Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4804/19 (M. Đ.)
Odluka donesena 19. 05. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Ugovor o kupoprodaji
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Stanarsko pravo
- Aktivna legitimacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-4804/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. maja 2021. godine, u predmetu broj AP-4804/19, rješavajući apelaciju Mare Đorđević na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mare Đorđević podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 263761 18 Rev od 10. septembra 2019.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mara Đorđević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Almir Selimović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 13. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 263761 18 Rev od 10. septembra 2019. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 263761 12 P od 26. aprila 2013. godine obavezana je tužena Općina Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantici na ime namirenja sredstava dosuđenih po presudi Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-2619/05 od 20. februara 2008. godine, isplati novčani iznos bliže označen u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni iznos) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da joj naknadi troškove parničnog postupka.
3. Općinski sud je u obrazloženju presude ukazao da je u toku postupka utvrđeno da je tužena kao vlasnik stana (u daljnjem tekstu: predmetni stan), koji je napušten u ratu, a koji se nalazi u Sarajevu, rješenjem od 21. augusta 1997. godine, dodijelila na trajno korištenje S.G.-M., da je apelantica kao raniji sunosilac stanarskog prava na predmetnom stanu (nosilac stanarskog prava je njen suprug R.Đ., na osnovu Ugovora o korištenju stana iz 1987. godine), stekla pravo na povrat predmetnog stana i da joj je predmetni stan vraćen u posjed. Također, utvrđeno je da je apelantica zajedno sa svojim suprugom, nakon vraćanja stana u posjed, sa tuženom 30. aprila 2002. godine, u skladu sa Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, zaključila Ugovor o kupoprodaji predmetnog stana na kojem postoji stanarsko pravo, da je po tom ugovoru tuženoj kao prodavcu isplatila cijenu stana u certifikatima u iznosu preciziranom u presudi i da je taj ugovor o otkupu stana, ovjeren od strane Pravobranilaštva tužene 10. maja 2002. godine.
4. Isto tako, utvrđeno je da su na osnovu tog ugovora, u knjizi položenih ugovora, apelantica i njen suprug upisani u vlasničkom listu kao suvlasnici predmetnog stana sa dijelom 1/2, te da su oni kao suvlasnici predmetni stan prodali M.O. Nadalje, utvrđeno je da je po tužbi iz 2002. godine, privremenog korisnika stana, (koji je napustio predmetni stan), apelantica pravosnažnom presudom od 20. februara 2008. godine, obavezana (kao tužena) da privremenom korisniku stana S.G.-M. isplati predmetni iznos sa zakonskom zateznom kamatom, za neophodne nužne radove koje je privremeni korisnik stana uložio za adaptaciju stana na kojem je postojalo ranije stanarsko pravo apelantice i njenog supruga. Također, utvrđeno je da je predmetni iznos po pravosnažnoj presudi, 6. januara 2011. godine u cijelosti isplaćen privremenom korisniku, te da je apelantica tužbu za namirenje sredstava po pravosnažnoj presudi od strane tužene podnijela nadležnom sudu 30. maja 2012. godine.
5. Imajući u vidu navedeno, prvostepeni sud je naveo da je valjalo usvojiti postavljeni tužbeni zahtjev apelantice, zasnivajući svoju odluku na pravnom zaključku da je tužena privremenom korisniku dodijelila apelantičin stan na trajno korištenje 1997. godine. Shodno tome, navedeno je da je tužena u obavezi da apelantici kao ranijem nositelju stanarskog prava koja je ostvarila pravo na povrat predmetnog stana, po pravosnažnoj odluci suda, (kojom je privremeni korisnik od ranijeg nositelja stanarskog prava, ostvario pravo na isplatu uloženih nužnih sredstava u predmetni stan), namiri ova sredstava primjenom člana 18 (a) Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon).
6. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 263761 16 Gž od 15. novembra 2017. godine žalba tužene je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
7. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je u svemu prihvatio činjenične i pravne zaključke prvostepenog suda i odbio žalbu tužene, pozivom na odredbe člana 18 (a) Zakona, pri čemu je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o stečenom pravu apelantice, kao ranijeg nositelja stanarskog prava, da joj kao davatelj stana na korištenje (tužena) namiri isplaćena sredstva privremenom korisniku stana. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da prigovor nedostatka aktivne legitimacije nije osnovan obzirom da otkup predmetnog stana kojeg je apelantica u međuvremenu izvršila ne lišava je prava da kao ranija nositeljica stanarskog prava zahtijeva namirenje sredstava u skladu sa odredbom člana 18 (a) stav (2) Zakona.
8. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 263761 18 Rev od 10. septembra 2019. godine revizija tužene je usvojena i obje nižestepene presude preinačene na način što je tužbeni zahtjev apelantice naveden u izreci prvostepene presude u cijelosti odbijen. Istovremeno, apelantica je obavezana da tuženoj naknadi troškove sastava revizije.
9. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, istakao da je predmet spora zahtjev apelantice da joj tužena isplati predmetni iznos sa zakonskom zateznom kamatom, a na ime namirenja sredstava dosuđenih po presudi Kantonalnog suda od 20. februara 2008. godine, i naknadi troškove parničnog postupka, primjenom odredbe člana 18 (a) st. (1) i (2) Zakona. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 18 (a) stav (1) Zakona propisano da osoba čije je stanarsko pravo prestalo prema članu 2. ovog Zakona, a koja je uložila svoja lična sredstva na ime nužnih troškova u stanu, ima pravo na povrat tih sredstava prema važećem Zakonu o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te da postupak povrata sredstava prema ZOO, može započeti od dana kada je nosilac stanarskog prava vratio stan u posjed. Isto tako, ukazano je da je stavom (2) tog člana propisano da u slučaju kada je sud odredio naknadu sredstava osobi iz stava (1) tog Zakona, da nosilac stanarskog prava može u skladu sa ZOO namirenje tih sredstava zahtijevati od nadležnog organa ili davatelja stana na korištenje.
10. Također, Vrhovni sud je istakao kada je apelantica zajedno sa svojim suprugom, nakon vraćanja stana u posjed, u skladu sa Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, zaključila Ugovor o kupoprodaji predmetnog stana na kojem postoji stanarsko pravo 30. aprila 2002. godine, i tuženoj kao prodavcu isplatila cijenu stana u certifikatima i po otkupu stana zajedno sa suprugom upisana u vlasničkom listu kao suvlasnica predmetnog stana sa dijelom 1/2, to joj ne pripada pravo na naknadu, namirenje sredstava iz stava (2) člana 18 (a) Zakona, od strane tužene. Dakle, ukazano je da je apelantica 2002. godine, otkupom stana postala suvlasnica predmetnog stana, čiju je vrijednost stana sa već uloženim ličnim sredstvima privremenog korisnika na ime nužnih troškova u stanu, platila tuženoj certifikatima. Nadalje, navedeno je da je otkupom stana, sa uloženim sredstvima, apelantica postala suvlasnik tog stana, a pravo na namirenje sredstava od strane davatelja stana na korištenje, po odredbi člana 18 (a) stav (2) Zakona, koji se kao lex specialis primjenjuje u konkretnom slučaju, pripada samo nositelju stanarskog prava, koji status apelantica je izgubila 2002. godine, (aktivnu legitimaciju), kada je postala suvlasnik predmetnog stana, a suvlasnicima u smislu naprijed citiranih zakonskih odredbi ne pripada pravo na namirenje tih sredstava od davatelja stana na korištenje.
11. U predmetnoj apelaciji, apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim, apelantica citira odredbu člana 18 (a) stav (2) Zakona i navodi da je kao nosilac stanarskog prava po odluci nadležnog suda obavezana isplatiti privremenom korisniku stana uložena sredstva i u tom svojstvu je od davatelja stana, a shodno citiranoj zakonskoj odredbi, i tražila namirenje tih sredstava. Nadalje, apelantica tvrdi da naknadno sticanje vlasništva na stanu shodno drugim zakonskim propisima ne može značiti da je izgubila to pravo. Također, apelantica ukazuje da je prilikom otkupa predmetnog stana vrijednost stana utvrđena i u pogledu uloženih sredstava koje je apelantica morala isplatiti privremenom korisniku, te je faktički dva puta morala platiti ta sredstva, jer je obavezana kao nosilac stanarskog prava na isplatu tih sredstava privremenom korisniku, a ista ulaganja su bila i predmetom utvrđenja otkupne cijene stana.
Relevantni propisi
12. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH", br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 46/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09).
13. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH", br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 46/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03) sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 18. (a) st. (1) i (2) (1) Osoba čije je stanarsko pravo prestalo prema članu 2. ovog zakona, a koja je uložila svoja osobna sredstva na ime neophodnih troškova u stanu, ima pravo povratiti ta sredstva od bivšeg nosioca stanarskog prava prema važećem Zakonu o obligacionim odnosima (“Službeni list SFRJ”, br. 29/78 i 39/85 i “Službeni list RBiH”, br. 2/92, 13/93 i 13/94). Postupak povrata sredstava prema važećem Zakonu o obligacionim odnosima može započeti od dana kada je nosilac stanarskog prava vratio stan u posjed.
(2) U slučaju kada je sud odredio naknadu sredstava osobi iz stava 1., nosilac stanarskog prava može u skladu sa Zakonom o obligacionim odnosima namirenje tih sredstava zahtijevati od nadležnog organa ili davaoca stana na korištenje.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
16. Ustavni sud nalazi da povredu ustavnih prava apelantica, u suštini, nalazi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
17. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2876/11 od 7. oktobra 2014. godine, te Odluka o dopustivosti broj AP- 4397/15 od 3. marta 2016. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Naime, u odluci broj AP- 2876/11 Ustavni sud je istakao „Dovodeći u vezu obrazloženja redovitih sudova s odredbama Zakona o prestanku primjene i Zakona o prodaji stanova na koje su se ti sudovi pozvali u svojim odlukama, a naročito imajući u vidu činjenicu da je člankom 18.a stavak 2. Zakona o prestanku primjene eksplicitno propisano da nositelj stanarskog prava može sukladno ZOO-u zahtijevati od nadležnog tijela ili davatelja stana na korištenje namirenje sredstava koja su određena privremenom korisniku odlukom suda, te da je člankom 33. Zakona o prodaji stanova eksplicitno propisano da danom sklapanja ugovora o kupoprodaji stana nositelju stanarskog prava prestaje stanarsko pravo na stanu koji koristi, kao i da apelant ne spori da je prije podnošenja tužbe sklopio punovažan ugovor o prodaji predmetnog stana na kojem je imao stanarsko pravo, Ustavni sud smatra da su neutemeljene apelantove tvrdnje da su pobijanim odlukama materijalni propisi proizvoljno tumačeni na njegovu štetu. Nasuprot tome, Ustavni sud zaključuje da su redoviti sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali jasna i argumentirana obrazloženja za svoje utvrđenje da apelant nije aktivno legitimiran za podnošenje tužbe u konkretnom slučaju jer mu je prestalo svojstvo nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu, u kojima ne nalazi elemente proizvoljnosti“ (tačka 53). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević