Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1167/21 (Penny Plus d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 05. 05. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Pristup sudu
  • Upravni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1167/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 05. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. svibnja 2021. godine, u predmetu broj AP-1167/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Penny Plus d.o.o. Sarajevo, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Penny Plus d.o.o. Sarajevo protiv Rješenja Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 09 0 U 036952 20 Uvp od 11. veljače 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Penny Plus d.o.o. Sarajevo (u daljnjemu tekstu: apelant), kojega zastupa Senka Nožica, odvjetnica iz Sarajeva, podnio je 9. travnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 036952 20 Uvp od 11. veljače 2021. godine.

2. Rješenjem Općine Centar (u daljnjemu tekstu: Općina) od 3. lipnja 2020. godine, u postupku inspekcijskoga nadzora, zapovjeđeno je apelantu da u određenome roku poruši bespravno izgrađeni objekt, objekt bliže označen u dispozitivu rješenja, te da teren dovede u prvotno stanje. Nadalje, određeno je da ukoliko apelant u ostavljenome roku ne izvrši zapovijed, da će isti izvršiti ovaj organ putem pravne osobe registrirane za poslove građenja, na trošak apelanta.

3. Rješenjem tuženika (Ministarstvo za prostorno uređenje, građenje i zaštitu okoliša Kantona Sarajevo) od 30. lipnja 2020. godine (očitom omaškom navedeno 30. lipnja 2019. godine) odbijen je kao neutemeljen priziv apelanta izjavljen protiv rješenja Općine od 3. lipnja 2020. godine.

4. Rješenjem Kantonalnoga suda u Sarajevu (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) od 3. kolovoza 2020. godine zahtjev apelanta za odlaganje izvršenja rješenja tuženika od 30. lipnja 2020. godine je odbijen. U obrazloženju odluke Kantonalni je sud istakao da je odredbom čl. 17. st. 4. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjemu tekstu: ZUS) propisano da o odlaganju izvršenja upravnoga akta, protiv kojega je podnesena tužba, može odlučiti nadležni sud kome je tužba podnesena, pod uvjetima propisanim st. 2. i 3. ovoga članka, ukoliko bi izvršenje nanijelo štetu apelantu, koja bi se teško mogla popraviti, a odlaganje nije protivno javnome interesu, niti bi se odlaganjem nanijela veća nenaknadiva šteta protivnoj stranci, a i iz drugih razloga ukoliko to javni interes dozvoljava. Kantonalni je sud istakao da u ovome slučaju po ocjeni suda izvršenjem osporenoga rješenja za apelanta ne bi nastupila šteta koja bi se teško mogla popraviti, jer je eventualna šteta mjerljiva i po ocjeni suda nije teško naknadiva, odnosno nije nenadoknadiva.

5. Osporenim rješenjem Vrhovnoga suda od 11. veljače 2021. godine odbačen je zahtjev apelanta za izvanredno preispitivanje rješenja Kantonalnoga suda od 3. kolovoza 2020. godine.

6. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da je odredbom čl. 41. st. 1. i 2. ZUS propisano da protiv pravomoćne odluke kantonalnoga suda donesene u upravnome sporu stranka može podnijeti zahtjev za izvanredno preispitivanje sudske odluke Vrhovnome sudu, dok je odredbom čl. 44. st. 1. ZUS propisano da će nedozvoljen ili nepravovremen zahtjev nadležni sud odbaciti rješenjem. Vrhovni je sud istakao da iz navedenoga proistječe da se zahtjev za izvanredno preispitivanje sudske odluke može podnijeti samo protiv pravomoćne odluke suda. Vrhovni je sud istakao da odredbama ZUS nije propisano kada sudska odluka postaje pravomoćna, ali da je odredbama Zakona o parničnome postupku (u daljnjemu tekstu: ZPP), koje se shodno primjenjuju, to pitanje regulirano. Vrhovni je sud istakao da je čl. 196. st.

1. ZPP propisano da presuda koja se više ne može pobijati žalbom postaje pravomoćna. Vrhovni je sud istakao da u konkretnome slučaju rješenje prvostupanjskoga suda postalo je pravomoćno u formalnopravnome smislu, obzirom da se prema odredbi čl. 40. ZUS protiv odluke donesene u upravnome sporu priziv ne može izjaviti. Kantonalni je sud istakao da međutim tim rješenjem nije meritorno riješena upravna stvar, tj. nije odlučeno o utemeljenosti ili neutemeljenosti zahtjeva iz tužbe apelanta, nego o njegovome zahtjevu za odgodu osporenoga rješenja tuženika, tako da nije nastupila i materijalna pravomoćnost pobijanoga rješenja. Vrhovni je sud istakao da se, stoga, nisu stekli uvjeti za podnošenje zahtjeva za izvanredno preispitivanje sudske odluke propisani u čl. 41. ZUS, radi čega se zahtjev apelanta za izvanredno preispitivanje rješenja ukazuje nedozvoljenim.

Apelacioni navodi

7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Apelant, u biti, smatra da je redoviti sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio pozitivnopravne propise, smatrajući da mu je zapravo Vrhovni sud uskratio pravo na učinkovit pravni lijek i onemogućio ga da raspravlja pred sudom, tj. da mu je uskraćeno pravo na pristup sudu.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Apelant, u biti, smatra da mu je u predmetnome postupku povrijeđeno pravo na pristup sudu, kao element prava na pravično suđenje, te pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. U svezi s tim, Ustavni sud, a priori, podsjeća na tumačenje Europskoga suda prema kojemu je u članku 6. stavak 1. Europske konvencije ugrađeno „pravo na sud“, a jedan vid toga prava svakako jeste pravo na pristup sudu, tj. pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim stvarima. Europski je sud ukazao da ovo pravo ne obuhvata samo pravo pokretanja postupka, već i pravo na „rješavanje“ spora od strane suda. Također, Europski je sud ukazao da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva se kako su ona dopuštena jer pravo na pristup sudu po samoj svojoj naravi zahtijeva da ga uredi država. Glede toga, države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene, iako konačnu odluku o poštovanju zahtjeva iz Europske konvencije donosi sud. Sud se mora uvjeriti da primijenjena ograničenja ne ograničavaju niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sama bit prava. Nadalje, ograničenje neće biti sukladno članku 6. stavak 1. ukoliko ne teži legitimnome cilju i ukoliko ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između uporabljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti (vidi Europski sud, Stubbings i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. listopada 1996. godine, Izvješće o presudama i odlukama 1996-IV, stavak 50.; i, mutatis mutandis, Lončar protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 15835/08, presuda od 25. veljače 2014. godine, stavak 37.).

11. U konkretnomu slučaju, Ustavni sud zapaža da je osporenim rješenjem Vrhovnoga suda odbačen zahtjev apelanta za izvanredno preispitivanje rješenja Kantonalnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge zbog čega u predmetnome postupku nisu bili ispunjeni uvjeti za meritorno rješavanje konkretne pravne stvari, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Obzirom na to, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni navodi apelanta da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu kao element prava na pravično suđenje, kao i pravo na učinkovit pravni lijek. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

12. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1167/21 (Penny Plus d.o.o. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio