Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3886/19 (L. B. i B. K.)

Odluka donesena 05. 05. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Doživotno izdržavanje
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Povrat stana
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3886/19

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 05. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3886/19 rješavajući apelaciju Ljubice Branković i Bogdanke Korać, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 5. maja 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ljubice Branković i Bogdanke Korać podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 239848 18 Rev od 16. maja 2019.

godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 239848 18 Gž od 19. septembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 239848 17 P 2 od 16. marta 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ljubica Branković iz Banjaluke i Bogdanka Korać iz Beograda (zajedno u daljnjem tekstu: apelantice ili apelantica Branković i apelantica Korać), koje zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banjaluke, podnijele su 14. oktobra 2019. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 239848 18 Rev od 16. maja 2019. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 239848 18 Gž od 19. septembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 239848 17 P 2 od 16. marta 2018. godine.

2. Apelantice se u apelaciji u vezi sa zahtjevima za donošenje privremene mjere pozivaju na odluke Osnovnog suda koje su donesene u izvršnom postupku broj 71 0 I 296040 18 I od 3. jula 2019. godine, 16. aprila 2019. godine, odnosno Okružnog suda broj 71 0 I 296040 20 Gž od 18. juna 2020. godine.

3. Apelantice su podnescima u više navrata dopunjavale apelaciju, a posljednja dopuna je od 2. novembra 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

4. Odlučujući o zahtjevima apelantica za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je u dva navrata donosio odluke kojima su zahtjevi odbijeni (vidi Ustavni sud, odluke o privremenoj mjeri broj AP 3886/19 od 30. oktobra 2019. godine i 9. septembra 2020. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

5. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i tužitelja Milana Džajića (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 3. novembra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

6. Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 4. do 8. decembra 2020. godine. Tužitelj u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

8. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 239848 17 P 2 od 16. marta 2018. godine odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja koji je tražio utvrđivanje ništavosti ugovora o kupoprodaji stana u Banjaluci od 18. novembra 2016. godine, koji su međusobno zaključile apelantice (majka i kćerka), te je shodno tome odbijen i tužiteljev zahtjev za predaju u posjed stana pobliže opisanog u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporni stan), kao i zahtjev kojim je tražena isplata iznosa od po 200,00 KM za svaki mjesec počev od 15. marta 2010. godine do vraćanja u posjed spornog stana. Istom presudom tužitelj je obavezan na naknadu troškova postupka.

9. Na temelju provedenih dokaza Osnovni sud je utvrdio da je Uroš Džajić (primatelj izdržavanja, odnosno otac tužitelja i apelantice Branković) 5. marta 2002. godine zaključio ugovor o doživotnom izdržavanju s tužiteljem (iz raspoloživih dokumenata je vidljivo da je tužitelj pravo vlasništva na spornom stanu upisao 5. marta 2016. godine na temelju ugovora o doživotnom izdržavanju, odnosno pravosnažne sudske odluke kojom je odbijen tužbeni zahtjev za raskid tog ugovora). Tokom postupka je također utvrđeno da je Uroš Džajić 11. novembra 2008. godine zaključio ugovor o doživotnom izdržavanju i s apelanticom Branković, svojom kćerkom, na temelju kojeg se apelantica Branković upisala kao vlasnik spornog stana (7. novembra 2016. godine temeljem ugovora o doživotnom izdržavanju jer je apelantica Branković u upravnom postupku ishodila brisanje tužiteljevog upisa na spornom stanu), nakon čega je apelantica Branković sporni stan prodala svojoj kćerki, apelantici Korać na temelju kupoprodajnog ugovora od 8. novembra 2016. godine. Tokom postupka je također utvrđeno da se u posjedu spornog stana nalazi apelantica Branković, a da apelantica Korać u sporni stan dolazi povremeno. Također je utvrđeno da je Uroš Džajić 30. septembra 2008. godine pokrenuo postupak protiv tužitelja radi raskida ugovora o doživotnom izdržavanju, da je Uroš Džajić tokom tog postupka umro (15. mart 2010. godine), da je postupak nastavila apelantica Branković i da je postupak pravosnažno okončan tako što je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev (kojim je tražen raskid ugovora o doživotnom izdržavanja koji su zaključili tužitelj i njegov otac Uroš Džajić). Utvrđeno je još da je u toku upravni postupak radi ponovnog upisa tužiteljevog prava vlasništva na spornom stanu. Iz raspoloživih dokaza je utvrđeno da kod RUGIPP-a postoji zahtjev za upis prava svojine u korist tužitelja na predmetnom stanu, o kojem zahtjevu još nije odlučeno, ali i zahtjev apelantice Korać za upis prava svojine na predmetnom stanu na osnovu kupoprodajnog ugovora. Osnovni sud je istakao da „ako nije odlučeno o upisu prava svojine na predmetnom stanu u korist tužitelja a drugotužena (apelantica Korać) nije izvodila dokaz da se ona na osnovu kupoprodajnog ugovora upisala sa pravom svojine na predmetnom stanu, to proistječe da je i dalje prvotužena (apelantica Branković) upisana na predmetnom stanu na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju od 7. novembra 2016. godine.“

10. Kako se tužitelj tokom postupka odrekao tužbenog zahtjeva za utvrđivanje ništavosti ugovora o kupoprodaji spornog stana, Osnovni sud je primjenom člana 181. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odbio taj dio tužbenog zahtjeva. U pogledu neosnovanosti ostalih tužiteljevih zahtjeva, Osnovni sud je, između ostalog, utvrdio da tužitelj nije dokazao da je vlasnik spornog stana bez obzira na to što ima pravni osnov jer pravni osnov imaju i apelantice, a tužitelj tokom postupka nije pobijao njihov pravni osnov. Osnovni sud je također utvrdio da je neosnovan zahtjev za predaju u posjed jer prema ocjeni tog suda za presuđenje u konkretnom slučaju nije od značaja ko je jači u pravu i ko je nesavjestan jer se ne radi o utvrđivanju prava vlasništva, već o predaji u posjed, te da tužitelj nije dokazao da se apelantica Korać nalazi u posjedu spornog stana. Neosnovanost zahtjeva za isplatu Osnovni sud je utemeljio na odredbama čl. 126. i 127. Zakona o stvarnim pravima jer tužitelj nije dokazao da su apelantice sporni stan izdavale.

11. Okružni sud je odlučujući o tužiteljevoj žalbi donio Presudu broj 71 0 P 239848 18 Gž od 19. septembra 2018. godine kojom je žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu kojim je odbijen zahtjev za predaju u posjed i isplatu, tako da su apelantice obavezane na predaju u posjed i isplatu iznosa od po 200,00 KM mjesečno počev od 15. marta 2010. godine do vraćanja u posjed spornog stana, te na naknadu troškova postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude). Prilikom odlučenja Okružni sud je pošao od činjenice da su oba ugovora o doživotnom izdržavanju zaključena za vrijeme važenja Zakona o svojinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) zaključivši da je za odluku o predaji u posjed relevantna odredba člana 41. ZOSPO-a, odnosno da se o jačem pravu ima odlučiti primjenom načela savjesnosti i poštenja i načela zabrane zloupotrebe prava. Utvrđujući da je apelantica Branković u vrijeme zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju od 11. novembra 2008. godine znala da tužitelj ima zaključen ugovor o izdržavanju, čiji je predmet ista nekretnina (sporni stan), Okružni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju apelantica Branković bila nesavjesna, te da je tužitelj u vrijeme smrti primatelja izdržavanju imao jači pravni osnov u odnosu na apelanticu Branković, koja time nije mogla steći pravo svojine na spornom stanu, niti je mogla sporni stan prodati. Kod takvog činjeničnog utvrđenja tužitelj kao raniji savjesni sticatelj ima jači pravni osnov u smislu člana 41. ZOSPO-a u odnosu na apelanticu Branković kao kasnijeg nesavjesnog sticatelja, bez obzira na to što je apelantica Branković u posjedu spornog stana i što je ishodovala upis svojine u javne evidencije.

12. Prema odredbi člana 120. Zakona o nasljeđivanju, ugovor kojim se jedan ugovarač obavezuje da izdržava doživotno drugog ugovarača, ili neko treće lice, a u kome drugi ugovarač izjavljuje da mu ostavlja svu svoju imovinu ili jedan njen dio u nasljeđe nije ugovor o nasljeđivanju, nego je ugovor o otuđivanju uz naknadu cijele ili dijela imovine koja pripada primatelju izdržavanja u vrijeme zaključenja ugovora, čija je predaja davatelju izdržavanja odložena do smrti primatelja izdržavanja. Upravo je takav ugovor zaključio tužitelj s ocem 19. marta 2002. godine (OV- 3746/02). Kod činjenice da je tužitelj svoju obavezu iz ugovora ispunio, ugovor ima takav učinak da je imovina koja je ugovorom data kao naknada za izdržavanje prešla na tužitelja u momentu smrti primatelja izdržavanja (15. mart 2010. godine). Kako je tužitelj u momentu smrti primatelja izdržavanja imao jači pravni osnov u odnosu na apelanticu Branković, tužitelj je postao vlasnik spornog stana koji je bio predmet ugovora o doživotnom izdržavanju. Kako apelantica Branković u vrijeme smrti primatelja izdržavanja nije stekla svojinu na spornom stanu na temelju ugovora o doživotnom izdržavanju koji je i ona zaključila s istim primateljem izdržavanja 11. novembra 2008. godine, ona nije mogla kupoprodajnim ugovorom predati sporni stan apelantici Korać s obzirom na to da na spornom stanu nije imala nikakvo pravo.

13. Kako je tužitelj dokazao pravo vlasništva na spornom stanu i da su apelantice u njegovom posjedu (apelantica Branković u posjedu spornog stana, a apelantica Korać povremeno dolazi u sporni stan) tužitelj, prema ocjeni Okružnog suda, može od apelantica tražiti predaju u posjed, u smislu člana 126. Zakona o stvarnim pravima. Osnovnost zahtjeva za isplatu Okružni sud je utemeljio na odredbi člana 219. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

14. Odlučujući o reviziji apelantica, Vrhovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 239848 18 Rev od 16. maja 2019. godine kojom je reviziju djelimično usvojio i drugostepenu presudu preinačio u dijelu kojim je naložena isplata zbog sticanja bez osnova, tako što su apelantice obavezane na isplatu od dana podnošenje tužbe 7. juna 2016. godine, umjesto od 15. marta 2010. godine, dok je u ostalom dijelu revizija odbijena i drugostepena presuda potvrđena (sve preciznije navedeno u izreci presude).

15. Vrhovni sud je suštinski prihvatio pravne zaključke Okružnog suda, osim što se taj sud nije složio sa stavom Okružnog suda da pravo na isplatu teče od 15. marta 2010. godine, odnosno od dana kada je umro primatelj izdržavanja (otac odnosno djed parničnih stranaka). U vezi s tim, Vrhovni sud je pojasnio da se tužitelj od dana smrti primatelja izdržavanja, pa do podnošenja tužbe (7. juni 2016. godine) ponašao pasivno jer u navodima tužbe i ne tvrdi da je prije toga od apelantica zahtijevao predaju u posjed. Stoga, prema ocjeni Vrhovnog suda, bez obzira na utvrđenje da je apelantica Branković bila nesavjesna ne može joj se nametnuti obaveza da tužitelju isplati korist od upotrebe spornog stana za period u kojem od nje nije ni tražio iseljenje iz spornog stana, pa je upravo iz tog razloga drugostepena presuda u tom dijelu preinačena kao u izreci presude.

16. Vrhovni sud je naglasio da kada je istu nekretninu pravnim poslom steklo više stjecatelja, savjesnost stjecatelja treba ocjenjivati prema momentu sklapanja tog posla. Sticanje prava svojine na nekretnini na osnovu pravnog posla pretpostavlja savjesnost sticatelja, pa zakonski uslovi za sticanje prava svojine ne mogu da koriste onom sticatelju koji se u vrijeme pribavljanja stvari ponašao suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Stoga, prema ocjeni Vrhovnog suda, raniji savjestan sticatelj nekretnine ima jači pravni osnov u sticanju prava svojine u odnosu na kasnijeg nesavjesnog sticatelja iste stvari, pa i u slučaju kada je ta nekretnina predata u posjed kasnijem nesavjesnom sticatelju koji je izdejstvovao upis u javnim evidencijama (prema raspoloživim dokazima apelantica Branković).

17. Vrhovni sud je također naglasio da bez obzira na utvrđenje da je apelantica Branković na temelju ugovora o doživotnom izdržavanju od 11. novembra 2008. godine ishodila upisa prava vlasništva na spornom stanu (postupak po tužiteljevom zahtjevu za upis prava svojine na spornom stanu je još u toku) i bez obzira na utvrđenje da se nalazi u posjedu spornog stana, jače pravo na spornom stanu pripada tužitelju. Navedeno imajući u vidu i da je pravosnažnom presudom suda odbijen zahtjev za raskid ugovora o doživotnom izdržavanju od 5. marta 2002. godine (koji je tužitelj zaključio sa ocem), koji je sačinjen u skladu sa članom 120. Zakona o nasljeđivanju.

18. Iz navoda dopune apelacije proizlazi da je izvršni postupak okončan 8. septembra 2020. godine provođenjem osporenih presuda.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelantice smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

20. U iscrpnim navodima apelacije apelantice iznose hronologiju slučaja ukazujući na sve postupke koji su se vodili (i još uvijek vode) vezano za sporni stan, uključujući upravni i izvršni postupak. Apelantice tvrde da je tužitelj pogrešno postavio tužbeni zahtjev (odustao je od zahtjeva za utvrđivanje pravne valjanosti kupoprodajnog ugovora i ugovora o doživotnom izdržavanju koji je zaključila apelantica Branković sa ocem), te tvrde da u okolnostima konkretnog slučaja nema uslova da se osporene presude provedu, te u tom pravcu opširno navode razloge za takav stav, uz pozivanje na odredbe Zakona o stvarnim pravima, Zakona o zemljišnim knjigama RS, Zakona o nasljeđivanju. Apelantice posebno ukazuju da su oba ugovora o doživotnom izdržavanju pravno valjana, ali da se apelantica Korać, na temelju kupoprodajnog ugovora, u međuvremenu, uspjela upisati kao vlasnik predmetnog stana (apelantice su u tom pravcu dostavile dokaz) i na taj način ostvarila stvarno pravo na stanu, koje više nije moguće osporiti ni u novoj parnici, ni u izvršnom postupku. Apelantice iznose brojne prigovore u vezi s odlukama redovnih sudova u konkretnom slučaju jer se ne slažu sa obrazloženjem redovnih sudova. Apelantice pobijaju stav redovnih sudova da tužitelj ima jače pravo na predmetnom stanu navodeći da su osporene presude utemeljene na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Predloženo je da Ustavni sud usvoji apelaciju, da se utvrdi kršenje prava na koja su se pozvali, da se presude Vrhovnog i Okružnog suda ukinu i predmet vrati Vrhovnom sudu na ponovno odlučivanje, uz zahtjev da se apelanticama isplati iznos od 3.000,00 KM i da im se prizna pravo na troškove sastavljanja apelacije shodno troškovniku.

21. U dopuni apelacije apelantice navode da je i nakon provođenja izvršenja na predmetnom stanu vlasnik predmetnog stana i dalje apelantica Korać, čija su vlasnička prava povrijeđena. Apelantice su uz podnesak dostavile obimnu dokumentaciju, te između ostalog, navode da je tužitelj više puta pokušao da na osnovu izvršnih isprava izvrši brisanje prava vlasništva apelantice Korać na predmetnom stanu, ali da u tom nije uspio zbog nedostatka dijela izreke da se uspostavi raniji vlasničkopravni odnos jer presudom nije bilo naloženo da vlasnik stana izda valjanu ispravu za brisanje svog prava vlasništva. Kako prema tvrdnjama apelantica ne postoji pravna mogućnost da se tužitelj upiše kao vlasnik na predmetnom stanu, prema tvrdnjama apelantica, nije trebalo dozvoliti provođenja izvršenja koje je provedeno 8. septembra 2020. godine.

22. U posljednjoj dopuni apelacije apelantice su dostavile Presudu Okružnog suda broj 11 0 U 025505 19 U od 29. oktobra 2020. godine kao dokaz da su svi navodi apelacije osnovani, da ne postoji mogućnost da tužitelj pribavi clausula intabulandi ni u jednom postupku. U parničnom postupku tužitelj se odrekao zahtjeva za pobijanje kupoprodajnog ugovora po osnovu koga je apelantica Korać stekla pravo vlasništva na predmetnom stanu. Shodno tome, tužitelj je u upravnom sporu pokušao obezbijediti navedenu klauzulu, ali u tome nije uspio, a dokaz za to je priložena presuda Okružnog suda.

b) Odgovor na apelaciju

23. Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud su, između ostalog, naveli da si apelacioni navodi neosnovani jer osporenim presudama nisu prekršena prava na koja su se apelantice u apelaciji neosnovano pozvale uz prijedlog da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

24. Zakon o nasljeđivanju („Službeni list SRBiH“ br. 7/80 – prečišćeni tekst i 15/80 – ispravka):

C. UGOVOR O DOŽIVOTNOM IZDRŽAVANJU

Uslovi za punovažnost ugovora o doživotnom izdržavanju Član 120.

Ugovor kojim se jedan ugovarač obavezuje da izdržava doživotno drugog ugovarača, ili neko treće lice, a u kome drugi ugovarač izavljuje da mu ostavlja svu svoju imovinu ili jedan njen dio u nasljeđe nije ugovor o nasljeđivanju. To je ugovor o otuđivanju uz naknadu cijele ili dijela imovine koja pripada primaocu izdržavanja u vrijeme zaključenja ugovora, čija je predaja davaocu izdržavanja odložena do smrti primaoca izdržavanja (ugovor o doživotnom izdržavanju).

Ugovor o doživotnom izdržavanju mora biti sastavljen u pismenom obliku i ovjeren od sudije.

Prilikom ovjere sudija će pročitati ugovor i upozoriti ugovarače na posljedice ugovora. Kao ugovori o doživotnom izdržavanju smatraju se i ugovori kojim je uz obećanje nasljedstva poslije smrti ugovorena zajednica života ili zajednica imanja, ili obaveza jednog ugovarača da će čuvati i paziti drugog, obrađivati njegovo imanje i poslije smrti ga sahraniti ili učiniti nešto drugo u istom cilju.

Ovaj ugovor mogu međusobno zaključiti lica koja su po zakonu obavezna da se međusobno izdržavaju.

25. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03):

Član 41.

Lice koje je pribavilo individualno određenu stvar po pravnom osnovu i na zakonit način, a nije znalo i nije moglo znati da nije postalo vlasnik (pretpostavljeni vlasnik), ima pravo da zahteva njen povraćaj i od savesnog držaoca kod koga se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu.

Kada se dva lica smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima lice koje je stvar steklo teretno u odnosu na lice koje je stvar steklo besteretno. Ako su pravni osnovi ovih lica iste jačine, prvenstvo ima lice kod koga se stvar nalazi. Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastareva.

26. Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09 – ispravka, 58/09, 95/11, 60/15, 18/16 – odluka USRS, 107/19 i 1/21 – odluka USRS):

V. ZAŠTITA I PRESTANAK PRAVA SVOJINE

1. Zaštita prava svojine Vlasničke tužbe Član 126.

(1) Vlasnik ima pravo zahtijevati vraćanje stvari od lica u čijoj se državini stvar nalazi, a od lica koje ga protivpravno uznemirava da prestane sa uznemiravanjem. (2) Prava na vraćanje stvari i na prestanak uznemiravanja ne zastarijevaju.

Tužba iz pretpostavljene svojine Član 131.

(1) Savjesni držalac individualno određene stvari, koji je tu stvar stekao na osnovu pogodnom za sticanje prava svojine i na zakonit način (pretpostavljeni vlasnik) ima pravo zahtijevati vraćanje stvari i od savjesnog držaoca kod kojeg se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu.

(2) Kada se dva lica smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima lice koje može dokazati nesumnjivog prethodnika, a ako oba lica to mogu, ili ne može ni jedan, jači pravni osnov ima lice koje je stvar steklo teretno u odnosu na lice koje je stvar steklo besteretno. Ako su pravni osnovi ovih lica iste jačine, prvenstvo prava ima lice kod koga se stvar nalazi, odnosno lice kome je stvar prvom predata. (3) Pretpostavljeni vlasnik treba da dokaže činjenice na osnovu kojih se pretpostavlja njegova svojina, kao i da je stvar koju zahtijeva u državini tuženog. (4) Pretpostavka svojine ne djeluje u korist lica koje nije bilo savjesni držalac. (5) Na odnose pretpostavljenog vlasnika i savjesnog i nesavjesnog držaoca na odgovarajući način shodno se primjenjuju odredbe čl. 127-129. ovog zakona.

II. ZAVRŠNE ODREDBE

Dejstvo zakona Član 344. stav (2) (2) Na sticanje, promjenu, pravno djejstvo i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovog zakona primjenjuju se propisi koji su važili u trenutku sticanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih djejstava.

27. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Načelo savesnosti i poštenja Član 12.

U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa strane su dužne da se pridržavaju načela savesnosti i poštenja.

Zabrana zloupotrebe prava Član 13.

Zabranjeno je vršenje prava iz obligacionih odnosa protivno cilju zbog koga je ono zakonom ustanovljeno ili priznato Upotrebljavanje tuđe stvari u svoju korist Član 219.

Kad je neko tuđu stvar upotrebio u svoju korist, imalac može zahtevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.

Kamata na kamatu Član 279. stav (3) (3) Na povremena dospela novčana davanja teče zatezna kamata od dana kad je sudu podnesen zahtev za njihovu isplatu VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 239848 18 Rev od 16. maja 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu punomoćnik apelantica je primio 7. oktobra 2019. godine, a apelacija je podnesena 14. oktobra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelantice pobijaju presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

34. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

35. U konkretnom slučaju postupak koji je tužitelj vodio ticao se povrata spornog stana u posjed i isplate, dakle radilo se o postupku građanskopravne prirode, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

36. Apelantice iznose brojne prigovore koji se u suštini svode na proizvoljnu primjenu prava u dijelu odlučenja kojim su obavezane na povrat spornog stana u posjed. Tvrde da su osporene presude proizvoljne i zbog činjenice što se apelantica Korać sada vodi kao vlasnik sporog stana jer je to pravo uspjela upisati u javnim evidencijama na temelju kupoprodajnog ugovora. Ističu da zbog te činjenice redovni sudovi nisu mogli obavezati apelantice na predaju u posjed, te naglašavaju da je izvršenje osporenih presuda u cijelosti provedeno.

37. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

38. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.

39. Ustavni sud, prije svega, zapaža da se u konkretnom slučaju radi o specifičnim okolnostima u kojima su se, primarno, našli tužitelj i apelantica Branković (brat i sestra) u vezi sa pravom na spornom stanu koji je bio predmet ugovora o doživotnom izdržavanju koje su sa Urošem Džajićem (otac odnosno djed parničnih stranaka) zaključili i tužitelj (5. mart 2002. godine) i apelantica Branković (11. novembar 2008. godine). Dakle, u vrijeme odlučenja, prema provedenim dokazima, u javnim evidencijama na spornom stanu vodila se apelantica Branković kao vlasnik i posjednik stana. U vezi sa stanjem upisa u javnim evidencijama tokom postupka je utvrđeno da je tužitelj, nakon što je pravosnažno okončan sudski postupak kojim je odbijen zahtjev za raskid ugovora o doživotnom izdržavanju koji je zaključio sa ocem, ishodio upis prava vlasništva na spornom stanu u javnim evidencijama (5. mart 2016. godine). Međutim, apelantica Branković je u upravnom postupku uspjela poništiti tužiteljev upis i upisati se na temelju ugovora o doživotnom izdržavanju koji je ona zaključila sa ocem kao vlasnik spornog stana (7. novembar 2016. godine). Ustavni sud zapaža da je apelantica Branković odmah po upisu vlasništva na spornom stanu 8. novembra 2016. godine sporni stan prodala svojoj kćerci, apelantici Korać, za koju je tokom postupka utvrđeno da u spornom stanu ne živi, već da u njemu povremeno boravi. Prema dokazima kojima su raspolagali redovni sudovi u vrijeme odlučenja, upravni postupak o upisu tužiteljevog prava vlasništva na spornom stanu, ali i apelantice Korać po osnovu kupoprodajnog ugovora bio je u toku.

40. Iz dopune apelacije proizlazi da su osporene presude u izvršnom postupku provedene, te da se apelantica Korać, u međuvremenu, upisala u javne evidencije kao vlasnik spornog stana, što predstavlja novu činjenicu o kojoj redovi sudovi prilikom odlučenja nisu imali saznanje.

41. U činjeničnim okolnostima koje su utvrđene na temelju dokaza koje su parnične stranke dostavile sudu, Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku u ovom predmetu, prihvatio je stav Okružnog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva u dijelu predaju u posjed spornog stana. Dakle, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud prihvatio da se u konkretnom slučaju, s obzirom na vrijeme zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju, trebaju primijeniti odredbe ZOSPO-a, koji je važio u tom periodu, na čiju primjenu upućuje i član 344. stav (2) Zakona o stvarnim pravima. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud obrazložio da u konkretnom slučaju sporno pitanje treba sagledati sa aspekta momenta zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju, odnosno savjesnosti i poštenja ugovornih strana, utvrđujući da je apelantica Branković prilikom zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju bila nesavjesna jer je znala da je tužitelj ranije zaključio isti ugovor sa ocem i da parnica za raskid tog ugovora nije okončana. Pri tome redovni sudovi su imali u vidu da je parnični postupak u okviru kojeg je tražen raskid ugovora o doživotnom izdržavanju koji je tužitelj zaključio sa ocem pravosnažno okončan odbijanjem tužbenog zahtjeva. U takvim okolnostima, Vrhovni sud je jasno naglasio da jače pravo na spornom stanu ima tužitelj, bez obzira na činjenicu da se apelantica Branković nalazi u posjedu spornog stana i da je ishodila upisa prava vlasništva na spornom stanu, te je primjenom člana 41. ZOSPO-a odlučeno o obavezivanju apelantica na predaju spornog stana u posjed. Vrhovni sud je prihvatio stav Okružnog suda da apelantica Branković u takvim okolnostima nije mogla steći vlasništvo na spornom stanu, niti je spornim stanom mogla raspolagati. Ustavni sud u relevantnim okolnostima konkretnog slučaja koje su na temelju pruženih dokaza parničnih stranaka tokom postupka rasvijetljene ne zapaža proizvoljnost u datom obrazloženju Vrhovnog suda u primjeni člana 41. ZOSPO-a u kontekstu odnosa tužitelja i apelantice Branković u vezi sa zaključenim ugovorima o doživotnom izdržavanju.

42. U vezi s pozivanjem apelantica na činjenicu da je apelantica Korać ishodila upis prava vlasništva na spornom stanu na temelju kupoprodajnog ugovora zaključenog sa majkom, apelanticom Branković, Ustavni sud zapaža da o toj činjenici redovni sudovi prilikom odlučenja nisu imali saznanje jer im u tom pravcu apelantice nisu pružile relevantan dokaz. Shodno tome, Ustavni sud se o toj činjenici ne može izjasniti budući da su redovni sudovi na temelju dokaza koje su parnične stranke pružile redovnim sudovima raspravljali isključivo o pitanju jačeg pravnog osnova za sticanje prava vlasništva na spornom stanu u odnosima između tužitelja i apelantice Branković u kontekstu zaključenih ugovora o doživotnom izdržavanju. O pravnoj valjanosti kupoprodajnog ugovora redovni sudovi u predmetnoj parnici nisu ni raspravljali (tužitelj se tog dijela tužbenog zahtjeva tokom postupka odrekao), ali su redovni sudovi utvrdili da je ugovor o doživotnom izdržavanju koji je tužitelj zaključio sa ocem u svemu saglasan sa članom 120. Zakona o nasljeđivanju i da je sporni stan u momentu smrti primatelja izdržavanja (15. mart 2010. godine) prešao u vlasništvo apelanta. Pri tome redovni sudovi su imali u vidu da je apelantica Branković u posjedu spornog stana (apelantica Korać živi u Beogradu i samo povremeno boravi u spornom stanu) i da je apelantica Branković ishodila upis prava vlasništva na spornom stanu, kako je to utvrđeno iz provedenih dokaza, ali da te okolnosti nisu bile prepreka za usvajanje tužbenog zahtjeva u dijelu koje apelantice osporavaju. Ustavni sud naglašava da upravni akti koje su apelantice ishodile u upravnim postupcima i koje su dostavili na uvid ne mogu uticati na drugačiju odluku u ovom predmetu u činjeničnim okolnostima utvrđenim u predmetnom slučaju u vezi sa zaključenim ugovorima o doživotnom izdržavanju.

43. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom Vrhovnog suda kao konačnom odlukom u ovom predmetu nije prekršeno pravo apelantica na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali prigovori

44. Ustavni sud zapaža da su apelantice navode koje su iznijele u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje kvalifikovale istovremeno i kao kršenje prava na imovinu i dom, a Ustavni sud je već zaključio da su ti navodi neosnovani. Osim toga, apelantice navode o diskriminaciji nisu učinile ni vjerovatnim jer niti su navele osnov po kojem su navodno diskriminisane i pravo u odnosu na koje smatraju da postoji diskriminacija, nisu navele ni uporednu grupu, a ni radnje kojima bi bile diskriminisane u odnosu na tu uporednu grupu po nekom zabranjenom osnovu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije neosnovani. VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada su sudovi dali dovoljne, jasne i relevantne razloge o svojim zaključcima da u okolnostima konkretnog slučaja tužitelj kao savjestan sticatelj ima jači pravni osnov za sticanje prava vlasništva na spornom stanu s obzirom na vrijeme zaključenja ugovora o doživotnog izdržavanja i nesavjesnost apelantice Branković prilikom zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanja jer je znala da je isti ugovor ranije zaključio tužitelj sa njihovim ocem i da parnica u kojoj se raspravljalo o raskidu tog ugovora nije bila okončana, pri čemu okolnosti koje su se desile nakon okončanja predmetnog postupka na koje se apelantice pozivaju ne mogu uticati na drugačiju odluku Ustavnog suda.

46. Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije budući da su apelantice navode o kršenju prava na imovinu i dom zasnovale na istim navodima kao i pravo na pravično suđenje, za koje je Ustavni sud utvrdio da su neosnovani, dok u odnosu na diskriminaciju nisu iznijele ništa što bi diskriminaciju učinilo vjerovatnom.

47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3886/19 (L. B. i B. K.) | Sudska praksa | Aktio