Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1066/21 (M. R. i N. R.)
Odluka donesena 09. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Ništavost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1066/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. lipnja 2021. godine, u predmetu broj AP-1066/21, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Murat Ramadanović i Nazim Ramadanović, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Murat Ramadanović i Nazim Ramadanović protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 P 388643 16 Gž od 2.
prosinca 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu broj 65 0 P 388643 13 P od 29. prosinca 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Murat Ramadanović i Nazim Ramadanović (u daljnjemu tekstu: apelanti), oboje iz Sarajeva, koje zastupa Suad Sultanić, odvjetnik iz Sarajeva, podnijeli su 1. travnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 388643 16 Gž od 2. prosinca 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu broj 65 0 P 388643 13 P od 29. prosinca 2015. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, odbijen je protutužbeni zahtjev tuženih-protutužitelja (M.R., H.R., N.R. i apelanti) kojim su tražili da se utvrdi da je ugovor o korištenju stana (predmetna nekretnina bliže označena u izreci prvostupanjske odluke) između M.B. čiji je potpis ovjeren pod određenim brojem ovjere 22. veljače 1980. godine u Pločama od strane Općine Ploče i tužiteljice-protutužene (D.B.) ništavan i kao takav ne proizvodi pravne posljedice.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud odlučujući o postavljenome protutužbenome zahtjevu našao da je isti neutemeljen iz razloga što su neutemeljeni navodi tuženika-protutužitelja (dakle, uključujući i apelante) da ugovor o korištenju ne sadrži bitne elemente, te da je stoga ništavan. Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud našao da je ugovor o korištenju stana sačinjen u pisanome obliku, da je isti potpisan od strane ugovornih stranaka, da je potpis M.B. kao sopstvenika ovjeren u Općini Ploče, da je u istome naveden predmet ugovora, odnosno koji stan se daje na korištenje, kome se daje i na koje vrijeme, pa je stoga zaključeno da ugovor o korištenju stana zadovoljava zakonsku formu propisanu čl. 26. Zakona o stambenim odnosima, te da ne postoje formalni nedostatci kako to tuženici-protutužitelji navode, niti je ugovor o korištenju stana protivan ustavu, prinudnim propisima niti moralu (čl. 103. Zakona o obligacionim odnosima). Kantonalni je sud istakao da navodi tuženika-protutužitelja da prvostupanjski sud pogrešno primjenjuje materijalno pravo je je sporni ugovor tj. potpis ovjerila samo M.B., a potpis nije ovjerila i tužiteljica-protutuženica, je neutemeljen. Kantonalni je sud istakao da smatra da je ovakvo prizivno rezoniranje tuženika-protutužitelja pogrešno, iz razloga što potpis tužiteljice-protutuženice nije niti morao biti ovjeren, jer to ni ne propisuje odredba čl. 26. Zakona o stambenim odnosima. Kantonalni je sud istakao da je sporni ugovor cijenjen i od strane Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo, koja je u upravnome postupku donijela rješenje od 31. siječnja 2008. godine, kojim je potvrđeno da je tužiteljica-protutuženica nositeljem stanarskoga prava na predmetnoj nekretnini, pa je stoga pravilno prvostupanjski sud iz potonje navedenoga utvrdio da je protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja neutemeljen.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u biti, smatraju da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, smatrajući, između ostaloga, da je pravno ništavan ugovor o korištenju stana, jer nije potpisan u zakonom određenoj formi, te istječu da je stoga nezakonita odluka suda kojom je utvrđeno da je takav ugovor pravno valjan.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelanti moraju navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelanti navode, tj. ako apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić