Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4065/19 (J. K.)
Odluka donesena 05. 05. 2021.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Privatni život
- Kleveta
- Građanski postupak
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Internet
- Nematerijalna šteta
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4065/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. maja 2021. godine, u predmetu broj AP-4065/19, rješavajući apelaciju Jasmina Karabegovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Jasmin Karabegović protiv presude Okružnog suda u Prijedoru broj 76 0 P 023953 17 Gž od 20. augusta 2019. godine i presude Osnovnog suda u Novom Gradu broj 76 0 P 023953 16 P od 27. aprila 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jasmin Karabegović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, podnio je 25. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 76 0 P 023953 17 Gž od 20. augusta 2019. godine i presude Osnovnog suda u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 76 0 P 023953 16 P od 27. aprila 2017. godine.
2. Apelant je u tužbi podnesenoj protiv E. A. (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete, između ostalog, naveo da obavlja funkciju VD direktora JP Elektroprivreda BiH Podružnica Bihać, kao i volonterski funkciju predsjednika Izvršnog odbora Medžlisa Islamske zajednice Bosanski Novi, te da su u prilogu koji je objavio tuženi na svom facebook profilu a koji je preuzeo sa portala „mojusk.ba” iznesene laži. Naime, u preuzetom prilogu je između ostalog navedeno to da je: „razlog ove smjene sadržan i u činjenici da je u jednom danu samo iz Cazina zaposleno 11 radnika od kojih su neki po struci ugostitelji, poljoprivrednici i slično. Uglavnom ne zadovoljavaju zahtjev radne sistematizacije...“ čime je došlo do povrede njegove časti i ugleda. U odgovoru na tužbu tuženi je osporio u cijelosti navode iz tužbe istaknuvši da je na svoj facebook profil postavio link sa člankom koji je preuzeo sa portala „mojusk.ba“, u kojem se pominje apelant odnosno njegova smjena zbog navodne zloupotrebe ovlaštenja i protivzakonitog zapošljavanja, te da na taj način nije prouzrokovana šteta za čast i ugled apelanta.
3. Presudom Osnovnog suda broj 76 0 P 023953 16 P od 27. aprila 2017. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tuženi nadoknadi nematerijalnu štetu zbog povrede časti i ugleda u određenom novčanom iznosu, dok je apelant obavezan da tuženom naknadi troškove postupka. U obrazloženju presude, Osnovni sud je nakon provedenih dokaza (saslušanjem svjedoka DŽ. P. i I. D, izvod sa portala moj.usk – tekst spornog članka, drugih materijalnih dokaza i izvoda sa portala www.avaz.ba) kao nesporno utvrdio da je sporni članak objavljen na internet portalu „mojusk.ba“, što potvrđuje apelant u tužbi i tuženi u svom odgovoru na tužbu, dok su saslušani svjedoci u svojim iskazima izjašnjavali o istinitosti činjenica koje su iznesene u spornom članku. Osnovni sud je naveo da činjenica da je tuženi na svom facebook profilu postavio sporni članak samo po sebi ne povlači njegovu odgovornost za naknadu štete zbog povrede časti u ugleda apelanta. Naime, postavljanjem spornog članka na facebook profilu tuženog ne znači samo po sebi da je na taj način sadržaj članka postao poznat širem krugu ljudi odnosno, apelant nije ponudio bilo kakav dokaz u tom pravcu te je ostalo nepoznato kolikom broju ljudi je dostupno ono što se objavi na facebook profilu tuženog. Osnovni sud je citirao odredbe člana 5. Zakona o zaštiti od klevete (u daljnjem tekstu: ZZK) i čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) te je zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za dosuđivanje naknade nematerijalne štete u korist apelanta odnosno, da je u konkretnom slučaju ostalo nedokazano da li je i kojem broju ljudi dostupno ono što se objavi na facebook profilu tuženog. Dakle, obzirom da apelant nije dokazao da mu je tuženi objavljivanjem spornog članka na svom facebook profilu nanio štetu ugledu i časti Osnovni sud je odlučio kao u izreci presude, dok je odluku o troškovima postupka donio primjenom odredbe 386. ZPP.
