Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1174/21 (G. D.)
Odluka donesena 05. 05. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1174/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. svibnja 2021. godine, u predmetu broj AP-1174/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Goran Dragosavac, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Goran Dragosavac protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 11 0 U 022971 19 Uvp od 20. siječnja 2021. godine i Presude Oktužnoga suda u Banjaluci broj 11 0 U 022971 18 U od 27. ožujka 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Goran Dragosavac (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Gradiške, kojega zastupa Dragan Tolimir, odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 7. travnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 022971 19 Uvp od 20. siječnja 2021. godine i Presude Okružnoga suda u Banjaluci (u daljnjemu tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 022971 18 U od 27. ožujka 2019. godine.
2. Rješenjem odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu Općine Gradiška (u daljnjemu tekstu: Odjeljenje) od 27. ožujka 2018. godine izmijenjeno je rješenje Odjeljenja za opću upravu Općine Ribnik od 2. lipnja 2006. godine o utvrđenosti statusa i skupine apelanta, tako da se apelantu i dalje utvrđuje status borca na temelju sudjelovanja u oružanome sukobu kao pripadnik snaga SFRJ i RS u razdoblju od 12. travnja 1992. godine do 26. svibnja 1996. godine u MUP RS – SJB Ključ, što ukupno iznosi 49 mjeseci i 14 dana, od čega u zoni borbenih sukoba 29 mjeseci i 7 dana, te izvan zone borbenih sukoba 20 mjeseci i 7 dana, te je apelant razvrstan u II skupinu boraca.
3. Rješenjem tuženice (Republika Srpska, Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite) od 29. svibnja 2018. godine odbijen je priziv apelanta izjavljen protiv rješenja Odjeljenja od 27. ožujka 2018. godine, kao neutemeljen, te je dana suglasnost na navedeno rješenje.
4. Presudom Okružnoga suda od 27. ožujka 2019. godine tužba apelanta podnesena protiv rješenja tuženice od 29. svibnja 2018. godine je odbijena kao neutemeljena.
5. Presudom Vrhovnoga suda od 20. siječnja 2021. godine odbijen je zahtjev apelanta za izvanredno preispitivanje presude Okružnoga suda od 27. ožujka 2019. godine.
6. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud naveo da je apelantu rješenjem od 2. lipnja 2006. godine bio utvrđen status borca I skupine, koje rješenje je izmijenjeno rješenjem od 27. ožujka 2018. godine (kojim je apelantu utvrđen status borca II skupine), koje je potvrđeno osporenim aktom tuženice i osnaženo osporenom presudom. Vrhovni je sud istakao da je čl. 17. Zakona o pravima boraca propisano da se borci prema vremenu stupanja u oružane snage SFRJ odnosno RS, duljini sudjelovanja i uvjetima angažiranja u razdoblju od 17. kolovoza 1990. godine do razvojačenja, a najkasnije do 19. lipnja 1996. godine svrstavaju u sedam skupina. Vrhovni je sud naveo da je istim člankom nadalje propisano da je borac I skupine osoba koja je bila angažirana 42 mjeseca i dulje, od čega u zoni borbenih sukoba najmanje 32 mjeseca, a da je čl. 19. istoga Zakona propisano da je borac II skupine osoba na temelju angažiranja 38 mjeseci i dulje, od čega u zoni borbenih sukoba najmanje 28 mjeseci. Vrhovni je sud naveo da je odredbom čl. 27. st. 3 istoga Zakona propisano da boračka organizacije daje mišljenje o duljini angažiranja u oružanim snagama, o vremenu i uvjetima angažiranja u zoni borbenih sukoba. Vrhovni je sud naveo da je u mišljenju boračke organizacije Općine Gradiška od 16. studenoga 2017. godine, koje je dano na ponovni zahtjev tuženice, dano pozitivno mišljenje da je nesporno razdoblje sudjelovanja apelanta u ratu u razdoblju od 12. travnja 1992. godine do 24. rujna 1995. godine (kada je u nervnome rastrojstvu lišio života tri suborca), i to u zoni borbenih sukoba 27 mjeseci i 10 dana, te izvan zone borbenih sukoba 14 mjeseci i 2 dana. Vrhovni je sud istakao da, kako se boračka organizacije izjasnila da nije mogla cijeniti razdoblje od 24. rujna 1995. godine do 26. svibnja 1996. godine, odnosno nakon počinjenja djela koje je bilo predmetnom istražnih organa, prvostupanjski je organ to sporno razdoblje priznao apelantu kao sudjelovanje izvan zone borbenih sukoba, sukladno čl. 27. st. 3. Zakona o pravima boraca. Vrhovni je sud istakao da budući da apelant ne pruža nikakve dokaze koji bi upućivali na drukčije zaključivanje, njegovi prigovori se ukazuju bez utemeljenja. Vrhovni je sud istakao da je neutemeljen prigovor da su mu oduzeta stečena prava i time povrijeđeno načelno retroaktivnosti iz čl. 110. st. 1. Ustava RS. Vrhovni je sud istakao da je, naime, čl. 126. st. 3. Zakona o pravima boraca propisano da tuženica može vršiti prevođenje rješenja o utvrđenome statusu i skupini borca, u kojemu postupku može ukinuti ili izmijeniti prvostupanjsko rješenje, ukoliko je status ili pravo priznato suprotno zakonu, kako je to i učinjeno u konkretnome slučaju.
Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, navodeći da je činjenično stanje o sudjelovanju apelanta u zoni i izvan zone borbenih sukoba utvrđeno bez ikakvih dokaza, te smatra da do „šikaniranja“ dolazi zbog činjenice da je izvršio ubojstvo suboraca.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
12. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević