Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4952/19 (Bosna i Hercegovina)
Odluka donesena 05. 05. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Mjere zabrane
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Naknada štete
- Nematerijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o obligacionim odnosima
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-4952/19
Apelacija
Odluka o meritumu
05. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4952/19, rješavajući apelaciju Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 5. maja 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Bosne i Hercegovine podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 031838 19 Gž od 25. oktobra 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Pravobraniteljstvo Bosne i Hercegovine, podnijela je 25. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 031838 19 Rev od 12. decembra 2019. godine i Presude Suda BiH broj S1 3 P 031838 19 Gž od 25. oktobra 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i G. S. (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 17. novembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH i tužiteljev punomoćnik, advokat Ozrenka Jakšić, dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 26. novembra do 3. decembra 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 031838 19 P od 2. augusta 2019. godine apelantica je obavezana da tužitelju na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova i povrede prava na slobodu isplati određeni novčani iznos, pobliže označen u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni iznos) sa zakonskom zateznom kamatom. Istom presudom, s preostalim dijelom preko predmetnog iznosa, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev na ime naknade nematerijalne štete (pobliže navedeno u izreci presude). Također, apelantica je obavezana da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.
6. U obrazloženju presude Sud BiH je, između ostalog, naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je tužitelj 29. augusta 2013. godine, po naredbi Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo BiH) lišen slobode od pripadnika policijskih organa entiteta zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo genocida iz člana 171. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), te da je istog dana pušten na slobodu na osnovu rješenja Suda BiH (kojim je prijedlog Tužiteljstva BiH za određivanje pritvora tužitelju odbačen kao nedopušten). Sud BiH je dalje naveo da je taj sud rješenjem od 17. septembra 2013. godine odbio kao neosnovan ponovni prijedlog Tužiteljstva BiH za određivanje pritvora tužitelju, s tim da su tužitelju određene mjere zabrane, i to zabrana napuštanja boravišta, zabrana putovanja i zabrana sastajanja i kontaktiranja s određenim osobama. Nadalje, istaknuto je da je nesporno da je mjerom zabrane napuštanja boravišta tužitelju bilo ograničeno kretanje isključivo na njegov dom u Bijeljini, te da je naloženo da ovlašteni službenici Policijske stanice Bijeljina (najmanje jednom dnevno) svakodnevno obilaze tužitelja na adresi pobliže navedenoj u obrazloženju presude radi provjere da li poštuje izrečenu mjeru zabrane napuštanja boravišta sve do donošenja rješenja od 22. aprila 2014. godine kada je navedena mjera preinačena tako što je tužitelju zabranjeno napuštanje područja općine Bijeljina, uz obavezu povremenog javljanja državnom organu – Policijskoj stanici Bijeljina, dva puta sedmično, a koja mjera je trajala sve do donošenja prvostepene presude 16. februara 2018. godine. Pri tome, Sud BiH je istakao da je mjera zabrane napuštanja boravišta – kućnog pritvora trajala sedam mjeseci i pet dana, a mjera zabrane napuštanja područja općine Bijeljina i obaveza povremenog javljanja državnom organu tri godine, devet mjeseci i 25 dana, dok je mjera zabrane putovanja, koja je tužitelju bila izrečena u periodu od 17. septembra 2013. godine do 16. februara 2018. godine, trajala ukupno četiri godine i pet mjeseci.
7. Također, Sud BiH je naveo da je nesporno da je pokretanje i vođenje krivičnog postupka, uz izricanje mjera zabrane, bilo predmet velikog medijskog interesiranja, kao i to da se tužitelj, nakon što je pravosnažno oslobođen optužbe da je počinio krivično djelo genocida iz člana 171. KZBiH, obratio Ministarstvu pravde Bosne i Hercegovine zahtjevom za naknadu štete zbog neosnovanog lišenja slobode, pa da je, s obzirom na to da sporazum nije postignut, uslijedila tužba. Sud BiH je dalje istakao da su među parničnim strankama sporni i pravni osnov i visina tužbenog zahtjeva. Nadalje, iako tužitelj nije neopravdano osuđen, niti mu je bio određen pritvor, čime se isključuje pravo na naknadu štete na osnovu odredbe člana 436. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), Sud BiH je istakao da tužitelju zbog povrede ugleda, časti, slobode i prava ličnosti, a koje su mu prouzrokovane najstrožim mjerama zabrane, koje su se ispostavile neopravdanim, pripada pravo na naknadu nematerijalne štete na osnovu odredbi čl. 155. i 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
8. Isto tako, Sud BiH je naveo da se odlučujući o tužbenom zahtjevu, prije svega, vodio kriterijem povrede osnovnih ljudskih prava – prava na ličnu slobodu i sigurnost i prava na privatni i porodični život, koja su propisana ustavnim katalogom ljudskih prava iz člana II/3. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), koja je inkorporirana u ustavnopravni sistem Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Sud BiH je istakao da je prilikom odlučivanja o visini nastale nematerijalne štete cijenio težinu i prirodu krivičnog djela za koje se tužitelj teretio, vrijeme trajanja i vrstu izrečenih mjera zabrane, zatim činjenicu da je izrečenim mjerama zabrane tužitelju bilo ograničeno pravo na slobodu kretanja, pravo na neograničenu komunikaciju sa članovima porodice, pravo posjećivanja raznih društvenih događaja, porodičnih okupljanja, pravo nesmetanog putovanja u zemlji i van zemlje, kao i dužinu trajanja krivičnog postupka protiv tužitelja (oko pet godina). Osim toga, Sud BiH je naveo da je cijenio i činjenicu da su tužitelju nesporno povrijeđeni ugled i čast u sredini u kojoj redovno boravi, da se radi o osobi srednje životne dobi, porodičnom čovjeku, oženjenom, ocu dvoje punoljetne djece, kao i da se radi o javnoj ličnosti, odnosno penzioniranom generalu policije koji je uživao ugled i poštovanje, da su akciji hapšenja i izricanju mjera zabrane tužitelju pisala i sredstva informiranja, a što je praćeno u javnim medijima, te da tužitelj ranije nije osuđivan. Također, Sud BiH je istakao da je cijenio i nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, a iz kojeg proizlazi da je kod tužitelja zbog izuzetno stresnog događaja i situacije kojoj je bio izložen duži period došlo do poremećaja prilagođavanja i umjerene depresivne epizode, da su nakon podizanja optužnice tužiteljeve tegobe jakog intenziteta trajale narednih šest mjeseci, nakon čega se organizam djelimično adaptirao na postojeće stanje, ali da su i dalje trajale tegobe koje imaju karakteristike depresivnog poremećaja. Nadalje, nakon izricanja oslobađajuće presude tegobe su trajale naredna dva mjeseca, dok je umjerena depresivna epizoda trajala četiri godine, sedam mjeseci i 27 dana, u kojem periodu se intenzitet i brojnost depresivnih simptoma mijenjao od blagih, srednjih do teških, kao i da su se nakon navedenog perioda depresivni simptomi povlačili i bili blagog intenziteta naredna dva mjeseca. Sud BiH je zaključio da je nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke objektivan i stručan, dat u skladu s pravilima struke i obimom vještačenja, te da mu je poklonio vjeru u cijelosti. Pri tome, Sud BiH je istakao da je tužitelju na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova, povrede ugleda, časti, slobode i prava ličnosti uslijed izrečenih mjera zabrane dosudio predmetni iznos smatrajući da predstavlja adekvatnu satisfakciju za tužitelja. Također, Sud BiH je istakao da se naknada nematerijalne štete zbog izricanja mjera zabrane dosuđuje u jedinstvenom iznosu jer osoba kojoj su izrečene mjere zabrane trpi jedan vid nematerijalne štete, u kojoj šteti su supsumirani svi ostali zakonom normirani pravni osnovi nematerijalne štete (fizički bolovi, duševni bolovi zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženost, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, kao i strah).
9. Najzad, Sud BiH je naveo da je odbio prigovor apelanticinog punomoćnika kojim je osporavao tužbeni zahtjev u pogledu nadoknade nematerijalne štete na ime izrečenih mjera zabrane tužitelju. Naime, Sud BiH je istakao da su navedene mjere alternativa za pritvor jer omogućavaju nesmetano vođenje istrage, odnosno krivičnog postupka. Nadalje, iako se ne provode u pritvorskoj jedinici i nisu predviđene zakonom kao razlog za ostvarivanje naknade nematerijalne štete, Sud BiH je naveo da ih, s aspekta zaštite ljudskih prava i sloboda propisanih ustavnim katalogom ljudskih prava iz člana II/3. Ustava Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom (čl. 5. i 8), koji su inkorporirani u ustavnopravni sistem Bosne i Hercegovine, treba tumačiti kao određeno ograničenje slobode kretanja, povrede časti i ugleda. Sud BiH je dalje istakao da navedene mjere utječu na pravo čovjeka da slobodno odabere mjesto svog boravišta i kretanja, mjesto gdje želi da se odmara i radi, gdje da boravi s porodicom, pravo na neograničenu komunikaciju sa članovima porodice, pravo posjećivanja raznih društvenih događaja, porodičnih okupljanja, pravo nesmetanog putovanja u zemlji i van zemlje, kako i na koji način da održava kontakte s poznanicima i prijateljima. Sud BiH je zaključio da zbog navedenog predmetne mjere dobijaju na značaju i ozbiljnosti, te da imaju utjecaj i na visinu naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog ograničenja slobode kretanja, zbog čega je prilikom odmjeravanja visine naknade nematerijalne štete uzeo u obzir dužinu njihovog trajanja, te posljedice koje su izazvale kod tužitelja „na psihičkom planu“. U konačnici, Sud BiH je istakao da činjenica da tužitelj nije tražio objavljivanje oslobađajuće presude prema odredbi člana 199. ZOO-a i da je izostavio zahtjev u smislu odredbe člana 437. ZKPBiH ne isključuje zahtjev za novčanu naknadu nematerijalne štete.
10. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 031838 19 Gž od 25. oktobra 2019. godine apelanticina žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Također, odbijen je zahtjev za naknadu troškova sastavljanja odgovora na žalbu u određenom novčanom iznosu.
11. Sud BiH je u obrazloženju presude, između ostalog, istakao da apelantica smatra da je prvostepena presuda lišena svakog pravnog osnova jer je protiv tužitelja vođen krivični postupak za krivično djelo genocida iz člana 171. KZBiH, te da je tužitelj presudama Suda BiH oslobođen optužbi, a da izrečene mjere zabrane napuštanja boravišta, putovanja i sastajanja s određenim osobama nisu priznati osnov naknade štete utvrđen ZKPBiH, kao ni drugim propisima, te da se navedena šteta ne može podvesti pod opća pravila o naknadi štete. Također, Sud BiH je naveo da apelantica smatra da pozivanje Suda BiH na Evropsku konvenciju nije osnov za naknadu štete bez ispunjenja općih uvjeta za nastanak štete, a da ni član 200. ZOO-a nije pravni osnov za konkretnu pravnu stvar. Međutim, Sud BiH je naveo da je prvostepeni sud pravilno cijenio da su neopravdano određene mjere zabrane povrijedile tužiteljevo pravo ličnosti zbog koje povrede je dosuđena novčana naknada primjenom člana 200. stav 1. ZOO-a. Nadalje, istaknuto je da je pravo ličnosti zakonom priznat osnov za dosuđenje naknade za duševne bolove. Također, Sud BiH je istakao da utvrđivanje i dosuđivanje naknade za povrede oštećenikovih prava ličnosti zakonodavac nije mogao bezuvjetno propisati i odrediti detalje i prisilne norme o tome kako sud treba postupati u svakom konkretnom slučaju popravljanja nematerijalne štete, već je postavio „zakonski okvir“ unutar kojeg će se to pravo utvrđivati i dosuđivati po slobodnom sudijskom uvjerenju i savjesti, imajući u vidu specifičnost svakog konkretnog slučaja, posebno intenzitet oštećenikove psihičke poremećenosti i cilj kojem služi predmetna naknada.
12. Sud BiH je dalje ukazao da iz nalaza vještaka medicinske struke, koji je prvostepeni sud pravilno cijenio jer je objektivan i u duhu pravila struke, proizlazi da je tužitelj trpio duševne bolove zbog ograničenja slobode kretanja, povrede časti, dostojanstva, neizvjesnosti od ishoda sudskog postupka različitog intenziteta u određenom trajanju, preciziranom u presudi. Također, naveo je da su kod tužitelja za vrijeme trajanja navedenih mjera, koje su trajale duži period, prema nalazu vještaka medicinske struke prouzrokovani duševni bolovi takvog intenziteta da opravdavaju naknadu. Osim toga, Sud BiH je ukazao i na Odluku Ustavnog suda broj AP 4393/13 od 10. novembra 2016. godine kojom je usvojena apelacija stranke i utvrđena povreda člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, naglašavajući posebno činjenicu da ograničeno pravo na slobodu predstavlja jedno od osnovnih ljudskih prava zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Najzad, Sud BiH je naveo da je prvostepeni sud imao u vidu da je cilj naknade po tom osnovu ublažavanje štetnih posljedica i da dosuđeni iznos ne smije imati elemente lukrativnosti niti voditi komercijalizaciji ličnih prava. Nadalje, i prema ocjeni drugostepenog suda, dosuđena novčana naknada u predmetnom iznosu predstavlja objektivnu satisfakciju kao cilj naknade nematerijalne štete i da je adekvatna značaju povrijeđenog dobra, tj. da je pravična satisfakcija za ublažavanje posljedica nastalih povredom prava ličnosti.
13. Rješenjem Suda BiH broj S1 3 P 031838 19 Rev od 12. decembra 2019. godine odbačena je kao nedopuštena apelanticina revizija izjavljena protiv drugostepene presude.
14. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da prema odredbi člana 204. stav 2. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 30.000,00 KM. U vezi s tim, Sud BiH je ukazao na to da u predmetnom slučaju pobijani dio pravosnažne presude ne prelazi iznos od 30.000,00 KM. Nadalje, navedeno je da je apelantica u predmetnoj pravnoj stvari izjavila reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava, ali da nije, u smislu odredbe člana 204. stav 3. navedenog zakona, naznačila pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, odnosno zbog kojeg bi revizija bila dopuštena. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
15. Apelantica ukazuje da joj je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim, apelantica navodi da je tužitelj tražio naknadu štete zbog izrečenih mjera zabrane, navodeći kao pravni osnov opća pravila za naknadu štete. Pri tome, apelantica tvrdi da odgovornost države (apelantice) za štetu i naknada nematerijalne štete zbog vođenja krivičnog postupka i za vrijeme trajanja mjera zabrane nisu priznati osnovi naknade štete utvrđeni ZKPBiH, kao ni drugim propisima, te da se naknada nematerijalne štete ne može podvesti pod opća pravila o naknadi štete, kako je to odlučeno u predmetnoj pravnoj stvari od Suda BiH. Također, apelantica ukazuje da je novija sudska praksa u regiji zauzela stajalište o prihvatanju objektivne koncepcije odgovornosti države za štetu koja je nastala kao posljedica vođenja krivičnog postupka i odgovornosti države za štetu nastalu iz tog osnova, ali da su još uvijek nedovoljno razjašnjeni kriteriji o pretpostavci protivpravnosti, odnosno o objektivnim i subjektivnim elementima protivpravnosti, što mora biti propisano nacionalnim pravom, a kako to obrazlaže i Sud BiH u Presudi broj S1 3 P 028234 19 Pž od 29. oktobra 2019. godine u predmetu TEF protiv apelantice radi naknade štete. Apelantica dalje tvrdi da pravo na naknadu štete ima samo onaj oštećeni kojem su mjere ograničenja nezakonito određene, a što se prethodno mora utvrditi. U vezi s tim, apelantica smatra da je u konkretnom slučaju izostala protivpravnost postupanja, odnosno da su apelanticini nadležni organi postupali u okviru zakonskih ovlaštenja, a što se kasnije pokazalo kao nepotrebno i neosnovano, ali da istovremeno nije ostvaren osnovni uvjet za naknadu štete, odnosno protivpravnost. Apelantica zaključuje da činjenica da je tužitelj oslobođen optužbi ne čini rješenje o određivanju mjera ograničenja, kao ni vođenje krivičnog postupka nezakonitim, a niti dokazuje da se radi o nepravilnom radu državnih organa, odnosno suda. Nadalje, apelantica ističe da, ukoliko ne postoji jasan pravni osnov za naknadu štete, odluka Ustavnog suda nije osnov za naknadu štete bez ispunjenja općih uvjeta za nastanak štete, te da ni član 200. ZOO-a nije pravni osnov za konkretnu pravnu stvar jer je taj član odredba zakona koja propisuje (nabraja) modalitete nematerijalne štete, jasno ih definirajući, bez pretenzija propisivanja uvjeta i razloga nastanka nematerijalne štete. Najzad, apelantica ukazuje na to da osuđujuća presuda nikada nije bila donesena, te da je tužiteljev ugled bio zaštićen presumpcijom nevinosti, zbog čega mu ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete zbog njegovog narušavanja, u smislu člana 200. ZOO-a, kao i za duševne bolove koje je subjektivno imao zbog ograničenja izazvanih vođenjem krivičnog postupka. b)Odgovor na apelaciju
16. Sud BiH je, između ostalog, naveo da u cijelosti ostaje pri navodima iz obrazloženja pobijane odluke od 12. decembra 2019. godine. Nadalje, u odnosu na navedene povrede prava na pravično sušenje i prava na imovinu, Sud BiH je istakao da razlozi navedeni u apelaciji nisu osnovani, te da je navedena odluka Suda BiH donesena pravilnom primjenom materijalnog prava.
17. Tužiteljev punomoćnik je ukazao na odredbu člana 172. ZOO-a, kojom je propisana odgovornost pravne osobe koju njen organ prouzrokuje trećoj osobi u vezi s vršenjem svojih funkcija. Nadalje, jedna od funkcija iz apelanticinog okvira obuhvata i pravosudni sistem kao takav. Tužiteljev punomoćnik je naveo da je apelantica ratificirala Evropsku konvenciju, te da, u skladu sa članom 5. stav 5. Evropske konvencije, postoji njena obaveza naknade štete koja je nastala vođenjem krivičnog postupka koji nije okončan osuđujućom odlukom. Dalje, imajući u vidu ukupno trajanje i vrstu mjera zabrane koje su egzistirale prema tužitelju, tužiteljev punomoćnik je istakao da su se stekli svi zakonom propisani uvjeti da mu se prizna pravo na naknadu štete saglasno odredbama člana 200. stav 1. ZOO-a. U konačnici, istakao je da je neosnovano i apelantovo pozivanje na stav izražen u presudi Suda BiH u predmetu TEF protiv apelantice radi naknade štete budući da se radi o potpuno različitom činjeničnom i pravnom osnovu, pogotovo u pogledu subjektiviteta stranaka u postupku, odnosno sporu koji se odnosi na pravnu, a ne na fizičku osobu na koju se, u suštini, odnose odredbe iz člana 200. stav 1. ZOO-a. Tužiteljev punomoćnik je predložio da Ustavni sud predmetnu apelaciju odbaci kao očigledno (prima facie) neosnovanu, kao i da obaveže apelanticu da tužitelju naknadi troškove zbog sastavljanja odgovora na apelaciju po punomoćniku.
V.Relevantni propisi
18. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94).
19. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Šteta Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ Član 172.
(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
(2) Ako za određeni slučaj nije što drugo u zakonu određeno, pravno lice ima pravo na naknadu od lica koje je štetu skrivilo namerno ili krajnjom nepažnjom. (3) To pravo zastareva u roku od šest mjeseci od dana isplaćene naknade štete. Objavljivanje presude ili ispravke Član 199.
U slučaju povrede prava ličnosti sud može narediti, na trošak štetnika, objavljivanje presude, odnosno ispravke, ili narediti da štetnik povuče izjavu kojom je povreda učinjena, ili što drugo čime se može ostvariti svrha koja se postiže naknadom.
Novčana naknada Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
20. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH, 42/18 – rješenje USBiH i 65/18):
Član 436.
Ostale osobe kojima pripada pravo na naknadu štete (1) Pravo na naknadu štete pripada:
a) osobi koja je bila u pritvoru, a nije došlo do pokretanja krivičnog postupka ili je postupak obustavljen ili je pravomoćnom presudom oslobođena od optužbe ili je optužba odbijena,
b) osobi koja je izdržavala kaznu lišenja slobode, a povodom ponavljanja krivičnog postupka izrečena joj je kazna lišenja slobode u kraćem trajanju od kazne koju je izdržala ili joj je izrečena krivičnopravna sankcija koja se ne sastoji u lišenju slobode ili je oglašena krivom a oslobođena od kazne,
c) osobi koja je usljed pogreške ili nezakonitog rada organa neosnovano lišena slobode ili je zadržana duže u pritvoru ili ustanovi za izdržavanje kazne ili mjere,
d) osobi koja je u pritvoru provela duže nego što traje kazna zatvora na koju je osuđena.
(2) Osobi koja je lišena slobode bez zakonskog osnova, pripada pravo na naknadu štete ako joj nije određen pritvor, niti joj je vrijeme za koje je lišena slobode uračunato u izrečenu kaznu za krivično djelo ili za prekršaj.
(3) Naknada štete ne pripada osobi koja je svojim nedopuštenim postupcima prouzročila lišenje slobode. U slučajevima iz stava 1. tačke a. ovog člana isključeno je pravo na naknadu štete i ako su postojale okolnosti iz člana 432. stava 1. ili ako je postupak obustavljen na osnovu člana 205. ovog zakona.
(4) U postupku za naknadu štete, u slučajevima iz stava 1. i 2. ovog člana, shodno će se primjenjivati odredbe ove glave.
Član 437.
Naknada štete prouzrokovane sredstvima javnog informiranja Ako je slučaj na koji se odnosi neopravdana osuda ili neosnovano lišenje slobode neke osobe prikazan u sredstvima javnog informiranja i time bio povrijeđen ugled te osobe, Sud će, na njen zahtjev, objaviti u novinama ili drugom sredstvu javnog informranja saopćenje o odluci iz koje proizilazi neopravdanost ranije osude, odnosno neosnovanost lišenja slobode. Ako slučaj nije prikazan u sredstvu javnog informiranja, ovakvo saopćenje će se, na zahtjev te osobe, dostaviti organu ili pravnoj osobi u kojoj je ta osoba zaposlena, a ako je to za njenu rehabilitaciju potrebno - političkoj stranci ili udruženju građana.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. S obzirom na to da je Rješenjem Suda BiH broj S1 3 P 031838 19 Rev od 12. decembra 2019. godine apelanticina revizija odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatira da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga osporena Presuda Suda BiH broj S1 3 P 031838 19 Gž od 25. oktobra 2019. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari (vidi, između ostalih, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluke br. AP 3154/14 od 19. aprila 2017. godine, stav 23, i AP 1624/13 od 3. marta 2016. godine, stav 16). Cijeneći blagovremenost podnošenja apelacije, Ustavni sud primjećuje da je apelantica navela da joj je presuda Suda BiH od 25. oktobra 2019. godine dostavljena 4. novembra 2019. godine. Na traženje Ustavnog suda Sud BiH nije dostavio dostavnicu o uručenju osporene odluke Suda BiH od 25. oktobra 2019. godine apelantici ili njenom zastupniku (Sud BiH je dostavio dostavnicu o uručenju navedene odluke tužiteljevom punomoćniku). Stoga, u nedostatku dokaza o uručenju apelantici osporene presude Suda BiH od 25. oktobra 2019. godine, Ustavni sud će prihvatiti apelanticin navod da joj je navedena presuda dostavljena 4. novembra 2019. godine jer se apelantici ne može staviti na teret nedostavljanje dostavnice o uručenju osporene presude. S obzirom na to da je predmetna apelacija podnesena 25. decembra 2019. godine, proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana od prijema navedene presude Suda BiH, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelantica pobija navedene odluke tvrdeći da joj je tim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
26. Iako apelantica osporava i rješenje Suda BiH od 12. decembra 2019. godine i presudu Suda BiH od 25. oktobra 2019. godine, Ustavni sud naglašava da će, budući da je revizija bila neefektivan pravni lijek, apelanticine navode ispitati isključivo u vezi s osporenom presudom Suda BiH od 25. oktobra 2019. godine.
27. S obzirom na to da je apelantica nositelj javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njom povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati apelanticine navode u odnosu na prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na naknadu nematerijalne štete, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa je stoga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv na taj postupak.
29. Apelantica, u suštini, smatra da su u predmetnom postupku proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi.
30. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
31. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica problematizira, ispitati je li tokom predmetnog parničnog postupka došlo do proizvoljne primjene pozitivnopravnih propisa.
32. Ustavni sud, također, podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi u više navrata razmatrao pitanja određivanja naknade nematerijalne štete zbog neosnovanog lišavanja slobode i određivanja mjera zabrane (vidi, između ostalih, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 332/18 od 27. novembra 2019. godine i AP 7079/18 od 14. oktobra 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). U odnosu na predmet broj AP 332/18, Ustavni sud podsjeća da nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova kada je apelantu E. K. dosuđen određeni novčani iznos na ime nematerijalne štete, a kada su redovni sudovi izrečene mjere zabrane ocijenili tako što su posljedice tih mjera podveli pod posebne okolnosti, tj. u okvir ukupnih posljedica štetnog događaja za koje je apelantu data novčana satisfakcija. Dalje, u predmetu broj AP 7079/18 Ustavni sud nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova kada je apelantu K. M. dosuđen određeni novčani iznos na ime nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova, povrede ugleda, časti i dostojanstva ličnosti, pri čemu su, prilikom odmjeravanja tog vida štete, u dovoljnoj mjeri cijenjene specifične okolnosti konkretnog slučaja. Naime, Ustavni sud zapaža da su u navedenom predmetu cijenjene sve posljedice proizašle iz neosnovanog lišavanja slobode i određivanja svih mjera zabrane, pri čemu je redovni sud, između ostalog, našao da je apelant trpio duševne bolove različitog intenziteta i za vrijeme pritvora i za vrijeme mjera zabrane, koje se ne mogu staviti u isti režim s pritvorom i kaznom zatvora, ali su, prema nalazu vještaka medicinske struke, kod apelanta za vrijeme „kućnog pritvora“ i drugih mjera zabrane duševni bolovi i patnja bili izraženi od srednjeg intenziteta do blagog. Također, redovni sud je imao u vidu da je, s obzirom na dužinu trajanja mjera zabrane (nepunih 12 mjeseci), kao i njihov sadržaj, apelantu u dužem periodu bilo ograničeno pravo na slobodu kretanja.
33. U konkretnom slučaju, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da iz činjeničnog stanja slijedi da je apelant lišen slobode 29. augusta 2013. godine, te da je istog dana pušten na slobodu, kao i da je rješenjem Suda BiH od 17. septembra 2013. godine odbijen kao neosnovan ponovni prijedlog Tužiteljstva BiH za određivanje pritvora tužitelju, s tim da su tužitelju određene mjere zabrane, i to zabrana napuštanja boravišta, zabrana putovanja i zabrana sastajanja i kontaktiranja s određenim osobama. Nadalje, slijedi da je nesporno da je mjerom zabrane napuštanja boravišta tužitelju bilo ograničeno kretanje isključivo na njegov dom u Bijeljini, te da je naloženo da ovlašteni službenici Policijske stanice Bijeljina (najmanje jednom dnevno) svakodnevno obilaze tužitelja radi provjere da li poštuje izrečenu mjeru zabrane napuštanja boravišta sve do donošenja rješenja od 22. aprila 2014. godine kada je navedena mjera preinačena tako što je tužitelju zabranjeno napuštanje područja općine Bijeljina, uz obavezu povremenog javljanja državnom organu – Policijskoj stanici Bijeljina dva puta sedmično, a koja mjera je trajala sve do donošenja prvostepene presude 16. februara 2018. godine (mjera zabrane napuštanja boravišta – kućnog pritvora trajala je sedam mjeseci i pet dana, a mjera zabrane napuštanja područja općine Bijeljina i obaveza povremenog javljanja državnom organu tri godine, devet mjeseci i 25 dana, dok je mjera zabrane putovanja trajala ukupno četiri godine i pet mjeseci).
34. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku djelimično usvojen tužiteljev tužbeni zahtjev tako što je apelantica obavezana da tužitelju na ime naknade nematerijalne štete isplati predmetni iznos sa zakonskom zateznom kamatom, dok je s preostalim dijelom preko predmetnog iznosa tužiteljev tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Obrazlažući razloge za navedenu odluku, Sud BiH je istakao da u konkretnom slučaju tužitelj nije neopravdano osuđen, niti mu je bio određen pritvor, čime se isključuje pravo na naknadu štete na osnovu odredbe člana 436. ZKPBiH, ali da tužitelju zbog povrede ugleda, časti, slobode i prava ličnosti, a koje su mu prouzrokovane najstrožim mjerama zabrane, koje su se ispostavile neopravdanim, pripada pravo na naknadu nematerijalne štete. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da je Sud BiH tužitelju na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova, povrede ugleda, časti, slobode i prava ličnosti uslijed izrečenih mjera zabrane dosudio predmetni iznos smatrajući da predstavlja adekvatnu satisfakciju za tužitelja, a pri čemu je imao u vidu sve okolnosti konkretnog predmeta, kao i nalaz vještaka medicinske struke (detaljnije navedeno pod tačkom 8. ove odluke). Osim toga, i iz obrazloženja drugostepene presude slijedi da su za vrijeme trajanja izrečenih mjera zabrane, koje su trajale duži period, kod tužitelja, prema nalazu vještaka medicinske struke, prouzrokovani duševni bolovi takvog intenziteta da opravdavaju naknadu. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju obrazloženje navedenih odluka ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti.
35. U odnosu na apelanticino pozivanje na Presudu Suda BiH broj S1 3 P 028234 19 Pž od 29. oktobra 2019. godine, Ustavni sud zapaža da je navedenom presudom usvojena žalba tužene Bosne i Hercegovine (u konkretnom predmetu apelantica), prvostepena presuda i rješenje o ispravci navedene presude preinačeni, te u cijelosti odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja (TEF d.o.o. Sarajevo i N. D.) kojim su tražili da se tužena obaveže da im na ime naknade materijalne štete po različitim osnovima isplati određene novčane iznose. Nadalje, istaknuto je da je Sud BiH u obrazloženju navedene presude, između ostalog, naveo da prvostepena odluka nije pravilna u dijelu utvrđene objektivne/vanugovorne odgovornosti države, kao i da nisu pravilni zaključci prvostepenog suda da određivanje privremene mjere u krivičnom postupku (kojom je zabranjena prodaja, skrivanje, ustupanje ili na drugi način otuđenje pokretne i nepokretne imovine pravne osobe „Granit“ d.d. Jablanica, kao i trećih osoba) predstavlja štetnu radnju, čija je posljedica šteta nastala tužiteljima. Nasuprot tome, Ustavni sud podsjeća da je u konkretnom predmetu apelantica obavezana da tužitelju isplati predmetni iznos na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede ugleda, časti, slobode i prava ličnosti prouzrokovane mjerama zabrane koje su se ispostavile neopravdanim. Slijedom navedenog, Ustavni sud ni u ovom dijelu ne može naći elemente koji bi na bilo koji način pokretali pitanje prava na pravično suđenje.
36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelanticini navodi da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na imovinu
37. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju navedenog prava zasnivaju na istim tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa, a koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada je Sud BiH u obrazloženju svojih odluka dao detaljne i jasne razloge zbog čega je apelantica obavezana da tužitelju isplati predmetni iznos na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede ugleda, časti, slobode i prava ličnosti prouzrokovane mjerama zabrane koje su se ispostavile neopravdanim.
39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević