Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1205/21 (S. P. i B. P.)
Odluka donesena 19. 05. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Kamata
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Vanparnični postupak
- Naknada
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Eksproprijacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1205/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. maja 2021. godine, u predmetu broj AP-1205/21, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Savo Pećanac i Bogdan Pećanac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Savo Pećanac i Bogdan Pećanac protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 V 083811 20 Rev od 26. januara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Savo Pećanac (u daljnjem tekstu: prvoapelant) i Bogdan Pećanac (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Laktaša, koje zastupa Trivun Kozomara advokat iz Trna, podnijeli su 9. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 V 083811 20 Rev od 26. januara 2021. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnom suda, naloženo je predlagaču (Republici Srpskoj) da apelantima (kao protivnicima predlagača), za nekretnine, precizirane predmetnom odlukom, eksproprisane rješenjima Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove Područna jedinica Laktaši (u daljem tekstu: PJ Laktaši) od 2. februara 2009. godine i od 17. februara 2010. godine (radi izgradnje pristupnih puteva na autoputu Banjaluka-Gradiška) isplati iznos od 3.707,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostepenog rješenja (15. januara 2020. godine) do isplate, te je obavezan predlagač da apelantima, na ime izgubljene dobiti, isplati iznos od 1.016,71 KM. Odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanata za isplatu naknade po osnovu korektivnog faktora, te je utvrđeno da je predlagač, kao korisnik eksproprisanih nekretnina po rješenju PJ Laktaši od 14. jula 2008. godine, pobliže označenih predmetnom odlukom, u cijelosti isplatio pravičnu naknadu u iznosu od 120.714,00 KM. Obavezan je predlagač da apelantima naknadi troškove postupka u iznosu od 11.846,25 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostepenog rješenja do isplate, dok je preostali dio zahtjeva (preko dosuđenog iznosa) odbijen kao neosnovan. Odbijen je zahtjev predlagača za naknadu troškova postupka.
3. U obrazloženju osporenog rješenja Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 55. Zakona o eksproprijaciji propisano da će se lične i porodične prilike ranijeg vlasnika eksproprisane nekretnine uzeti u obzir kao korektiv uvećanja visine utvrđene naknade, ako su te prilike od bitne važnosti za materijalnu egzistenciju ranijeg vlasnika, a naročito u slučaju ako je zbog eksproprijacije većeg dijela i cijelog zemljišta, ugrožena njegova materijalna egzistencija, kao i u slučaju kada se zbog eksproprijacije članovi poljoprivrednog domaćinstva moraju seliti iz područja gdje su prebivali ili boravili, te je primjena ovog korektiva obavezna (kada su za to ispunjeni uslovi), kako u postupku sporazumijevanja o pravičnoj naknadi pred opštinskim organom uprave, tako i u sudskom postupku određivanja naknade. Vrhovni sud je dalje naveo da je pitanje kada treba uzeti lične i porodične prilike kao korektiv utvrđene naknade faktičko pitanje svakog pojedinog slučaja koje zavisi od niza okolnosti kao što su opšte imovno stanje vlasnika, veličina i ekonomski značaj nekretnina koje se eksproprišu, izvor, vrsta i visina prihoda koje ostvaruje raniji vlasnik, kao i od socijalne i starosne strukture domaćinstva vlasnika eksproprisane nekretnine, izdržavanja članova domaćinstva, nemogućnosti kupovine ili izgradnje druge nekretnine u privredno rentabilnoj blizini i slično. Vrhovni sud je u vezi s tim naveo da, s obzirom da se u konkretnom slučaju radi samo o malom dijelu zemljišta koje je eksproprisano (11.311 m2) u odnosu na ukupnu površinu zemljišta kojim apelanti raspolažu (109.613 m2), a na kojem i dalje uspješno obavljaju poljoprivrednu proizvodnju, za šta su i registrovani, te imajući u vidu i da se zbog eksproprijacije ne moraju seliti, kao i da su za već isplaćeni iznos naknade mogli pribaviti drugo takvo zemljište, to apelanti nisu dokazali da su njihove lične i porodične prilike takve da je predmetna eksproprijacija od bitnog značaja za njihovu egzistenciju, odnosno da je predmetnom eksproprijacijom došlo do bitnog smanjenja materijalnog izvora egzistencije ili da su im znatno povećani neophodni rashodi, a postojeći prihodi nisu dovoljni da pokriju te rashode bez bitnog pogoršanja uslova materijalne egzistencije, čak i kod činjenice da su u spis dostavili medicinske nalaze iz kojih se vidi da se liječe od nekih bolesti i da se sada nalaze u već poodmakloj životnoj dobi. Vrhovni sud je naveo da apelanti, dakle, nisu dokazali da na njihovoj strani postoje okolnosti koje bi opravdale uvećanje visine utvrđene naknade primjenom citiranih zakonskih odredbi. Vrhovni sud je takođe naveo da je neosnovan prigovor apelanata koji se odnosi na početak toka zakonske zatezne kamate na određeni iznos naknade za eksproprisano zemljište, te da su pravilno nižestepeni sudovi odredili početak toka zakonske zatezne kamate na iznos naknade od dana donošenja prvostepene odluke (dakle, od 15. januara 2020. godine). Vrhovni sud je naveo da, naime, obaveza isplate naknade protivnika predlagača dospijeva tek kada naknada bude određena u skladu sa odredbama člana 163. stav (1) Zakona o vanparničnom postupku, pa predlagač ne može biti u docnji sve dok njegova obaveza ne dospije, odnosno dok ne bude određena i po visini, što je u konkretnom slučaju učinjeno donošenjem prvostepenog rješenja od 15. januara 2020. godine.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Apelanti ističu da su, naime, tokom postupka dokazali da se isključivo bave poljoprivredom, da od toga žive, da su teško bolesni i da nemaju drugih prihoda, te da je oduzeto zemljište bilo sastavni dio porodičnog domaćinstva, pa stoga osporavaju zaključak redovnih sudova da nisu dokazali lične i porodične prilike za isplatu naknade po osnovu korektivnog faktora. Takođe smatraju da nije pravilan stav redovnih sudova da se početak toka zakonske zatezne kamate na iznos naknade treba računati od dana donošenja prvostepene odluke (dakle, od 15. januara 2020. godine).
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
2Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke donesene u predmetnom postupku dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, imajući u vidu da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o eksproprijaciji i Zakona o vanparničnom postupku, u osporenoj odluci dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, Ustavni sud ne nalazi da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ovo naročito imajući u vidu da apelanti u apelaciji ponavljaju navode koje su isticali u toku postupka pred redovnim sudovima, a koje navode je i Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o reviziji razmotrio i jasno i detaljno objasnio svoje odlučenje u predmetnom slučaju, odnosno, u okviru svojih nadležnosti, dao jasne i detaljne razloge zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. U odnosu na navode apelanata da nije pravilan stav redovnih sudova da se početak toka zakonske zatezne kamate na iznos određene naknade treba računati od dana donošenja prvostepene odluke (s obzirom da se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu apelanata za određivanje naknade za eksproprisane nekretnine), Ustavni sud podsjeća na konzistentnu praksu prema kojoj kamate teku od dana donošenja odluke o utvrđivanju naknade (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1013/16 od 29. novembra 2018. godine, tačka 40. odluke, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević