodima koje su istakle u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede njihovog prava u tom pogledu.
40. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević