Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3555/19 ("VOĆAR" d.o.o. Gornji Rahić i M. M.)

Odluka donesena 19. 05. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Aktivna legitimacija
  • Protek roka
  • Nekretnina
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3555/19

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 05. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3555/19, rješavajući apelaciju „Voćara“ d.o.o. Gornji Rahić i Mehe Musića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1) i stav (3) tačka c), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. maja 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Voćara“ d.o.o. Gornji Rahić i Mehe Musića, evidentirana pod brojem AP 3555/19, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 128465 19 Rev od 5. juna 2019. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Voćara“ d.o.o.

Gornji Rahić i Mehe Musića, evidentirana pod brojem AP 3667/19, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 128465 19 Rev od 5. juna 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 128465 17 Pž 2 od 12.

novembra 2018 godine, Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 128465 15 Ps 2 od 16. septembra 2016. godine, Presude Kantonalnog suda broj 32 0 Ps 128465 14 Pž od 15. septembra 2014. godine i Presude Općinskog suda broj 32 0 Ps 128465 12 Ps od 9. decembra 2013. godine zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Voćar“ d.o.o. Gornji Rahić i Meho Musić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Gornjih Rahića, koje zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnijeli su 10. septembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Ps 128465 19 Rev od 5. juna 2019. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 3555/19.

2. Apelanti su apelacijom podnesenom 25. septembra 2019. godine, koja je ovjerena pečatom prvoapelanta, a u kojoj se kao kontakt-adresa navodi Esed Musić iz Gornjeg Rahića, također osporili naprijed navedenu presudu Vrhovnog suda broj 32 0 Ps 128465 19 Rev od 5. juna 2019. godine te Presudu Kantonalnog suda u Tuzli ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Ps 128465 17 Pž 2 od 12. novembra 2018 godine, Presudu Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Ps 128465 15 Ps 2 od 16. septembra 2016. godine, Rješenje Kantonalnog suda broj 32 0 Ps 128465 14 Pž od 15. septembra 2014. godine i Presudu Općinskog suda broj 32 0 Ps 128465 12 Ps od 9. decembra 2013. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 3667/19.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tužene NLB banke d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena banka) te „Majevica“ d.d. Srebrenik kao umješača na strani tužene (u daljnjem tekstu: umješač) zatraženo je 8. januara 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju broj AP 3555/19.

4. Ustavni sud je također 13. novembra 2020. godine zatražio od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda te tužene banke i umješača da dostave odgovor na apelaciju broj AP 3667/19.

5. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud, tužena banka i umješač su odgovore na apelaciju AP 3555/19 dostavili u periodu od 8. do 25. januara 2021. godine, a apelaciju broj AP 3667/19 u periodu od 20. novembra do 2. decembra 2020. godine.

6. Kako se predmetnim apelacijama osporavaju odluke koje su donesene u okviru istog parničnog postupka, Ustavni sud je u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda donio odluku o spajanju predmeta AP 3555/19 i AP 3667/19 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3555/19.

III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

8. Apelanti su 10. aprila 2007. godine podnijeli tužbu protiv tužene banke radi predaje u posjed nekretnina. Općinski sud je naveo da je tužena banka u odgovoru na tužbu podnijela protivtužbeni zahtjev kojim je zatražila da se utvrdi da su stekli pravo vlasništva na poslovnom prostoru korisne površine 208 m2, od čega u prizemlju 104,62 m2, a na spratu 103,38 m2 (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor), koji se nalazi u objektu robne kuće u Srebreniku, kao i pravo zajedničkog korištenja na zemljištu ispod zgrade i zemljištu koji služi za njegovu redovnu upotrebu, što su apelanti dužni priznati i trpjeti da se tužena – protivtužiteljica na osnovu ove presude uknjiži u zemljišnim knjigama kao vlasnik predmetnog poslovnog prostora sa dijelom 1/1 i kao nosilac zajedničkog prava korištenja na zemljištu ispod zgrade i zemljištu koji služi za redovnu upotrebu zgrade.

9. Presudom Općinskog suda broj 32 0 Ps 128465 12 Ps od 9. decembra 2013. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata koji glasi „obavezuje se tuženi NLB Tuzlanska banka DD Tuzla, Filijala Srebrenik da tužiteljima [apelantima] preda u posjed i slobodno raspolaganje od svih lica i stvari dio nekretnine označene kao [...] koju tuženi drži u posjedu od 104,62 m2 u prizemlju i dio površine od 103,38 m2 na spratu navedene robne kuće, a sve u roku od 30 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja“. Stavom II izreke je usvojen je protivtužbeni zahtjev tužene banke kojim je tražila utvrđivanje prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru.

10. Kantonalni sud je Rješenjem broj 32 0 Ps 128465 14 Pž od 15. septembra 2014. godine žalbe uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Ponovni postupak

11. Postupajući u ponovnom postupku, Općinski sud je Presudom broj 32 0 Ps 128465 15 Ps 2 od 16. septembra 2016. godine (stavom 1. izreke presude) odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata, kojim su tražili da se tužena banka obaveže da apelantima preda u posjed i slobodno raspolaganje dio nekretnine pobliže označene kao u izreci presude, robne kuće sa zgradom ukupne površine 877 m2 i upisane u zemljišnim knjigama kao u izreci presude, i to predmetni poslovni prostor koji tužena banka drži u posjedu (u prizemlju i dio koje se nalazi na spratu robne kuće). Stavom 2. izreke presude usvojen je protivtužbeni zahtjev tužene banke tako što je utvrđeno pravo vlasništva tužene banke na predmetnom poslovnom prostoru korisne površine 208 m2, od čega u prizemlju 104,62 m2, a na spratu 103,38 m2, sve prema nalazu vještaka građevinske struke, koji se nalazi u objektu robne kuće u Srebreniku, izgrađene i upisane u zemljišnim knjigama kao u izreci presude, kao i pravo zajedničkog korištenja na zemljištu ispod zgrade i zemljištu koji služi za njegovu redovnu upotrebu, što su apelanti dužni priznati i trpjeti da se tužena banka na osnovu presude uknjiži u zemljišnim knjigama kao vlasnik predmetnog poslovnog prostora sa dijelom 1/1 i kao nosilac zajedničkog prava korištenja na zemljištu ispod zgrade i zemljištu koji služi za redovnu upotrebu zgrade. Stavom trećim izreke presude apelanti su obavezani da umješaču na strani tužene banke naknade troškove postupka u iznosu od 3.321,00 KM, dok je stavom 4. izreke presude umješač odbijen sa ostatkom zahtjeva za naknadu troškove postupka.

12. Općinski sud je naveo da je na temelju provedenih dokaza (sadržaja pobliže označenog na strani od 3. do 5. obrazloženja presude) utvrđeno da je predmet spora po tužbi apelanata predaja u posjed predmetnog poslovnog prostora koji se nalazi u sastavu robne kuće „Srebrenik“, koje pravo su stekli u postupku male privatizacije, vlasnika tj. umješača, na osnovu Ugovora o kupoprodaji predmeta tendera (u daljnjem tekstu: ugovor o kupoprodaji) zaključenog 17. maja 2000 godine između umješača kao prodavca i apelanata kao kupaca. Navedeno je da tužena banka protivtužbenim zahtjevom tvrdi da je pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru kao i pravo korištenja zemljišta koje služi za redovnu upotrebu zgrade stekla na temelju zaključenog ugovora o kupoprodaji od 16. oktobra 1979. godine i aneksa na taj ugovor od 13. aprila 1982. godine, između pravnog prednika umješača (UPI RO „Majevica“ OOUR „Trgoprom“ Srebrenik) i pravnog prednika tužene banke (Privredne banke Sarajevo, Osnovna banka Tuzla-u daljnjem tekstu: PBS Tuzla) kao kupca. Naime, pravni prednik umješača je kao investitor izgradnje robne kuće predmetne poslovne prostorije ukupne površine 195,07 m2 prodao predniku tužene banke kao kupcu, od kada je tužena banka u neprekidnom posjedu predmetnog poslovnog prostora. Utvrđeno je da je članom 3. navedenog ugovora o kupoprodaji određeno da orijentaciona prodajna cijena predmetnog poslovnog prostora iznosi 15.379,10 dinara po m2 ili ukupno, orijentaciono 3.000.000,00 dinara te da će kupac, pravni prednik tužene u korist prodavca, pravnog prednika umješača na strani tužene, po osnovu učešća u izgradnji predmetnog poslovnog prostora uplati ugovorenih 50% orijentacione cijene u iznosu od 1.500.000,00 dinara. Nadalje je navedeno da je članom 4. tog ugovora regulisano da će konačan obračun, koštanja i utvrđivanja stvarne cijene predmetnog poslovnog prostora po 1 m2 biti izvršen po završetku izgradnje objekta, odnosno prilikom primopredaje predmetnog poslovnog prostora, a što je i učinjeno zaključenjem aneksa na osnovni ugovor od 13. aprila 1982. godine. U vezi s tim je navedeno da je aneksom ugovora (član 2.) regulisano da je objekat izgrađen i da konačna cijene predmetnog poslovnog prostora po 1 m2 iznosi od 20.716,74 dinara, da ukupna cijena predmetnog poslovnog prostora iznosi 4.220.000,00 dinara i da konačna površina predmetnog poslovnog prostora iznosi 203,07 m2. Članom 3. Aneksa ugovora utvrđeno je da je pravni prednik tužene banke dužan predniku umješača uplatiti razliku cijene navedenog poslovnog prostora, tj. razliku u stvarnom obračunu u iznosu od je 1.220.000,00 dinara, koji iznos je pravni prednik tužene banke uplatio predniku umješača 19. aprila 1982. godine.

13. Općinski sud je također utvrdio da je 17. maja 2000. godine zaključen Ugovor o kupoprodaji predmeta tendera broj 372 između umješača kao prodavca i apelanata kao kupca, koji predmet je bila prodaja objekta robne kuće u Srebreniku u kojoj se nalazi predmetni poslovni prostor, da ukupna kvadratura objekta predviđena za prodaju iznosi 2400 m2. Zaključenim ugovorom prodavac (umješač) se obavezao da će kupcu (apelantima) predati predmet tendera u roku od četrnaest dana od dana potpisivanja ugovora. Na temelju iskaza svjedoka Safeta Morankića, koji je bio direktor robne kuće koja je bila predmet male privatizacije, kojem iskazu je sud poklonio vjeru je utvrđeno da predmetom prodaje nije bio obuhvaćen i predmetni poslovni prostor tužene banke, da je predmetni objekat - robna kuća prodata u površini od 2400 m2, a što proizilazi i iz prospekta tendera, jer objekat robne kuće ima ukupnu površinu od 2631 m2. Dalje, iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke proizilazi da se predmetni poslovni prostor nije vodio u poslovnim knjigama umješača kao prodavca, niti je iskazan u njegovom početnom bilansu. Osim toga, Općinski sud je utvrdio da je u postupku primopredaje predmeta tendera apelantima predana robna kuća bez predmetnog poslovnog prostora. Navedeno je potvrđeno nalazom stalnog sudskog vještaka Samira Muratovića, koji je prije prodaje robne kuće vršio procjenu vrijednosti objekta robne kuće prodavca (umješača) predviđenog za prodaju u postupku male privatizacije. Iz iskaza imenovanog utvrđeno je da izvršena procjena objekata, robne kuće umješača kao prodavca, a ne i poslovnih prostora prednika tužene banke. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da apelanti u postupku male privatizacije nisu kupili i predmetni poslovni prostor u čijem posjedu je tužena i koji u suštini predstavlja zaseban dio navedenog objekta robne kuće sa posebnim ulazom, dakle koji nije povezan s dijelom objekta robne kuće koji se koristi u obavljanju trgovinske djelatnosti.

14. Iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, te uvidom u rješenje Osnovnog suda Udruženog rada Tuzla od 29. marta 1990. godine proizilazi da je izvršen je upis promjene u organizovanja pravnog prednika tužene banke (PBS Tuzla), koja je prestala sa radom 31. marta 1990. godine, da je njen pravni sljednik Tuzlanska banka d.d. Tuzla. Iz rješenja suda od 6. aprila 2006. godine također proizilazi da je izvršen upis promjene naziva banke tako da novi naziv glasi NLB Tuzlanska banka d.d. Tuzla, iz čega proizilazi da je tužena banka pravni sljednik PBS Tuzla. Vještačenjem je također utvrđeno da se predmetni poslovni prostor vodio u poslovnim knjigama tužene banke, a koji je iskazan u početnom bilansu za privatizaciju banke na dan 31. decembra 1997. godine, da predmetom privatizacije banke bio kapital tužene – banke, a da poslovni prostor nije bi predmet privatizacije. Također, Općinski sud smatra da su apelanti kao kupci imali mogućnost zatražiti od prodavca u toku privatizacije razjašnjenje po kojem osnovu dio robne kuće koristi tužena banka, jer iz iskaza svjedoka također proizilazi da su apelanti obilazili objekat robne kuće i dolazili u prostorije banke, pa im ova činjenica nije mogla ostati nepoznata, zbog čega se po ocjeni ovog suda ne mogu smatrati savjesnim kupcima.

15. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je tužbeni zahtjev apelanata odbio kao neosnovan, dok je protivtužbeni zahtjev tužene banke usvojio. Dakle, utvrđeno je da je pravni prednik tužene banke kao kupac s pravnim prednikom umješača kao investitorom zaključio ugovor i aneks ugovora o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora, da je tužena banka u cijelosti platila ugovorenu cijenu poslovnog prostora i da je u njegovom posjedu od 1981. godine neprekidno. Također je utvrđeno da se tužena banka u zemljišnim knjigama nije upisala kao vlasnik tog poslovnog prostora, već su kao vlasnici i posjednici objekta robne kuće i zemljišta na kojem se taj objekat nalazi upisani apelanti po osnovu zaključenog ugovora o kupoprodaji predmeta tendera. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da je odredbom člana 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti, koji zakon se primjenjivao u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora, regulisano da ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo svojine proizvodi pravo dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovor. Prema tome, s obzirom na to da su tužena kao kupac i prodavac predmetnog poslovnog prostora u cijelosti ispunili svoje ugovorene obaveze, to Općinski sud smatra da zaključeni ugovor ispunjava uslove punovažnosti prema citiranom članu 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti, jer je tužena banka savjesni sticalac predmetnog poslovnog prostora, koji drži u posjedu, pa kao takva po ovog ocjeni suda ima jača prava u odnosu na apelante. Stoga, Općinski sud je shodno odredbi čl. 38., čl. 48. i čl. 77. Zakona o vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOVPO) usvojio protivtužbeni zahtjev tužene. Odluku o troškovima postupka sud je donio primjenom odredbe člana 386. stav 1. i člana.

396. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

16. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 Ps 128465 17 Pž 2 od 12. novembra 2018. godine žalba apelanata je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Istom presudom apelanti i umješač su odbijeni sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

17. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da apelanti osporavaju presudu prvostepenog suda u dijelu u kojem je odbijen njihov tužbeni zahtjev za predaju u posjed predmetnog poslovnog prostora. Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud ispravno postupio kada je temelju brojnih dokaza zaključio da je tužena banka pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru stekla na temelju ugovora o kupoprodaji tog prostora zaključenog 16. oktobra 1979. godine između pravnog prednika tužene i pravnog prednika umješača i uplatnicama o uplati ugovorene cijene. Smatra da iz sadržaja navedenog ugovora proizilazi da se ustvari radi o ugovoru o udruživanju sredstava, koji po svojoj pravnoj prirodi predstavlja ugovor o građenju u smislu člana 630. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Stoga, po ocjeni Kantonalnog suda nesporno da je pravni prednik tužene banke (PBS Tuzla) ispunjenjem ugovorenih obaveza i plaćanjem ugovorene kupoprodajne cijene za predmetni poslovni prostor u cijelosti postala izvornim vlasnikom tog prostora po samom zakonu još 1982. godine, kada je i stupila u posjed istog prema članu 21. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO), koji je važio u vrijeme kad je izgrađen objekat robne kuće u kojoj se predmetni poslovni prostor nalazi, odnosno shodno odredbi člana 23. ZOVPO. Prema tome, Kantonalni sud smatra da su neosnovani i bez uticaja žalbeni navodi apelanata izostanak upisa tužene banke stečenog prava vlasništva u zemljišnim knjigama, jer za originarni način sticanja prava vlasništva na nekretninama, kakav je konkretan slučaj, upis prava vlasništva u zemljišne knjige nije neophodan. Također smatra da se pravilnost utvrđenja prvostepenog suda o sticanju prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru od tužene banke ne može dovesti u sumnju žalbenim navodima apelanata da je zbog izostanka ovjere potpisa ugovornih strana od suda ništav ugovor iz 1979. godine, kao i aneks tog ugovora. Navedeno iz razloga što u smislu odredbe člana 630. stav 2. ZOO za valjanost ugovora o građenju, kakav je konkretan slučaj, nije neophodna sudska ovjera potpisa ugovornih strana, već je samo potrebno da ugovor bude zaključen u pismenoj formi. Suprotno žalbenim navodima apelanata, Kantonalni sud je ukazao da predmet ugovora iz 1979. godine nije otuđenje prava korištenja zemljišta radi građenja koje je pravnom predniku umješača dodijeljeno radi izgradnje robne kuće u Srebreniku u smislu Zakona o građevinskom zemljištu, već da je navedeni ugovor zaključen radi udruživanja sredstava u svrhu izgradnje predmetnog poslovnog prostora za obavljanje bankarske djelatnosti prednika tužene banke.

18. Kantonalni sud je odbio kao neosnovane žalbene navode apelanata da tužena banka nije bila aktivno legitimisana za podnošenje protivtužbe jer nije bila učesnik predmeta tendera u postupku male privatizacije za prodaju nekretnina umješača na strani tužene banke. Smatra da je prvostepeni sud dao jasno i argumentovano obrazloženje, da predmetni poslovni prostor nije bio evidentiran u poslovnim knjigama pravnog prednika umješača na strani tužene, niti je bio prijavljen za prodaju u postupku male privatizacije objekta robne kuće. Dakle, smatra da je prvostepeni sud ispravno postupio kada je usvojio protivtužbeni zahtjev tužene, jer i po ocjeni Kantonalnog suda tužena je po osnovu zaključenog ugovora iz 1979. godine i aneksa tog ugovora iz 1982. godine, a u smislu odredbe člana 21. ZOSPO, odnosno čl. 22. i čl. 23. ZOVPO te u vezi članom 630. ZOO, stekla pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru, kao i pravo korištenja na zemljištu pod zgradom i zemljištu koje služi za njenu redovnu upotrebu. Zato su, u situaciji kada prema činjeničnom utvrđenju apelanti u postupku male privatizacije nisu kupili predmetni poslovni prostor, bez uticaja žalbeni navodi apelanata koji se tiču jačeg prava u slučaju višestruke prodaje nekretnina, savjesnosti apelanata, načela povjerenja u zemljišne knjige. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je primjenom odredbe čl. 226. i čl. 235. stav 2. ZPP odlučio kao u izreci presude.

19. Vrhovni sud je Presudom broj 32 0 Ps 128465 19 Rev od 5. juna 2019. godine reviziju apelanata odbio. Također odbijen je i zahtjev parničnih stranaka za naknadu troškova nastalih u povodu revizije.

20. Vrhovni sud je naveo da apelanti revizijom osporavaju presudu drugostepenog suda zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Ispitujući pobijanu presudu u okviru razloga revizije, te u skladom sa članom 241. ZPP, Vrhovni sud smatra da su bez valjanog osnova revizioni navodi apelanata da je pred drugostepenim sudom počinjena povreda odredbe člana 191. stav 4. ZPP, jer osporena presuda ne sadrži razloge na kojima se presuda zasniva. Vrhovni sud smatra da su nižestepeni sudovi ispravno postupili kada su zaključili da apelanti nisu dokazali pretpostavke iz člana 43. ZOVPO, prema kojoj odredbi vlasnik može tužbom tražiti od posjednika predaju stvari, a da je tužena dokazala da je stekla pravo vlasništva na spornom poslovnom prostoru. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da kako to proizilazi iz ugovora o kupoprodaji poslovnog prostora od 16. oktobra 1979. godine i aneksa na taj ugovor od 13. aprila 1982. godine, sticanje prava vlasništva na nekretninama na osnovu ovakvog ugovora ima elemente originalnog načina sticanja svojine (građenjem), jer u momentu zaključenja ugovora nekretnina u sklopu koje je i sporni poslovni prostor koji još ne postoji, i koji će se gradit sredstvima koje investitori uplate graditelju, što po ocjeni ovog suda opravdava osnovanost protivtužbenog zahtjeva tužene banke. Također smatra ispravnim zaključak drugostepenog suda da izostanak ovjere potpisa ugovornih strana od suda ne povlači ništavost navedenog ugovora iz 1979. godine, kao i aneksa na taj ugovor, jer za valjanost ugovora o građenju shodno članu 630. stav 2. ZOO je dovoljno da ugovor bude zaključen u pismenoj formi. Nadalje, Vrhovni sud smatra neosnovanim revizione navode apelanata da je ugovorom zaključenim 17. maja 2000. godine, u postupku male privatizacije između umješača kao prodavca i apelanata kao kupca, predmetom prodaje je bio navedeni poslovni prostor. Ovo jer kako to navodi Vrhovni sud iz činjeničnog utvrđenja u postupku pred prvostepenim sudom proizilazi da je predmeti objekat robne kuće prodat u površini od 2400 m2, što je proizlazilo iz prospekta tendera u kojem je ukupna kvadratura objekta namijenjenog za prodaju 2400 m2, te jer navedeni objekat ima ukupnu površinu u iznosu od 2631 m2, te jer je izvršena procjena robne kuće bez predmetnog poslovnog prostora u postupku pripreme za malu privatizaciju, u kojem postupku je utvrđeno da je prodavac formirao komisiju koja je vršila mjerenje površine zgrade bez predmetnog poslovnog prostora i na osnovu toga u prospektu tendera je upisano u kojoj površini se robna kuća prodaje. Prema tome, Vrhovni sud smatra da ugovorom o kupoprodaji predmeta tendera od 17. maja 2000. godine izvršena je kupovina objekta robne kuće spratnosti, prizemlje i dva sprata u površini od 2400 m2 i zemljište površine od 877 m2, dakle predmet prodaje je samo aktivni bilans preduzeća (kapital). Također smatra da kako je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da je tužena banka ulaganjem vlastitih sredstava snosila cjelokupne troškove izgradnje spornog poslovnog prostora, da je od dovršetka izgradnje 1982. godine pa do podnošenja tužbe, dakle preko 25 godina, u mirnom i nesmetanom posjedu tog prostora, da je u svojim poslovnim knjigama u evidenciji osnovnih sredstava predmetni poslovni prostor vodila, a da prednik apelanata nije nikada u popis svoje imovine ovaj poslovni prostor vodio kao svoj kapital, to po mišljenju Vrhovnog suda to opravdava stav nižestepenih sudova o osnovanosti protivtužbenog zahtjeva.

21. Vrhovni sud je naveo da apelanti revizijom ukazuju da im je povrijeđeno načelo povjerenja u zemljišne knjige, jer su savjesni kupci koji su se pouzdali u podatke iz prospekta i ugovora o kupoprodaji, a da nije nigdje naznačeno umanjenje objekta robne kuće, da u zemljišnoj knjizi nema zabilježbi i predbilježbi tužene banke i da im niko nije pokazao ugovor koji „Majevica d.d. Srebrenik ima sa tuženom“. U vezi s tim, Vrhovni sud smatra da, kako to i sami apelanti navode, da su prije kupovine obišli objekat robne kuće, da su dolazili u prostorije tužene banke, zbog čega smatra da su imali mogućnost razjasniti po kom osnovu dio robne kuće koristi tužena banka. Istaknuto je da nikada nikome nije plaćana zakupnina za taj prostor te da ni apelanti, ni njegov prednik nakon zaključenja kupoprodajnog ugovora od 17. maja 2000 godine nisu uvedeni u sporni poslovni prostor prilikom zapisničke primopredaje objekta, a ni nakon toga, niti su to tražili do podnošenja tužbe 2007. godine. Prema tome, Vrhovni sud smatra da su nižestepeni sudovi ispravno postupili kada su zaključili da se apelanti ne mogu smatrati savjesnim kupcima s obzirom na to da su imali dovoljno razloga posumnjati u to da sporni poslovni prostor ne pripada upisanom zemljišnoknjižnom vlasniku. Vrhovni sud je također ukazao da ostali revizioni navodi apelanata nisu od odlučnog značaja za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari (član 231. u vezi sa članom

253. ZPP), pa ih sud kao takve nije posebno obrazlagao. Stoga, kako ne stoje revizioni razlozi, a ni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti, to je Vrhovni sud primjenom odredbe člana 248. ZPP reviziju apelanata odbio, kao i zahtjev apelanata za naknadu troškova sastavljanja revizija jer u revizionom postupku nisu uspjeli (član 397. stav 1. u vezi sa čl. 386. st. 1. ZPP), kao i zahtjev umješača za naknadu troškova sastavljanja odgovora na reviziju jer Vrhovni sud smatra da ova procesna radnja nije bila potrebna za vođenje parnice (član 397. stav 1., u vezi sa članom 387. stav

1. ZPP).

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacija a)AP 3555/19

22. Apelanti u prvobitno podnesenoj apelaciji koju su podnijeli po punomoćniku Osmanu Mulahaliloviću smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti obrazlažu tako da su redovni sudovi u konkretnom postupku pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili procesno i materijalno pravo.

23. U vezi s povredom prava na pravično suđenje apelanti problematizuju da tužena nije aktivno legitimisana da „ustane“ sa protivtužbom kojom traži utvrđivanje vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru jer nije učestvovala na tenderu za kupovinu državnog kapitala umješača na strani tužene. Također smatra da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo koje navode dovodi u vezu sa odredbom člana 209. u vezi sa članom 8. i članom 53 stav 2. tačka 1. ZPP. U vezi s tim ističu da su imali jači pravni osnov jer su se prvi upisali u zemljišne knjige, jer su savjesni, jer u zemljišnim knjigama nema nikakvih ograničenja u pogledu predmeta tendera, jer nema nikakvih zabilježbi spora ili predbilježbe vlasništva. Tvrde da su potpisali ugovor o kupoprodaji robne kuće, kojim im se garantuje da na predmetu prodaje nema umanjenja, ograničenja kupčevog prava, nakon čega izvršavaju svoje ugovorene obaveze a potom im Agencija za privatizaciju Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Agencija za privatizaciju) 16. juna 2000. godine izdaje potvrdu kojom daje saglasnost da se uknjiže u zemljišnim knjigama kao vlasnici kupljene nekretnine, predmetnog poslovnog prostora. Stoga navode da su tužbom tražili zaštitu prava vlasništva, koje pravo su dokazali z. k., dakle koje pravo su stekli upisom u zemljišne knjige, a predmetne nekretnine koje traže se nalaze u posjedu tužene. Prema tome, smatraju da su u momentu kupovine sporne nekretnine, robne kuće u Srebreniku i pregleda predmeta tendera bili savjesni, kao i u momentu podnošenja zahtjeva za knjiženje predmetnih nekretnina jer ih Agencija za privatizaciju ne obavještava da je tužena prije raspisivanja tendera, u toku postupka po tenderu, u toku zaključenja ugovora, ima bilo kakvo pravo kojim bi ograničavalo njihovo pravo vlasništva na kupljenoj nekretnini, niti je to banka kao tužena kako navode tokom postupka dokazala. Prema načelu formaliteta, kako navode, sticanje vlasništva se vrši upisom u zemljišne knjige, a prema načelu prioriteta, jače pravo ima onaj ko je ranije upisan u zemljišne knjige. U vezi s tim ističu da tužena nije imala podobnu i provodivu ispravu za upis u zemljišne knjige, a da prema načelu legaliteta upis u zemljišne knjige se vrši samo na osnovu isprave podobne za knjiženje. Slijedom navedenog, tvrde da su imali jači pravni osnov za sticanje vlasništva, jer su se prvi uknjižili, a i savjesni su u momentu kupnje i u momentu podnošenja zahtjeva za knjiženje. Dakle, apelanti smatraju da su u smislu odredbe člana 38. Zakona o vlasničkopravnim odnosima dokazali, te da su pravo vlasništva na spornoj nekretnini stekli upisom u zemljišne knjige. Dalje navode da ukoliko je tužena smatrala da predmetom privatizacije nije mogao biti predmetni poslovni prostor, bili su dužni osporiti prodaju. Tvrde da je na strani apelanata postojala savjesnost (bone fides), a tužena u postupku nije na adekvatan način dokazala da su apelanti bili nesavjesni. Stoga, vlasničkopravni zahtjev apelanata na povrat spornog poslovnog prostora od tužene je osnovan, jer se pravo vlasništva na nekretnini stiče upisom u javne knjige. Dakle, kao savjesni sticaoci ispunjavaju pretpostavke za derivativno sticanje (temeljem valjanog perfektnog pravnog posla) predmetne nekretnine, jer je članom 38. ZOVPO propisano da „pravo vlasništva na nekretnini, na osnovu pravnog posla stiče se upisom u javne knjige o nekretninama, ako je nosilac savjestan“. Savjesnost sticanja se pretpostavlja, a da onaj ko tvrdi suprotno dužan je to i da dokaže, a kako ističe tužena u tome nije uspjela. b)AP 3667/19

24. Apelanti u apelaciji koja ja ovjerena pečatom prvoapelanta, a u kojoj se kao kontakt-adresa navodi Esed Musić smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Povredu ovih prava apelanti obrazlažu tako da su redovni sudovi u konkretnom postupku pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili procesno i materijalno pravo. Također smatraju da im je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje.

c)Odgovor na apelaciju

25. U odgovoru na apelacije AP 3555/19 i AP 3667/19 Vrhovni sud smatra da je presuda ovog suda utemeljena na zakonu i predlaže da se apelacije odbije kao neosnovana.

26. Kantonalni sud smatra da postupanjem ovog suda nije povrijeđeno pravo apelanata na koja se pozivaju u apelaciji, pa predlaže da se odbije kao neosnovna.

27. Tužena navode apelanata smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije. Naime, ističe da je tokom trajanja predmetnog postupka dokazano da je vlasnik predmetnog poslovnog prostora, pravo vlasništva, koji nije bio predmetom prodaje u toku privatizacije. Naime, u okviru privatizacije predmet prodaje je bila robna kuća bez dijela predmetnog poslovnog prostora. Činjenica da apelantima ne odgovora konačno donesena odluka suda nisu razlozi koji ukazuju da je tokom postupka počinjena bilo kakva povreda prava zaštićenih Ustavom i Evropskom konvencijom. Apelanti nisu savjesni jer su, kako navodi, znali da u objektu robne kuće postoji poslovni prostor u kome je smještena poslovnica tužene, međutim, kako ističe, to ih nije spriječilo da se uknjiže u zemljišnim knjigama kao vlasnici cijelog objekta robne kuće.

28. Umješač također navode apelanata smatra neosnovanim. Smatra da su apelanti prije uknjižbe u zemljišne knjige bili dužni predmetni objekat da etažiraju jer se radi o objektu sa tri etaže, pa kao takav nije uknjižen u zemljišnoj knjizi, nego je uknjižen samo u površini tlocrta objekta. Ističe da je predmetni poslovni prostor prodat tuženoj još u momentu izgradnje objekata robne kuće, tako da se nije vodio u poslovnim knjigama umješača, što dokazuje da on sporni dio prostora nije prodao apelantima u postupku male privatizacije. Nakon što je izvršena prodaja predmeta tendera i izvršeno plaćanje prodavač je predao u posjed kupcima ono što je prodao i kupci su ono što su kupili i preuzeli u posjed, dakle nikad nisu ni ušli u prostor tužene banke.

V.Relevantni propisi

29. Zakon o prometu nepokretnosti SRBiH („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91) u relevantnom dijelu glasi:

Član 9. stav (4) (4) Izuzetno od odredbe prethodnog stava, ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo svojine, proizvodiće pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovoru.

30. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

1. Osnovi stjecanja prava vlasništva Član 23.

Pravo vlasništva stječe se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla, odlukom nadležnog organa i nasljeđivanjem.

Član 43.

Vlasnik može tužbom zahtjevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari. Vlasnik mora dokazati da na stvari čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastarijeva.

31. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

UGOVOR O GRAĐENJU

Odjeljak 1.

OPŠTE ODREDBE

Pojam Član 630.

(1) Ugovor o građenju je ugovor o djelu kojim se izvođač obavezuje da prema određenom projektu sagradi u ugovorenom roku određenu građevinu na određenom zemljištu, ili da na takvom zemljištu, odnosno na već postojećem objektu izvrši kakve druge građevinske radove, a naručilac se obavezuje da mu za to isplati određenu cijenu.

(2) Ugovor o građenju mora biti zaključen u pismenoj formi

32. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni list RBiH“ br. 2/92 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 21.

Po samom zakonu pravo svojine se stiče stvaranjem nove stvari, spajanjem, mešanjem, građenjem na tuđem zemljištu, odvajanjem plodova održajem, sticanjem svojine od nevlasnika okupacijom i u drugim slučajevima određenim zakonom.

Član 23.

Kad su stvari koje pripadaju raznim vlasnicima tako spojene ili pomešane da se više ne mogu razdvojiti bez znatne štete ili bez nesrazmernih troškova, na novoj stvari nastaje pravo susvojine u korist dotadašnjih vlasnika, i to srazmerno vrednosti koju su pojedine stvari imale u trenutku spajanja ili mešanja.

Ako je neko od vlasnika bio nesavestan, savestan vlasnik može zahtevati, u roku od godinu dana od dana spajanja ili mešanja stvari, da mu cela stvar pripadne u svojinu ili da cela stvar pripadne nesavesnom vlasniku i da mu ovaj naknadi vrednost njegove stvari.

Ako od dveju spojenih ili pomešanih stvari jedna ima neznatnu vrednost u odnosu na drugu, vlasnik druge stvari stiče pravo svojine na novu stvar uz obavezu da licu koje je time izgubilo pravo svojine na stvar naknadi njenu vrednost.

33. Zakon o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno. [...] VI.Dopustivost Dopustivost u odnosu na AP 3555/19

34. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

35. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom AP 3555/19 je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 Ps 128465 19 Rev od 5. juna 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 24. jula 2019. godine, a apelacija je podnesena 10. septembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.

37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

Dopustivost u odnosu na AP 3667/19

38. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1) i (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. st. (1) i (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

c) protekao je rok za podnošenje apelacije;

39. Predmet osporavanja apelacijom AP 3667/19 je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 Ps 128465 19 Rev od 5. juna 2019. godine, kao konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari, koju su apelanti primili su primili 24. jula 2019. godine, a apelacija je podnesena 25. septembra 2019. godine. S obzirom na to da je predmetna apelacije podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije (srijeda, 25. septembra 2019. godine, 63. dan od momenta kada su apelanti primili osporenu presudu), predviđen članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su apelanti primili osporenu odluku (mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 3410/19 od 7. aprila 2021. godine, tačke 35. i 36).

40. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je apelant podnese nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

VII.Meritum

41. Apelanti smatraju da im je Presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

42. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

43. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

44. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak ticao imovinskog prava apelanata na predmetnom poslovnom prostoru, iz čega slijedi zaključak da apelanti u konkretnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

45. Imajući u vidu navode apelanata koji se u suštini odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

46. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

47. U okolnostima konkretnog predmeta Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom Vrhovnog suda kao konačnom odlukom u predmetnom postupku revizija apelanata izjavljena protiv presude Kantonalnog suda odbijena kao neosnovana. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud na temelju dokaza utvrđenih u postupku pred nižestepenim sudovima zaključio da apelanti u smislu odredbe člana 43. ZOVPO (kojom je, između ostalog, propisano da vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari, s tim da mora dokazati da na stvari čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva), nisu dokazali da su vlasnici predmetnog poslovnog prostora. Dakle, Vrhovni sud, polazeći od činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova, smatra da je tužena banka dokazala da je pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru stekla na temelju pravnog posla, građenjem, ispunjenjem ugovorenih obaveza i ulaskom u posjed predmetnog prostora, sve u smislu odredbe člana 23. ZOVPO a u vezi članom 630. ZOO-a i ugovora o kupoprodaji od 16. oktobra 1979. godine i aneksom na taj ugovor od 13. aprila 1982. godine zaključenim sa prednikom umješača. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, suprotno navodima apelanata, dao jasno i argumentovano obrazloženje da predmetni ugovor zaključen između tužene banke i prednika umješača ima karakter ugovora o građenju i da su obaveze iz tog ugovora u cijelosti izvršene u smislu člana 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti, koji zakon se primjenjivao u vrijeme zaključenja tog ugovora. Tom odredbom je regulisano da ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo svojine proizvodi pravo dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili pretežnom dijelu obaveze. Osim toga, prema utvrđenju redovnih sudova, tužena banka, odnosno njeni pravni prednici su od dovršetka izgradnje 1982. godine pa do podnošenja tužbe, dakle preko 25 godina, u mirnom i nesmetanom posjedu tog prostora. U vezi s tim je cijenjena i okolnost da se predmetni poslovni prostor vodi u poslovnim knjigama u evidenciji osnovnih sredstava, a da suprotno tome prednik apelanata nije nikada u popisu svoje imovine vodio ovaj poslovni prostor vodio kao svoj.

48. Imajući u vidu detaljna obrazloženja data u tom pogledu, Ustavni sud, suprotno navodima apelanata, smatra da je Vrhovni sud dao jasno i razložno obrazloženje da je nesporna aktivna legitimacija tužene banke da u predmetnom postupku traži da se utvrdi da je na predmetnom poslovnom prostoru stekla pravo vlasništva još 1982. godine, dakle 25 godine prije apelanata, na temelju pravnog posla. U takvim okolnostima se pokazuju neosnovanim apelacioni navodi apelanata da je tužena banka bila u obavezi da učestvuje u postupku male privatizacije robne kuće u Srebreniku. Ovo iz razloga što, kako je utvrđeno u postupku okončanom osporenom presudom, navedeni prostor nije bio ni obuhvaćen privatizacijom robne kuće koju su apelanti (u ostalom dijelu) kupili od umješača, zaključen ugovor o kupoprodaji predmeta tendera od 17. maja 2000. godine. Osim toga, sporni prostor nije ni zapisnički predat apelantima od Agencije za privatizaciju nakon kupovine robne kuće.

49. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da kada je u pitanju aktivna legitimacija tužene banke za podnošenje protivtužbe u ovoj pravnoj stvari, da iz obrazloženja osporene odluke jasno proizlazi da je Vrhovni sud, suprotno shvatanju apelanata, zaključio da aktivna legitimacija tužene banke proizlazi iz njenog vlasničkopravnog statusa koji je stekla na osnovu ugovora o kupoprodaji od 16. oktobra 1979. godine i aneksa na taj ugovor od 13. aprila 1982. godine, zaključenog između pravnog prednika tužene i pravnog prednika umješača kao investitora u izgradnji poslovnog prostora koji se nalazi u sastavu robne kuće, a stav tog suda je utemeljen na citiranim odredbama Zakona o prometu nepokretnosti, ZOVPO, ZOSPO i ZOO. Pri tome Ustavni sud zapaža da je polazeći od činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova Vrhovni sud detaljno razmotrio pitanje savjesnosti apelanata i dao razloge zašto ih je ocijenio neosnovanim pri čemu je cijenio i okolnost da predmetni poslovni prostor nije bio upisan u zemljišne knjige. Naime, Vrhovni sud je eksplicitno obrazložio da su apelanti imali saznanja da su u postupku privatizacije robne kuće, tenderske procedure, kupili površinu od 2400 m2, kojom nije obuhvaćen predmetni poslovni prostor, zatim da apelanti nakon kupovine robne kuće nisu uvedeni u predmetni poslovni prostor prilikom zapisničke primopredaje objekata robne kuće od Agencije za privatizaciju. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju Vrhovnog suda da su nižestepeni sudovi ispravno postupili kada su zaključili da apelanti nisu dokazali pretpostavke iz člana 43. ZOVPO, prema kojoj odredbi vlasnik može tužbom tražiti od posjednika predaju stvari, a da je tužena dokazala da je stekla pravo vlasništva na spornom poslovnom prostoru.

50. Prema tome, Ustavni sud nalazi da osporena presuda u pogledu obrazloženja zadovoljavaju standard obrazložene odluke u smislu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali jasna i argumentovana i razložna obrazloženja na temelju kojih su zaključili da je tužbeni zahtjev apelanata za predaju u posjed neosnovan, a da je osnovan protivtužbeni zahtjev tužene banke za utvrđivanje prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru koji koristi od njegove izgradnje na osnovu ugovora zaključenog sa prednikom umješača. S obzirom na to, Ustavni sud u datim okolnostima nije mogao zaključiti da je postojala bilo kakva proizvoljnost redovnih sudova u utvrđivanju činjenica i primjeni materijalnog i procesnog prava prilikom donošenja osporenih odluka, a koja bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda mogla biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni tumačenje redovnih sudova, zbog čega su neosnovani navodi apelanata vezani za utvrđeno činjenično stanje, primjenu materijalnog i procesnog prava.

51. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

52. Apelanti smatraju i da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelanti tvrdnje o kršenju ovog prava u suštini vežu za proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru razmatranja navoda o povredi prava na pravično suđenje u prethodnim tačkama ove odluke, pri čemu je zaključeno da su neosnovani jer apelanti nisu dokazali da su vlasnici predmetnog poslovnog prostora. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, neosnovani. VIII.Zaključak

53. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud reviziju apelanata odbio, pri tome dajući jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene relevantnog prava, a data obrazloženja niti u jednom segmentu ne ostavljaju dojam proizvoljnosti.

54. Također, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada se navodi apelanata o kršenju navedenog prava temelje na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

55. Na osnovu člana 18. stav (1) i stav (3) tačka c), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

56. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3555/19 ("VOĆAR" d.o.o. Gornji Rahić i M. M.) | Sudska praksa | Aktio