Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4806/19 (S. B.)
Odluka donesena 05. 05. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Izvršenje
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4806/19
Apelacija
Odluka o meritumu
05. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4806/19, rješavajući apelaciju Slobodana Borojevića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 5. maja 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Slobodana Borojevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 060676 19 Rev od 2. oktobra 2019. godine, Presude Okružnog suda u Prijedoru broj 77 0 P 060676 18 Gž od 5. juna 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 P 060676 14 P od 24. marta 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Slobodan Borojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kozarske Dubice, kojeg zastupa Svetozar Davidović, advokat iz Banjaluke, podnio je 12. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 77 0 P 060676 19 Rev od 2. oktobra 2019. godine, Presude Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 P 060676 18 Gž od 5. juna 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 P 060676 14 P od 24. marta 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i G. R. (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 18. februara 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tužilac dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 23. februara 2021. do 10. marta 2021. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 77 0 P 060676 14 P od 24. marta 2017. godine utvrđeno je nedopuštenim izvršenje u izvršnom postupku Osnovnog suda broj 77 0 I 008556 11 I 2 na stanu u svojini i posjedu tužioca, precizno opisanom u izreci presude, ukinuto je rješenje o izvršenju Osnovnog suda od 9. marta 2011. godine i navedeni izvršni postupak je obustavljen, određeno je brisanje zabilježbe izvršenja na predmetnom stanu, određena je mjera obezbjeđenja kojom se odlaže postupak izvršenja u navedenom izvršnom postupku do pravosnažnog okončanja predmetnog parničnog postupka, te je apelant obavezan da tužiocu nadoknadi troškove parničnog postupka.
6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelant kao tražilac izvršenja 13. decembra 2006. godine pokrenuo izvršni postupak kod Osnovnog suda protiv izvršenika Dž. R. (u daljnjem tekstu: tužiočev otac) radi namirenja novčanog potraživanja utvrđenog i dosuđenog pravosnažnom presudom, te da je 27. oktobra 2009. godine doneseno rješenje o izvršenju kojim je određeno izvršenje popisom, procjenom i prodajom izvršenikovih pokretnih stvari. Nadalje je utvrđeno da je izvršni sud 1. februara 2011. godine obustavio postupak izvršenja na pokretnim stvarima, pa je apelant 1. juna 2010. godine predložio izmjenu predmeta i sredstva izvršenja tako da se izvršenje odredi na predmetnom stanu, što je sud dozvolio rješenjem od 9. marta 2011. godine. Osnovni sud je naveo da je zatim tužilac kao treće lice u izvršnom postupku podnio prigovor uz obrazloženje da je on, a ne njegov otac, vlasnik predmetnog stana, koji prigovor je usvojen rješenjem od 5. septembra 2013. godine, te je rješenje o izvršenju ukinuto, a prijedlog za promjenu predmeta i sredstva izvršenja odbijen kao neosnovan. Naveo je da je odlukom drugostepenog suda od 17. aprila 2014. godine navedeno rješenje ukinuto, te je u ponovnom postupku tužilac kao treće lice zaključkom od 5. juna 2014. godine upućen da pokrene parnični postupak radi dokazivanja da je izvršenje na predmetnom stanu nedopušteno, što je tužilac i učinio podnošenjem predmetne tužbe od 26. juna 2014. godine. Nadalje je utvrđeno da je 11. aprila 2007. godine između tužiočevog oca kao poklonodavca i tužioca kao poklonoprimca zaključen ugovor o poklonu predmetnog stana, te da je rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove (u daljnjem tekstu: RUGIP) od 25. aprila 2007. godine, na osnovu navedenog ugovora o poklonu, dozvoljen upis prava svojine na predmetnom stanu u tužiočevu korist, koji upis je izvršen 26. aprila 2007. godine u Knjigu uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova (u daljnjem tekstu: Knjiga uloženih ugovora). Osnovni sud je naveo da je u katastarskom operatu kao korisnik predmetnog stana bio najprije upisan tužiočev otac, ali je tužilac 19. aprila 2011. godine podnio zahtjev za ispravku navedenog upisa, kojem zahtjevu je udovoljeno rješenjem od 3. maja 2011. godine, te je tužilac upisan kao korisnik predmetnog stana. Osnovni sud je ukazao da je odredbama Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima propisano da se pravo svojine, između ostalog, stiče na osnovu pravnog posla i nasljeđivanjem (član 20 stav 1) i da se na osnovu pravnog posla svojina na nepokretnosti stiče upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom (član 33), te da sličnu odredbu sadrži i sada važeći Zakon o stvarnim pravima kojim je propisano da se pravo svojine stiče na osnovu pravnog posla, zakona, odluke suda ili drugog organa i nasljeđivanjem, uz ispunjenje pretpostavki propisanih zakonom (član 23 stav 1) i da se pravo svojine na nepokretnostima na osnovu pravnog posla stiče uknjižbom u zemljišnu knjigu ako zakonom nije drugačije određeno (član 53). Takođe je ukazao da je odredbama člana 72 Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) propisano da će, čim donese rješenje o izvršenju, sud po službenoj dužnosti odrediti da se u zemljišnoj knjizi upiše zabilježba izvršenja (stav 1), da tom zabilježbom tražilac izvršenja stiče pravo da svoje potraživanje namiri iz nepokretnosti (pravo na namirenje), a lice koje nakon upisane zabilježbe izvršenja stekne određena prava nad tom nepokretnošću dužno je trpjeti prvenstveno ostvarenje prava na namirenje tražioca izvršenja stečenog tom zabilježbom (stav 2), da promjena vlasnika nepokretnosti tokom izvršnog postupka ne sprečava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika kao izvršenika do visine vrijednosti nepokretnosti, te da sve radnje preduzete prije toga ostaju na snazi i novi vlasnik ne može u postupku preduzimati one radnje koje ne bi mogao preduzeti prijašnji vlasnik da do promjene svojine nije došlo (stav 3). U vezi s tim, Osnovni sud je istakao da iz činjeničnih utvrđenja proizlazi je tužilac postao vlasnik predmetnog stana 25. aprila 2007. godine kada je doneseno rješenje RUGIP-a i dozvoljena uknjižba prava svojine u tužiočevu korist u Knjigu uloženih ugovora na predmetnom stanu, koji stan je do tada bio upisan kao svojina tužiočevog oca. Slijedom navedenog je zaključio da je tužilac stekao pravo svojine na predmetnom stanu 2007. godine, prije nego što je apelant promijenio predmet i sredstvo izvršenja prijedlogom od 1. juna 2010. godine. Pri tome je naglasio da je tužiočev otac bio upisan u katastarskom operatu kao posjednik i korisnik predmetnog stana isključivo propustom RUGIP-a, što proizlazi iz rješenja od 3. maja 2011. godine kojim je usvojen zahtjev za otklanjanje greške, iako je to prestao biti još 2007. godine, iz kog razloga je sud rješenjem usvojio apelantov prijedlog za promjenu predmeta i sredstva izvršenja tako da se izvršenje sprovede procjenom i prodajom predmetnog stana, a na osnovu kog rješenja je RUGIP izvršio zabilježbu izvršenja na predmetnom stanu. S obzirom na to da je tužilac bio vlasnik predmetnog stana prije nego što je apelant podnio prijedlog za promjenu predmeta i sredstva izvršenja (kojim je tražio izvršenje procjenom i prodajom predmetnog stana), Osnovni sud je usvojio tužbeni zahtjev primjenom načela argumentum a contrario (razlog suprotnosti) odredbe člana 72 ZIP-a i navedenih odredaba Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima i Zakona o stvarnim pravima. Kako je sud utvrdio da je tužilac bio vlasnik predmetnog stana prije donošenja rješenja o izvršenju od 9. marta 2011. godine i da bi bez predložene mjere obezbjeđenja mogle nastupiti štetne posljedice jer bi u postupku izvršenja predmetni stan mogao biti prodat, Osnovni sud je usvojio prijedlog za određivanje mjere obezbjeđenja.
7. Presudom Okružnog suda broj 77 0 P 060676 18 Gž od 5. juna 2019. godine odbijena je apelantova žalba i prvostepena presuda je potvrđena, te je odbijen i apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.
8. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je za odluku o tužbenom zahtjevu u konkretnom slučaju odlučna činjenica da li je tužilac 1. juna 2010. godine (kada je apelant predložio izmjenu predmeta i sredstva izvršenja) stekao pravo svojine na predmetnom stanu. U vezi s tim je istakao da je u predmetnom postupku nesporno utvrđeno da je tužiočev otac raspolagao predmetnim stanom tako što ga je poklonio tužiocu ugovorom o poklonu od 11. aprila 2007. godine, te da je rješenjem RUGIP-a od 25. aprila 2007. godine na osnovu navedenog ugovora o poklonu dozvoljen upis prava svojine na predmetnom stanu u tužiočevu korist. Slijedom navedenog je zaključio da je pravilan stav prvostepenog suda da je tužilac postao vlasnik predmetnog strana prije nego što je apelant promijenio predmet i sredstvo izvršenja i da je isključivim propustom RUGIP-a tužiočev otac ostao upisan kao posjednik predmetnog stana, te da je prvostepeni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je udovoljio tužbenom zahtjevu pozivom na odredbe čl. 23 stav 1 i 53 stav 1 Zakona o stvarnim pravima i odredbe čl. 53 stav 5 i 72 stav 1 ZIP-a. Okružni sud je nadalje ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode da su sve radnje tužioca i njegovog oca apsolutno pravno ništave, te da se tim radnjama apelant onemogućava da naplati svoja potraživanja. U vezi s tim je istakao da bi ti navodi bili od značaja da je apelant paulijanskom tužbom (actio pauliana), shodno odredbama čl. 280–285 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), u zakonskom roku tražio da se dužnikova pravna radnja proglasi bez dejstva prema povjeriocu i da se povjeriocu dopusti namirenje iz predmeta pobijane radnje do visine njegovog tužbenog zahtjeva.
9. Presudom Vrhovnog suda broj 77 0 P 060676 19 Rev od 2. oktobra 2019. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude, te je odbijen i tužiočev zahtjev za naknadu troškova sastavljanja odgovora na reviziju.
10. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravne zaključke nižestepenih sudova, te je istakao da je drugostepena presuda pravilna i da navodima revizije nije dovedena u bilo kakvu sumnju. Naveo je da je neosnovana apelantova tvrdnja da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjena odredba člana 72 stav 3 ZIP-a zato što je izvršena zabilježba izvršenja u katastarskom operatu zbog čega prenošenje prava svojine na predmetnom stanu s tužiočevog oca na tužioca ne sprječava izvršenje. U vezi s tim je istakao da je apelant zanemario činjenicu da je tužilac pravo svojine na predmetnom stanu stekao 26. aprila 2007. godine upisom u Knjigu uloženih ugovora, prije nego što je apelant u izvršnom postupku promijenio način i sredstvo izvršenja i prije nego što je izvršena zabilježba izvršenja u katastarskom operatu na predmetnom stanu. Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 33 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima (koji je bio na snazi kada je zaključen ugovor o poklonu i izvršen upis) propisano da se na osnovu pravnog posla pravo svojine na nepokretnosti stiče upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom, te da se u konkretnom slučaju radi o posebnom dijelu nepokretnosti (etažnoj svojini), u smislu odredbe člana 19 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, odredbe člana 1 stav 1 Zakona o svojini na dijelovima zgrade, te odredba člana 80 Zakona o stvarnim pravima. Takođe je ukazao da je odredbom člana 1 stav 1 Zakona o svojini na dijelovima zgrade propisano da se etažna svojina upisuje u posebnu zemljišnu knjigu koja nosi oznaku Etažna svojina (E), da je odredbom člana 30 Zakona o zemljišnim knjigama, koji je bio na snazi u vrijeme upisa tužiočevog prava svojine, bilo propisano da se stanovi upisuju u zemljišne knjige, te da je kasnijim izmjenama ovog člana propisano da se za svaku zgradu koja se etažira uspostavlja zemljišnoknjižni uložak, koji se označava kao etažni i da se za svaku svojinu na stanu ili poslovnom prostoru ili drugoj samostalnoj prostoriji uspostavlja poseban zemljišnoknjižni uložak, dok su u daljnjem tekstu navedene odredbe propisani uslovi i način upisa etažne svojine i sadržaj etažnog zemljišnoknjižnog uloška, a poseban akt o tom „etažiranju“ trebao je donijeti ministar pravde u određenom roku. Vrhovni sud je istakao da uspostavljanje evidencije „Etažne svojine“ kroz zemljišnu knjigu u praksi nije realizovano, iz kog razloga se pravo svojine na stanovima upisivalo i još uvijek se upisuje u Knjigu uloženih ugovora, u skladu sa Zakonom o premjeru i katastru nepokretnosti („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 19/96 i 15/00), koji je bio na snazi u vrijeme tužiočevog upisa. Ukazao je i da je odredbom člana 181 Zakona o katastru Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 60/11), kao i odredbom člana 189 sada važećeg Zakona o premjeru i katastru Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 6/12), takođe propisano da će se do dana osnivanja katastra nepokretnosti koristiti i održavati popisni katastar i druge katastarskoknjižne evidencije, između ostalih i Knjiga uloženih ugovora. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zauzeo stanovište da je u konkretnom slučaju jedina relevantna činjenica da je tužilac u Knjigu uloženih ugovora upisan kao vlasnik predmetnog stana prije nego što je apelant u izvršnom postupku promijenio način i sredstvo izvršenja i prije nego što je izvršena zabilježba izvršenja u katastarskom operatu na predmetnom stanu, te da stoga nema mjesta primjeni odredbe člana 72 stav 3 ZIP-a. Nadalje je naveo da apelantovo pozivanje na odredbe čl. 103 u vezi sa čl. 280 i 283 stav 1 ZOO-a nije od uticaja na rješenje predmetnog spora iz razloga koje je dao drugostepeni sud, te je istakao da je apelant morao dokazati da je zaključenjem predmetnog ugovora o poklonu tužiočev otac kao apelantov dužnik ostao bez sredstava kojima bi mogao ispuniti predmetno potraživanje, u smislu odredbe člana 280 stav 2 ZOO-a, a apelant u tom pravcu nije provodio dokaze. U konačnici je naveo da kod činjenice da je apelant u izvršnom postupku kao predmet izvršenja označio predmetni stan tek podneskom od 1. juna 2010. godine, okolnost da je izvršni naslov stekao još 27. septembra 2006. godine i da je prijedlog za izvršenje podnio 13. decembra 2006. godine (u kojem je kao predmet izvršenja označio samo pokretne stvari), nije mogla ishoditi drugačiju odluku suda.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su redovni sudovi paušalno, proizvoljno i diskriminatorno primijenili odredbe čl. 72 ZIP-a, čl. 103 u vezi sa čl. 280 i 283 stav 1 ZOO-a i čl. 52 stav 1, 53 stav 1 i 55 Zakona o stvarnim pravima. Navodi da iz obrazloženja osporene presude Okružnog suda proizlazi da je isključivo greškom RUGIP-a tužiočev otac ostao upisan „kao posjednik, odnosno vlasnik“ predmetnog stana, što je naknadno ispravljeno rješenjem od 3. maja 2011. godine, te da navedeni propust ne može ići na apelantovu štetu. Takođe navodi da su redovni sudovi zanemarili da je u vrijeme donošenja rješenja RUGIP-a od 3. maja 2011. godine već bila upisana zabilježba izvršenja, što omogućava da se izvršenje sprovede i prema svakom budućem vlasniku. Nadalje navodi da su redovni sudovi osporene odluke zasnovali na činjeničnom utvrđenju vezanom za vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o poklonu, ali da su zanemarili činjenicu da je apelant imao izvršni naslov i da je podnio prijedlog za izvršenje prije zaključenja tog ugovora. Navodi da je apelantov prijedlog za izvršenje od 13. decembra 2007. godine dozvoljen tek rješenjem suda od 27. oktobra 2010. godine, a što može biti „samo grijeh suda, ali nikako tražioca izvršenja“. Apelant navodi da je očigledno da je predmetni ugovor o poklonu ništav u smislu odredbe čl. 103 u vezi sa čl. 280 i 283 stav 1 ZOO-a s obzirom na to da se radi o radnjama dužnika kojim se povjerilac onemogućava da naplati potraživanje, te da je za primjenu navedenih zakonskih odredaba dovoljno da se apelant na njih pozvao i da nije potrebno pobijati dužnikove radnje posebnom tužbom, a koji stav je potvrđen rješenjem Okružnog suda od 17. aprila 2014. godine. Navodi da su redovni sudovi zanemarili odredbu člana 55 Zakona o stvarnim pravima, koja odredba propisuje princip povjerenja u zemljišne knjige, kao i odredbu čl. 72 stav 3 ZIP-a kojom je propisano da promjenom vlasnika sve radnje preduzete prije toga u izvršnom postupku ostaju na snazi i da novi vlasnik ne može u postupku preduzimati one radnje koje ne bi mogao preduzeti prijašnji vlasnik da do promjene svojine nije došlo.
b) Odgovor na apelaciju
12. Vrhovni sud je naveo da u svemu ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima navedenim u obrazloženju osporene odluke, te da obrazloženje osporene odluke sadrži odgovore na apelacione navode. Naveo je da primjena relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava u osporenoj odluci nije bila proizvoljna, zlonamjerna, niti arbitrarna, te da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.
13. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u obrazloženju drugostepene presude, te da nije došlo do povrede apelantovih prava. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.
14. Osnovni sud je naveo da u svemu ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene odluke, kojima je detaljno obrazloženo da je apelant promijenio predmet i sredstvo izvršenja kada je tužilac već postao vlasnik predmetnog stana. Naveo je da su apelacioni navodi neosnovani, te je predložio da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.
15. Tužilac je naveo da apelant u apelaciji tvrdi da je primjena prava od redovnih sudova bila diskriminatorna, ali da te navode o diskriminaciji nije obrazložio. Navodi da je tužilac stekao pravo svojine na predmetnom stanu tri godine prije nego što je apelant u izvršnom postupku promijenio predmet i sredstvo izvršenja, te da apelant zloupotrebljava grešku koju je počinio RUGIP, koji je nakon uknjižbe tužioca u Knjigu uloženih ugovora u katastru vodio tužiočevog oca kao posjednika predmetnog stana, koja greška je naknadno ispravljena. Navodi da je katastar evidencija posjeda (državine) a ne svojine, te da je evidencija svojine stanova koji su bili predmet otkupa po Zakonu o privatizaciji državnih stanova Knjiga uloženih ugovora, koja mijenja zemljišne knjige na području Republike Srpske. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.
V.Relevantni propisi
16. Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14, 5/17 – odluka USRS, 43/17 – odluka USBiH, 90/17
– odluka USBiH, 58/18 – rješenje USBiH i 66/18):
Zabilježba izvršenja Član 72.
(1) Čim donese rješenje o izvršenju, sud će po službenoj dužnosti odrediti da se u zemljišnoj knjizi upiše zabilježba izvršenja.
(2) Tom zabilježbom tražilac izvršenja stiče pravo da svoje potraživanje namiri iz nepokretnosti (pravo na namirenje) a lice koje nakon upisane zabilježbe izvršenja stekne određena prava nad tom nepokretnošću dužno je trpjeti prvenstveno ostvarenje prava na namirenje tražioca izvršenja stečenog tom zabilježbom.
(3) Promjena vlasnika nepokretnosti tokom izvršnog postupka ne sprečava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika kao izvršenika do visine vrijednosti nepokretnosti. Sve radnje preduzete prije toga ostaju na snazi i novi vlasnik ne može u postupku preduzimati one radnje koje ne bi mogao preduzeti prijašnji vlasnik da do promjene svojine nije došlo.
[…]
17. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04).
18. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Ništavost Član 103.
(1) Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništavan ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovorajuće posledice.
Pobijanje dužnikovih pravnih radnji Opšte pravilo Član 280.
(1) Svaki poverilac čije je potraživanje dospelo za isplatu, i bez obzira kad je nastalo, može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je preduzeta na štetu poverilaca.
(2) Smatra se da je pravna radnja preduzeta na štetu poverilaca ako usled njenog izvršenja dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje poveriočevog potraživanja.
(3) Pod pravnom radnjom podrazumeva se i propuštanje zbog koga je dužnik izgubio kakvo materijalno pravo ili kojim je za njega nastala kakva materijalna obaveza.
Uslovi pobijanja Član 281.
(1) Teretno raspolaganje može se pobijati ako je u vreme raspolaganja dužnik znao ili mogao znati da preduzetim raspolaganjem nanosi štetu svojim poveriocima i ako je trećem licu sa kojim je ili u čiju je korist pravna radnja preduzeta to bilo poznato ili moglo biti poznato.
(2) Ako je treće lice dužnikov suprug, ili srodnik po krvi u pravoj liniji, ili u pobočnoj liniji do četvrtog stepena, ili po tazbini do istog stepena, pretpostavlja se da mu je bilo poznato da dužnik preduzetim raspolaganjem nanosi štetu poveriocima.
(3) Kod besplatnih raspolaganja i sa njima izjednačenih pravnih radnji smatra se da je dužnik znao da preduzetim raspolaganjem nanosi štetu poveriocima, i za pobijanje tih radnji ne zahteva se da je trećem licu to bilo poznato ili moglo biti poznato.
(4) Odricanje od nasledstva smatra se besplatnim raspolaganjem.
Isključenje pobijanja Član 282.
Ne mogu se pobijati zbog oštećenja poverilaca uobičajeni prigodni darovi, nagradni darovi, kao ni darovi učinjeni iz zahvalnosti, srazmerni materijalnim mogućnostima dužnika.
Kako se vrši pobijanje Član 283.
(1) Pobijanje se može vršiti tužbom ili prigovorom.
(2) Tužba za pobijanje podnosi se protiv trećeg lica sa kojim je, ili u čiju je korist preduzeta pravna radnja koja se pobija, odnosno protiv njegovih univerzalnih pravnih sledbenika.
(3) Ako je treći otuđio nekim teretnim poslom korist pribavljenu raspolaganjem koje se pobija, tužba se može podići protiv pribavioca samo ako je ovaj znao da se pribavljanje njegovih prethodnika moglo pobijati, a ako je tu korist otuđio poslom bez naknade, tužba se može podići protiv pribavioca i ako on to nije znao.
(4) Tuženi može izbeći pobijanje ako ispuni dužnikovu obavezu.
Dejstvo pobijanja Član 284.
Ako sud usvoji tužbeni zahtev, pravna radnja gubi dejstvo samo prema tužiocu i samo koliko je potrebno za ispunjenje njegovih potraživanja.
Rok za podizanje tužbe Član 285.
(1) Tužba za pobijanje može se podneti u roku od jedne godine za raspolaganje iz člana 281. stav 1. a za ostale slučajeve u roku od tri godine.
(2) Rok iz prethodnog stava računa se od dana kada je preduzeta pravna radnja koja se pobija, odnosno od dana kada je trebalo preduzeti propuštenu radnju.
19. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03).
20. Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 19.
U slučajevima i pod uslovima određenim zakonom može postojati pravo svojine na stan i poslovnu prostoriju kao posebnom delu zgrade.
Član 33.
Na osnovu pravnog posla pravo svojine na nepokretnost stiče se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.
21. Zakon o svojini na dijelovima zgrada („Službeni list SRBiH“ broj 35/77): Član 1.
Ovim zakonom uređuje se pravo svojine na posebnim dijelovima zgrada (u daljem tekstu: etažna svojina) i prava i obaveze vlasnika posebnih dijelova zgrada (u daljem tekstu: etažni vlasnici) u pogledu korišćenja, upravljanja i raspolaganja na posebnim dijelovima zgrada.
Odredbe ovog zakona koje se odnose na etažne vlasnike, primjenjuju se i na nosioce prava raspolaganja na posebnim dijelovima zgrada u društvenoj svojini, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.
22. Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09 – ispravka, 58/09, 95/11, 60/15, 18/16 – odluka USRS, 107/19 i 1/21 – odluka USRS):
23. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 124/08, 3/09 - ispravka, 58/09, 95/11 i 60/15) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
3. Svojina na posebnom dijelu nepokretnosti Pojam Član 80.
(1) Svojina na posebnom dijelu nepokretnosti (etažna svojina) proizlazi i ostaje neodvojivo povezana s odgovarajućim suvlasničkim dijelom (idealnim dijelom) nepokretnosti na kojem je uspostavljena, te se može samo zajedno sa njim prenijeti ili opteretiti.
(2)Svojina određenog posebnog dijela nepokretnosti ovlaštava etažnoga vlasnika da taj poseban dio nepokretnosti isključivo koristi i raspolaže njim, a na zajedničkim dijelovima nepokretnosti ima pravo susvojine.
(3)Etažna svojina može se uspostaviti na odgovarajućem suvlasničkom dijelu nepokretnosti koja se sastoji od zemljišta sa zgradom ili od prava građenja sa zgradom.
(4)Na pravne odnose etažne svojine koji nisu regulirani ovim zakonom shodno se primjenjuju opšta pravila o susvojini.
24. Zakon o zemljišnim knjigama Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 74/02, 67/03, 46/04, 109/05, 119/08, 60/11 – ZO i 6/12 – ZO).
25. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o zemljišnim knjigama Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 74/02, 67/03 i 46/04) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 30.
Vlasništvo na stanu koje se upisuje u zemljišnu knjigu
1. Za svako vlasništvo na stanu uspostavlja se poseban zemljišnoknjižni uložak. Zemljišnoknjižni uložak zemljišta se po službenoj dužnosti zatvara. U zemljišnoknjižnom ulošku stana se upisuje posebno vlasništvo koje pripada suvlasničkom dijelu i kao ograničenje suvlasništva priznavanje prava posebnog vlasništva, koji pripadaju drugim suvlasničkim dijelovima. Potrebno je ukazati na ostale zemljišnoknjižne uloške stanova koji pripadaju ovoj zajednici vlasništva na stanovima.
2. Bliži opis suvlasničkog dijela i vlasništva na stanu se vrši u odjeljku A.
3. Radi bližeg označavanja predmeta i sadržaja posebnog vlasništva može se uputiti na izjavu o diobi, dogovor o diobi i plan podjele.
4. Uz zahtjev za upis potrebno je priložiti sljedeće dokaze:
1. Crtež sa pečatom, štambiljom i potpisom nadležnog organa vlasti, iz koga je vidljiva podjela zgrade kao i položaj i veličina dijelova zgrade koji se nalaze u posebnom vlasništvu i dijelova zgrada koji se nalaze u zajedničkom vlasništvu (plan podjele). Sve pojedinačne prostorije koje pripadaju vlasništvu na istom stanu označavaju se odgovarajućom istom oznakom koja treba da se podudara sa brojem navedenim u odobrenju upisa.
2. Uvjerenje nadležnog organa vlasti da se radi o cjelovitoj jedinici (uvjerenje o cjelovitosti).
26. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zemljišnim knjigama („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 119/08 od 18. decembra 2008. godine):
Član 1.
U Zakonu o zemljišnim knjigama Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 67/03, 46/04 i 109/05) član 30. mijenja se i glasi: "Upis etažnog vlasništva Član 30.
1. Za svaku zgradu koja se etažira uspostavlja se zemljišno-knjižni uložak, koji se označava kao etažni:
- u A II. listu etažnog zemljišno-knjižnog uloška zgrade upisuje se tekst koji upućuje na zemljišno-knjižne uloške u kojima je izvršen upis etažnih jedinica te zgrade,
- u B listu etažno knjižnog uloška zgrade upisuje se zajedničko vlasništvo u korist svagdašnjih vlasnika etažnih jedinica zgrade.
2. Za svako vlasništvo na stanu ili poslovnom prostoru ili drugoj samostalnoj prostoriji uspostavlja se poseban zemljišno-knjižni uložak:
- u A listu zemljišno-knjižnog uloška etažne jedinice upisuje se broj katastarske čestice zemljišta na kome je izgrađena zgrada, kojem broju se dodaje oznaka E i broj etažne jedinice koji je toj etažnoj jedinici dodijeljen planom podjele zgrade, kao i podaci o etažnoj jedinici koji je detaljnije opisuju,
- u A II. listu etažno zemljišno-knjižnog uloška, etažne jedinice upisuje se tekst koji upućuje na zemljišno-knjižni uložak u kojem je izvršen upis etažirane zgrade,
- u B listu zemljišno-knjižnog uloška etažne jedinice upisuju se podaci iz člana 19. ovog zakona.
3. Za uknjižbu prava etažne svojine potrebno je dostaviti ugovor o diobi ili izjavu i plan posebnog dijela zgrade koji se želi uknjižiti.
4. Plan posebnog dijela zgrade mora biti izrađen od strane ovlaštenog lica i ovjeren od strane nadležnog organa.
5. Etažna svojina će se uspostaviti nakon što nadležni organ uprave potvrdi da je određeni stan ili druga samostalna prostorija u određenoj zgradi i na određenoj zemljišnoj čestici samostalna upotrebna cjelina.
6. Ministar pravde će u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona donijeti poseban akt o ispunjenju pretpostavki iz člana 94. ovog zakona kao način i postupak primopredaje položenih isprava između Republičke uprave za geodetske poslove i mjesno nadležnih sudova.
7. Upis u zemljišne knjige po osnovu preuzetih položenih isprava sud će izvršiti po službenoj dužnosti.".
27. Zakon o katastru Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 60/11):
Član 181.
Do dana osnivanja katastra nepokretnosti koristiće se i održavati:
popisni katastar, katastar zemljišta uspostavljen na osnovu premjera u stereografskoj projekciji, katastar zemljišta uspostavljen na osnovu premjera u Gaus-Krigerovoj projekciji u skladu sa odredbama Zakona o održavanju premjera i katastra zemljišta (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 19/96 i 15/10), katastar nepokretnosti sa utvrđenim korisnikom uspostavljeni na osnovu premjera u Gaus-Krigerovoj projekciji u skladu sa odredbama Zakona o premjeru i katastru nepokretnosti (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 34/06, 110/08 i 15/10), zemljišna knjiga u skladu sa odredbama Zakona o zemljišnim knjigama Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 67/03, 46/04, 109/05 i 119/08), knjiga uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova u skladu sa odredbama Pravilnika o vođenju knjige uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 45/01 i 6/02) i knjiga uloženih ugovora o prodaji poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža u skladu sa odredbama Pravilnika o uspostavljanju i vođenju knjige uloženih ugovora o prodaji poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža (“Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 60/05).
28. Zakon o premjeru i katastru Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 6/12, 110/16, 22/18 – odluka US, 62/18 i 95/19 – odluka US): Član 189.
Do dana osnivanja katastra nepokretnosti koristiće se i održavati:
popisni katastar, katastar zemljišta uspostavljen na osnovu premjera u stereografskoj projekciji, katastar zemljišta uspostavljen na osnovu premjera u Gaus-Krigerovoj projekciji u skladu sa odredbama Zakona o održavanju premjera i katastra zemljišta („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 19/96 i 15/10), katastar nepokretnosti sa utvrđenim korisnikom uspostavljeni na osnovu premjera u Gaus-Krigerovoj projekciji u skladu sa odredbama Zakona o premjeru i katastru nepokretnosti („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 34/06, 110/08 i 15/10), zemljišna knjiga u skladu sa odredbama Zakona o zemljišnim knjigama Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 67/03, 46/04, 109/05 i 119/08), knjiga uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova u skladu sa odredbama Pravilnika o vođenju knjige uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 45/01 i 6/02) i knjiga uloženih ugovora o prodaji poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža u skladu sa odredbama Pravilnika o uspostavljanju i vođenju knjige uloženih ugovora o prodaji poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 60/05).
VI.Dopustivost
29. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 77 0 P 060676 19 Rev od 2. oktobra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 28. oktobra 2019. godine, a apelacija je podnesena 12. decembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
33. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
34. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
35. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
36. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđenje nedopuštenosti izvršenja, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
37. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno i diskriminatorno primijenili materijalno i procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.
38. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je primjena materijalnog i procesnog prava od redovnih sudova bila proizvoljna ili diskriminatorna.
39. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi usvojili tužbeni zahtjev i utvrdili da je izvršenje na predmetnom stanu nedopušteno, ukinuli rješenje o izvršenju i obustavili izvršni postupak, te odredili brisanje zabilježbe izvršenja na predmetnom stanu, uz obrazloženje da je tužilac kao treće lice u izvršnom postupku pravo svojine na predmetnom stanu stekao 26. aprila 2007. godine upisom u Knjigu uloženih ugovora, prije nego što je apelant u izvršnom postupku promijenio način i sredstvo izvršenja i prije nego što je izvršena zabilježba izvršenja u katastarskom operatu na predmetnom stanu, iz kog razloga nema mjesta primjeni odredbe člana 72 stav 3 ZIP-a. Pri tome je Vrhovni sud jasno ukazao na relevantne odredbe Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, Zakona o stvarnim pravima, Zakona o svojini na dijelovima zgrade, Zakona o zemljišni im knjigama, Zakona o premjeru i katastru nepokretnosti, Zakona o katastru Republike Srpske i Zakona o premjeru i katastru Republike Srpske iz kojih proizlazi da se pravo svojine na etažnim dijelovima u vrijeme zaključenja spornog ugovora o poklonu vršilo upisom u Knjigu uloženih ugovora. Dovodeći u vezu navedene zakonske odredbe sa odlučenjem redovnih sudova i obrazloženjem koje su u vezi s tim dali, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi da je primjena prava od redovnih sudova bila proizvoljna ili diskriminatorna. U vezi s apelantovim navodima da ne može trpjeti štetne posljedice greške RUGIP-a u čijim katastarskim evidencijama je tužiočev otac ostao upisan „kao posjednik, odnosno vlasnik“ predmetnog stana, Ustavni sud podsjeća na načelni stav Evropskog suda prema kojem „greške počinjene od državnih tijela trebaju služiti na korist pogođenih lica, pogotovo kada niti jedan drugi sukobljeni privatni interes nije ugrožen“ (vidi Evropski sud, Marija Božić protiv Hrvatske, presuda od 24. april 2014. godine, stav 56). Ustavni sud, međutim, primjećuje da iz obrazloženja redovnih sudova proizlazi da je tužiočev otac u katastarskim evidencijama RUGIP-a, koje predstavljaju javnu evidenciju posjeda (državine), nakon zaključenja predmetnog ugovora o poklonu ostao upisan kao posjednik i korisnik predmetnog stana, a ne kao njegov vlasnik, dok je kao vlasnik predmetnog stana u Knjizi uloženih ugovora od 26. aprila 2007. godine upisan tužilac. Stoga, Ustavni sud ove apelantove navode smatra neosnovanim. Nadalje, u pogledu apelantovih navoda da je predmetni ugovor o poklonu ništav u smislu odredbe čl. 103 u vezi sa čl. 280 i 283 stav 1 ZOO-a s obzirom na to da predstavlja radnju dužnika kojom se povjerilac onemogućava da naplati potraživanje i da nije potrebno pobijati dužnikove radnje posebnom tužbom, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud ukazao da je za primjenu instituta pobijanja dužnikovih pravnih radnji apelant bio dužan dokazati da je zaključenjem predmetnog ugovora o poklonu tužiočev otac kao apelantov dužnik ostao bez sredstava kojima bi mogao ispuniti predmetno apelantovo potraživanje, u smislu odredbe člana 280 stav 2 ZOO-a, te da apelant u predmetnom postupku nije provodio dokaze u tom pravcu.
40. Sumirajući navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne, precizne i detaljne razloge za zaključak da je tužilac postao vlasnik predmetnog stana prije nego što je apelant u izvršnom postupku označio predmetni stan kao predmet izvršenja, usljed čega je izvršenje na predmetnom stanu nedopušteno, koje razloge Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne smatra rezultatom proizvoljne ili diskriminatorne primjene materijalnog i procesnog prava. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
41. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za zaključak da je tužilac kao treće lice u izvršnom postupku postao vlasnik predmetnog stana prije nego što je apelant u izvršnom postupku označio predmetni stan kao predmet izvršenja, usljed čega je izvršenje na predmetnom stanu nedopušteno, dok apelant, s druge strane, nije pružio dokaze da je zaključivanjem predmetnog ugovora o poklonu tužiočev otac kao apelantov dužnik ostao bez sredstava kojima bi mogao ispuniti predmetno apelantovo potraživanje u smislu odredbe člana 280 stav 2 ZOO-a, koje razloge Ustavni sud ne smatra rezultatom proizvoljne ili diskriminatorne primjene materijalnog i procesnog prava.
43. Ustavni sud, takođe, zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je tvrdnje o povredi tog prava apelant zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.
44. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević