Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1190/21 (S. F.)
Odluka donesena 19. 05. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Ugovor o kupoprodaji
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nekretnina
- Ništavost
- Bračna stečevina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1190/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. maja 2021. godine, u predmetu broj AP-1190/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Sanel Fetibegović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Sanel Fetibegović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 39 0 P 037406 17 Rev od 9. februara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sanel Fetibegović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja, kojeg zastupa Enida Radeljak advokat iz Tešnja, podnio je 9. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 39 0 P 037406 17 Rev od 9. februara 2021. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, usvojen je tužbeni zahtjev tužiteljke (N.A.), te je utvrđeno da je djelimično ništav ugovor o kupoprodaji nepokretnosti (u dijelu kojim je prodata ½ nekretnina preciziranih predmetnom presudom) zaključen 31. maja 2013. godine između apelanta (kao prvotuženog) i D.J. (kao drugotuženog), kojim ugovorom je apelant prodao, a kupac kupio predmetne nekretnine za cijenu od 50.000,00 KM, te je određeno da će se tužiteljka uknjižiti u katastarskom operatu kao saposjednik predmetnih nekretnina sa dijelom od ½. Obavezani su apelant i drugotuženi da tužiteljki solidarno naknade troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu. Odbijen je kao neosnovan protivtužbeni zahtjev drugotuženog da se utvrdi da je ništava sudska nagodba zaključena pred Općinskim sudom u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) 5. jula 2013. godine u dijelu kojim se utvrđuje da bračnu tekovinu između tužiteljke i apelanta čine predmetne nekretnine, pa da su tužiteljka i apelant dužni trpjeti da se izvrši brisanje ništavog upisa tako što će se označene nekretnine sa njihovih imena u ZK ulošku broj 9025 KO SP- Tešanj brisati i upisati na ime drugotuženog sa dijelom 1/1, uz obavezu da mu solidarno naknade troškove postupka u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 252. stav (1) Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Porodični zakon) propisano da su bračni partneri u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj tekovini, ako nisu drugačije ugovorili. Vrhovni sud je dalje naveo da, kako je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da je predmetna nekretnina bračna tekovina (budući da je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da je tužba za utvrđenje i podjelu bračne imovine između apelanta i tužiteljke podnesena 26. marta 2013. godine, koji postupak je okončan zaključenjem sudske nagodbe pred Općinskim sudom 5. jula 2013. godine iz koje proizlazi da bračnu tekovinu čine predmetne nekretnine) i da bračni partneri nisu ugovorili svoje dijelove u imovini, njihovi suvlasnički dijelovi su jednaki, nezavisno od doprinosa u sticanju bračne tekovine. Vrhovni sud je u vezi s tim naveo da, u situaciji kada jedan bračni drug bez pristanka drugog bračnog druga raspolaže imovinom iz bračne tekovine na način da prenese pravo vlasništva na cijeloj nekretnini (što je apelant učinio zaključivši predmetni kupoprodajni ugovor od 31. maja 2013. godine sa drugotuženim) takav ugovor je djelimično ništav u dijelu u kojem je apelant predmetnom nekretninom raspolagao preko jedne polovine u smislu odredbi člana 103. stav (1) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Vrhovni sud je naveo da prednje iz razloga što je apelant mogao raspolagati samo sa svojim suvlasničkim dijelom od jedne polovine, pa je predmetni ugovor, dakle, sklopljen protivno imperativnoj pravnoj normi iz člana 252. stav (1) Porodičnog zakona. Vrhovni sud je naveo da je apelant na drugotuženog predmetnim ugovorom o kupoprodaji nekretnina prenio više prava nego što je imao, pa je zbog nepostojanja osnova ugovorne obaveze takav ugovor djelimično ništav u dijelu u kojem je apelant raspolagao sa predmetnom nekretninom preko jedne polovine, shodno odredbama člana
52. ZOO.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Apelant, naime, ističe da je „prava volja njegova i drugotuženog bila da se zaključenjem kupoprodajnog ugovora od 31. maja 2013. godine (između njega i drugotuženog) izbjegne obaveza po tužbi za utvrđivanje bračne tekovine koju je tužiteljka podnijela protiv apelanta, da bi drugotuženi, nakon okončanja parničnog postupka utvrđivanja bračne tekovine, predmetnu imovinu novim ugovorom vratio na apelanta“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Porodičnog zakona i ZOO, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud, dakle, ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević