Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1134/21 (N. G.)

Odluka donesena 19. 05. 2021.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 4. EK i član II/3.c) Ustava BiH (Zabrana ropstva i prinudnog rada)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Djelotvoran pravni lijek
  • Član 4. EK – zabrana ropstva i prinudnog rada
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1134/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 05. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. maja 2021. godine, u predmetu broj AP-1134/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Novak Gojković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Novak Gojković protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 86 0 I 039316 21 Gž od 18. februara 2021. godine i Rješenja Osnovnog suda u Modriči broj 86 0 I 039316 20 I 2 od 30. oktobra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1Novak Gojković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Modriče, kojeg zastupa Mirko Lukić advokat iz Šamca, podnio je 6. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 86 0 I 039316 21 Gž od 18. februara 2021. godine i Rješenja Osnovnog suda u Modriči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 86 0 I 039316 20 I 2 od 30. oktobra 2020. godine. Također, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje Rješenja Osnovnog suda broj 86 01039361 12 od 30. oktobra 2020. godine do donošenja odluke Ustavnog suda.

2Osnovni sud je Rješenjem broj 86 0 lp 039316 15 I od 10. juna 2016. godine odredio predloženo izvršenje tražioca izvršenja (Addiko Bank a.d. Banjaluka; raniji naziv Hypo Alpe-Adria-Bank a.d. Banjaluka) protiv hipotekarnog izvršenika J.J., te izvršenika G.J., T.J. i "Janković Komerc" d.o.o. Modriča, na osnovu Rješenja Zemljišnoknjižnog ureda tog suda broj 086-0-Dn-08- 000208 od 21. marta 2008. godine i Ugovora o zasnivanju hipoteke broj OPU 108/08 od 20. marta 2008. godine, radi naplate novčanog potraživanja po osnovu ugovora o kreditu od 14. marta 2008. godine u iznosu od 625.197,04 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškova, procjenom i prodajom nekretnina (ekonomsko dvorište i poslovna zgrada; u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) hipotekarnog izvršenika J.J.

3Osnovni sud je na drugom ročište za prodaju predmetnih nekretnina održanom 19. oktobra 2020. godine zaključkom prodao predmetne nekretnine tražiocu izvršenja, kao jedinom ponuđaču za iznos od 617.260,54 KM.

4Osnovni sud je Rješenjem od 30. oktobra 2020. godine dosudio tražiocu izvršenja predmetne nekretnine, dosadašnje vlasništvo hipotekarnog izvršenika J.J. sa 1/1 dijela, odredio predaju u posjed predmetnih nekretnina tražiocu izvršenja i naložio nadležnom organu uprave da predmetne nekretnine upiše kao vlasništvo tražioca izvršenja, te da se brišu prava trećih za koje je to rješenjem određeno.

5U obrazloženju rješenja od 30. oktobra 2020. godine Osnovni sud je naveo da ponuđena cijena tražioca izvršenja od 617.260,54 KM odgovara 1/3 od procijenjene vrijednosti predmetnih nekretnina (1.851.781,63 KM), pa je tražiocu izvršenja predmetne nekretnine i dosudio (član 93 Zakona o izvršnom postupku; u daljnjem tekstu: ZIP). Dalje je naveo da tražilac izvršenja nije morao položiti kupoprodajnu cijenu do iznosa svog potraživanja. Naveo je da na drugom ročištu radi prodaje predmetnih nekretnina nije učestvovao apelant, koji je u C teretnom listu zemljišnoknjižnog uloška upisan ispred tražioca izvršenja na osnovu ugovora o regulisanju međusobnih prava od 26. juna 2006. godine i uknjižen sa založnim pravom na predmetnim nekretninama u iznosu od 350.000,00 KM, sa rokom isplate 30. juna 2007. godine. S tim u vezi je naveo da će u daljnjem toku postupka prilikom donošenja rješenja o namirenju odlučiti u kojem iznosu će apelant biti namiren.

6Odlučujući o žalbi apelanta, kao založnog povjerioca izjavljenoj protiv rješenja od 30. oktobra 2020. godine, Okružni sud je donio osporeno rješenje od 18. februara 2021. godine kojim je odbio predmetnu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje.

7U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da su izvršenik T.J. i apelant (založni povjerilac) 26. juna 2006. godine zaključili ugovor o regulisanju međusobnih prava i obaveza kojim su se saglasili da T.J. isplati apelantu iznos od 350.000,00 KM, tako da bi se navedena poslovna zgrada (jedna od predmetnih nekretnina), koju su izgradili ulaganjem zajedničkih sredstva, i dalje vodila na T.J., a isplatom navedenog iznosa ta poslovna zgrada bi postala isključivo vlasništvo T.J. Dalje je naveo da se iz internih naloga od 11., 14. i 15. aprila 2008. godine za plasman kreditnih sredstava izvršenika G.J., kao korisnika kredita, a koja sredstva su plasirana odlukom kreditnog odbora tražioca izvršenja (banke) na tekući račun apelanta, vide uplate na tekući račun apelanta prve tranše od 146.035,88 KM, druge tranše od 123.724,10 KM i treće tranše u iznosu od 64.768,60 KM. S tim u vezi je naveo da ovo jasno upućuje da je veći dio kreditnih sredstava izvršenika G.J., kao korisnika kredita u ukupnom iznosu od 334.528,58 KM, direktno usmjeren na tekući račun apelanta, a u svrhu ispunjenja obaveza po ugovoru od 26. juna 2006. godine. Također je naveo da je prvostepeni sud shodno članu 89. stav 4. ZIP-a, nakon provedenog postupka i utvrđenja u kojem je iznosu tražilac izvršenja (kao banka) namirio apelanta kao založnog povjerioca, donio rješenje kojim je tražiocu izvršenja kao kupcu dosudio predmetne nekretnine navodeći u obrazloženju svoje odluke da će u daljem toku postupka, prilikom donošenja rješenja o namirenju, odlučiti u kojem će iznosu apelant još biti namiren. S tim u vezi je naveo da odredba člana 92. stav 8. ZIP omogućava da tražilac izvršenja ne bude u obavezi da dva puta plati novčani iznos - kod isplate kredita ili zajma i kod polaganja prodajne cijene, zbog čega su neosnovani apelantovi navodi da je prvostepeni sud počinio povredu člana 93. stav 1. ZIP-a koja se ogleda u tome da prije donošenja rješenja o dosudi nije naložio tražiocu izvršenja da položi kupovnu cijenu.

Apelacioni navodi 8U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te prava lica da ne bude držano u ropstvu ili podčinjenosti, ili na prisilnom ili obaveznom radu iz člana II/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 4. Evropske konvencije. Apelant navodi da su „Osnovni sud i Okružni sud nezakonito odredili brisanje založnog prava na nekretnini, koja je predmet izvršenja u ovom izvršnom postupku, uknjiženog u korist apelanta 27. juna 2006. godine za potraživanje u iznosu od 350.000,00 KM“. Apelant navodi da je „prvostepeni sud s obzirom na odredbu člana 93. ZIP-a trebao prvo naložiti tražiocu izvršenja da položi cijenu koju je ponudio na drugom ročištu za prodaju nepokretnosti u iznosu od 617.260,54KM i tek nakon toga donijeti pobijano rješenje“. Također, navodi da T.J. po osnovu ugovora o regulisanju međusobnih prava i obaveza od 27. juna 2006. godine nije platio apelantu niti jednu marku.

9Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). 12Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Okružnog suda u predmetnom postupku. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. 13Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

15U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1134/21 (N. G.) | Sudska praksa | Aktio