Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2699/19 (M. T.)
Odluka donesena 05. 05. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Uknjižba
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pristup sudu
- Nekretnina
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2699/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. maja 2021. godine, u predmetu broj AP-2699/19, rješavajući apelaciju Miloja Tatića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Miloje Tatić protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 110 U 018085 16 Uvp od 16. maja 2019. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 018085 16 U od 21. septembra 2016. godine, Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banjaluka broj 21.03/952.1-1005/15 od 19. novembra 2015. godine i Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banjaluka – Područna jedinica Srbac broj 21.40/952.1-93/13 od 1.
septembra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Miloje Tatić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sitneša, podnio je 29. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 110 U 018085 16 Uvp od 16. maja 2019. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud)broj 11 0 U 018085 16 U od 21. septembra 2016. godine, Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banjaluka (u daljnjem tekstu: Republička uprava) broj 21.03/952.1- 1005/15 od 19. novembra 2015. godine i Rješenja Republičke uprave– Područna jedinica Srbac (u daljnjem tekstu: Područna jedinica) broj 21.40/952.1-93/13 od 1. septembra 2015. godine.
2. Područna jedinica je Rješenjem broj 21.40/952.1-93/13 od 1. septembra 2015. godine, donesenom po zahtjevu „Mane komerc" d.o.o. Srbac „u predmetu promjene korisnika zemljišta u katastarskom operatu“, dozvolila (stav 1. izreke rješenja), na osnovu ugovora o prodaji sačinjenog i ovjerenog u Banjaluci kod notara Gorana Golića, precizirani broj od 14. februara 2013. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor o prodaji) i notarski obrađene izjave precizirani broj od 16. jula 2015. godine (u daljnjem tekstu: predmetna notarski obrađena izjava), promjenu u katastarskom operatu na zemljištu označenom kao precizirane k.č, između ostalih koje su i k.č. br. 716/12 (u daljnjem tekstu: prva parcela) i 718/14 (u daljnjem tekstu: druga parcela), do tada upisane u pl. broj 1180 k.o. Srbac Mjesto (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), kao posjed Preduzeća za prevoz putnika „Autoprevoz“ a.d. sa 1/1 dijela, a u korist „,Trgovačko-prevozničko, eksport-import preduzeća „Mane komerc" d.o.o. Srbac (u daljnjem tekstu: „Mane komerc“) sa 1/1 dijela. Rješenjem je određeno (stav 2. izreke rješenja) da će nakon pravosnažnosti tog rješenja Područna jedinica izvršiti promjenu u katastarskom operatu na nepokretnostima iz tačke 1. izreke rješenja i iste upisati kao posjed „Mane komerc“. Rješenjem je (stav 3. izreke rješenja) odbijen je kao neosnovan zahtjev „Mane komerc“ za upis prava svojine na osnovu predmetne notarski obrađene izjave na zemljištu preciziranom u stavu 3. izreke rješenja u korist Opštine Srbac. Predmetnim rješenjem je (stav 4. izreke rješenja) odbijen kao neosnovan zahtjev Opštine Srbac i „zainteresovanih lica, za uspostavu pravnog jedinstva zemljišta i zgrade“ na nekretninama upisanim u zk. ul. broj 1824 k.o. Srbac i zk.ul. broj 1252 k.o. Srbac.
3. Iz obrazloženja rješenja proizilazi da je „Mane komerc“ podnio zahtjev Područnoj jedinici za promjenom korisnika na nekretninama po osnovu predmetnog ugovora o prodaji, zaključenog između „Autoprevoz“ a.d. u stečaju kao prodavca i „Mane komerc“ kao kupca, čiji predmet su bile predmetne nepokretnosti koje su upisane u posjednovnom listu na ime prodavca (a koje odgovaraju nepokretnostima upisanim u zemljišnu knjigu, i to zk.ul.br. 1824, 417, i 1252 k.o. Srbac – državna svojina, pravo korištenja „Autoprevoz“ a.d. Srbac u stečaju). Dalje, proizilazi da je u konkretnom predmetu 17. jula 2013. godine održana usmena rasprava na kojoj su, između ostalih, prisustvovali Opština Srbac po ovlaštenom licu i „zainteresovana lica po punomoćniku“, a koja su se pridružila zahtjevu Opštine Srbac, pa je naknadno donesenim zaključkom od 1. avgusta 2013. godine odobreno apelantu i drugim pobrojanim zainteresovanim licima, zastupanim po punomoćniku Danetu Končaru iz Banjaluke, učešće u predmetnom postupku provođenja predmetnog ugovora o prodaji u svojstvu stranke.
4. U vezi sa odlukom iz stava 1. izreke rješenja, Područna jedinica je izvršila uvid u predmetni ugovor o prodaji zaključen između „Autoprevoz“ a.d. u stečaju kao prodavca i „Mane komerc“ kao kupca, predmetnu notarski obrađenu izjavu i ispravku ugovora o prodaji precizirani broj od 27. avgusta 2015. godine. Dalje, uvidom u precizirana rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) Područna jedinica je utvrdila da je rješenjem Osnovnog suda od 1. januara 1990. godine usklađen upis u sudski registar kod Osnovne organizacije udruženog rada „Prigradski saobraćaj“ Srbac u sastavu Radne organizacije „Autoprevoz“ Banjaluka i organizovanje Javnog preduzeća za prevoz putnika „Inatrans“ p.o. Srbac, te da je nakon toga došlo do promjene naziva tog preduzeća u Javno preduzeće za prevoz putnika „Autoprevoz“ Srbac sa potpunom odgovornošću. Zatim, utvrdila je da je rješenjem Osnovnog suda od 23. januara 2002. godine izvršena promjena oblika i naziva tog preduzeća, koje je postalo Preduzeće za prevoz putnika „Autoprevoz“ a.d. Srbac. Takođe, konstatovala je da je, nakon toga, shodno rješenju Okružnog privrednog suda od 7. jula 2011. godine, otvoren stečajni postupak nad preduzećem „Autoprevoz“ i da je kao stečajni upravnik u tom postupku imenovana Lj.B.S. Uvidom u zaključak Okružnog privrednog suda, zapisnik sa šeste licitacije za prodaju u kojem su u prvoj tački navedene predmetne nepokretnosti i račun kupca, konstatovano je da su te nepokretnosti prodate kupcu „Mane komerc“ za cijenu 180.500,00 KM i da su novčana sredstva uplaćena u potpunosti 8. februara 2013. godine. Dovodeći u vezi navedeno sa odredbama čl. 59. i 60. stav 1. Pravilnika za održavanje katastra zemljišta („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 17/09 i 35/12; u daljnjem tekstu: Pravilnik), Područna jedinica je zaključila da su uz zahtjev za promjenu korisnika priložene valjane isprave u kojoj su nepokretnosti označene prema podacima iz premjera i katastra odnosno da zahtjev ispunjava uslove iz navedenih odredaba Pravilnika.
5. U odnosu na odluku iz stava 4. izreke rješenja (vezano „za uspostavu pravnog jedinstva zemljišta i zgrade“), Područna jedinica je ukazala da je ista donesena na osnovu utvrđenih činjenica i izvedenih dokaza u toku postupka, te je u vezi sa tim obrazložila da zainteresovana lica u toku postupka nisu uspjela osporiti valjanost isprave koja je predmet provođenja, niti dostaviti pravni osnov prema kojem polažu prava na predmetne nekretnine.
6. Republička uprava je rješenjem broj 21.03/952.1-1005/15 od 19. novembra 2015. godine odbila žalbe apelant i drugih zainteresovana lica, te Pravobranilaštva Republike Srpske-Sjedište zamjenika Banjaluka (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo protiv navedenog rješenja Područne uprave kao neosnovane..
7. Republička uprava je ocijenila da je prvostepena odluka pravilna i zakonita. U vezi sa tim, ukazala je da je članom 20. Zakona o održavanju premjera i katastra zemljišta („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 19/96 i 15/10; u daljnjem tekstu: Zakon o održavanju katastra) propisano da se promjene korisnika u katastarskom operatu provode na osnovu pravosnažnih odluka sudova i drugih državnih organa koji odlučuju o promeni prava na nekretninama, kao i na osnovu ugovora overenih kod suda, dok je odredbom člana 59. Pravilnika propisano da su osnovi za promjenu korisnika u katatastarskom operatu zakon, pravosnažna odluka suda kojom je utvrđeno pravo na zemljištu, pravosnažna odluka drugog nadležnog organa, ugovor ovjeren kod suda i ugovor ovjeren kod notara. U vezi sa tim, ukazano je da je u konkretnom slučaju promjena u katastarskom operatu po pravosnažnosti rješenja dozvoljena po osnovu predmetnog ugovora o prodaji zaključenog u stečajnom postupku i obrađenog i ovjerenog od strane notara, a kojim ugovorom je izvršena prodaja predmetnih nepokretnosti, označenih kao precizirane k.č. (među kojima i prva i druga parcela) do sada upisanih u posjedovni list 1180 k.o. Srbac mjesto, te dat bezuslovan nalog (clausula intabulandi) da se na tim nepokretnostima po osnovu tog ugovora izvrši upis kupca „Mane komerc“. Ukazano je da kod takvog činjeničnog stanja prvostepenom organu nije preostalo ništa drugo već da dozvoli provođenje promjena u katastarskom operatu na osnovu valjane isprave sa pozivom na odredbe čl. 59. i 60. Pravilnika. Što se tiče apelantovih žalbenih navoda, Republička uprava se pozvala u cijelosti na razloge date u obrazloženju prvostepenog rješenja, smatrajući da je prvostepena odluka pravilna.
8. Apelant i Pravobranilaštvo su podnijeli tužbe protiv rješenja Republičke uprave, koje su odbijene kao neosnovane presudom Okružnog suda broj 11 0 U 018085 16 U od 21. septembra 2016. godine.
9. U obrazloženju presude je ukazano da je u konkretnom slučaju izvršena promjena u katastarskom operatu po osnovu predmetnog ugovora o kupoprodaji kojim je izvršena prodaja predmetnih nepokretnosti uz clausulu intabulandi, sadržanu u članu 6. tog ugovora. Imajući u vidu navedeno, ocjenjeno je da nije bilo osnova da se ne udovolji predmetnom zahtjevu, s obzirom da se radilo o kupovini nekretnina koje su činile stečajnu masu kojom je raspolagao sud i koje su nesporno prometovane na šestoj licitaciji zakazanoj od strane suda. Takođe, imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da su neosnovani tužbeni navodi koji se odnose na pitanje valjanosti tog ugovora, a koja ne može biti niti je predmet konkretnog postupka. Osim toga, kada je riječ o tužbenim navodima o utvrđivanju prava svojine, Okružni sud je zaključio da se radi o presuđenoj stvari jer je pravosnažnim rješenjem Područne jedinice precizirani broj od 5. avgusta 2015. godine odbijen kao neosnovan zahtjev Opštine Srbac za pretvaranje prava korištenja, upravljanja i raspolaganja na zemljištu označenom u z.k. ul. broj 417 i 1088 k.o. Inađol i z.k. ul. broj 1252 k.o. Srbac. Okružni sud je ukazao da je apelant u konkretnom postupku priznao da je, po dobijenoj upotrebnoj dozvoli, građenjem zahvatio dio zemljišta koje je sada vlasništvo „Mane komerc“, ali tu činjenicu smatra nevažnom i osporava valjanost predmetnog ugovora o kupoprodaji koji je nadležni organ pravilno ocijenio ispravom podobnom za promjenu u katastarskim evidencijama. Naime, Okružni sud je ukazao da je u pomenutom postupku koji je vođen radi pretvaranja prava korištenja u pravo svojine jasno objašnjeno da je da je stečajni postupak nad „Autoprevoz“ a.d. u stečaju trajao gotovo četiri godine i da je u toku tog postupka na zakonom propisan način prodata imovina stečajnog dužnika, uključujući i nekretnine koje su predmet zahtjeva, a u kojem postupku se nisu pojavljivali tužioci (apelant i Pravobranilaštvo), ukoliko su imali interes koji sada pokazuju za imovinu stečajnog dužnika, ali o tome nisu pružili bilo kakav dokaz.
10. Apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda, koji je odbijen presudom Vrhovnog suda broj 110 U 018085 16 Uvp od 16. maja 2019. godine.
11. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ocijenio da kod nespornih činjenica da su predmetne nekretnine bile upisane u pl. broj 1180/10 k.o. Srbac Mjesto, kao posjed „Autoprevoz" a.d. sa 1/1 dijela, da su prodate „Mane komerc“ na javnoj licitaciji od strane Okružnog privrednog suda putem stečajnog upravnika, da je predmetni ugovor o prodaji, čiji predmet su bila predmetne nepokretnosti upisane u zk. ul. br.1252, 1824 i 417 k.o. Srbac, odnosno u pl. broj 1180/10 k.o. Srbac Mjesto, da je „Mane komerc“ prodavcu u cijelosti isplatilo kupoprodajnu cijenu i da su u navedenoj notarskoj ispravi nepokretnosti navedene onako kako su upisane u pl. broj 1180/10 k.o. Srbac Mjesto, pravilan je stav Okružnog suda da priložene isprave uz zahtjev „Mane komerc“ odgovaraju uslovima propisanim članom 20. Zakona i članovima 59. i 60 Pravilnika. Takođe, Vrhovni sud je ukazao da navodi zahtjeva da dio poslovne zgrade apelanta legalno, u skladu sa regulacionim planom i urbanističko-tehničkim uslovima leži na prvoj i drugoj parceli (koje čine dio predmetnih nekretnina) i da je apelantu ovim aktom formirana parcela još 2004. godine, bez značaja su za rješenje stvari, je regulacioni plan nije osnov sticanja prava na nepokretnostima. Takođe, ukazao je da prigovore koji se odnose na podnošenje zahtjeva za određivanje zemljišta za redovnu upotrebu poslovnih objekata apelanta, apelant može iznositi u tom postupku. Osim toga, ukazao je da je bez osnova pozivanje apelanta na član 8a. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima (u daljnjem tekstu: Zakon o privatizaciji), s obzirom da se u postupku upisa promjene korisnika u katastarskom operatu, navedeni zakon ne primjenjuje.
12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U suštini, apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u konkretnom postupku svode se na navode o povredi prava na pristup sudu, pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj primjeni materijalnog prava, povredi pravila postupka i povrede prava na suđenje u razumnom roku zbog, kako je apelant naveo, pretjerane dužine trajanja postupka pred Vrhovnim sudom.
13. U vezi sa tim, apelant, između ostalog, ukazuje da je organu uprave još prije pokretanja predmetnog postupka i u toku trajanja tog postupka podnio sopstvene zahtjeve da se dio zemljišta o kojem se vodio predmetni upravni postupak (prva i druga parcela) utvrdi kao zemljište neophodno za redovnu upotrebu legalno sagrađene poslovne zgrade apelanta, ali da osporenim odlukama nije riješeno ništa o tim zahtjevima (zahtjevi nisu odbačeni, niti odbijeni, niti usvojeni). Navodi da mu je na taj način onemogućeno da prije donošenja rješenja ukazuje na činjenice i da predlaže dokaze sa ciljem dokazivanja da je to zemljište izgradio u skladu sa regulacionim planom i koje po regulacionom planu predstavlja zemljište za redovnu upotrebu legalno izgrađene poslovne zgrade apelanta, koja se, kako tvrdi, djelimično nalazi na prvoj i drugoj parceli i kojoj zgradi više nema prilaz. Takođe, apelant smatra da predmetni ugovor o prodaji nije provodiv jer preduzeće „Autoprevoz" a.d. prije zaključenja ugovora nije provelo postupak utvrđivanja prava vlasništva na gradskom građevinskom zemljištu koje je bilo predmet ugovora, a koji je propisan članovima 8. i 8.a Zakona o privatizaciji. Takođe, po mišljenju apelanta, odluke organa uprave koje sudovi nisu poništili, rezultat su diskriminacije po osnovu političkih uvjerenja „Mane Komerc“. Naime, apelant ukazuje da jedini dioničar preduzeća „Mane Komerc“ pripada vladajućoj političkoj partiji SNSD u Republici Srpskoj i član je partijskih organa iste u Srpcu, a ta partija i postavlja kadrove u Republičkoj upravi, dok apelant nije politički opredijeljen i ne pripada političkim organizacijama. Pored toga apelant navodi da je postupak pred Vrhovnim sudom predugo trajao odnosno da je proveden van razumnog roka.
14. Pravilnik o za održavanje premjera i katastra zemljišta („Službeni glasnik Republike Srpske br. 17/09 i 35/12) u relevantnom dijelu glasi:
8. Sprovođenje promjena u katastru zemljišta Član 59.
(1) Osnovi za promjenu korisnika u katastarskom operatu su:
a) zakon,
b) pravosnažna odluka suda kojom je utvrđeno pravo na zemljištu,
v) pravosnažna odluka drugog nadležnog organa,
g) ugovor ovjeren kod suda i
d) ugovor ovjeren kod notara.
[…] Član 60. stav 1.
(1) U odluci suda ili drugog nadležnog organa ili ispravi o pravnom poslu zemljište mora biti označeno prema podacima premjera i katastra zemljišta (broj i površina katastarske parcele, broj posjedovnog lista, naziv katastarske opštine, ime, prezime i ime jednog roditelja, matični broj i prebivalište, odnosno naziv sjedišta dosadašnjeg i novog korisnika zemljišta).
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
16. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
18. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
19. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni relevantnih propisa, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
20. U vezi sa tim, Ustavni sud zapaža da je predmet postupka u kojem su donesene osporene odluke bio upis promjene korisnika na predmetnim nekretninama u katastarskom operatu na osnovu notarski obrađenog ugovora o prodaji zaključenog između kupca „Mane komerc“ i prodavca„ Autoprevoz“ a.d. u stečaju (koji je, kako je to utvrđeno u osporenim odlukama, nesporno ranije bio upisan u katastarskom operatu kao korisnik predmetnih nekretnina) i notarski obrađene izjave. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizilazi da je apelant učestvovao u tom postupku u svojstvu zainteresovanog lica, i to, kako u postupku koji je prethodio donošenju prvostepene odluke, tako i u daljnjem toku postupka, sve do njegovog okončanja, podnoseći pravne lijekove protiv osporenih odluka koji su meritorno razmatrani, pa se stoga pokazuju očigledno neosnovanim navodi apelanta o kršenju prava na pristup sudu. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi i organi uprave u osporenim odlukama dali jasne i argumentovane razloge za svoju odluku da dozvole, na osnovu predmetnog ugovora o prodaji i predmetne notarski obrađene izjave, promjenu u katastarskom operatu na predmetnom zemljištu u korist „Mane komerc“. Pri tom je Vrhovni sud u osporenoj odluci takođe dao jasne i argumentovane razloge zašto su neosnovani apelantovi navodi da je u konkretnom slučaju bilo mjesta primjeni člana 8a. Zakona o privatizaciji, a koje apelant zapravo ponavlja i u apelaciji. Dovodeći u vezu obrazloženja osporenih odluka sa sadržajem odredbu člana 59. i 60. stav 1. Pravilnika, kao i ostalih propisa na koje su se redovni sudovi i organi uprave pozvali u obrazloženjima osporenih odluka, nasuprot apelantovom mišljenju, ne može se zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno.
21. U pogledu apelantovih navoda da osporenim odlukama nije odlučeno o njegovim zahtjevima koje je prije i u toku predmetnog postupka podnio radi određivanja zemljišta koje služi za redovnu upotrebu poslovnog objekta, Ustavni sud zapaža da iz izreka osporenih odluka proizilazi da ti zahtjevi zaista nisu bili predmet odlučivanja u konkretnom slučaju. Međutim, Ustavni sud, imajući u vidu navedeno, zaključuje da će se o tim zahtjevima zapravo odlučivati u posebnom upravnom postupku u skladu sa odredbama materijalnih propisa koji regulišu materiju koja se odnosi na pitanje određivanja površine zemljišta potrebnog za redovnu upotrebu objekta, a što nije u nadležnosti Republičke uprava odnosno njene Poslovne jedinice već je u nadležnosti drugih organa uprave. U odnosu na apelacione navode da je postupak pred Vrhovnim sudom povodom zahtjeva za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda predugo trajao, Ustavni sud, prije svega, zapaža da se radi o postupku koji po zakonu nije hitne prirode i da apelant osim paušalne tvrdnje da je predmetni postupak Vrhovnim sudom predugo trajao, nije posebno obrazložio ove svoje navode o povredi prava na suđenje u razumnom roku. Ovo naročito stoga što je apelant, s obzirom na odredbe Zakon o održavanju katastra i Pravilnika , jasno mogao znati da u predmetnom postupku ne može ostvariti svoja prava u vezi sa određivanjem zemljišta za redovnu upotrebu pa se stoga ne može efikasno pozivati na to da je zbog postupanja Vrhovnog suda prekršeno njegovo pravo na donošenje odluke „u razumnom roku“ (mutatis mutandis Odluka AP-3065/09 od30. oktobra 2012. godine, tačka 9). Imajući u vidu da je ukupan postupak pred Vrhovnim sudom trajao 2 godine i 8 mjeseci, te uzimajući u obzir sve navedeno kao i sve okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Vrhovnim sudom.
22. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
23. Takođe, vezano za nediskriminaciju, Ustavni sud primjećuje da iako apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminisan, iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da je diskriminisan u vezi s pravom na pravično suđenje i imovinu. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da apelant osim navoda da je diskriminisan jer nije politički opredijeljen i ne pripada političkim organizacijama nije dostavio relevantne dokaze koji bi potkrijepili njegove tvrdnje da je u predmetnom postupku diskriminisan po nekom od zabranjenih osnova. S druge strane, imajući u vidu da Ustavni sud prilikom ispitivanja navoda o povredi prava na pravično suđenje i imovinu u nije utvrdio proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, pokazuju se očigledno neosnovanim navodi apelanta da je „Mane komerc" zbog stranačke pripadnosti njegovog dioničara drugačije tretiran u odnosu na apelanta. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju nediskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i imovinu neosnovani.
24. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
25. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević