Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4064/19 (Z. P.)

Odluka donesena 19. 05. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Izvršni postupak
  • Zastara
  • Pasivna legitimacija
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4064/19

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 05. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4064/19, rješavajući apelaciju Zorana Penave, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 19. maja 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Zorana Penave podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 Mal 067285 19 Gž od 18. juna 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Zoran Penava (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Miodrag Tufegdžić, advokat iz Doboja, podnio je 23. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 Mal 067285 19 Gž od 18. juna 2019. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i „Gradske toplane“ a.d. Doboj (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 2. februara 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Okružni sud, Osnovni sud i tužiteljica dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 15. do 18. februara 2021. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Tužiteljica kao tražilac izvršenja je protiv apelanta kao izvršenika 18. septembra 2017. godine podnijela prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave – kartice poslovnog partnera radi plaćanja glavnog duga u određenom novčanom iznosu na ime isporučene toplotne energije, zatim određenog novčanog iznosa na ime obračunate kamate zaključno sa 31. avgustom 2017. godine, kao i iznosa zatezne kamate na glavni dug obračunate od dana podnošenja prijedloga do dana plaćanja glavnog duga i troškova izvršnog postupka.

6. Osnovni sud je Rješenjem o izvršenju broj 85 0 I 067285 17 Kom od 10. januara 2018. godine odredio predloženo izvršenje, kao i troškove izvršenja u određenom novčanom iznosu.

7. Protiv navedenog rješenja apelant je 19. januara 2014. godine izjavio prigovor, te je 31. maja 2018. godine doneseno rješenje kojim se odgađa izvršenje u predmetnoj pravnoj stvari i kojim je određeno da se prijedlog za izvršenje smatra tužbom i da se predmet zavodi u CMS sa oznakom Mal – Kom. Predmetno rješenje postalo je pravosnažno 22. juna 2018. godine, nakon čega je nastavljen redovni postupak kao po tužbi. Osporeni postupak

8. Presudom Osnovnog suda broj 85 0 I 067285 18 Mal od 30. novembra 2018. godine odbijen je tužiteljičin tužbeni zahtjev u dijelu kojim je traženo da se apelant obaveže da mu za isporučenu toplotnu energiju za stambenu jedinicu (pobliže opisanu u izreci presude, u daljnjem tekstu: predmetni stan) isplati određeni novčani iznos na ime glavnog duga za period od novembra 2015. do 19. septembra 2016. godine, te određeni novčani iznos za isti period na ime obračunatih zakonskih zateznih kamata zbog zastare tog dijela potraživanja (detaljnije navedeno u stavu I izreke presude). Istom presudom apelant je obavezan da tužiteljici na ime glavnog duga za isporučenu toplotnu energiju za predmetni stan isplati određeni novčani iznos za period od oktobra 2016. do 30. aprila 2017. godine i kamatu obračunatu za navedeni period, zaključno sa 31. avgustom 2017. godine po računima za koje je apelant pao u docnju, kao i zakonsku zateznu kamatu na glavni dug, počevši od 18. septembra 2017. godine do dana namirenja duga (detaljnije navedeno u stavu II izreke presude). Tužiteljica je takođe obavezana da apelantu na ime troškova parničnog postupka nadoknadi određeni novčani iznos (detaljnije navedeno u stavu III izreke presude).

9. Osnovni sud je, između ostalog, naveo da su na glavnoj raspravi pročitani materijalni dokazi (detaljno pobrojani na stranici 4 presude), da je saslušan svjedok M. J., te apelant kao parnična stranka. Nadalje, da je sve provedene dokaze cijenio savjesno i brižljivo, svaki dokaz pojedinačno i u vezi s drugim dokazima, na osnovu slobodne ocjene, shodno odredbi člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Osnovni sud je dalje ukazao na sadržaj odredbe člana 1, člana 2 stav 1 tačka v), člana 6 stav 1 tač. a) i d), te člana 10 Zakona o komunalnim djelatnostima, te je naveo da se navedeni zakonski propis, kao lex specialis, ima primijeniti na predmetni postupak s obzirom na to da se tužiteljica bavi proizvodnjom i isporukom toplotne energije kao komunalne djelatnosti od posebnog javnog interesa. Nadalje, da je u skladu s navedenim odredbama donesena Odluka o opštim i tehničkim uslovima isporuke toplotne energije i tehničkim uslovima gradnje jedinstvenog toplifikacionog sistema u Doboju (u daljnjem tekstu: Odluka), kao i Odluka o izmjenama i dopunama Odluke, a koje se, takođe, imaju primijeniti na predmetni postupak.

10. Osnovni sud je dalje ukazao na činjenice koje su utvrđene na osnovu izvedenih dokaza (detaljno navedeno u obrazloženju presude), pri čemu je, između ostalog, istakao da je nesporno da je kao vlasnik predmetnog stana upisana V. P. (apelantova majka), koja je predmetni stan, kao i drugu imovinu naslijedila nakon smrti supruga S. P. Nadalje, da je apelant prijavljen na adresi predmetnog stana, za koju tužiteljica potražuje naknadu za isporučenu, a neplaćenu toplotnu energiju, te da predmetni stan koristi zajedno sa majkom, suprugom i punoljetnim sinom kao članovima porodice i domaćinstva, iako je apelant naveo da zbog rada povremeno boravi u predmetnom stanu, a koji rad nije argumentovao bilo kakvim materijalnim dokazima, zbog čega se ima smatrati korisnikom predmetnog stana, bez obzira na to što nije vlasnik. Osnovni sud je takođe ukazao na iskaz svjedoka M. J., pri čemu je istakao da se navedenom iskazu nije u potpunosti moglo dati povjerenje i na njemu zasnovati utvrđenje bitnih činjenica za predmetni postupak jer je navedeni svjedok istakao da živi u Kožuhama i da u svoj stan (koji se nalazi ispod predmetnog stana) dolazi jednom mjesečno, zbog čega mu mnoge činjenice ne mogu u potpunosti biti poznate.

11. Osnovni sud je istakao da je iz odredbe člana 3 stav 1 tačka t) Zakona o komunalnim djelatnostima i odredbe člana 2 Odluke o izmjenama i dopunama Odluke vidljivo ko se smatra korisnikom, odnosno potrošačem toplotne energije, a u kojim odredbama se kao korisnik – potrošač toplotne energije ne spominje izričito vlasnik stana za čije zagrijavanje se isporučuje toplotna energija, nego samo fizičko lice koje na zakonit način koristi toplotnu energiju kao komunalnu uslugu, bez navođenja koliko dugo se stan mora koristiti da bi se neko smatrao njegovim korisnikom, a time i korisnikom – potrošačem toplotne energije koja se isporučuje za zagrijavanje tog stana. Pri tome je naveo da se sva lica koja stanuju u stanu imaju smatrati njegovim korisnikom, a time i potrošačem – korisnikom toplotne energije isporučene za taj stan, te da se shodno tome, apelant ima smatrati korisnikom predmetnog stana, bez obzira na to što nije upisan kao vlasnik. Osnovni sud je istakao da je tokom postupka utvrđeno da je predmetni stan priključen na jedinstveni toplifikacioni sistem Doboj, da je to bio i u spornom periodu, da je za potrebe zagrijavanja predmetnog stana tužiteljica isporučivala toplotnu energiju koju su u tu svrhu iskoristili članovi domaćinstva koji stanuju u predmetnom stanu, zbog čega se i apelant, kao jedan od korisnika predmetnog stana, ima smatrati korisnikom – potrošačem isporučene toplotne energije s obzirom na to da tokom postupka nije predočavano da je bilo ko od drugih punoljetnih korisnika predmetnog stana u spornom periodu označavan kao obveznik plaćanja naknade za isporučenu toplotnu energiju jer to može biti samo jedan član iste porodice koja stanuje u istom stanu, a ne svi.

12. Osnovni sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 16 st. 1 i 2 Zakona o komunalnim djelatnostima, te je istakao da je u konkretnom slučaju nesporno utvrđeno da između tužiteljice i apelanta nema zaključenog ugovora o isporuci i korišćenju toplotne energije s obzirom na to da takav ugovor tokom postupka nije proveden kao materijalni dokaz. Osnovni sud je naveo da sadržaj odredbe člana 16 Zakona o komunalnim djelatnostima ne određuje imperativno zaključenje predmetnog ugovora u smislu da se isključivo i samo na osnovu ugovora pruža i koristi komunalna usluga, odnosno ne određuje izričito da bez takvog ugovora nema obligaciono-pravnog odnosa između davaoca i korisnika određene komunalne usluge. Nadalje, bez obzira na to što između parničnih stranaka nema zaključenog ugovora o isporuci i korišćenju toplotne energije, da nije sporno da je predmetni stan priključen na toplifikacioni sistem Doboj, da je tužiteljica isporučivala toplotnu energiju za predmetni stan i da je apelant, uz druga lica koja stanuju u predmetnom stanu, toplotnu energiju koristio za potrebe zagrijavanja predmetnog stana, dok tokom postupka nije predočen dokaz da je prigovarao na kvalitet isporučene toplotne energije, niti je apelant argumentovano dokazao da nije primio ispostavljene račune od strane tužiteljice. Osnovni sud je zaključio da su tužiteljica i apelant po osnovu isporuke i korišćenja toplotne energije bili u obligaciono-pravnom odnosu, bez obzira na to što nemaju međusobno zaključen ugovor. Pri tome je Osnovni sud ukazao na sadržaj odredbi čl. 12, 16 i 17 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te je istakao da je apelant, shodno navedenim odredbama, kao korisnik toplotne energije i po tom osnovu učesnik obligaciono-pravnog odnosa, odnosno da je pasivno legitimisan shodno tužiteljičinom opredijeljenom tužbenom zahtjevu, zbog čega se apelantov prigovor, istaknut u tom pogledu, nije ni mogao prihvatiti.

13. Osnovni sud je naveo da je na osnovu priloženih računa utvrđena visina tužiteljičinog potraživanja u periodu od novembra 2015. godine (dijela računa) do 30. aprila 2017. godine (detaljno navedeno u obrazloženju presude). Nadalje, da se nisu mogli prihvatiti apelantovi navodi da se radi o falsifikatima računa s obzirom na to da radi utvrđenja navedene činjenice nije predlagao bilo kakve dokaze, a isto se nije moglo sa sigurnošću utvrditi uvidom u predmetne račune i na osnovu apelantovih navoda, zbog čega su predmetni računi prihvaćeni kao valjani materijalni dokazi. Osnovni sud je istakao da apelant tokom postupka nije dokazao da nije primao račune koje mu je tužiteljica dostavljala na ime isporučene i korišćene toplotne energije u spornom periodu, niti je na navedene račune na bilo koji način prigovarao, a niti ih je valjanim dokazima tokom predmetnog postupka osporio.

14. Pored toga, Osnovni sud je istakao da su i odredbe člana 22 st. 1 i 2 i člana 23 Zakona o komunalnim djelatnostima tužiteljici davale pravo za ispostavljanje računa apelantu za sporni period i traženje naknade za isporučenu toplotnu energiju u periodu u kojem ta energija nije plaćena po ispostavljenim računima. Osnovni sud je zaključio da je nesporno da postoji apelantova obaveza na plaćanje naknade tužiteljici za isporučenu i korišćenu toplotnu energiju, ali da je sporan iznos glavnog i sporednog potraživanja, a imajući u vidu istaknuti prigovor zastare potraživanja. U vezi s tim, ukazao je na sadržaj relevantnih odredbi Odluke, Odluke o izmjenama i dopunama Odluke, ZOO i Zakona o komunalnim djelatnostima (detaljno navedeno u obrazloženju presude), te je zaključio da je tužiteljičino potraživanje za novembar 2015. godine (dio računa), kao najstarijeg mjeseca spornog perioda, zastarjelo 1. januara 2016. godine, kojeg dana je apelant pao u docnju sa plaćanjem iznosa po tom računu. Takođe je zaključio da je tužiteljičino potraživanje zastarjelo i za period od 1. decembra 2015. do 19. septembra 2016. godine, odnosno za decembar 2015. godine, januar, februar, mart i april 2016. godine, što su mjeseci grijne sezone za svaku navedenu godinu. Osnovni sud je istakao da nije zastarjela potraživana naknada glavnog duga i zakonske zatezne kamate za period oktobar, novembar i decembar 2016. godine i januar, februar, mart i april 2017. godine.

15. Presudom Okružnog suda broj 85 0 Mal 067285 19 Gž od 18. juna 2019. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda. Osim toga, odbijen je apelantov zahtjev da mu tužiteljica naknadi troškove postupka koji se odnose na žalbeni postupak.

16. U obrazloženju presude Okružni sud je, između ostalog, ukazao na činjenice utvrđene u toku prvostepenog postupka. Nadalje, istakao je da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je donio pobijanu presudu, te da je za nju dao dovoljne i jasne razloge koje prihvata i taj sud, a koji nisu dovedeni u sumnju apelantovim žalbenim prigovorima. Okružni sud je dalje ukazao na sadržaj odredbi čl. 17 stav 1 i 18 stav 1 ZOO, te je istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelant pasivno legitimisan u predmetnoj pravnoj stvari. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da korišćene usluge nisu plaćene tužiteljici za predmetni stan po računima tužiteljice, niti da su tužiteljici izjavljivani pismeni prigovori na njih, niti da je apelant argumentovano dokazao da račune nije primio. Nadalje, kako apelant nije valjanim dokazima osporio da je tužiteljica isporučila toplotnu energiju za zagrijavanje predmetnog stana, Okružni sud je istakao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je apelant tu energiju koristio za zagrijavanje predmetnog stana, uz ostala lica koja stanuju u predmetnom stanu, i da su tužiteljica i apelant po osnovu isporuke i korišćenja toplotne energije bili u obligaciono-pravnom odnosu, pa da je apelant kao korisnik komunalne usluge obavezan plaćati cijenu za isporuku toplotne energije za predmetni stan iako nema zaključen ugovor s tužiteljicom za navedene komunalne usluge. Pri tome je Okružni sud zaključio da za rješenje predmetne pravne stvari nisu relevantni apelantovi žalbeni navodi da on nije vlasnik stana. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao na to da je relevantno to što apelant nije pismeno prigovarao, niti pismeno tražio od tužiteljice da označi nekog drugog od korisnika predmetnog stana kao obveznika plaćanja s obzirom na činjenicu da se apelant i prijavio sa prebivalištem na adresu predmetnog stana, a koje prijave su relevantan dokaz za utvrđivanje korisnika stana, kao i činjenica da je apelantova majka upisana kao vlasnica predmetnog stana u Knjigu uloženih ugovora sa 13. aprilom 2018. godine, a da je tužiteljica predmetni dug potraživala za period od novembra 2015. do 30. aprila 2017. godine, zbog čega su neosnovani suprotni žalbeni navodi u pogledu ocjene dokaza, odnosno navodi da je apelantova majka i pravno i realno obveznik plaćanja predmetne usluge. Osim toga, Okružni sud je naveo da se žalbeni navodi u pogledu svojine predmetnog stana, dostavljanja računa za sporni period, reklamiranje računa, ko je bio direktor tužiteljice u spornom periodu, kao i navodi da su računi falsifikat tiču činjeničnog utvrđenja koje se dokazuje pred prvostepenim sudom, a da se, u smislu odredbe člana 433 stav 1 ZPP, presuda kojom se završava spor male vrijednosti može pobijati samo zbog povrede odredbi parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. U konačnici, Okružni sud je istakao da je pobijana presuda donesena pravilnom primjenom odredbi parničnog postupka i pravilnom primjenom materijalnog prava.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da je u toku parničnog postupka isticao, te dokazao da u predmetnom stanu stanuje apelantova majka, koja je vlasnica stana, apelant i još dva punoljetna lica, te da apelant ne može biti pasivno legitimisan. Apelant, takođe, navodi da je obrazloženje suda proizvoljno i suprotno izvedenim dokazima, odnosno pravnoj regulativi. Osim toga, apelant ističe da nije zaključio ugovor o korišćenju komunalne usluge, kao i da je nesporno da nije dobijao račune jer oni nisu postojali na njegovo ime u vrijeme pokretanja izvršnog i parničnog postupka. Nadalje, da je o naknadnom pojavljivanju računa iznio svoj stav i ukazao na njihovo falsifikovanje. Apelant tvrdi da je prvostepeni sud pogrešno primijenio pravila o teretu dokazivanja, tj. član 123 ZPP, cijeneći da je apelant trebalo da dokaže kako nije dobijao račune, a ne tužiteljica. Dalje, smatra da je sud postupao suprotno članu 8 ZPP i da nije brižljivo cijenio dokaze, niti ih doveo u međusobnu vezu. Osim toga, apelant navodi da tužiteljica nije zahtijevala od zajednice etažnih vlasnika da joj se dostave evidencije etažnih vlasnika, odnosno da je postupala neprofesionalno i suprotno članu 4 Zakona o komunalnim djelatnostima, kao i da je mogla izvršiti uvid u javne registre i spoznati ko je vlasnik i korisnik stana, a što nije učinila, nego je obavezala apelanta, iako apelant nije registrovan u njihovim evidencijama, kako je i sama tužiteljica priznala. Dalje navodi da je tužiteljica postupala i suprotno članu 16 Zakona o komunalnim djelatnostima budući da nije zaključila ugovor s apelantom, niti mu je dostavljala račune, kao i da je postupala i suprotno članu 46 stav 2 Zakona o zaštiti potrošača u Republici Srpskoj. Pri tome, apelant navodi da je i Ustavni sud Republike Srpske u odlukama br. „U-48 i U-49“ od 25. aprila 2019. godine zauzeo stav da se komunalna usluga može naplatiti samo na osnovu zaključenog ugovora, te da bi suprotno postupanje povrijedilo princip zakonitosti. Apelant tvrdi da su postupajući sudovi zanemarili navedene zakone i odluke, a na koje propuste je ukazivao u žalbi, što drugostepeni sud nije analizirao. Apelant smatra da je obveznik komunalne usluge u periodu od 2015. do 2017. godine, čak i bez zaključenog ugovora, što je nedopustivo, mogao biti samo S. P., te da, shodno tome, ako je ostao dug iza S. P. za njega odgovara apelantova majka kao nasljednica imovine. U konačnici, apelant navodi da je tužiteljica protiv apelanta pokrenula novi parnični postupak po istom osnovu za navodno novonastale obaveze, te da je u tom predmetu (85 0 Mal 078996 19 Kom) postupajući sudija odbio tužbeni zahtjev, uz obrazloženje da je bilo neophodno zaključiti ugovor o pružanju komunalne usluge u skladu sa Zakonom o komunalnim djelatnostima i Zakonom o zaštiti potrošača u Republici Srpskoj. Apelant zaključuje da se radi o istim parničnim strankama, istom sudu, istom činjeničnom i pravnom osnovu, ali o potpuno različitim presudama.

b) Odgovori na apelaciju

18. Okružni sud je, između ostalog, naveo da su u obrazloženju osporene presude dati razlozi zbog kojih je apelantova žalba odbijena, a prvostepena presuda potvrđena, te je istakao da u postupku pred tim sudom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Okružni sud je predložio da se predmetna apelacija odbije.

19. Osnovni sud je istakao da je objema stranama omogućeno da pristupe pred sud i da predlože svoje dokaze radi dokazivanja činjenica na koje su se pozvale. Nadalje, da u periodu od oktobra 2016. do 30. aprila 2017. godine kao vlasnik stana nije bila upisana ni apelantova majka, ni apelant, a za koji period je apelant obavezan da tužiteljici naknadi određeni novčani iznos na ime glavnog duga za isporučenu toplotnu energiju za predmetni stan, obračunatu kamatu, kao i zakonsku zateznu kamatu. Osnovni sud je naveo da je nesporno utvrđeno da su predmetni stan i isporučenu toplotnu energiju koristili apelant, apelantova majka, te dva odrasla člana njegovog domaćinstva, a na koji način je apelant bio korisnik komunalne usluge koju tužiteljica isporučuje, kao i da samo jedan član može biti obavezan kao korisnik stana. Osim toga, istakao je da nije ignorisao činjenicu da apelant nije bio uknjižen kao vlasnik predmetnog stana, niti da s tužiteljicom nije imao zaključen ugovor o isporuci toplotne energije, ali da je apelant, kao korisnik predmetnog stana i isporučene toplotne energije, obavezan na isplatu naknade tužiteljici. Dalje, da korisnik komunalne usluge ne mora uvijek da bude lice koje je upisano kao vlasnik stana, nego i svako drugo lice koje koristi taj stan, a time i isporučenu toplotnu energiju. Osnovni sud je takođe naveo da je tokom postupka primjenjivao odredbe Zakona o komunalnim djelatnostima, koji je nesporno lex specialis, ali i odredbe ZOO, budući da je apelant bio u obligaciono-pravnom odnosu s tužiteljicom. U konačnici, naveo je da nije povrijedio bilo čije pravo kada je u pitanju pristup sudu i mogućnost predlaganja dokaza.

20. Tužiteljica je istakla da je predmetna apelacija neblagovremena jer je apelant odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku primio 25. avgusta 2019. godine, a apelacija je podnesena 28. oktobra 2019. godine. Nadalje, da su neosnovani apelantovi navodi da su prvostepena i drugostepena presuda donesene uz povrede odredbi Zakona o komunalnim djelatnostima. Tužiteljica je navela da se apelant nije pozvao na Odluku o opštim i tehničkim uslovima isporuke i snabdijevanja toplotnom energijom u Gradu Doboju, kao i da u toku postupka nije dokazao da je podnosio adekvatne prigovore propisane navedenom odlukom, odnosno da su ispunjeni uslovi za isticanje prigovora. Osim toga, da apelant nije podnio protivtužbu protiv tužioca radi utvrđivanja nepostojanja nekih od zakonskih uslova vezanih za isporuku, obračun, status korisnika grijanja, kao i druga pitanja vezana za komunalnu uslugu grijanja, već da je u prvostepenom postupku nastojao dobiti spor u svoju korist, iako njegovi prigovori nisu zasnovani na zakonskim i podzakonskim aktima. Tužiteljica je istakla da u predmetnom postupku nije došlo do povrede zakonskih i podzakonskih propisa, kao i da je materijalno pravo pravilno primijenjeno, te je predložila da se apelacija odbaci kao neblagovremena, a ukoliko Ustavni sud nađe da je blagovremena, da se odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

21. Zakon o komunalnim djelatnostima („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 124/11 i 100/17) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o komunalnim djelatnostima („Službeni glasnik Republike Srpske” broj 124/11) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. stav (1) tačka v) (1) Kao komunalne djelatnosti od posebnog javnog interesa, u smislu ovog zakona, smatraju se:

v) proizvodnja i isporuka toplotne energije, Član 3. stav (1) tačka t) Pojmovi upotrijebljeni u ovom zakonu imaju sljedeće značenje:

t) korisnik komunalne usluge je fizičko lice, preduzetnik, udruženja građana, privredno društvo i druga pravna lica, organi, organizacije i institucije javnih službi koji na zakonit način koriste komunalne proizvode i usluge.

Član 4.

Zajednica etažnih vlasnika zgrade dužna je da na zahtjev davaoca komunalne usluge u roku od 15 dana od dana podnesenog zahtjeva dostavi evidencije o etažnim vlasnicima i podatke o etažnoj svojini u zgradi kojom zajednica upravlja.

Član 6. tačke a) i d) Jedinica lokalne samouprave obezbjeđuje organizovano obavljanje komunalnih djelatnosti, a svojom odlukom detaljnije propisuje:

a) uslove i način obavljanja komunalnih djelatnosti,

d) jedinicu obračuna za svaku vrstu komunalne usluge i način naplate komunalnih usluga.

Član 10.

Obavljanje komunalne djelatnosti povjerava se javnom preduzeću aktom o osnivanju, a drugim preduzećima obavljanje komunalne djelatnosti povjerava se ugovorom kojim se regulišu međusobna prava i obaveze u obavljanju tih djelatnosti.

Član 16.

(1) Pružanje i korišćenje komunalnih usluga vrši se na osnovu ugovora zaključenog između davaoca komunalne usluge i korisnika.

(2) Korisnik plaća utvrđenu cijenu za pruženu komunalnu uslugu na osnovu računa koji ispostavlja davalac komunalne usluge i koji ima snagu vjerodostojne isprave.

(3) U slučaju spora između korisnika i davaoca komunalne usluga nadležan je sud.

Član 22. st. (1) i (2) (1) Skupština jedinice lokalne samouprave, u skladu sa ovim zakonom, propisuje obavezu plaćanja komunalne naknade za korišćenje objekata i uređaja zajedničke komunalne potrošnje.

(2) Odlukom skupštine jedinice lokalne samouprave kojom se uvodi obaveza plaćanja komunalne naknade određuju se osnovi i mjerila kojima se utvrđuje visina naknade zavisno od stepena opremljenosti naselja komunalnim objektima i uređajima zajedničke komunalne potrošnje i kvaliteta i standarda komunalnih proizvoda i usluga.

Član 23.

Komunalna naknada određuje se prema jedinici izgrađene korisne površine (m²) za stambeni, poslovni i pomoćni prostor i objekte društvenog standarda.

22. Odluka o opštim i tehničkim uslovima isporuke toplotne energije i tehničkim uslovima gradnje jedinstvenog toplifikacionog sistema u Doboju („Službeni glasnik Opštine Doboj“ broj 8/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Korisnik toplotne energije, u smislu ove odluke je građanin ili pravno lice, koje je investitor ili vlasnik, objekta priključenog na toplifikacioni sistem.

23. Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o opštim i tehničkim uslovima isporuke toplotne energije i tehničkim uslovima gradnje jedinstvenog toplifikacionog sistema u Doboju („Službeni glasnik Grada Doboj“ broj 3/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Član 3. mijenja se i glasi:

„Član 3“ Korisnik toplotne energije, odnosno potrošač toplotne energije je lice koje koristi toplotnu energiju iz jedinstvenog toplifikacionog sistema za svoje potrebe.

24. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Načelo savesnosti i poštenja Član 12.

U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa strane su dužne da se pridržavaju načela savesnosti i poštenja. Zabrana prouzrokovanja štete Član 16.

Svako je dužan da se uzdrži od postupka kojim se može drugom prouzrokovati šteta.

Dužnosti ispunjenja obaveza Član 17. stav (1) (1) Strane u obligacionom odnosu dužne su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.

Ponašanje u izvršavanju obaveza i ostvarivanju prava Član 18. stav (1) (1) Strana u obligacionom odnosu dužna je da u izvršavanju svoje obaveze postupa sa pažnjom koja se u pravnom prometu zahteva u odgovarajućoj vrsti obligacionih odnosa (pažnja dobrog privrednika, odnosno pažnja dobrog domaćina).

25. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13) Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

VI.Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 85 0 Mal 067285 19 Gž od 18. juna 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov zastupnik je primio 26. avgusta 2019. godine, a apelacija je podnesena 23. oktobra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, iz apelacije proizlazi da apelant smatra da su povrijeđeni principi vladavine prava i pravne sigurnosti iz člana I/2 Ustava Bosne i Hercegovine.

31. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

32. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

33. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak odnosi na isplatu novčanog potraživanja, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa apelant u tom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

34. Apelant, prije svega, smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise, te da su u predmetnom postupku proizvoljno ocijenjeni izvedeni dokazi.

35. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

36. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi u više navrata razmatrao slična pravna pitanja, odnosno pitanja obavezivanja korisnika komunalne usluge za isplatu duga po osnovu izvršenih komunalnih usluga, a u situacijama u kojima nije postojao ugovor zaključen između davaoca i korisnika komunalne usluge (vidi, između ostalih, Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP 2531/17 od 25. oktobra 2017. godine i AP 3874/19 od 17. februara 2021. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud ukazuje da je u navedenim predmetima razmatrao apelacije apelanata R. D. i R. P. podnesene protiv odluka redovnih sudova, kojima su, u konačnici, navedeni apelanti obavezani da tužiocima (AD „Zvornik stan“ Zvornik i Komunalno preduzeće „Progres“ a.d. Doboj) isplate određene novčane iznose po osnovu duga za isporučenu toplotnu energiju za grijnu sezonu 2013/2014. (u predmetu AP 2531/17), odnosno po osnovu duga za pruženu komunalnu uslugu odvoza otpada (u predmetu AP 3874/19). Ustavni sud dalje ukazuje da je u navedenim predmetima, između ostalog, utvrđeno da apelanti nisu imali zaključene ugovore o pružanju i korišćenju komunalnih usluga (isporuke toplotne energije, odnosno odvoza komunalnog otpada), te da su redovni sudovi, bez obzira na to, smatrali da obaveza plaćanja usluge grijanja tužiocu proizlazi iz činjenice da je tužilac izvršio uslugu apelantu (utvrđeno da je apelant korisnik, ali ne i stvarni vlasnik stana), a da apelant nije dostavio dokaze da je pismeno tražio da se isporuka ne vrši, odnosno da se isključi sa sistema daljinskog grijanja (u odnosu na predmet AP 2531/17), odnosno iz činjenice da su apelant i tužilac bili u obligacionom odnosu povodom komunalne usluge prikupljanja i odvoženja komunalnog otpada koju je pružio tužilac (utvrđeno da apelant stanuje na adresi označenoj u tužbi), a apelant nije dokazao suprotno, odnosno nije dokazao da mu tužilac nije pružio te usluge, niti da ih nije koristio (u odnosu na predmet AP 3874/19). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u svojim odlukama br. AP 2531/17 i AP 3874/19 zaključio da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Slijedom toga, Ustavni sud je navode apelanata o povredi prava na pravično suđenje i/ili prava na imovinu ocijenio kao očigledno (prima facie) neosnovane.

37. U konkretnom predmetu, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku, između ostalog, apelant obavezan da tužiteljici na ime glavnog duga za isporučenu toplotnu energiju za predmetni stan i na ime sporednih potraživanja isplati određene novčane iznose za određeni vremenski period. Ustavni sud dalje zapaža da je Osnovni sud ocijenio sve izvedene dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi, te da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka jasno ukazali na relevantne činjenice utvrđene iz sadržine izvedenih dokaza. Pri tome, Ustavni sud uočava, a kako to proizlazi iz obrazloženja odluka redovnih sudova, da je apelant prijavljen na adresi predmetnog stana, koji koristi sa majkom, suprugom i punoljetnim sinom, te da apelant nije dokazao svoje tvrdnje da zbog rada samo povremeno boravi u predmetnom stanu, zbog čega se ima smatrati korisnikom predmetnog stana, bez obzira na to što nije vlasnik. Takođe, slijedi da je apelantova majka upisana kao vlasnica predmetnog stana sa 13. aprilom 2018. godine, a da je tužiteljica predmetni dug potraživala za period od novembra 2015. do 30. aprila 2017. godine. Nadalje, da je za potrebe zagrijavanja predmetnog stana tužiteljica isporučila toplotnu energiju, koju su u tu svrhu i iskoristila lica koja stanuju u predmetnom stanu, zbog čega se i apelant, kao jedan od korisnika predmetnog stana, ima smatrati korisnikom – potrošačem isporučene toplotne energije s obzirom na to da tokom postupka nije predočavano da je bilo ko od drugih punoljetnih korisnika predmetnog stana u spornom periodu označavan kao obveznik plaćanja naknade za isporučenu toplotnu energiju. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 3 stav (1) tačka t) Zakona o komunalnim djelatnostima propisano da je korisnik komunalne usluge fizičko lice, preduzetnik, udruženja građana, privredno društvo i druga pravna lica, organi, organizacije i institucije javnih službi koji na zakonit način koriste komunalne proizvode i usluge, kao i da je odredbom člana 2 Odluke o izmjenama i dopunama Odluke mijenjan član 3 Odluke, i to tako da je propisano da je korisnik, odnosno potrošač toplotne energije lice koje koristi toplotnu energiju iz jedinstvenog toplifikacionog sistema za svoje potrebe. Osim toga, Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi ukazali na sadržaj odredbe člana 16 st. (1) i (2) Zakona o komunalnim djelatnostima, kao i na činjenicu da u konkretnom slučaju između tužiteljice i apelanta nema zaključenog ugovora o isporuci i korišćenju toplotne energije, ali da su, bez obzira na to, tužiteljica i apelant po osnovu isporuke i korišćenja toplotne energije bili u obligaciono-pravnom odnosu, pri čemu su redovni sudovi imali u vidu, pored ostalih, odredbu člana 17 stav (1) ZOO. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 16 st. (1) i (2) Zakona o komunalnim djelatnostima propisano da se pružanje i korišćenje komunalnih usluga vrši na osnovu ugovora zaključenog između davaoca komunalne usluge i korisnika, te da korisnik plaća utvrđenu cijenu za pruženu komunalnu uslugu na osnovu računa koji ispostavlja davalac komunalne usluge i koji ima snagu vjerodostojne isprave, a da je odredbom člana 17 stav (1) ZOO propisano da su strane u obligacionom odnosu dužne izvršiti svoju obavezu i da su odgovorne za njeno ispunjenje. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka redovnih sudova slijedi da apelant tokom postupka nije dokazao da je prigovarao na kvalitet isporučene toplotne energije, niti je dokazao da nije primio ispostavljene račune od strane tužiteljice na koje, takođe, nije prigovarao i koje nije osporio valjanim dokazima.

38. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne i jasne razloge kako u pogledu ocjene izvedenih dokaza tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredbi na predmetnu situaciju.

39. Nadalje, apelant se u apelaciji pozvao na odluke Ustavnog suda Republike Srpske br. U- 48/18 i U-49/18 od 25. aprila 2019. godine, pri čemu je istakao da je Ustavni sud Republike Srpske u navedenim odlukama zauzeo stav da se komunalna usluga može naplatiti samo na osnovu zaključenog ugovora i da bi suprotno postupanje povrijedilo princip zakonitosti. Apelant je takođe naveo da su postupajući sudovi, pored ostalog, zanemarili navedene odluke, a na koje propuste je ukazivao u žalbi, što drugostepeni sud nije analizirao. U vezi s tim apelacionim navodima, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je prvostepena presuda u konkretnom predmetu donesena 30. novembra 2018. godine, te da je apelant žalbu protiv prvostepene presude izjavio 14. decembra 2018. godine (kako to proizlazi iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu), a da su odluke Ustavnog suda Republike Srpske, na koje se apelant pozvao u apelaciji, donesene tek 25. aprila 2019. godine. Proizlazi da apelant na navedene odluke nije mogao ukazivati ni tokom prvostepenog postupka, niti u žalbi. Ustavni sud, dalje, primjećuje da je navedenim odlukama Ustavnog suda Republike Srpske utvrđeno da član 61 stav 3 Odluke o komunalnom redu (kojim je propisano da je korisnik komunalne usluge, na teritoriji gdje se obavlja komunalna djelatnost prikupljanja i odvoženja komunalnog otpada, obavezan plaćati cijenu komunalne usluge i ako nema zaključen ugovor o odvozu komunalnog otpada s davaocem komunalne usluge), odnosno član 89 stav 3 Odluke o komunalnom redu na području opštine Ugljevik (kojim je propisano da je na teritoriji gdje se obavlja komunalna djelatnost prikupljanja i odvoženja komunalnog otpada korisnik komunalne usluge obavezan plaćati cijenu odvoza komunalnog otpada i ako nema zaključen ugovor o odvozu komunalnog otpada s davaocem komunalne usluge) nisu u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske i Zakonom o komunalnim djelatnostima. Ustavni sud zapaža da je u navedenim odlukama Ustavni sud Republike Srpske, između ostalog, konstatovao da je osporenim propisivanjima, kojima se utvrđuje obaveza plaćanja prikupljanja i odvoženja komunalnog otpada bez zaključenog ugovora s davaocem ove usluge, došlo do povrede principa zakonitosti. Nadalje, da iz člana 16 stav 1 Zakona o komunalnim djelatnostima nesumnjivo proizlazi da pružanje i korišćenje komunalnih usluga, pa tako i usluge prikupljanja i odvoženja komunalnog otpada, ima obligacioni karakter jer je zasnovano na ugovornom odnosu između davaoca i korisnika usluge, zbog čega, prema ocjeni tog suda, nema zakonskog osnova za naplatu te usluge bez postojanja zaključenog ugovora. Ustavni sud zapaža da član 61 stav 3 Odluke o komunalnom redu i član 89 stav 3 Odluke o komunalnom redu na području opštine Ugljevik nisu primijenjeni u konkretnom predmetu, odnosno da su redovni sudovi u konkretnom slučaju imali u vidu sadržaj odredbe člana 16 st. (1) i (2) Zakona o komunalnim djelatnostima, ali i odredbi čl. 12, 16, člana 17 stav 1 i člana 18 stav 1 ZOO, u čemu u odnosu na konkretno činjenično stanje Ustavni sud nije našao bilo kakvu proizvoljnost, tako da navedeno ukazivanje ne može uticati na drugačiju odluku Ustavnog suda.

40. U odnosu na apelantove navode kojima ukazuje na različitu praksu redovnog suda u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, a u vezi s čim je dostavio Presudu Osnovnog suda broj 85 0 Mal 078996 19 Kom od 18. jula 2019. godine, Ustavni sud, podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1076/09 od 26. januara 2012. godine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1076/09 od 26. januara 2012. godine dostupna na www.ustavnisud.ba), slijedeći praksu Evropskog suda, ukazao na stav da princip pravne sigurnosti predstavlja segment prava na pravično suđenje i da je taj princip povrijeđen u situaciji kada iz istog suda, koji je pri tome i sud posljednje instance za odlučivanje u određenom pitanju, u slučajevima koji se zasnivaju na istom ili sličnom činjeničnom i pravnom osnovu, dolaze protivrječne odluke u kojima su izostala obrazloženja i razlozi iz kojih bi bilo vidljivo zašto je sud odstupio od ranije prakse, a pri tome ne postoji mehanizam koji bi obezbijedio konzistentnost u odlučivanju (tačka 37). Imajući u vidu navedenu praksu, te da je u konkretnom slučaju konačna odluka presuda Okružnog suda, koja je predmet osporavanja, a da se apelant poziva na različitu praksu ukazujući na presudu Osnovnog suda, Ustavni sud i ove navode smatra neosnovanim s obzirom na to da se u konkretnom slučaju ne radi o odlukama istog suda. Uostalom, Ustavni sud zapaža da je presudom Osnovnog suda na koju se apelant pozvao odbijen tužiteljičin tužbeni zahtjev kojim je tražio da se apelant obaveže da mu na ime glavnog duga za isporučenu toplotnu energiju za predmetni stan i na ime sporednih potraživanja isplati određene novčane iznose za određeni vremenski period, uz obrazloženje da tužiteljica kao davalac usluge nije predočila sudu zaključen ugovor o pružanju usluge isporuke toplotne energije s apelantom kao korisnikom usluge, a koji živi i radi u Mostaru (iz dokaza koje je u navedenom predmetu proveo apelant proizlazi da apelant živi i radi u Mostaru, odnosno da je zaposlen u privrednom društvu „Vitinka“ a.d. Zvornik na radnom mjestu regionalnog direktora prodaje, kao i da je poslodavac za apelanta iznajmio stan u Mostaru), zbog čega je ocijenjen kao osnovan prigovor pasivne legitimacije koji je istakao apelant. Nasuprot tome, Ustavni sud zapaža da u konkretnom predmetu apelant bilo kakvim materijalnim dokazima nije argumentovao svoje tvrdnje da zbog rada samo povremeno boravi u predmetnom stanu, zbog čega su redovni sudovi zaključili da se ima smatrati korisnikom predmetnog stana, odnosno da je kao korisnik toplotne energije i po tom osnovu učesnik obligaciono-pravnog odnosa, pasivno legitimisan shodno tužiteljičinom opredijeljenom tužbenom zahtjevu. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud ne može naći elemente koji bi pokretali pitanje povrede principa pravne sigurnosti.

41. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

42. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju navedenog prava zasnivaju na istim tvrdnjama o proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvenciji, niti prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje, kada nema elemenata koji bi ukazivali na to da su izvedeni dokazi proizvoljno ocijenjeni, niti elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih odredbi na predmetnu situaciju, kao i kada nema elemenata koji bi pokretali pitanje povrede principa pravne sigurnosti.

44. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4064/19 (Z. P.) | Sudska praksa | Aktio