Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-955/21 (B. S., I. S., M. S. i J. S.)
Odluka donesena 05. 05. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-955/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. svibnja 2021. godine, u predmetu broj AP-955/21, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Boja Stojančević i drugi, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Boja Stojančević, Ilija Stojančević, Mićo Stojančević i Jovan Stojančević protiv Presude Kantonalnoga suda u Livnu broj 68 0 P 023864 20 Gž 4 od 18. veljače 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Livnu broj 68 0 P 023864 19 P 4 od 29. siječnja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Boja Stojančević, Ilija Stojančević, Mićo Stojančević i Jovan Stojančević (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Šumnjaka, koje zastupa Trivun Kozomara odvjetnik iz Trna, podnijeli su 24. ožujka 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 P 023864 20 Gž 4 od 18. veljače 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Livnu broj 68 0 P 023864 19 P 4 od 29. siječnja 2021. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, odbijen je kao pravno neutemeljen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obveže tužena (Federacija BiH) da, na ime naknade za uklanjanje naveženog materijala i vraćanja zemljišta u prvobitno stanje, radi korištenja za nesmetanu poljoprivrednu proizvodnju sa određenih nekretnina, isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud utvrdio da su apelanti korisnici i suvlasnici predmetnih nekretnina koje se prema nalazu i mišljenju vještaka geodetske struke nalaze u poligonu za borbenu obuku vojske tužene i po mapi iz 1998. godine i 2000. godine. Dalje je naveo da je vještak utvrdio da je preko parcela apelanata sagrađen makadamski put. S tim u svezi, Kantonalni sud je naveo da nisu utemeljeni prizivni prigovori apelanata kojima je ukazivano na Odluku Ustavnog suda broj AP-2986/11 od 18. studenog 2014. godine. Naime, istakao je da se u ovoj pravnoj stvari radi o jednoj drugoj pravnoj situaciji, koja se ne može analogno primijeniti na materijalnu štetu koju su apelanti potraživali tužbenim zahtjevom. Prvenstveno je ukazao da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju radi o materijalnoj šteti, budući da nije u pitanju regionalni put kao u Odluci Ustavnoga suda broj AP-2986/11, nego se radi o nekategoriziranom putu. Zatim je ukazao da investitor puta nije tužena (tijekom postupka nije utvrđeno tko je financirao izgradnju puta), pa i u pogledu korištenja budući da su put pored Vojske tužene koristile i Međunarodne vojne snage pod kontrolom NATO-a (općepoznata je činjenica da je Vojska tužene bila pod komandom NATO-a). Također, Kantonalni sud je naveo da tužena nije niti oduzela predmetno zemljište niti je u posjedu zemljišta, pa se u tom pogledu tužbeni zahtjev apelanata ne može smatrati zahtjevom za povrat vlasništva. Nadalje, naveo da se prema odredbi iz čl.2. st. 2. Zakona o cestama tužene iz 2002. godine (koji je važio u relevantnom razdoblju) ceste dijele na javne i nekategorizirane, a da je čl.3. istoga zakona propisano da je nekategorizirana cesta površina koja se koristi za promet po bilo kojoj osnovi i koja je pristupačna većem broju korisnika, s tim da korištenje, održavanje, zaštitu, rekonstrukciju izgradnju nekategoriziranih cesta kao i poslovi nadzora nad tim cestama uređuju se gradskim i općinskim propisom. Pri tome je naveo da su te odredbe sada preuzete i u Zakonu o cestama tužene iz 2010. godine, te da se na njih i pozvao prvostupanjski sud. Dakle, u situaciji kada se izgradnju nekategoriziranih cesta (kao u konkretnom slučaju), njihovo korištenje, održavanje, zaštitu u poslove nadzora uređuje gradskim i općinskim propisima, Kantonalni sud je istakao da ni nekategorizirani put makadamski nije vlasništvo tužene pa za materijalnu štetu na nekretninama apelanata kako je to utvrđeno u činjeničnom stanju ne odgovara tužena. Osim toga, naveo je potraživanje apelanata zastarjelo, jer je u pitanju materijalna šteta. U pogledu toga, naveo je da je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da je od dana donošenja i stupanja na snagu Odluke o dopuni Odluke o izgradnji središta za borbenu obuku vojske tužene (6. studenog 2003. godine) prestao opći interes tužene na dijelu prostora poligona središte za borbenu obuku vojske tužene na području općine Glamoč, koja odluka je stupila na snagu narednog dana od objavljivanja (objavljena je 24. studenog 2003.godine). Kako su apelanti podnijeli tužbu 2012. godine nastupio je rok zastare od tri godine kao i objektivni rok od pet godina iz čl. 376. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Naime u konkretnom slučaju zastara potraživanja počinje teći od dana stupanja na snagu Odluke o dopuni Odluke o izgradnji središta za borbenu obuku vojske tužene, jer je zemljište sve do 6. studenog 2003. godine, u posjedu tužene (posljednji dan roka zastare pada na 27. studenoga 2006. godine). Kako je od dana nastupanja roka zastare prošlo više od 5 godina do podnošenja tužbe, Kantonalni sud je istakao da je osnovan prigovor zastare potraživanja. S obzirom na to, naveo je da apelantima nije oduzeto vlasništvo, niti se tužena nalazi u posjedu predmetnih nekretnina, tj. nekategoriziranog puta pa prema tome ne može se raditi o faktičkoj eksproprijaciji i nezastarjelosti prava apelanata na isplatu materijalne štete. Apelacioni navodi
4. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti u suštini smatraju da su sudovi prilikom računanja roka zastare pogrešno primijenili odredbe ZOO, Zakona o eksproprijaciji i Zakona o svojinsko pravnim odnosima.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnoga suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević