Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1148/21 (E.B.)

Odluka donesena 05. 05. 2021.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dosjelost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1148/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 05. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. svibnja 2021. godine, u predmetu broj AP-1148/21, rješavajući apelaciju koju je podnio E. B., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio E. B.

protiv Presude Kantonalnoga suda u Bihaću broj 17 0 P 071494 20 Gž od 18. siječnja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. E. B. (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Bihaća, kojega zastupa Alen Mešić, odvjetnik iz Bihaća, podnio je 7. travnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Bihaću (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 071494 20 Gž od 18. siječnja 2021. godine.

2. Presudom Općinskoga suda u Bihaću od 14. rujna 2020. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obveže tuženica (E.D.) da apelantu na ime naknade za zauzeto izgrađeno zemljište označeno kao dio k.č. br. 2299/1 ukupne površine od 4893 m2, u zauzetoj površini od 1837 m2, odnosno dio k.č. br. 964/40 ukupne površine od 4893 m2, u zauzetoj površini od 1837 m2, isplati određeni iznos, sa zakonskom zateznom kamatom (stavak I izreke). Nadalje, usvojen je protutužbeni zahtjev tuženice-protutužiteljice, kojim je tražila da se utvrdi da je temeljem dosjelosti stekla pravo vlasništva i posjeda sa dijelom 1/1 na predmetnim nekretninama, čiji oblik je prikazan na skici lica mjesta vještaka geodetske struke Z.T. od 10. srpnja 2019. godine, pa je slijedom toga apelant dužan trpjeti da se na temelju ove presude izvrši cijepanje navedene katastarske čestice i formira građevinska parcela po obliku i površini kako je to i predviđeno regulacionim planom, kao i da se tuženica-protutužiteljica uknjiži kao vlasnik i posjednik tako oformljene građevinske parcele u zemljišnoj knjizi i katastarskome operatu sa dijelom 1/1 (stavak II izreke). Konačno, apelant je obvezan da tuženici naknadi troškove postupka u određenome iznosu (stavak III izreke).

3. Presudom Kantonalnoga suda od 18. siječnja 2021. godine priziv apelanta je odbijen kao neutemeljen i prvostupanjska je presuda potvrđena u pobijanome dijelu presude u stavku I i III izreke.

4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud zaključio da, računajući vrijeme posjeda pravnoga prednika tuženice, koji je predmetno zemljište kupio 1996. godine i nesmetano isto držao u posjedi i sagradio kuću 1998. godine, a zatim poklonio tuženici 1999. godine, od kada u njoj tuženica živi i drži u posjedu, koji posjed apelant nije osporavao sve do 3. veljače 2017. godine, protekao je rok od 20 godina savjesnoga i neprekidnoga posjedovanja zemljišta od strane tuženice, računajući i posjed njezina prednika. Kantonalni je sud istakao da aplant nikada nije osporavao do tada tuženicu u njezinome korištenju predmetnoga zemljišta, te da je tuženica svoja vlasničkopravna ovlaštenja manifestirala više od 20 godina u uvjerenju da je vlasnicom zemljišta. Kantonalni je sud istakao da je stoga prvostupanjski sud utvrdio da su ispunjeni uvjeti iz čl. 58. st. 2. i 4. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjemu tekstu: ZSP), kojima je predviđeno da samostalni posjednik nekretnine, čiji je posjed savjestan, stječe dosjelošću pravo vlasništva protekom od 20 godina neprekidnoga posjedovanja, a u vrijeme posjeda se uračunava i vrijeme za koje su prednici sadašnjega posjednika neprekidno posjedovali stvar kao zakoniti i savjesni samostalno posjednici. Kantonalni je sud istakao da obzirom da je prvostupanjski sud stavkom II izreke utvrdio da je tuženica stekla pravo vlasništva dosjelošću na predmetnoj nekretnini, a odluku u tomu dijelu apelant prizivom ne pobija, znači da je apelant zadovoljan takvom odlukom i odluka u tomu dijelu je postala pravomoćna. Kantonalni je sud istakao da je priziv izjavljen protiv prvostupanjske odluke u stavku I izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev apelanta, kojim je tražio da mu tuženica isplati naknadu za zauzeto zemljište u određenome iznosu ukazuje neutemeljenim s obzirom na potonje utvrđenje, jer se apelant neutemeljeno poziva na primjenu odredbe čl. 59. ZSP, kojom odredbom se regulira pravo iz građenja na tuđemu zemljištu (čiji je vlasnik, dakle, tuženica). Kantonalni je sud istakao da obrazloženje osporene odluke da je neutemeljen tužbeni zahtjev za isplatu naknade za zauzeto zemljište, obzirom na utvrđenje utemeljenim protutužbenoga zahtjeva, je jasno i prihvatljivo, a navodi iz priziva nisu utemeljeni u ovome dijelu, jer se napada samo odluka kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta, a ne i odluka kojom je utvrđeno da je na tomu zemljištu tuženica stekla pravo vlasništva dosjelošću. Kantonalni je sud istakao da priziv, u situaciji kada apelant ne pobija odluku o usvajanju protutužbenoga zahtjeva, neutemeljeno ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje kada je u pitanju savjesnost posjeda tuženice, kao i na povrede odredaba parničnoga postupka iz čl. 8. i 191. st. 4. Zakona o parničnome postupku (u daljnjemu tekstu: ZPP). Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Apelant, u biti, smatra da je redoviti sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio pozitivnopravne propise, smatrajući kako mu Kantonalni sud nije omogućio učinkovito djelovanje priziva, budući da isti nije niti razmatran, u situaciji kada je po prizivu apelanta odlučeno samo glede st. I i III izreke prvostupanjske odluke. Nadalje, apelant navodi u predmetnoj apelaciji da je u prizivu „neodređeno“ naveo da prvostupanjsku presudu pobija u odnosu na tužbeni zahtjev, te da zbog tako „nespretno određene izjave“ je drugostupanjski sud priziv razmatrao samo u dijelu u kojemu je odlučeno o tužbenome zahtjevu, iako je razlozima navedenim u samome prizivu nedvojbeno osporavao savjesnost posjeda protutužiteljice.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu (između ostaloga, priziv apelanta od 20. listopada 2020. godine, u kojemu je naznačeno da apelant pobija prvostupanjsku presudu djelomično u odnosu na tužbeni zahtjev) i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tomu pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnoga suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta kako njegov priziv nije u cijelosti razmatran, ne nalazi da je osporena odluka utemeljena na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba ZPP. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1148/21 (E.B.) | Sudska praksa | Aktio