4. Presudom Okružnog suda broj 76 0 P 023953 17 Gž od 20. augusta 2019. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanta i potvrđena je prvostepena presuda. U obrazloženju presude Okružni sud je ponovio činjenično utvrđenje i odlučenje prvostepenog suda, kao i žalbene navode apelanta, te je istakao da je prvostepeni sud pravilno cijenio da to što je tuženi sporni članak, objavljen na internet portalu, postavio na svoj facebook profil uz komentar „ko daje piso jel on normalan, vidili koje to objavijo, nek i mene tuži“, ne može štetiti apelantovoj časti i ugledu. S tim u vezi, Okružni sud je citirao odredbe čl. 1., 5. i 6. ZZK i ukazao na član 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o izražavanju mišljenja koje je zagarantovano čl. 1. i 6. ZZK i članom 10. Evropske konvencije. Također, Okružni sud je naveo da su u pobijanoj presudi pravilno ocjenjeni dokazi, tako da su neosnovani apelantovi prigovori o povredi čl. 8. i 191. st. 4. ZPP, kao i prigovori o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, dok je odluka o troškovima postupka donesena pravilnom primjenom odredbe člana 386. ZPP. Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i primjeni pozitivno-pravnih propisa.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise i utvrđivali činjenice. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku, okončanom osporenom odlukom Okružnog suda, utvrđeno da je u konkretnom slučaju, suprotno apelacionim navodima, apelant nije dokazao (čl. 123. i 126. ZPP) da mu je tuženi objavljivanjem spornog članka na svom facebook profilu nanio štetu ugledu i časti odnosno, da se u konkretnom slučaju radi o izražavanju mišljenja koje je zagarantovano čl. 1. i 6. ZZK i članom 10. Evropske konvencije. Dakle, proizlazi da je Okružni sud odlučujući o žalbi apelanta u cijelosti prihvatio zaključak prvostepenog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelanta. Pri tome, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanta koje ponavlja i u apelaciji u suštini svode na način na koji su redovni sudovi utvrđivali činjenice i cijenili dokaze, što je primarni zadatak redovnih sudova, a ne Ustavnog suda. Ustavni sud podsjeća da njegova uloga nije činjeničnu ocjenu redovnih sudova zamijeniti vlastitom i opće je pravilo da je na redovnim sudovima da cijene dokaze, pa bi stoga bili potrebni uvjerljivi razlozi da Ustavni sud odstupi od činjenica koje je utvrdio Osnovni sud i prihvatio Okružni sud, a koje Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja nije pronašao. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali tvrdnju da mu je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka, pa stoga nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Osim toga, iako se apelant nije pozvao na član 8. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda pravo pojedinca na ugled predstavlja elemenat njegovog „privatnog života“ zaštićenog članom 8. Evropske konvencije. Imajući u vidu da se predmetni postupak odnosio na povredu apelantovog prava na čast i ugled, zbog toga što je tuženi sporni članak objavljen na internet portalu postavio na svoj facebook profil uz ostavljani komentar, Ustavni sud smatra da predmetni postupak ulazi u sferu apelantovog „privatnog života“ odnosno člana 8. Evropske konvencije. Nadalje, budući da je osporenim presudama odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadi nematerijalne štete, nesumnjivo je da osporene odluke redovnih sudova predstavljaju „miješanje“ u apelantovo pravo iz člana 8. Evropske konvencije. Nadalje, nesporno je da je miješanje utemeljeno na relevantnim odredbama ZZK te da je dakle bilo propisano zakonom i težilo legitimnom cilju zaštiti prava tuženog na slobodu izražavanja. Naime Okružni sud , je u svojoj odluci eksplicitno pojasnio, citirajući komentar tuženog, da se u konkretnom slučaju radi o izražavanju mišljenja koje je zagarantovano čl. 1. i
6. ZZK i članom 10. Evropske konvencije, i da to mišljenje ne može štetiti apelantovoj časti i ugledu. Stoga je u datim okolnostima, u smislu standarda koji proizilaze iz prakse Evropskog i Ustavnog suda, odbijanjem apelantovog tužbenog zahtjeva, zadovoljeno načelo proporcionalnosti, pa je apelacija i u odnosu na pravo garantirano članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovana.
11. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost zakonom propisanih pravnih lijekova u konkretnom postupku, tj. izjavljivanje žalbe protiv prvostepene presude. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u predmetnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević