Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1197/21 (R. M.)
Odluka donesena 05. 05. 2021.
- Građanska prava i obaveze - utvrđivanje i spor
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1197/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. maja 2021. godine, u predmetu broj AP-1197/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Rasim Mešić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Rasim Mešić protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 53 0 P 053914 20 Rev od 14. januara 2021. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Rasim Mešić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Ivan Herceg advokat iz Ljubuškog, podnio je 9. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 P 053914 20 Rev od 14. januara 2021. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 53 0 P 053914 14 P od 28. avgusta 2014. godine, ispravljenom rješenjem tog suda od 15. oktobra 2014. godine (kojim je predmetna presuda ispravljena na način da umjesto „presuda“ stoji „rješenje“), odbačena je tužba apelanta čiji tužbeni zahtjev je glasio da se utvrdi obaveza drugotuženog (Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, Federalna uprava civilne zaštite, Federalni stožer civilne zaštite) na osnovu njegove odluke o odobravanju jednokratne novčane pomoći za saniranje šteta (u daljnjem tekstu: Odluka) prvotuženoj (Općina Čapljina) od 28. decembra 2012. godine, te da je sredstva iz Odluke dostavio na račun prvotužene (tačka I izreke), da se utvrdi da je prvotužena od drugotuženog dobila novčana sredstva na osnovu Odluke (tačka II izreke), te da se naloži tuženim da solidarno, na osnovu Odluke isplate apelantu iznos od 20.160,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom (tačka III izreke).
3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda od 28. avgusta 2014. godine, Kantonalni sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je Rješenjem broj 53 0 P 053914 14 Gž od 20. marta 2020. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepeno rješenje potvrdio u cijelosti.
4. Odlučujući o reviziji apelanta izjavljenoj protiv rješenja Kantonalnog suda od 20. marta 2020. godine, Vrhovni sud je Rješenjem broj 53 0 P 053914 20 Rev od 14. januara 2021. godine predmetnu reviziju odbio kao neosnovanu.
5. U obrazloženju osporenog rješenja Vrhovni sud je naveo da je u odnosu na tač. I i II izreke prvostepenog rješenja prvostepeni sud (što je prihvatio i drugostepeni sud) zauzeo pravilan pravni stav da se tužbom za utvrđenje, kako je to propisano odredbama člana 54. stav (1). Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) može tražiti samo da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje nekog prava i pravnog odnosa ili istinitost ili neistinitost neke isprave. Vrhovni sud je naveo da je, naime, u relevantnom dijelu tužbe apelant tražio utvrđenje činjenica (što ne spori ni u izjavljenoj reviziji), pa su nižestepeni sudovi pravilno, s pozivom na navedene odredbe ZPP, odbacili tužbu u tom dijelu. Vrhovni sud je dalje naveo, u odnosu na tačku III izreke prvostepenog rješenja, da su odluku o odbacivanju tužbe u tom dijelu nižestepeni sudovi pravilno zasnovali na odredbama člana 1. ZPP zauzimajući pravni stav da se u tom dijelu ne radi o građansko-pravnom sporu. Vrhovni sud je naveo da je, naime, jedan od osnovnih kriterijuma za određivanje da li je nešto građansko-pravna stvar da li su sudionici tog odnosa u ravnopravnom položaju ili u odnosu nadređenosti, te da država, entiteti, kantoni, gradovi i opštine mogu biti stranke u sporu u kojem su ravnopravni sa drugim sudionicima (sporovi iz radnog, obligacionog ili stvarnog prava i slično) i takvi sporovi imaju karakter građansko pravnog spora. Vrhovni sud je ukazao da, međutim, ako država, entiteti, kantoni, gradovi i opštine postupaju u izvršavanju svojih javnopravnih ovlašćenja, onda nema ravnopravnosti učesnika u tom odnosu, pa se samim tim ne može raditi o građansko-pravnom sporu za koji bi u skladu sa odredbama člana 1. ZPP bio nadležan sud u parničnom postupku. Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju drugotuženi na osnovu svojih javno-pravnih ovlašćenja predmetnom Odlukom odredio tačan iznos sredstava koji treba podijeliti svim poljoprivrednim proizvođačima na području Općine koji su pretrpjeli štetu u elementarnoj nepogodi i po kriterijumima koje utvrđuje javna vlast, pa ne može sud u parničnom postupku utvrđivati te kriterijume jer bi, s obzirom na ograničena sredstva koja su određena za tu namjenu, došao u situaciju da u parničnom postupku odlučuje i o pravima lica koja nisu stranke u tom postupku. Vrhovni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o zahtjevu za naknadu štete, jer apelant ne zasniva tužbeni zahtjev na nekoj protivpravnoj radnji ili propuštanju tuženih, a zbog koje nije spriječena šteta usljed elementarne nepogode, ili da bi ta šteta bila manja, nego se tužbeni zahtjev zasniva na zahtjevu za izvršenje Odluke donesene na osnovu javno-pravnih ovlašćenja.
Apelacioni navodi
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pristup sudu kao element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Dalje ističe i povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je, zapravo, najvažniji dio njegovog tužbenog zahtjeva istaknut u tački 3. tužbenog zahtjeva (o kojem je odlučeno tačkom III izreke prvostepenog rješenja), koji su redovni sudovi „potpuno proizvoljno odbacili“, te od Ustavnog suda traži da ukine osporene odluke i predmet vrati nadležnom sudu na ponovno postupanje.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
8. Ustavni sud zapaža da apelant osporava odluke donesenu u postupku u kojem je apelant u jednom dijelu tražio utvrđivanje činjenica, a u drugom dijelu da mu tuženi (na osnovu Odluke) solidarno isplate određeni novčani iznos na ime jednokratne pomoći za saniranje štete, smatrajući da mu je navedenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu.
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je potrebno, prije svega, odgovoriti na pitanje da li je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, podržavajući praksu Evropskog suda za ljudska prava, ukazivao na to da je odgovor na pitanje da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-739/07 od 17. septembra 2009. godine, AP-766/12 od 22. oktobra 2013. godine i AP-1466/16 od 22. marta 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
10. S tim u vezi, Ustavni sud najprije zapaža da apelant osporava odluke donesene u parničnom postupku u kojem su redovni sudovi odbacili tužbu apelanta u odnosu na zahtjev kojim je tražio da se utvrdi obaveza drugotuženog na osnovu Odluke, da je sredstva iz Odluke dostavio na račun prvotužene i da se utvrdi da je prvotužena od drugotuženog dobila novčana sredstva na osnovu Odluke, pozivanjem na odredbe člana 54. ZPP, te su odbacili tužbu apelanta u odnosu na zahtjev kojim je tražio da mu tuženi solidarno isplate određeni novčani iznos na ime jednokratne pomoći za saniranje štete, pozivanjem na odredbe člana 1. ZPP (jer se u tom dijelu ne radi o građansko-pravnom sporu). Dakle, u predmetnom postupku se nije odlučivalo o „građanskim pravima i obavezama“ apelanta u smislu značenja prava na pravično suđenje, budući da je tužba u jednom dijelu odbačena jer je apelant svojim tužbenim zahtjevom tražio utvrđivanje činjenica, a ne prava, niti pravnog odnosa, a u drugom dijelu jer se nije radilo o građansko-pravnom sporu. Iz navedenog dalje slijedi da je apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Nadalje, Ustavni sud ukazuje de se u predmetnom postupku nije odlučivalo ni o imovinskim pravima apelanta iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju takođe ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević