Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3783/19 (D. T.)

Odluka donesena 05. 05. 2021.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Djelotvoran pravni lijek
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Ratni zločin
  • Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
  • Krivični postupak
  • In dubio pro reo
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pretpostavka nevinosti
  • Minimalna prava optuženog -obavještenje o prirodi i vrsti optužbe
  • Pravo na odbranu
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3783/19

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 05. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3783/19, rješavajući apelaciju Dauta Tihića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 5. maja 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dauta Tihića podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske br. 12 0 K 005475 19 Kvlz 2 od 26. augusta 2019. godine i 12 0 K 005475 18 Kž od 17.

januara 2019. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 O K 005475 18 K 2 od 16. augusta 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Daut Tihić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Mirna Delalić, advokat iz Tuzla, podnio je 2. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) br.12 0 K 005475 19 Kvlz 2 od 26. augusta 2019. godine i 12 0 K 005475 18 Kž od 17. januara 2019. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 K 005475 K 2 od 16. augusta 2018. godine.

2. Apelant je 17. juna 2020. godine Ustavnom sudu podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se „nalaže Općinskom sud u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kazneno-popravnom zavodu u Tuzli (u daljnjem tekstu: KPZ Tuzla) da apelanta ne upućuje na izdržavanje kazne zatvora [...]“.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 3783/19 od 15. jula 2019. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 20. novembra 2019. godine zatraženo je od Vrhovnog suda, Okružnog suda, te Okružnog javnog tužilaštva u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) da dostave odgovore na apelaciju.

5. Vrhovni i Okružni sud su dostavili odgovore 3. decembra 2019. godine, a Okružno tužilaštvo 21. decembra 2019. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Okružni sud je Presudom broj 12 OK 005475 18 K 2 od 16. augusta 2018. godine apelanta proglasio krivim da je kao pripadnik TO Srebrenica, kasnije 28. divizije Armije RBiH Srebrenica, radnjama bliže opisanim u izreci presude, kršeći član 3. stav 1. tačka a) Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12. augusta 1949. godine (Konvencija IV) i član 13. stav 2. u vezi sa članom 4. stav 2. tačka a) Dopunskog protokola uz Ženevske konvencije od 12. augusta 1949. godine o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba (Protokol broj II), radnjama bliže opisanim u izreci presude, namjerno narušio tjelesni integritet, nečovječno postupao i primjenjivao mjere zastrašivanja prema civilnim licima, čime je počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZSFRJ). Apelantu je izrečena kazna zatvora od jedne godine i tri mjeseca.

8. Iz obrazloženja presude proizlazi da apelant u toku cijelog postupka nije osporavao dio događaja u vezi sa optužbom, tj. da su oštećeni Z.V. i u to vrijeme malodobni M.N., kao civili srpske nacionalnosti koje je zarobila TO Srebrenica, razmijenjeni za određeni broj osoba muslimanske nacionalnosti 13. augusta 1992. godine na označenoj lokaciji u Bratuncu, dok je poricao sve ostale činjenične i pravne navode iz izmijenjene optužnice.

9. Okružni sud je na osnovu iskaza svih saslušanih svjedoka, sadržaja pojedinačno pobrojanih odluka najviših zakonodavnih i izvršnih organa vlasti u BiH, te općepoznate činjenice da je na cijeloj teritoriji BiH od početka marta 1992. godine (Sijekovac kod Bosanskog Broda, počev od 25. marta 1992. i narednih dana, pripadnici Hrvatskih oružanih snaga, ZNG, HOS i Handžar-divizije su usmrtili više desetina srpskih civila), odnosno i ranije (pripadnici bivše JNA su 1. oktobra 1991. godine do temelja uništili i spalili sela Hrasno i Ravno u BiH - južna Hercegovina, većinski naseljena Hrvatima), pa do potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma u novembru 1995. godine na cjelokupnoj teritoriji BiH, uključujući i područje Srebrenice i relevantni period – druga polovina jula do početka augusta 1992. godine, trajao oružni sukob, te da na području Srebrenice nije bilo djelovanja HVO-a kao jedne od sukobljenih strana.

10. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da se, prema činjeničnim navodima iz izmijenjene optužnice, radilo o unutrašnjem (nemeđunarodnom) oružanom sukobu (Dopunski protokol broj II) a sa čime se Okružni sud saglasio shodno rezultatima izvedenih dokaza (svi učesnici događaja iz optužbe, optuženi, oštećeni, svjedoci i optužbe i odbrane i osobe spomenute u svjedočenjima tokom postupka su rođeni na teritoriji BiH, području općine Srebrenica ili bliže okoline, svi su državljani BiH, kao i spomenuti pripadnici sukobljenih strana - nema dokaza o bilo kakvom organiziranom ili pojedinačnom učestvovanju državljana drugih država na području i u vrijeme događaja iz optužbe). Nadalje, ukazano je da je bila neupitna činjenica da su u vrijeme događaja iz optužbe Skelani sa bližom okolinom, kao dio teritorije općine Srebrenica, bili pod kontrolom Vojske RS, dok je Miholjevina sa bližom okolinom, kao dio teritorije općine Srebrenica, bila pod efektivnom vojnom kontrolom pripadnika TO (Općinskog štaba) Srebrenice (kasnije 28. divizije Armije RBiH Srebrenica). Da je apelant bio pripadnik TO Srebrenice, počev od 3. ili 8. maja 1992. godine, i da je u relevantnom periodu boravio na istom području, osim iz iskaza oštećenih, utvrđeno je i na osnovu podataka Ministarstva odbrane BiH (ovjerene kopije isprava MKSJ, u daljnjem tekstu: haške isprave, pribavljene od tužioca u skladu sa Zakonom o ustupanju predmeta od MKSJ), posebno podataka: Ministarstva odbrane FBiH, Općina Srebrenica od 7. oktobra 1994. godine, Komande 8. OG, Operativne grupe Srebrenica od 12. oktobra 1994. godine, Ratnog predsjedništva Općine Srebrenica, Povjereništva u Tuzli od 2. februara 1995. godine i komandanta Komande 8. OG ,Srebrenica od 7. februara 1995. godine, te posredno iz iskaza svjedoka M.S. iz kog proizlazi da je apelant od 1993. godine, nakon smrti A.T., bio komandir jedinice u Miholjevini a o čemu je ovaj svjedok imao saznanja od svog zeta. Slijedom navedenog, samo i isključivo, na osnovu tehničke pogreške o datumu apelantovog rođenja (svi ostali generalijski podaci su isti), prilikom unošenja podataka u evidenciju Ministarstva odbrane BiH apelantove tvrdnje (da nije bio vojno lice, da nije boravio u Miholjevini tokom događaja, da se radi o nekom drugom licu sa istim imenom i prezimenom) Okružni sud je ocijenio neprihvatljivim.

11. Nadalje, iz okolnosti koje su prethodile počinjenju djela od apelanta koje su se ogledale u protivpravnom lišavanju slobode (zarobljavanju) oštećenih civila (obojica mladići srpske nacionalnosti, u civilnoj odjeći i bez oružja), na dijelu teritorije općine Srebrenica pod kontrolom Vojske RS, u vrijeme izostanka borbenih aktivnosti, na istom području od naoružanih pripadnika TO Srebrenica, i njihovom prinudnom odvođenju na dio teritorije općine Srebrenica, Miholjevina, pod efektivnom kontrolom organiziranih oružanih snaga TO Srebrenica, a potom i bezrazložno (osim nacionalne pripadnosti) psihičko i fizičko zlostavljanje oštećenih od apelanta, prema stavu Okružnog suda, ukazuju na međusobnu povezanost (nexus) oružanog sukoba u BiH i pripadnosti različitim nacionalnim grupacijama (apelanta i oštećenih) koje su bile uključene u sukob, na suprotstavljenim stranama, odnosno povezanost djela koje je počinio apelant sa oružanim sukobom koji se odvijao u BiH, koji su kontrolirale sukobljene strane.

12. U obrazloženju presude su detaljno interpretirani iskazi oštećenih Z.V. i M.N. koji su saglasno opisali kako i gdje su zarobljeni (oštećeni M.N. je poznavao i označio imenom lica koja su ih zarobila) kada su iz Bajine Bašte došli da obiđu groblje na kom su sahranjeni brat i stric oštećenog M.N., da su odvedeni u Miholjevinu i zatočeni u kuću (nije im bilo poznato čiju), da ih je apelant, kog je oštećeni M.N. poznavao odranije, pojedinačno izvodio, tukao pesnicama i pendrekom, te upućivao verbalne prijetnje i uvrede, da su odvedeni u zatvor u Srebrenicu gdje su proveli 11 dana, te da su razmijenjeni 13. augusta 1992. godine.

13. Izjave oštećenih, prema stavu Okružnog suda, potkrijepljene su i neposrednim i posrednim saznanjima ostalih svjedoka koje je Tužilaštvo predložilo: svjedok M.S., u čijoj kući u Bajinoj Bašti su oštećeni povremeno boravili, potvrdio je da su nakon razmjene, po dolasku u navedenu kuću oštećeni bili u majicama, prljavi, da su im se po odjeći vidjeli tragovi krvi, da je oštećeni Z.V. imao masnice po grudnom košu, a na uhu oštećenog M.N. je vidio usirenu krv, da su pričali da ih je tukao apelant pendrekom, šakama i rukama, da je često noću čuo vriske i jauke, da mu je majka oštećenog Z.V. pričala da ga je umotavala u janjeću kožu; svjedok M.R., koja je potvrdila da je oštećene upoznala u zatvoru u Srebrenici, da su bili djeca, da su imali povrede po licu i tijelu, da nisu spominjali imena; svjedok D.V., brat oštećenog Z.V., potvrdio je da je na razmjeni preuzeo obojicu oštećenih, da tom prilikom nije primijetio vidljive povrede, ali da mu je majka pričala, a da je i sam vidio oštećenog Z.V. umotanog u janjeću kožu, da je sa apelantom snimao dokumentarni film o stvarnim događajima u mjestu Joševica iz 1992. godine, da mu je apelant ispričao da je tada on u njega ispalio rafal od čega ga je spasao pancir; svjedok O.S., koji je potvrdio da su u julu ili augustu “dva djeteta” dovedena u zatvor u Srebrenicu, ali da nije primijetio povrede, te da su razmijenjeni u augustu 1992. godine; svjedok M.S., koji je, pored ostalog, izjavio da je čuo od svog zeta da je A.T. bio komandir jedinice u Miholjevini, te da je nakon njegove smrti dužnost komandira 1993. godine preuzeo apelant; svjedok P.M., koji je potvrdio da mu je oštećeni M.N. pričao kako je bio zarobljen, da ga je tukao apelant, da je vidio da mu je desna arkada rasječena i uvrnuta desna strana lica, da mu je pokazao modrice po leđima, da je kasnije boravio i kod njega u L., da je osjećao strah, tjeskobu, te da je buncao.

14. Apelantove tvrdnje (... oštećeni Z.V. je slagao da je bio maloljetan ... obojica su iz Srbije došli frezom radi krađe stvari iz napuštenih kuća u okolini Skelana, oštećeni M.N. je u iskaz, u Beogradu potvrdio da su bili sa frezom ... zadržani su zbog krađe, a ne zato što su bili Srbi... tokom i poslije razmjene, na oštećenima nisu bile vidljive tjelesne povrede ... oštećeni Z.V. je bio pripadnik Vojske RS ...) Okružni sud je ocijenio djelimično osnovanim, imajući u vidu akt Ministarstva odbrane, Komande Drinskog korpusa VRS. S tim u vezi je ukazano na iskaze svjedoka odbrane: svjedoka M.Š., koji je prisustvovao razmjeni kako se to vidi na emitiranom videozapisu, koji je potvrdio da je zapamtio obojicu oštećenih, te da nisu na sebi imali nikakvih tjelesnih povreda; svjedoka B.G., koji je potvrdio da je oštećene gotovo svakodnevno viđao da prelaze iz Bajine Bašte u Skelane, ponekad i sa frezom, da pretpostavlja da su odlazili do napuštenih sela i uzimali „materijalna dobra“, da ih je možda vidio i na dan kad su nestali, ali da nije siguran, da je freza ostala stotinjak metara od Skelanskog mosta, da je vidio oštećene tri ili četiri dana pošto su razmijenjeni u Skelanima, ali da nije primijetio vidljive tjelesne povrede. Prema stavu Okružnog suda, i kad bi se apelantove tvrdnje prihvatile, potvrđene izvan razumne sumnje, to ne bi utjecalo na postojanje bitnih elementa krivičnog djela iz optužbe. S tim u vezi je ukazano da apelantove radnje - udarci rukama i osobito pendrekom, po leđima, grudnom košu, vratu i glavi zasigurno kao posljedicu imaju tjelesne i duševne bolove, znatnog intenziteta, naročito kada takvo premlaćivanje, u dužem ili kraćem vremenskom intervalu, postane „svakodnevna rutina". Nadalje, ukazano je da odbrana ima pravo misliti da takvo „drilovanje" protekom vremena kod žrtve proizvede izostanak bilo kakvih osjećaja, bolova – otupjelosti, koje činjenice ukazuju na neprihvatljivost navoda odbrane o izostanku opisa konačne posljedice djela u izmijenjenoj optužnici. Također, ukazano je da je oštećeni Z.V. bio pripadnik VRS od maja 1993. godine a što proizlazi iz isprava Ministarstva odbrane BiH i Komande Drinskog korpusa VRS, ali ne i u ljeto 1992. godine.

15. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je, prema stavu Okružnog suda, samo na osnovu medicinskih isprava o pogoršanom zdravstvenom stanju (prva potječe iz oktobra 2008. godine, sa dijagnozom diskushernia), te imajući u vidu protek vremena (više od 16 godina), bilo skoro nemoguće utvrđivanje povezanosti zdravstvenih problema oštećenog M.N. sa apelantovim radnjama opisanim u izmijenjenoj optužnici. Slijedom navedenog, odbijen je apelantov prijedlog o provođenju sudskomedicinskog vještačenja na iste okolnosti. Također, odbijen je prijedlog za saslušanje svjedoka O.S. (na okolnosti iz podneska odbrane od 7. jula 2018. godine), jer je, prema stavu Okružnog suda, eventualna sadržina njegovog svjedočenja više nego predvidiva (“da...optuženi, tokom rata u BiH, nikada nije boravio u Miholjevini... u kući njegovog brata S. je živio on, svjedok, nije bilo nikakvih zarobljenika...oštećeni nikada nisu boravili u Miholjevini - izmijenjena optužba ne sadrži označenje vlasnika kuće u kojoj su oštećeni držani tokom događaja u njoj), te je ovaj prijedlog odbrane, očito, upravljen samo na nepotrebno odugovlačenje postupka. Također, sadržina izvoda iz kaznene evidencije za svjedoka B.G., kao i navodi njegovog svjedočenja, shodno izmijenjenoj optužbi, prema stavu Okružnog suda, nebitni su za postojanje djela iz izmijenjene optužbe i apelantove krivice.

16. Prema stavu Okružnog suda, osim konkretizacije i preciziranja pojedinih okolnosti (generalnog određenja vremenskog okvira oružanog sukoba u BiH, sukobljenih strana, povrijeđenih blanketnih normi i dr.) i uklanjanja nedokazanih tvrdnji (vlasnik kuće u Miholjevini u kojoj su oštećeni držani i zlostavljani nije poznat), izmijenjena optužnica apelantu nije stavila na teret novu količinu kriminalne djelatnosti, nije teža po njega, te je, prema općeprihvaćenom pravnom stavu sudske prakse u BiH (izmijenjena optužnica tokom glavnog pretresa može biti i rezultat drugačije subjektivne ocjene istih dokaza od tužioca), procesno prihvatljiva za donošenje presude (ne vrijeđa ni objektivni, ni subjektivni identitet potvrđene optužnice na apelantovu štetu.

17. Vrhovni sud je Presudom broj 12 OK 005475 18 Kž 3 od 17. januara 2019. godine odbio kao neosnovane apelantovu i žalbu Okružnog tužilaštva i potvrdio prvostepenu presudu.

18. Iz obrazloženja presude proizlazi da su neosnovanim ocijenjeni apelantovi žalbeni navodi da su mu izmijenjenom optužbom stavljene na teret teže optužbe od onih iz potvrđene optužnice.

19. S tim u vezi je ukazano da izmjenom optužnice nije izmijenjena istovjetnost u osnovnom elementu koji se odnosi na vremenski period kada je apelant preduzeo radnje za koje se tereti optužnicom („u drugoj polovini jula ili početkom augusta 1992. godine“) i izmijenjenom optužnicom („od druge polovine jula do početka augusta 1992. godine“). Slijedom navedenog, zaključeno je da izmjena vremenskog perioda ne predstavlja nove i teže optužbe protiv apelanta s obzirom na to da je sa aspekta postojanja konkretnog djela i apelantove odgovornosti bitno da su radnje za koje se tereti preduzete u periodu u kome se odvijao oružani sukob u BiH. S tim u vezi je ukazano i da je irelevantno da li se oružani sukob odvijao između „Armije RBiH, s jedne, i VRS, s druge strane“, kako je to opisano u optužnici, a izmijenjeno u vidu navođenja i „HVO-a“, kao oružane snage na strani navedene armije, kao jedne od strana u sukobu. Prema stavu Vrhovnog suda. i ostale izmjene su preduzete u okviru subjektivnog i objektivnog identiteta u skladu sa članom 290. Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKPRS). S tim u vezi je ukazano: pripadnost apelanta oružanim snagama BiH i to „kao pripadnik 28. divizije Srebrenica“, opisano u optužnici i „kao pripadnik oružanih snaga BiH, TO Srebrenica, kasnije 28. divizije Armije BiH Srebrenica“ u izmijenjenoj optužnici; izmjene da su oštećeni „lišeni slobode od pripadnika TO Srebrenica“ i da su bili „zatvoreni u kući Š.S.“, kako je to navedeno u optužnici, odnosno „u jednu od kuća u Miholjevini“ u izmijenjenoj optužnici, jesu činjenice utvrđene na glavnom pretresu, na osnovu dokaza na koje se prvostepena presuda poziva u obrazloženju. Neosnovanom je ocijenjena i apelantova tvrdnja da je optužnica izmijenjena na teže u dijelu navoda da je apelant radnje prema oštećenima preduzimao više puta „tokom sedam dana“, a da je opis tih radnji sadržan u optužnici naveden samo „kao jedan dan“. S tim u vezi je ukazano da je u optužnici, u drugom pasusu, u trećem redu, između ostalog, navedeno da su oštećeni odvedeni u selo Miholjevina, područje općine Srebrenica, gdje su bili zatvoreni sedam dana, a da je apelant dolazio u kuću i oštećene ispitivao, prijetio im, fizički ih zlostavljao i šamarao, te ih izvodio iz prostorije u kojoj su bili zatvoreni i preduzimao druge radnje koje su sadržane u optužnici, ali i u izmijenjenoj optužnici. Ovakav opis apelantovih radnji uz navođenje statusa oštećenih kao civilnih lica, sadržan u optužnici, definira osnovni motiv apelantovog ponašanja, pa navođenje, u okviru tog opisa, i „izazivanje straha, nesigurnosti i poniženosti kod civilnog stanovništva“ u izmijenjenoj optužnici ne predstavlja izmjenu optužbe na teže.

20. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da su činjenične izmjene u optužnici izvršene u skladu sa pravom tužioca koje je sadržano u člana 290. ZKPRS, da su izvršene u okviru istog događaja i genusno istog krivičnog djela, te, što je od odlučnog značaja, sa aspekta apelantovih tvrdnji o bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 2. u vezi sa članom 290. ZKPRS, te o povredi prava na odbranu kao bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka g) ZKPRS jeste činjenica da je u konkretnom slučaju, nakon izmjene optužnice, odbrani omogućeno (glavni pretres 16. augusta 2018. godine) da se izjasni na tako izmijenjenu optužnicu.

21. Neosnovanim su ocijenjeni i apelantovi žalbeni navodi o povredi prava na odbranu koje je zasnivao na tvrdnjama o bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tač. g) i k) ZKPRS, te člana 311. stav 2. u vezi sa članom 14, članom 295. st. 1. i 2. i članom 304. stav

7. ZKPRS.

22. S tim u vezi je ukazano da sama činjenica da prvostepeni sud nije uvažio sve dokazne prijedloge odbrane, odbijajući prijedlog (sadržan i obrazložen u podnesku od 7. juna 2018. godine) da se sasluša svjedok O.S. na okolnosti „boravka“ oštećenih Z.V. i maloljetnog M.N. u kući njegovog brata u Miholjevinama, te izvrši vještačenje vještaka medicinske struke o eventualnom postojanju povreda kod oštećenih, ne daje osnova za zaključak da je time povrijeđen princip jednakosti, sadržan u odredbi člana 14. ZKPRS, pa time i pravo na odbranu. Vrhovni sud je istakao da je pravo suda da odbije izvođenje dokaza, kada ocijeni da je ponuđeni dokaz nepotreban, sadržano u članu 278. stav 2. ZKPRS koje je predsjednik vijeća iskoristio i na glavnom pretresu odbio izvođenje predloženih dokaza. Nadalje, ukazano je da je u osporenoj presudi (strana 7. pasus 2), u skladu sa obavezom iz člana 304. stav 7. ZKPRS, prvostepeni sud dao razloge čime se rukovodio za donošenje takve odluke. Prema stavu Vrhovnog suda, sa aspekta obrazloženja jednako su tretirani kako dokazi optužbe, tako i odbrane čiji sadržaj je interpretiran, ocijenjeni su pojedinačno i u uzajamnoj vezi u skladu sa obavezom iz člana 295. stav 2. ZKPRS. Shodno navedenom, zaključeno je da se objektivno ne može steći utisak o postojanju uvjeta u kojima je odbrana, sa aspekta datog obrazloženja i samog načina obrazloženja razloga u ocjeni svih dokaza, stavljena u nepovoljniji položaj u odnosu na tužioca.

23. U vezi sa apelantovom tvrdnjom o bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka k) ZKPRS, ukazano je da činjenični opis djela iz izreke pobijane presude sadrži jasan opis apelantove realne djelatnosti, koji obuhvata vrijeme oružanog sukoba u BiH, opis načina kršenja pravila međunarodnog humanitarnog prava, sadržanih u članu 3. stav 1. tačka 1.a) IV Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12. augusta 1949. godine i člana 13. stav 2. u vezi sa članom 4. st. 1. i 2. tačka a) Dopunskog protokola uz Konvenciju o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba od 8. augusta 1977. godine – Protokol broj II, zatim, opis pripadnosti apelanta, kao izvršioca djela (s jedne strane), i oštećenih Z.V. i maloljetnog M.N., kao civilnih lica (s druge strane) različitim nacionalnim grupama, koje su u taj sukob bile uključene na suprotstavljenim stranama, što manifestira povezanost djela sa oružanim sukobom. Nadalje, ukazano je da je izreka prvostepene presude usklađena sa razlozima datim u obrazloženju presude, odnosno da su dati razlozi o postojanju oružanog sukoba (pozivanje na odluke zakonodavnih i izvršnih organa vlasti strana u sukobu, strana 3. pasus 3), karakteru sukoba (nemeđunarodni) i faktičkom odnosu strana na terenu i u cijeloj BiH, uzročnoj vezi između djela i oružanog sukoba (strana 4. pasus 5. i strana 5. pasus 1), status oštećenih, kao civilnih lica, te o apelantovoj pripadnosti TO Srebrenica, kasnije 28. diviziji Armije RBiH, kao jednoj od oružanih strana koje su bile uključene u sukob (strana 4. pasus 2), apelantovog identiteta kao izvršioca djela (strana 5. pasus 2. i st. 6. i 7).

24. Vrhovni sud je neosnovanim ocijenio i apelantove tvrdnje da osporena presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koje je, kako proizlazi, temeljio na analizi iskaza oštećenih Z.V. i M.N., te iskaza ostalih saslušanih svjedoka i tvrdnji da su iskazi oštećenih protivrječni, da se dovode u pitanje njihov kredibilitet i vjerodostojnost.

25. S tim u vezi je ukazano da su oštećeni u svojstvu svjedoka saslušavani 18. septembra 2014. godine pred sudijom za prethodni postupak Višeg suda u Beogradu u prisustvu tužioca, odnosno zamjenika glavnog tužioca BiH Ibre Bulića, a da su potom obojica oštećenih saslušavani i na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom, a u ponovljenom postupku njihovi iskazi su prihvaćeni u skladu sa odredbom člana 331. stav 4. ZKPRS. U njihovim iskazima, prema stavu Vrhovnog suda, a kako se to pravilno obrazlaže u pobijanoj presudi, nema odstupanja i potpuno su saglasni u onim dijelovima koji se odnose na odlučne činjenice (način na koji su lišeni slobode, gdje su odvedeni, koliko su vremena bili zatvoreni u jednoj od kuća u Miholjevini, kako se apelant prema njima odnosio, u kom vremenu ih je izvodio u drugu prostoriju iste kuće, i to pojedinačno, da ih je zastrašivao prijetnjom da će ih zaklati, psovao im četničku majku, fizički ih zlostavljao na način da ih je šamarao, udarao rukama i policijskom palicom po leđima, kičmi, glavi i vratu, a da su nakon toga razmijenjeni). Nadalje, a suprotno apelantovim tvrdnjama, ukazano je da su iskazi obojice oštećenih saglasni u odlučnim činjenicama i sa iskazima svjedoka: M.S. (oštećeni su mu pričali da ih je tukao apelant, majka oštećenog Z.V. mu je pričala da ga je zavijala u janjeću kožu, sanirajući povrede), M.R. (oštećene upoznala u zatvoru u Srebrenici, bili su djeca, uslijedila je razmjena), D.V. (rane na oštećenom Z.V. sanirala majka, umotavanjem u janjeću kožu), S.O. (u podrum policijske stanice u Srebrenici su dovedena „dva djeteta“ starosti oko 15 i 17 godina), P.M. (nakon razmjene oštećeni M.N. mu je pričao da su ga tukli apelant i neki M. rukama i palicama). Slijedom navedenog, samo činjenica da su neki od ovih svjedoka u svojim iskazima potvrdili da su vidjeli povrede na oštećenima (svjedoci M.S., M.R., P.M.), a drugi da nisu (svjedoci D.V, O.S., B.G. i M.Š.), kao ni snimak samog čina razmjene od 13. augusta 1992. godine, koji je sačinio svjedok M.Š. u ulozi ratnog reportera, po ocjeni Vrhovnog suda, ne dovodi u sumnju vjerodostojnost iskaza oštećenih u cjelini, niti dovodi u sumnju pravilnost ocjene tih iskaza u povezanosti sa iskazima drugih svjedoka i time pravilnost utvrđenja odlučnih činjenica.

26. Neosnovanom je ocijenjena i apelantova tvrdnja da on nije lice koje je počinilo krivično djelo za koje je proglašen krivim.

27. S tim u vezi je ukazano da je u apelantovim ličnim podacima sadržanim u izreci prvostepene presude navedeno da je rođen 2. maja 1962. godine u Liješću, općina Srebrenica, a koje podatke je na glavnom pretresu o sebi sam dao. Takav zaključak u pogledu apelantovog identiteta, a koji je od značaja i za pravilnost utvrđenja pripadnosti oružanoj formaciji iz izreke prvostepene presude, ima potvrdu u aktu Ministarstva odbrane BiH od 5. maja 2015. godine u kojem je, pod rednim brojem 1, navedeno da je Tihić (Mehmed) Daut na spisku pripadnika 28. divizije KOV Srebrenica od 8. maja 1992. godine do istupanja 15. septembra 1994. godine, te u vezi sa tim i u aktu Ministarstva odbrane BiH od 29. novembra 2016. godine i Arhivskog depoa o reorganizaciji Armije RBiH i organizacionim promjenama 28. divizije Armije RBiH Srebrenica od 12. januara 1995. godine. Slijedom navedenog, kao pravilan je ocijenjen stav prvostepenog suda da se samo zbog pogrešnog navođenja dana i mjeseca rođenja apelanta u navedenom aktu Ministarstva odbrane BiH od 5. maja 2015. godine ne mogu prihvatiti apelantove tvrdnje da on nije učinilac krivičnog djela za koje je proglašen krivim. U prilog navedenom ukazano je i da su oštećeni na glavnom pretresu prepoznali apelanta, da ga je oštećeni M.N. poznavao odranije (da je apelant držao slastičarnu i videoteku u Skelanima), da je rekao njegovo ime oštećenom Z.V., kao i svjedocima M.S. i P.M. koji su to naveli u svojim iskazima.

28. Prema stavu Vrhovnog suda, kao neosnovane su ocijenjene i apelantove tvrdnje da nije utvrđeno da je počinio teže povrede međunarodnog humanitarnog prava, pa da nije dokazano postojanje bitnih elemenata predmetnog krivičnog djela.

29. S tim u vezi je ukazano da ovaj sud prihvata kao valjane razloge date u prvostepenoj presudi (strana 8. pasus 2) da način tjelesnog povređivanja oštećenih, rukama i policijskom palicom po raznim dijelovima tijela, te vremenski kontinuitet, način zastrašivanja prijetnjom da će ih zaklati, da neće izaći živi, psujući im četničku majku predstavlja teško kršenje međunarodnog humanitarnog prava, čime je ostvaren bitan element bića krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ.

30. Vrhovni sud je Presudom broj 12 0 K 005475 19 Kvlz 2 od 28. augusta 2019. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za zaštitu zakonitosti podnesen protiv presude Vrhovnog suda od 17. januara 2019. godine.

31. Iz obrazloženja presude proizlazi da apelant u zahtjevu, kao ni u njegovom obrazloženju nije precizirao određeni oblik povrede Krivičnog zakona predviđen u članu 312. ZKPRS. Nadalje, ukazano je da je apelant u ovom dijelu tvrdio da u činjeničnom opisu djela u izmijenjenoj optužnici (a zbog toga i u izreci pobijane presude) nije opisano teško kršenje međunarodnog humanitarnog prava, niti su navedene posljedice koje su navodno nastupile. Po apelantovim tvrdnjama, takav činjenični opis ne sadrži bitan element krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ. Najzad, ukazano je i da je apelant identičan prigovor isticao i u žalbi na prvostepenu presudu.

32. Vrhovni sud je apelantove tvrdnje ocijenio neosnovanim, ističući da činjenični opis djela u dispozitivu izmijenjene optužnice i izreci pobijane presude sadrži sve bitne elemente krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ, uključujući i oblik kršenja međunarodnog humanitarnog prava i posljedice tog kršenja. S tim u vezi je ukazano da je, prema činjeničnom opisu djela u izreci prvostepene presude, apelant za vrijeme oružanog sukoba u BiH, kao pripadnik oružanih snaga BiH, zarobljene civile srpske nacionalnosti Z.V. i M.N. u periodu od sedam dana (koliko su držani u jednoj od kuća u selu Miholjevina na području općine Srebrenica) u više navrata pojedinačno izvodio u drugu prostoriju iste kuće, ispitivao ih, prijetio im da će ih zaklati i da neće izaći živi, psujući im četničku majku i fizički ih zlostavljao naređujući im da sjednu na krevet a potom ih šamarao, te udarao rukama i policijskom palicom po leđima, kičmi, glavi i vratu. Nadalje, ukazano je da su pobrojane radnje u izmijenjenoj optužnici i izreci prvostepene presude eksplicitno označene kao kršenje pravila međunarodnog humanitarnog prava sadržanih u odredbama člana 3. stav 1. tačka a) IV Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12. augusta 1949. godine, člana 13. stav 2. u vezi sa članom 4. stav 2. tačka a) Dopunskog protokola uz navedenu konvenciju o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba (Protokol broj II) u vidu narušavanja tjelesnog integriteta, nečovječnog postupanja i primjenjivanja mjera zastrašivanja prema civilnim licima.

33. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je apelant u prilog navodima o povredi prava na odbranu istakao da je ova povreda učinjena u prvostepenom postupku povredom načela jednakosti u postupanju putem odbijanja dokaznih prijedloga odbrane, te proširenjem kriminalne količine putem izmjene optužnice. Apelant je istakao i da je ova povreda učinjena i u žalbenom postupku, jer drugostepeni sud nije odgovorio na ključne žalbene prigovore u pogledu činjenica koje su od odlučnog značaja.

34. Vrhovni sud je istakao da je članom 278. stav 2. ZKPRS (na koji se pozivao drugostepeni sud obrazlažući identičan apelantov žalbeni prigovor) određeno da sud ima diskreciono ovlaštenje da odbije izvođenje ponuđenog dokaza kada ocijeni da je nepotreban i zaključi da činjenice koje stranke ili branilac žele da dokažu nemaju značaja za predmet. Nadalje, ukazano je da je ovakvo zakonsko rješenje u skladu sa članom 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ali i da je sudu istovremeno nametnuta i obaveza da u obrazloženju presude navede razloge zbog kojih je odlučio da ne prihvati pojedine dokazne prijedloge (vidi, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine). Kako je prvostepeni sud odbio apelantove dokazne prijedloge, a potom u razlozima presude (na strani 7. pasus 2) obrazložio zbog kojih razloga ih nije uvažio, onda se na samoj činjenici da dokazni prijedlozi nisu usvojeni, kao i na činjenici kojom se dovodi u pitanje validnost datog obrazloženja za odbijanje dokaznih prijedloga ne može zasnivati tvrdnja da je na taj način povrijeđeno pravo na odbranu. Pri tome Vrhovni sud je ocijenio da je apelant opravdano podvrgao kritici dio obrazloženja prvostepene presude kojim se ukazuje na predvidivost sadržaja iskaza predloženog svjedoka, jer takav pristup suda u odnosu na dokazne prijedloge je apsolutno neprihvatljiv posmatrano sa aspekta prava na odbranu, te izdvojen iz konteksta cjeline obrazloženja ne može se smatrati obrazloženjem u smislu odredbe člana 278. stav 2. ZKPRS. Međutim, zanemarujući apostrofirani dio, prema stavu Vrhovnog suda, preostali dio obrazloženja odluke o odbijanju dokaznog prijedloga odbrane za saslušanje navedenog svjedoka, kojim se ukazuje na nepotrebnost provođenja ovog dokaza zbog toga što izmijenjena optužba ne sadrži ime vlasnika kuće u kojoj su oštećeni držani tokom događaja (na koju okolnost je podneskom predložen ovaj dokaz) zadovoljava standard valjanih razloga odluke suda kojom se ne prihvataju pojedini dokazni prijedlozi.

35. Neosnovanom je ocijenjena apelantova tvrdnja da je pravo na odbranu povrijeđeno i zato što prvostepeni sud nije obrazložio na samom glavnom pretresu zbog čega odbija predložene dokaze. S tim u vezi je ukazano da je članom 304. stav 7. ZKPRS, a koja korespondira sa praksom Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), sud obavezan da u obrazloženju presude (dakle, ne nužno i na glavnom pretresu) obrazloži zbog kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka.

36. Vrhovni sud je neosnovanim ocijenio i apelantove tvrdnje da mu je pravo na odbranu povrijeđeno, jer drugostepeni sud, odlučujući o žalbi, nije obrazložio zašto smatra da je neosnovan žalbeni prigovor kojim je ukazano na povredu prava na odbranu zbog odbijanja navedenih prijedloga dokaza, te jer drugostepeni sud nije odgovorio na najznačajnije žalbene prigovore kojima je ukazano da je izmijenjena optužnica proširena u odnosu na potvrđenu optužnicu.

37. Vrhovni sud je najprije podsjetio na značaj obrazloženja odluke, te stavove Evropskog suda i Ustavnog suda u vezi sa standardom obrazložene odluke. Nadalje, ukazano je da su u konkretnom slučaju svi apelantovi žalbeni prigovori, uključujući i one na koje ukazuje u zahtjevu, vrlo detaljno argumentirani na kojima su se zasnivali: tvrdnja o povredi prava na odbranu u prvostepenom postupku (odbijanjem dokaznih prijedloga odbrane i proširenje kriminalne količine kroz izmjenu optužnice), izostanak razloga u obrazloženju prvostepene presude za odlučne činjenice, zatim, prigovori činjeničnog karaktera posmatrano sa aspekta odlučnih činjenica koje strukturiraju krivično djelo, te s aspekta identiteta apelanta kao izvršioca tog djela, detaljno interpretirani a potom ocijenjeni, te nakon što je drugostepeni sud zaključio da su neosnovani prihvatio je razloge prvostepene presude, te ih inkorporirao u obrazloženje svoje presude.

38. U vezi sa apelantovim prigovorima o pogrešnoj ocjeni dokaza i, slijedom toga, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, Vrhovni sud je podsjetio da, u skladu sa članom 350. stav 1. ZKPRS, zahtjevom za zaštitu zakonitosti nije moguće pobijati pravosnažnu presudu iz navedenih razloga, pa se ni povreda zakona (Krivičnog zakona i odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka g) ZKPRS) ne može graditi na tezi o manjkavoj činjeničnoj osnovi presude.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

39. Apelant tvrdi da su mu osporenim presudama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz čl. 6. i 13. Evropske konvencije.

40. Obrazlažući ove navode apelant tvrdi da je prekršen princip jednakosti stranaka u postupku, pravo na odbranu, princip nepristrasnog suda, te da mu je samo formalno dato pravo da se izjašnjava o izmijenjenoj optužnici. U prilog ovim tvrdnjama je istakao da je Okružni sud odbio njegove prijedloge da se sasluša svjedok O.S., koji je imao direktna saznanja o boravku oštećenih u Miholjevini, te da se obavi vještačenje vještaka medicinske struke o eventualnim povredama nanesenim M.N. i Z.V. Po njegovim tvrdnjama, svi dokazni prijedlozi tužilaštva su uvaženi (film koji je snimljen prije dvije godine i koji se ne tiče događaja koji su predmet optužnice, zatim, nezakoniti dokazi u vidu fotografija, knjige čiji autori nisu saslušani itd.). Apelant tvrdi i da je Okružni sud propustio da obrazloži na glavnom pretresu zbog čega ne prihvata njegov prijedlog koji je istakao prije izmjene optužnice da sasluša svjedoka O.S., kao i da razlozi i obrazloženja koje je dao s tim u vezi u presudi upućuju na zaključak o pristranom postupanju. Apelant ističe i da je prijedlog za saslušanje ovog svjedoka isticao i nakon izmjene optužnice, ali da se Okružni sud o tome uopće nije izjasnio a zbog čega smatra da mu je samo formalno omogućeno da se izjašnjava o izmijenjenoj optužnici. Najzad, apelant tvrdi da izuzev izjava oštećenih nije predočen niti jedan dokaz o eventualnim povredama koje su pretrpjeli zbog radnji za koje je proglašen krivim.

41. Nadalje, apelant tvrdi da je prekršen član 290. ZKPRS i s tim u vezi da mu je prekršeno pravo na odbranu, jer su mu na teret stavljene teže optužbe od onih iz prvobitno potvrđene optužnice. Po njegovim tvrdnjama, proširen je vremenski period postojanja oružnog sukoba koji se veže za njegov status koju mu se stavlja na teret, nije raspravljeno pitanje postojanja i karaktera oružanog sukoba i učesnika sukoba, jer se u izmijenjenoj optužnici navodi i HVO, na teret mu je stavljen motiv koji nije sadržala prvobitna optužnica, potvrđenom optužnicom tretiran je kao pripadnik TO Srebrenica, a izmijenjenom optužnicom je tretiran kao pripadnik oružanih snaga BiH, TO Srebrenica, kasnije 28. divizije Armije RBiH Srebrenica a u postupku je dokazao da u relevantnom period 28. divizija Armije BiH nije ni postojala, odnosno da je formirana tek 1995. godine. Također, smatra i da je optužba proširena na njegovu štetu jer je prvobitno navedeno da su oštećeni bili zatočeni u kući Š.S. a u izmijenjenoj optužnici se navodi „u nekoj od kuća“. Najbitnija izmjena se, prema apelantovom mišljenju, ogleda u činjenici da mu se izmijenjenom optužnicom na teret stavlja više radnji: „tokom sedam dana (...) u više navrata (...) dolazio, izvodio ih (oštećene) pojedinačno u drugu prostoriju iste kuće, ispitivao, prijetio da će ih zaklati i da neće izaći živi psujući im četničku majku, fizički zlostavljao, naređujući im da sjednu na krevet, a potom bi ih udarao, rukama i policijskom palicom po leđima, kičmi (...)“. U potvrđenoj optužnici je bilo naveden samo jedan dan navodnog vršenja radnji izvođenja, naređivanja da sjednu na krevet, udaranja i si.

42. Apelant tvrdi i da je prekršena pretpostavka nevinosti i garancije da mu sudi nepristrasan sud jer je prvostepeni sud na njegovu štetu tumačio njegovo pravo da negira optužbe kako iz potvrđene, tako i izmijenjene optužnice. U prilog ovoj tvrdnji ponovo je istakao da je odbijen njegov prijedlog za saslušanje svjedoka O.S. i s tim u vezi prejudiciranje, bez bilo kakvog osnova, onog što bi ovaj svjedok mogao da kaže. U prilog tvrdnji u ovom dijelu dalje je istakao da je argumentirano ukazivao na nelogičnosti i nedosljednosti u iskazima kako oštećenih, tako i svjedoka tužilaštva, odnosno kontradiktornosti njihovih iskaza provedenim materijalnim dokazima, posebno videosnimka iz augusta 1992. godine, ali da ga je prvostepeni sud „napao“ zašto prigovara, čime je, po njegovom mišljenju, ispoljio daljnju pristrasnost. Pristrasnost Okružnog suda, te povreda prava na odbranu i presumcije nevinosti ogledaju se i u stavu Okružnog suda u pogledu činjenice da li je bio pripadnik TO Biljeg i kako se našao u udaljenom selu Miholjevina. Povreda prava na odbranu i presumpcije nevinosti ogleda se i u stavu Okružnog suda o nedostatku opisa konačne posljedice krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret u izmijenjenoj optužnici, posebno imajući u vidu da je ukazao na činjenice iz kojih proizlazi da oštećeni nisu imali nikakve povrede. Apelant tvrdi i da Okružni sud uopće nije ocijenio dokaze koje je proveo: videosnimak na kom se jasno vidi oštećeni Z.V. (koji je to i sam potvrdio) u majici bez rukava i bez tragova bilo kakvih povreda za koje je Okružni sud utvrdio da su mu nanesene samo nekoliko dana prije nastanka snimka, iskaz svjedoka M.Š. koji je potvrdio da nije vidio niti jednu povredu na oštećenim, iskaz svjedoka B.G. koji je, također, tvrdio da nije vidio niti jednu povredu na oštećenim, da su nakon razmjene svim osobama bili osigurani uvjeti za liječenje i da su odmah vođeni na ljekarske preglede, kao i da su davali iskaze nakon toga. Stoga, smatra da je odbijanje provođenja predloženog medicinskog vještačenja, također, posljedica pristrasnosti suda.

43. Apelant tvrdi i da u osporenim odlukama nedostaje obrazloženje o odlučnim činjenicama. S tim u vezi je istakao da je cjelokupno obrazloženje prvostepene presude nerazumljivo i nejasno. U vezi s tim je ponovo ukazao na činjenice koje se tiču postojanja oružanog sukoba i učesnika u njemu, njegove pripadnosti vojnoj jedinici i da je označeno područje bilo pod kontrolom TO Srebrenica (kasnije 28. divizije Armije RBiH Srebrenica), na osnovu čega je zaključeno da se radi o tehničkoj grešci u vezi s njegovim datumom rođenja i dopisom Ministarstva odbrane, na osnovu čega je zaključeno da su oštećene presreli pripadnici TO Srebrenica i s tim u vezi iskaz svjedoka B.G. i oštećenog M.N., kao i činjenica da su oštećeni zarobljeni jer su, kako tvrdi, zatečeni u pljački napuštene muslimanske kuće, prvostepeni sud nije obrazložio kada, kako i na koji način je utvrdio da je on preduzimao radnje za koje ga je proglasio krivim, odnosno da je samo prepričao kontradiktorne iskaze svjedoka oštećenih Z.V. i M.N., kao i da nema ništa o motivu njegovog postupanja, da nedostaje obrazloženje u vezi sa različitim iskazima koje su oštećeni M.N. i Z.V., ali i drugi svjedoci, davali u istrazi i na glavnom pretresu.

44. Po apelantovom mišljenju, u osporenim odlukama je proizvoljno primijenjeno i materijalno pravo. S tim u vezi je istakao da u činjeničnom opisu izmijenjene optužnice nije opisano teško kršenje međunarodnog humanitarnog prava, kao i da nisu navedene ni posljedice koje su navodno nastupile. Stoga, smatra da nedostaje bitan element krivičnog djela iz člana 142. KZSFRJ za koje je proglašen krivim. Neprihvatljivim smatra stav Vrhovnog suda iz presude kojom je odbijen zahtjev za zaštitu zakonitosti prema kom su koncipiranom činjeničnom opisu djela u dispozitivu optužnice i izreci pobijane presude sadržani svi bitni elementi bića krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ.

45. Apelant tvrdi i da je u osporenim odlukama proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, jer su činjenice i „okolnosti“ ocijenjene suprotno presumpciji nevinosti i načelu in dubio pro reo. U ovom dijelu apelant je uglavnom ponovio identične navode na kojim je temeljio i tvrdnje o nedostatku obrazloženja o odlučnim činjenicama. Apelant tvrdi da je nedostatak dokaza o karakteru oružanog sukoba trebalo da bude ocijenjen u njegovu korist. Po njegovom mišljenju, pri zaključku da se radilo “o nemeđunarodnom oružanom sukobu” Okružni sud je zanemario da su oštećeni i svjedoci konstantno govorili o Bajinoj Bašti, da su tamo boravili, da su prelazili granicu sa BiH, da je Z.V. kasnije bio vojno angažiran, da je njegov brat D.V. bio pripadnik vojske i da je bio u Srbiji. Po njegovom mišljenju, proizvoljno je utvrđeno i da se područje Miholjevina nalazilo pod efektivnom kontrolom pripadnika TO, te je, s tim u vezi, zanemareno da je bio pripadnik TO Biljeg. Apelant je dalje istakao da nijedan svjedok nije potvrdio, ni rekao da ga je vidio u inkriminiranom vremenskom periodu kao vojno lice ili pripadnika TO u Miholjevini. Jedini iskaz na koji se poziva Okružni sud jeste onaj M.S. prema kojem je, navodno, nakon smrti A.T. komandir jedinice u Miholjevini i to 1993. godine postao apelant. Pri tome potpuno je zanemareno i da je ovaj svjedok izjavio da u inkriminiranom vremenu nije bio u Miholjevini, da tamo nije vidio apelanta i da nije vodio vojnu evidenciju, da je to samo čuo, a sasvim sigurno to nije provjeravao. Proizvoljnim i pogrešnim smatra i zaključak da je greška u njegovom datumu rođenja u aktu Ministarstva odbrane bila samo tehnička greška, jer se, kako tvrdi, navedeni akt ne odnosi na njega. U prilog zaključku o njegovoj vojnoj pripadnosti, po njegovom mišljenju, nije se mogao ocijeniti ni spisak SDA za dodjelu priznanja i novčanih nagrada sačinjen 1997. godine, te dokazi koje je naveo (izvod iz knjige označenog naslova, bez naznake ko je taj izvod sačinio, isječak, također, iz knjige označenog naslova, akt Komande OG Srebrenica, kao i isječak iz filma od nekoliko minuta a za koji je i svjedok D.V. potvrdio da dešavanja iz filma nemaju veze sa Miholjevinom, ni sa njegovim bratom Z.V., fotografije sa Facebooka). Apelant tvrdi i da nije proveden niti jedan dokaz na okolnosti postojanja svijesti i volje na njegovoj strani da preduzima radnje koje mu se stavljaju na teret. Po njegom mišljenju, zaključci Okružnog suda u ovom dijelu zasnovani su na iskazima visokonekredibilnih svjedoka. U vezi s tim, apelant je u opširnim navodima ukazao na razlike u iskazima svjedoka Z.V. i M.N. u vezi sa presretanjem i zadržavanjem, u pogledu kuće u kojoj su bili zatvoreni, upućenih prijetnji, nečovječnog postupanja i dr. Po njegovim tvrdnjama, tužilaštvo nije predočilo niti jedan dokaz o postojanju veze između krivičnog djela koje mu se stavlja na teret i oružanog sukoba. Također, ističe da je Okružni sud samo prepričao sve dokaze, ali da ih nije ocijenio u njihovoj međusobnoj vezi.

46. Apelant tvrdi i da mu je prekršeno pravo na efektivni pravni lijek. S tim u vezi je istakao da je Vrhovni sud, odlučujući po žalbi i zahtjevu za zaštitu zakonitosti, propustio da se izjasni o ključnim argumentima koje je isticao i da se samo pozivao na obrazloženje prvostepene presude, koje je nedovoljno, protivrječno samo sebi, te nerazumljivo. U prilog navedenom ukazuje da je u zahtjevu za zaštitu zakonitosti ukazao da prvostepena presuda nije sadržavala ni u izreci, a ni u obrazloženju opisano teško kršenje međunarodnog humanitarnog prava kao bitnog elementa krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva, ali da je Vrhovni sud samo prepisao izreku prvostepene presude i zaključio da su sadržani svi bitni elementi bića navedenog krivičnog djela. Nadalje, ističe da je u pogledu argumentacije o povredi prava na odbranu usljed nejednakog postupanja prema tužilaštvu i odbrani, te činjenici da je Okružni sud prejudicirao iskaz svjedoka odbrane koje nikada nije ni saslušao, Vrhovni sud pogrešno zaključio da se zahtjev odbrane zasniva „na samoj činjenici da ti dokazni prijedlozi nisu usvojeni”. Pri tome i sam Vrhovni sud je istakao da je apelant opravdano podvrgao kritici ovakav stav, ali je zaključio da to nije imalo utjecaja na pravo na odbranu. Po njegovom mišljenju, identično vrijedi i za njegove navode da mu je izmijenjenom optužnicom na teret stavljena veća kriminalna količina sa kojom ranije nije bio upoznat. Apelant tvrdi i da Vrhovni sud uopće nije ocijenio argumentaciju u vezi sa pristrasnim postupanjem i prebacivanjem tereta dokazivanja na odbranu u ponovljenom postupku, kao i da dokazi koje je predložio i proveo nisu ocijenjeni.

b)Odgovor na apelaciju

47. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su argumenti izneseni u apelaciji bili predmet odlučivanja po apelantovoj žalbi na prvostepenu presudu na način da je u presudi ovog suda od 17. januara 2019. godine iznesen sadržaj svakog od prigovora a zatim dato obrazloženje zbog čega su ocijenjeni neosnovanim. Također, ukazano je da je na isti način postupljeno i u presudi ovog suda od 26. augusta 2019. godine u pogledu argumenata iznesenih u zahtjevu za zaštitu zakonitosti.

48. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su prvostepena i drugostepena presuda, te presuda po zahtjevu za zaštitu zakonitosti dale obrazloženja o svim navodima apelacije a koji su isticani u postupku pred redovnim sudovima.

49. Okružno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju predložilo da se apelacija odbije kao očigledno neosnovana.

V.Relevantni propisi

50. Krivični zakon Socijalističke federativne republike Jugoslavije ("Službeni list SFRJ" br. 44/76, 36/77 - ispravka, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90, 45/90 - ispravka) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 142. stav (1) Ratni zločin protiv civilnog stanovništva (1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vreme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku telesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovečna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenja velikih patnji ili povreda telesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarodnjavanje ili prevođenje na drugu veru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanja; primenjivanje mera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njenoj obaveštajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjavanje stanovništva, konfiskovanje imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmerama imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nesrazmerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrednosti domaćeg novca ili protivzakonito izdavanje novca, ili ko izvrši neko od navedenih dela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom

51. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo Član 3.

(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.

Pravo na odbranu Član 7.

(1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo da se brani sam ili uz stručnu pomoć branioca koga sam izabere.

(2) Ako osumnjičeni, odnosno optuženi sam ne uzme branioca, postaviće mu se branilac kada je to određeno ovim zakonom.

(3) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora obezbijediti dovoljno vremena za pripremanje odbrane.

Jednakost u postupanju Član 14.

(1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.

Pravo suda da ne dozvoli pitanje ili dokaz Član 278. stav (2) (2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka ili branilac želi da dokaže, nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbiće izvođenje dokaza.

Izmjena optužnice Član 290.

Ako tužilac ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, on može na glavnom pretresu izmijeniti optužnicu. Radi pripremanja odbrane, glavni pretres se može odgoditi. U ovom slučaju ne vrši se potvrđivanje optužnice Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.

(1)Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2)Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Sadržaj presude Član 304. stav (7) (7)Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakonika na optuženog i njegovo djelo.

Uslovi za podnošenje zahtjeva Član 350. stav (1) (1) Protiv pravosnažne presude može se podnijeti zahtjev za zaštitu zakonitosti u sljedećim slučajevima:

a) zbog povrede Krivičnog zakonika i

b) zbog povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka g) ovog zakona.

VI.Dopustivost

52. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

53. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

54. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 12 0 K 005475 19 Kvlz 2 od 28. augusta 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, s obzirom na datum donošenja presude, tj. 28. august 2019. godine, i datum podnošenja apelacije, tj. 2. oktobar 2019. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

55. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

56. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz čl. 6. i 13. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

57. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

58. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […].

59. Apelantovi opširni navodi o povredi prava na pravično suđenje svode se na tvrdnje da je prekršen princip jednakosti stranaka u postupku, pravo na odbranu, princip nepristrasnog suda, da su mu izmijenjenom optužnicom na teret stavljene teže optužbe od onih iz potvrđene optužnice, kao i da mu je samo formalno omogućeno da se izjašnjava o izmijenjenoj optužnici, pretpostavka nevinosti, da u osporenim odlukama nedostaje obrazloženje o odlučnim činjenicama, da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo i da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno.

60. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični postupak, opća garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2. i 3. člana 6. (vidi, Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi, Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978), 2 EHRR 149), ili u vezi sa stavom 1. člana 6. (vidi, Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III, 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6. (vidi, Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33-34).

61. Rukovodeći se navedenim stavovima, te imajući u vidu da iz apelantovih navoda proizlazi da smatra da postupak u cjelini nije bio pravičan, Ustavni sud će apelantove navode ispitati u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

62. U prilog tvrdnji o povredi prava na pravično suđenje apelant je najprije istakao da je Okružni sud odbio njegov prijedlog da se sasluša svjedok O.S., te da se obavi medicinsko vještačenje eventualnih povreda koje su pretrpjeli oštećeni Z.V. i M.N. Po njegovom mišljenju, ovo je rezultiralo povredom jednakosti stranaka u postupku, jer su svi prijedlozi tužilaštva prihvaćeni, prava na odbranu jer prvostepeni sud svoju odluku nije obrazložio odmah na glavnom pretresu, pretpostavke nevinosti i garancije nepristrasnog suda zbog, kako navodi, neprihvatljivog obrazloženja prvostepenog suda zbog kog je prijedlog odbijen.

63. Ustavni sud podsjeća da su, prema stavu Evropskog suda koje slijedi u svojoj praksi, garancije sadržane u članu 6. stav 3, uključujući one navedene u tački d), sastavni elementi, među ostalima, pojma pravičnog suđenja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Bönisch protiv Austrije, 6. maj 1985. godine, stav 29, Serija A, br. 92). Njegov osnovni cilj, kako je naznačeno riječima „pod istim uvjetima“, jeste potpuna „proceduralna jednakost stranaka” u nekoj stvari. Pod tim uvjetom nadležnim nacionalnim tijelima se ostavlja odluka o važnosti predloženih dokaza u onoj mjeri u kojoj je ona u skladu s pojmom poštenog suđenja koje dominira cijelim članom 6. (vidi, Evropski sud, Engel i drugi protiv Holandije, 8. juni 1976. godine, stav 91, Serija A, br. 22, Gregačević protiv Hrvatske, br. 58331/09, stav 60, 10. juni 2012. godine).

64. Nadalje, nije dovoljno da se optuženi žali da mu nije bilo dopušteno ispitati određene svjedoke, svoj zahtjev mora potkrijepiti objašnjenjem zašto je važno da se saslušaju određeni svjedoci, a njihovi dokazi moraju biti nužni za utvrđivanje istine (vidi, Evropski sud, Borisova protiv Bugarske, br. 56891/00, stav 46, 21. decembra 2006. godine). Stoga, kada prijedlog podnositelja zahtjeva za saslušanje svjedoka nije neosnovan i dovoljno obrazložen, važan za predmet optužbe i nesumnjivo bi mogao osnažiti položaj odbrane ili čak dovesti do oslobađanja podnositelja zahtjeva, domaća tijela moraju navesti relevantne razloge za odbijanje takvog zahtjeva (vidi predmet Polyakov protiv Rusije, br. 77018/01, st. 34–35, 29. januara 2009. godine, te već citiran, Gregačević, stav 68).

65. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi da je prijedlog za saslušanje svjedoka O.S. odbijen jer je prvostepeni sud „predvidio“ šta bi ovaj svjedok mogao da kaže („optuženi,tokom rata u BiH nikada nije boravio u Miholjevini... u kući njegovog brata Satira je živio on, svjedok, nije bilo nikakvih zarobljenika...oštećeni nikada nisu boravili u Miholjevini”) na kom dijelu je apelant insistirao i u postupku pred redovnim sudovima, kao i u apelaciji, te zbog toga što izmijenjena optužnica nije sadržala oznaku vlasnika kuće u kojoj su boravili oštećeni u Miholjevini. Nadalje, iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda kojom je odbijen apelantov zahtjev za zaštitu zakonitosti proizlazi da je dio razloga na kojim apelant insistira označen neprihvatljivim, ali da oni nisu bili i jedini zbog kojih je apelantov prijedlog odbijen, odnosno da je prvostepeni sud smatrao da predloženi dokaz nije od značaja i zbog razloga jer, prema izmijenjenoj optužnici, više nije bilo oznake vlasnika kuće u kojoj su oštećeni boravili a na koju okolnost je i predloženo saslušanje svjedoka O.S., zbog čega je i zaključio da ponuđeno obrazloženje, sagledano u cjelini, ipak, zadovoljava standard valjanih razloga za odbijanje predloženog dokaza. Također, Vrhovni sud je istakao i da član 304. stav 7. ZKPRS sud obavezuje da svoju odluku i u pogledu odbijanja predloženog dokaza obrazloži u presudi a što korespondira sa relevantnom praksom Evropskog suda na koju se u obrazloženju pozvao, pa da, suprotno apelantovim tvrdnjama, takva obaveza nije postojala i na glavnom pretresu.

66. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je apelantov prijedlog za provođenje medicinskog vještačenja oštećenih odbijen zbog toga što je najranija medicinska dokumentacija o pogoršanju zdravlja oštećenih potjecala iz 2008. godine, te da su medicinskom vještačenju trebalo da budu podvrgnute povrede nanesene prije 16 godina i njihov učinak na zdravlje oštećenih. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, kao i Vrhovni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi, detaljno interpretirao iskaze saslušanih svjedoka i optužbe i odbrane, te da je ukazano na videosnimak razmjene, pored ostalog, i oštećenih, a na temelju čega su redovni sudovi i zasnovali svoju odluku da su oštećeni bili podvrgnuti apelantovim radnjama koje su se ogledale u nanošenju fizičkih i psihičkih povreda.

67. Slijedom navedenog, a suprotno apelantovim tvrdnjama, redovni sudovi nisu propustili da ponude razloge i obrazloženja zbog kojih njegove dokazne prijedloge nisu prihvatili. Okolnost da je prvostepeni sud prejudicirao iskaz predloženog svjedoka u dijelu svog obrazloženja, a kako je ocijenio i Vrhovni sud, neprihvatljiva je, ali u konkretnom slučaju nije bila i dovoljna za zaključak da je apelantu povrijeđeno pravo na odbranu, te za zaključak da je prvostepeni sud postupao pristrasno, imajući u vidu da je predloženi svjedok trebalo da bude saslušan na okolnost koja nakon izmjene optužnice više nije bila značajna. Zbog toga nije proizvoljan zaključak redovnih sudova da samo odbijanje predloženog dokaza ne može rezultirati i povredom prava na odbranu.

68. Najzad, apelant tvrdi da je povrijeđen princip jednakosti stranaka u postupku, jer su u ponovljenom postupku prihvaćeni svi dokazni prijedlozi tužilaštva, a njegovi odbijeni. U prilog ovoj tvrdnji apelant je ukazao na “film koji je snimljen prije dvije godine i koji se ne tiče događaja koji su predmet optužnice”, zatim, kako je naveo, na “nezakonite dokaze u vidu fotografija, knjige čiji autori nisu saslušani itd.”. Međutim, iz osporenih odluka nije moguće zaključiti da li su, kako i na koji način dokazi na koje apelant ukazuje uopće uvršteni u dokaznu građu, niti iz osporenih odluka proizlazi da su oni ocijenjeni u utvrđivanju odlučnih činjenica, odnosno ni iz osporenih presuda Vrhovnog suda ne proizlazi da je apelant u žalbi, odnosno zahtjevu za zaštitu zakonitosti iznosio bilo kakve tvrdnje u ovom dijelu.

69. Ustavni sud smatra da su neosnovane apelantove tvrdnje da su mu, zbog odbijanja predloženih dokaza, prekršeni pravo na odbranu, garancije nepristrasnog suda, princip jednakosti stranaka u postupku, te da su redovni sudovi za svoju odluku propustili dati razloge i obrazloženja.

70. Nadalje, apelant tvrdi da je prekršen član 290. ZKPRS i da je optužnica izmijenjena u odnosu na potvrđenu optužnicu na način da su mu na teret stavljene teže optužbe, pa da mu je, s tim u vezi, povrijeđeno pravo na odbranu. Apelant tvrdi da je proširen vremenski okvir postojanja oružanog sukoba koji se vezuje za njegov status i njegovu pripadnost oružanim snagama u sukobu, mjesto na kom su oštećeni bili zatočeni, broj radnji koje su mu stavljene na teret. U ovom dijelu apelant tvrdi i da nije raspravljeno pitanje postojanja i karaktera oružanog sukoba i učesnika u sukobu, kao i da mu je samo formalno dozvoljeno da se izjašnjava o izmijenjenoj optužnici, jer prvostepeni sud nije obrazložio zbog čega nije prihvatio njegov prijedlog da sasluša svjedoka O.S. pa da mu je zbog toga povrijeđeno i pravo na odbranu.

71. Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 3. tačka a) Evropske konvencije zahtijeva da posebna pažnja bude poklonjena obavještavanju optuženog o optužbama koje mu se stavljaju na teret, detalji o krivičnom djelu imaju krucijalnu ulogu u krivičnom postupku i optuženi se smatra obaviještenim od trenutka kada su mu prezentirani činjenični i pravni osnovi optužbe protiv njega. Obavještenje o optužbama, uključujući i pravnu klasifikaciju djela koju sud može usvojiti, mora biti dato već u optužnici ili u toku postupka na drugi način, kao što je formalno ili eksplicitno proširenje optužbe. Samo upućivanje na apstraktnu mogućnost da sud može doći do drugačijeg zaključka u pogledu pravne klasifikacije djela od one koju je ponudilo tužilaštvo nije dovoljno (vidi, Evropski sud, I.H. i drugi protiv Austrije, presuda od 20. jula 2006. godine, stav 34). Nadalje, u slučaju reklasifikacije činjenica u toku krivičnog postupka optuženi mora imati priliku da se koristi pravom na odbranu na efektivan način i u pravo vrijeme (vidi, Evropski sud, Block protiv Mađarske, presuda od 25. aprila 2011. godine, stav 24).

72. Najzad, nedostaci u obavještenju o optužbi mogu se otkloniti u žalbenom postupku ako optuženi ima mogućnost da pred višim sudom predstavi svoju odbranu u pogledu izmijenjene optužbe i da ospori svoju osudu u pogledu svih relevantnih pravnih i činjeničnih aspekata (vidi, Dallos protiv Mađarske, st. 49-52, Sipavičius protiv Litvanije, st. 30-33, Župnik protiv Ukrajine, st. 39- 43, I.H. i ostali protiv Austrije, st. 36-38, Juha Nuutinen protiv Finske, stav 33).

73. Ustavni sud zapaža da je identične navode o proširenju optužbi na njegovu štetu apelant iznosio i u svoj žalbi na prvostepenu presudu. Iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda kojom je odlučeno o apelantovoj žalbi proizlazi da je svaki od apelantovih navoda u ovom dijelu detaljno interpretiran, da je Vrhovni sud u vezi sa svakim od njih najprije izvršio poređenje između potvrđene i izmijenjene optužnice, te da je, s tim u vezi, dao detaljne razloge i obrazloženja koja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti zbog čega se smatra neosnovanim (vidi tačku 19. ove odluke). Slijedom navedenog, kod činjenice da apelant ne osporava da je u prvostepenom postupku imao mogućnost da se izjašnjava o izmijenjenoj optužnici (glavni pretres od 16. augusta 2018. godine), te kada je tu mogućnost imao i koristio i u svojoj žalbi koja je detaljno ispitana u pogledu činjeničnih i pravnih navoda i, s tim u vezi, ponuđeni valjani razlozi i obrazloženja zbog kojih su apelantove tvrdnje neosnovane, Ustavni sud nije mogao prihvatiti osnovanim apelantove navode da je optužnica izmijenjena na njegovu štetu, te, s tim u vezi, da mu je prekršeno pravo na odbranu. Pri tome Ustavni sud podsjeća da je apelantov prijedlog za saslušanje svjedoka O.S. odbijen upravo zbog toga što prema izmijenjenoj optužnici više nije bilo oznake vlasnika kuće u kojoj su bili zatočeni oštećeni a u vezi sa kojom okolnošću je apelant i predlagao ovog svjedoka, pa zbog toga ne može biti prihvaćena kao osnovana ni njegova tvrdnja da je, zbog odbijanja ovog dokaznog prijedloga, imao samo formalnu mogućnost da se izjašnjava o izmijenjenoj optužnici.

74. Nadalje, apelant tvrdi da osporene odluke ne sadrže obrazloženje o odlučnim činjenicama a zbog čega smatra i da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, te, s tim u vezi, da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, jer su činjenice ocijenjene suprotno presumpciji nevinosti i načelu in dubio pro reo. Po njegovom mišljenju, obrazloženje prvostepene presude je nerazumljivo i kontradiktorno, a Vrhovni sud se, odlučujući o njegovoj žalbi, te zahtjevu za zaštitu zakonitosti, samo nekritički pozivao na takvo obrazloženje. Apelant tvrdi i da je izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza i da je prvostepeni sud na njegovu štetu tumačio njegovo pravo da se brani, pa da mu je prekršeno pravo na odbranu i da je prvostepeni sud postupao pristrasno.

75. Ustavni sud podsjeća da princip in dubio pro reo u konvencijskom smislu konstituira poseban izraz presumpcije nevinosti (vidi, Evropski sud, Vassilios Stavropoulos protiv Grčke, broj predstavke 35522/04, stav 39, i Cleve protiv Njemačke, presuda od 15. januara 2015. godine, broj predstavke 48144/09, stav 52), te korespondira sa jednim od osnovnih zahtjeva krivičnog pravosuđa da tužitelj mora izvan razumne sumnje dokazati optužbu, odnosno načelom in dubio pro reo kojim je krivični sud vezan (vidi, Evropski sud, Melich i Beck protiv Češke Republike, broj predstavke 35450/04, presuda od 24. jula 2008. godine, stav 49) da nakon savjesne ocjene dokaza (pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima) u slučaju postojanja sumnji o postojanju pravno relevantnih (odlučnih) činjenica koje tvore obilježja krivičnog djela, posebno ako je riječ o krivici, rješava u korist okrivljenog. Prema mišljenju Ustavnog suda, načelo in dubio pro reo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Shodno ovom načelu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivica optuženog. U tom smislu Ustavni sud ukazuje na to da je jedno od osnovnih načela krivičnoprocesnih zakona u BiH da su sud i drugi organi gonjenja dužni istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje idu u njegovu korist. Dakle, u krivičnoprocesnom zakonodavstvu je propisana pretpostavka nevinosti zbog čega je optuženi oslobođen tereta dokazivanja, a pretpostavka nevinosti ne odnosi se samo na krivicu već i na sve druge elemente koji su u međusobnoj vezi u pojmu krivičnog djela (radnja izvršenja, protivpravnost ili kažnjivost). Osim toga, i prema praksi Evropskog suda, pretpostavka nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. Dakle, pravilo in dubio pro reo nije dokazno pravilo. Ono podrazumijeva da sud u krivičnom postupku odlučuje presudom na način koji je povoljniji za okrivljenog ako se, i nakon savjesne ocjene dokaza pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, ne daju otkloniti sumnje o postojanju, odnosno nepostojanju nekih činjenica koje tvore obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke druge odredbe krivičnog zakonodavstva, a ne sadrži mjerila prema kojima bi prvostepeni sud bio dužan uzeti da su određene činjenice dokazane s određenim stepenom izvjesnosti, a druge nisu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 639/17 od 10. januara 2019. godine, st. 50. i 51).

76. Najzad, Ustavni sud podsjeća da pravo na pravično suđenje ne zahtijeva da u odluci bude naveden detaljan odgovor na svaki argument koji su stranke navele, odnosno ono dopušta višim sudovima da jednostavno prihvate razloge koje su naveli niži sudovi bez njihovog ponavljanja (vidi, Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske, broj 49684/99, presuda od 27. septembra 2001. godine, stav 32). Žalbeni sud može popraviti nedostatak obrazloženja koji je počinio niži sud. I, obratno, vrlo kratko obrazlaganje razloga odbijanja žalbe u kojem se u potpunosti upućuje na argumente koje je iznio prvostepeni sud ne predstavlja pravo na obrazloženu odluku (vidi, Evropski sud, Gorou protiv Grčke (broj 2) broj 12686/03, presuda od 20. marta 2009. godine, st. 38–42). Dakle, odluke redovnih sudova trebale bi sadržavati razloge koji su dovoljni da se mogu smatrati odgovorom na najbitnije elemente argumenata stranaka, nezavisno da li je riječ o činjeničnim ili pravnim - materijalno-pravnim ili procesnim argumentima. Kako član 6. Evropske konvencije ne dopušta podnošenje zahtjeva zbog utvrđivanja činjenica i pravnog (ne)znanja sudija da su donijeli pogrešnu odluku, pitanje obrazloženja odluke prije je kvantitativne nego kvalitativne prirode: ako su navedeni barem neki razlozi kao obrazloženje, odluka o kojoj je riječ u načelu će biti smatrana kompatibilnom sa članom 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, García Ruiz protiv Španije [VV] broj 30544/96, st. 26–30,

ECHR 1999-I).

77. Apelant tvrdi da nedostaje obrazloženje o odlučnim činjenicama koje se tiču postojanja i karaktera oružanog sukoba, njegove pripadnosti vojnoj jedinici, da je označeno područje bilo pod kontrolom TO Srebrenica (kasnije 28. divizije Armije RBiH Srebrenica), ko je presreo i zarobio oštećene, kako je utvrđeno da je preduzimao radnje za koje je proglašen krivim. Po njegovom mišljenju, u ovom dijelu činjenično stanje je pogrešno utvrđeno jer tužilaštvo na navedene okolnosti nije predočilo dokaze, pa su ove okolnosti morale biti tumačene u njegovu korist.

78. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi a u vezi sa identičnim navodima, istakao da su u obrazloženju prvostepene presude dati razlozi o postojanju oružanog sukoba (pozivanje na odluke zakonodavnih i izvršnih organa vlasti strana u sukobu, strana 3. pasus 3), karakteru sukoba (nemeđunarodni) i faktičkom odnosu strana na terenu i u cijeloj BiH, uzročnoj vezi između djela i oružanog sukoba (strana 4. pasus 5. i strana 5. pasus 1), status oštećenih, kao civilnih lica, te o apelantovoj pripadnosti TO Srebrenica, kasnije 28. diviziji Armije RBiH, kao jednoj od oružanih strana koje su bile uključene u sukob (strana 4. pasus 2), apelantovom identitetu kao izvršioca djela (strana 5. pasus 2. i st. 6. i 7). U vezi sa apelantovom tvrdnjom da nije izvršilac krivičnog djela za koje je proglašen krivim, odnosno da se radi o nekoj drugoj osobi i da ničim nije obrazložen zaključak da se u dopisu Ministarstva odbrane od 5. maja 2015. godine radilo o tehničkoj grešci u vezi sa datumom njegovog rođenja, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi, istakao da je u ovom aktu apelantovo ime u spisku pripadnika 28. divizije KOV Srebrenica od 8. maja 1992. godine do istupanja 15. septembra 1994. godine, te u vezi s tim i u aktu Ministarstva odbrane BiH od 29. novembra 2016. godine i aktu Arhivskog depoa o reorganizaciji Armije RBiH i organizacionim promjenama 28. divizije Armije RBiH Srebrenica od 12. januara 1995. godine, da su ga oštećeni prepoznali u sudnici, da ga je oštećeni M.N. poznavao odranije (da je apelant držao slastičarnu i videoteku u Skelanima). Slijedom navedenog, a ne kako apelant tvrdi, bez bilo kakvog obrazloženja, Vrhovni sud se saglasio sa stavom prvostepenog suda da samo zbog tehničke greške u aktu Ministarstva odbrane od 5. maja 2015. godine nije moguće prihvatiti apelantovu tvrdnju da on nije počinilac krivičnog djela, odnosno da se radi o nekom drugom licu. U vezi sa apelantovom tvrdnjom da ga u inkriminirano vrijeme niko nije vidio u uniformi ili kao pripadnika TO u Miholjevini, odnosno da je bio pripadnik TO Biljeg, koja je udaljena od Miholjevine, Ustavni sud zapaža da je svjedok M.S. imao posredna saznanja da je apelant postao komandant jedinice u Miholjevini 1993. godine, kao i da su oštećeni u svojim iskazima potvrdili da apelant nije nosio uniformu (da je bio u civilu), ali da je kod sebe uvijek imao policijsku palicu, pištolj i bilježnicu. Također, a suprotno apelantovim tvrdnjama, nije moguće zaključiti da je u pogledu navedenih činjenica postojala sumnja koju su redovni sudovi trebali tumačiti u apelantovu korist. Najzad, a suprotno apelantovim navodima iz apelacije, iz osporenih odluka ne proizlazi da je njegova vojna pripadnost utvrđivana na temelju spiska SDA za dodjelu priznanja, izvoda iz knjige označenog autora, bez naznake ko je taj izvod sačinio, isječka iz knjige označenog naslova, kao i isječka iz filma koji se nije odnosio na događaje u Miholjevini, odnosno da su ovi dokazi uopće provedeni na glavnom pretresu.

79. Nadalje, apelant tvrdi da nije utvrđeno ko je presreo i zarobio oštećene, kako je utvrđeno da je preduzimao radnje za koje je proglašen krivim, te s tim u vezi da su se redovni sudovi pozvali samo na kontradiktorne izjave oštećenih, te ostalih svjedoka optužbe, kao i da su zanemarili i da nisu ocijenili dokaze koje je on predložio i da je izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi, zaključio da je u prvostepenoj presudi pravilno obrazloženo da nema odstupanja u iskazima oštećenih, odnosno da su saglasni u dijelovima koji se odnose na odlučne činjenice (način na koji su lišeni slobode, gdje su odvedeni, koliko su vremena bili zatvoreni u jednoj od kuća u Miholjevini, kako se apelant prema njima odnosio, u kom vremenu ih je izvodio u drugu prostoriju iste kuće, i to pojedinačno, da ih je zastrašivao prijetnjom da će ih zaklati, psovao im četničku majku, fizički ih zlostavljao na način da ih je šamarao, udarao rukama i policijskom palicom po leđima, kičmi, glavi i vratu, a da su nakon toga razmijenjeni). Nadalje, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi, suprotno apelantovim tvrdnjama, da su iskazi obojice oštećenih ocijenjeni kao saglasni u odlučnim činjenicama i sa iskazima svjedoka M.S. (oštećeni su mu pričali da ih je tukao apelant, majka oštećenog Z.V. mu je pričala da ga je zavijala u janjeću kožu, sanirajući povrede), M.R. (oštećene upoznala u zatvoru u Srebrenici, bili su djeca, uslijedila je razmjena), D.V. (rane na oštećenom Z.V. sanirala majka, umotavanjem u janjeću kožu), S.O. (u podrum policijske stanice u Srebrenici su dovedena „dva djeteta“ starosti oko 15 i 17 godina), P.M. (nakon razmjene oštećeni M.N. mu je pričao da su ga tukli apelant i neki M. rukama i palicama). Slijedom anvedenog, ne ostavlja utisak proizvoljnosti zaključak redovnih sudova da samo činjenica da su neki od ovih svjedoka u svojim iskazima potvrdili da su vidjeli povrede na oštećenima (svjedoci M.S., M.R., P.M.), a da drugi nisu (svjedoci D.V., O.S., B.G. i M.Š.), kao ni snimak samog čina razmjene od 13. augusta 1992. godine, koji je sačinio svjedok M.Š. u ulozi ratnog reportera, ne dovodi u sumnju vjerodostojnost iskaza oštećenih u cjelini, niti dovodi u sumnju pravilnost ocjene tih iskaza u povezanosti sa iskazima drugih svjedoka i time pravilnost utvrđenja odlučnih činjenica. Imajući u vidu da nije izostala brižljiva i savjesna ocjena provedenih dokaza, ne može se prihvatiti osnovanom ni apelantova tvrdnja da se zaključak o postojanju svijesti i volje na njegovoj strani da preduzima radnje za koje je proglašen krivim, odnosno o nečovječnom postupanju zasniva isključivo na nekredibilnim iskazima oštećenih. Zbog navedenih razloga, nemaju osnova ni apelantove tvrdnje da je sud zanemario i da nije ocijenio dokaze koje je predlagao, pa da mu je zbog toga povrijeđena pretpostavka nevinosti i da je prvostepeni sud pristrasno postupao.

80. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak da je apelant počinio krivično djelo za koje je i proglašen krivim. Također, proizlazi da su redovni sudovi činjenično stanje zasnovali na provedenim dokazima koje su ocijenili pojedinačno i u uzajamnoj vezi, te da iz ovakve ocjene dokaza ne proizlazi da je postojala sumnja u pogledu neke od odlučnih činjenica koja je trebalo da bude tumačena u apelantovu korist, a da su to redovni sudovi zbog, kako apelant tvrdi, pristranog postupanja zanemarili i nisu ocijenili. Najzad, a suprotno apelantovim tvrdnjama, iz osporenih odluka Vrhovnog suda, koji je odlučivao o apelantovoj žalbi, odnosno zahtjevu za zaštitu zakonitosti, proizlazi da je Vrhovni sud najprije ocijenio razloge i obrazloženja iz osporene odluke, pa kad se s njima saglasio, inkorporirao ih je u svoje obrazloženje, dajući vlastite razloge zbog kojih ih prihvata.

81. Najzad, apelant tvrdi i da nije utvrđeno da je počinio teže povrede međunarodnog humanitarnog prava, kao ni posljedice koje su nastupile, pa da je zbog toga i materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Po njegovom mišljenju, neprihvatljiv je stav Vrhovnog suda koji je, odlučujući o njegovom zahtjevu za zaštitu zakonitosti, zaključio da su u koncipiranom činjeničnom opisu djela sadržani svi bitni elementi bića krivičnog djela iz člana 142. stav 1. KZSFRJ prepisujući izreku prvostepene presude.

82. Ustavni sud zapaža da se, odlučujući o apelantovoj žalbi, Vrhovni sud saglasio sa razlozima iz prvostepene presude (strana 8. pasus 2) da način tjelesnog povređivanja oštećenih, rukama i policijskom palicom, po raznim dijelovnma tijela, te vremenski kontinuitet, način zastrašivanja prijetnjom da će ih zaklati, da neće izaći živi, psujući im četničku majku, predstavlja teško kršenje međunarodnog humanitarnog prava, pa da je ostvaren bitan element bića krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ. Nadalje, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti, Vrhovni sud je podržao ovakav stav ističući da je prema činjeničnom utvrđenju apelant za vrijeme oružanog sukoba u BiH, kao pripadnik oružanih snaga BiH, zarobljene civile srpske nacionalnosti Z.V. i M.N. u periodu od sedam dana (koliko su držani u jednoj od kuća u selu Miholjevina na području općine Srebrenica) u više navrata pojedinačno izvodio u drugu prostoriju iste kuće, ispitivao ih, prijetio im da će ih zaklati i da neće izaći živi, psujući im četničku majku, i fizički ih zlostavljao naređujući im da sjednu na krevet a potom ih šamarao, te udarao rukama i policijskom palicom po leđima, kičmi, glavi i vratu. Nadalje, ukazano je da su pobrojane radnje označene kao kršenje pravila međunarodnog humanitarnog prava sadržanih u odredbama člana 3. stav 1. tačka a) IV Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12. augusta 1949. godine, člana 13. stav 2. u vezi sa članom 4. stav 2. tačka a) Dopunskog protokola uz navedenu konvenciju o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba (Protokol broj II) u vidu narušavanja tjelesnog integriteta, nečovječnog postupanja i primjenjivanja mjera zastrašivanja prema civilnim licima.

83. Slijedom navedenog, ne može se prihvatiti osnovanom apelantova tvrdnja da nije utvrđeno da je počinio teže povrede međunarodnog humanitarnog prava, kao ni posljedice koje su nastupile, pa da je zbog toga proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, odnosno da nedostaju bitni elementi bića krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ za koje je proglašen krivim.

84. Imajući u vidu navedene razloge, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da krivični postupak protiv apelanta, sagledan u cjelini, nije bio pravičan.

85. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na efektivni pravni lijek

86. Apelant tvrdi i da mu je prekršeno pravo na efektivni pravni lijek garantirano članom 13. Evropske konvencije. S obzirom na to da apelant tvrdi da mu je ovo pravo prekršeno jer je Vrhovni sud propustio detaljno ispitati njegove navode iz žalbe, te iz zahtjeva za zaštitu zakonitosti proizlazi da povredu ovog prava apelant vezuje za povredu prava na pravično suđenje. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i da je koristio mogućnost izjavljivanja žalbe, kao i zahtjeva za zaštitu zakonitosti Vrhovnom sudu, koji je nadležan da preispita kako činjenične, tako i pravne navode iz osporene presude, odnosno da je apelant imao na raspolaganju i da je koristio efektivni pravni lijek. Činjenica da je Vrhovni sud, a suprotno apelantovim navodima, nakon detaljnog ispitivanja svih žalbenih navoda, odnosno navoda iz zahtjeva za zaštitu zakonitosti, zaključio da su neosnovani i s tim u vezi ponudio relevantne i dovoljne razloge koje je Ustavni sud već ispitao u ovoj odluci u vezi sa pravom na pravično suđenje i zaključio da se radi o valjanim razlozima i obrazloženjima, upućuju na zaključak da je apelant nezadovoljan ishodom postupaka po pravnim lijekovima koje je koristio, a ne da mu je prekršeno pravo na efektivni pravni lijek u vezi sa pravom na pravično suđenje.

87. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje i da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

88. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da krivični postupak protiv apelanta, sagledan u cjelini, nije bio pravičan.

89. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, jer je apelant imao na raspolaganju i koristio efektivni pravni lijek - žalbu na prvostepenu presudu, te zahtjev za zaštitu zakonitosti koje je drugostepeni sud detaljno ispitao i, s tim u vezi, ponudio valjane razloge i obrazloženja, pa samo činjenica da apelant nije zadovoljan odlukom po pravnim lijekovima koje je koristio ne pokreće pitanje njihove djelotvornosti.

90. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

91. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3783/19 (D. T.) | Sudska praksa | Aktio