Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4875/19 (F.Č. i D.E.)
Odluka donesena 19. 05. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Krivični postupak
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje - općenito
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjeni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-4875/19
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4875/19, rješavajući apelaciju F. Č. i D. E., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. maja 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija F. Č i E. D. podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 K 029677 19 Kž od 26. septembra 2019. godine i S1 3 K 029677 19 K od 23. maja 2019.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. F. Č. i D. E. (u daljnjem tekstu: apelant i apelantica ili apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Dino Imamović, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 20. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Sud Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 K 029677 19 Kž od 26. septembra 2019. godine i S1 3 K 029677 19 K od 23. maja 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.
3. Pozvani su dostavili odgovor.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Sud Bosne i Hercegovine donio je Presudu broj S1 3 K 029677 19 K od 23. maja 2019. godine kojom su apelanti proglašeni krivim da su radnjama opisanim u izreci presude počinili krivično djelo krijumčarenja ljudi iz člana 189. stav 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ), pa im je Sud BiH na osnovu člana 189. stav 2. KZ-a i odredbi čl. 48, 58. i 59. KZ-a izrekao uvjetnu osudu kojom se apelantima utvrđuje kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i istovremeno određuje da se utvrđena kazna zatvora neće izvršiti ako apelanti u roku od dvije godine od dana pravomoćnosti presude ne počine novo krivično djelo.
6. Istom presudom na osnovu odredbi člana 189. stav. 6. KZ-a od apelanta su trajno oduzeti predmeti upotrijebljeni za izvršenje krivičnog djela, oduzeti po Potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta GPBiH, JGP Višegrad, broj 17-11-3-04-42/18 od 23. augusta 2018. godine, i to putničko vozilo (precizirano), vlasništvo A. B., ključ za startovanje vozila, te mobilni telefonski aparat (preciziran), s pripadajućom SIM karticom, s kojim predmetima će se nakon pravomoćnosti presude postupiti u skladu sa zakonskim propisima.
7. Istom presudom su od apelantice na osnovu člana 189. stav 6 KZ-a trajno oduzeti predmeti upotrijebljeni za počinjenje krivičnog djela, oduzeti po Potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta GPBiH, JGP Višegrad, broj 17-11-3-04-42/18 od 23. augusta 2018. godine, i to vozilo (dalje precizirano), vlasništvo F. E., ključ za startanje vozila, te mobilni telefonski aparat (preciziran) s pripadajućom SIM karticom, s kojim predmetima će se nakon pravomoćnosti presude postupiti u skladu sa zakonskim propisima. Nadalje, na osnovu člana 74. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu. ZKP) apelantici su vraćeni privremeno oduzeti predmeti po Potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta GPBiH, JGP Višegrad, broj 17-11-3-04-42/18 od 23. augusta 2018. godine, i to novac. Na kraju, na osnovu člana 188. stav 1. ZKP-a, apelanti su istom presudom obavezani da naknade troškove krivičnog postupka, čiju visinu će Sud BiH utvrditi posebnim rješenjem nakon pribavljanja relevantnih podataka.
8. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo šta je optužnicom apelantima stavljeno na teret, dokaze optužbe i odbrane, te završne riječi. Sud BiH se pozvao na čl. 14. i 15. ZKP-a u vezi sa standardima dokazivanja. Na str. 7. i 8. Sud BiH je ukazao na izuzetak od neposrednog izvođenja dokaza, te da je iskaze određenih svjedoka (navedena imena, među kojima je svjedok M. P.) pročitao jer te svjedoke nije bilo moguće ispitati, te da je odbrani data prilika da postavi ona pitanja koja bi im postavila da je svjedok bio prisutan na glavnom pretresu.
9. Dalje, od strane 9. Sud BiH je odgovorio na prigovore odbrane u vezi sa zakonitošću određenih dokaza (uzimanje iskaza od svjedoka navedena imena), za koje je našao da su osnovani, dok je za izjavu svjedoka M. P. zaključio da je pribavljena u skladu s odredbama ZKP-a; ispitao prigovor zakonitosti oduzimanja predmeta i pribavljanja određenih dokaza – za koji je zaključio da je neosnovan, te ispitao zakonitost zapisnika o ispitivanju apelanata, te je zaključio da su ti prigovori osnovani i da se presuda ne može zasnivati na tim dokazima. Također, na strani 12. Sud BiH je odgovorio na navod odbrane koja je prigovarala zakonitosti dokaza T-5 (Analiza i objašnjenje forenzičkih izvještaja sa CD-om), koji je cijenio neosnovanim, za šta je dao objašnjenje.
10. Dalje, ukazujući na relevantnu odredbu člana 189. st. 2. i 6. KZ-a Sud BiH je naveo da je, imajući u vidu opća obilježja predmetnog krivičnog djela, ocjenom svih izvedenih dokaza pojedinačno, te dovodeći ih u međusobnu vezu, sa sigurnošću utvrdio da su apelanti počinili krivičnopravne radnje, opisane u izreci presude, koje predstavljaju krivično djelo krijumčarenja ljudi iz člana 189. stav 2. KZ-a. Dalje, od strane 13. Sud BiH navodi nesporne činjenice iz predmeta (da su apelanti upravljali vozilima u kojima su primili državljane Islamske Republike Iran, da je apelanta zaustavio policijski službenik i da je tom prilikom otkrio krijumčarena lica, da je nakon apelantovog poziva apelantica zaustavila vozilo gdje je pronađena s licima iz Irana bez identifikacionih dokumenta i sa novcem i lišena slobode) i dokaze na osnovu kojih su utvrđene ove činjenice.
11. Na strani 16. Sud BiH navodi da se kao sporno pred Sudom BiH postavilo pitanje da li su apelanti znali da se radi o licima koja su nelegalno boravila na području BiH i na koji način i pod kojim okolnostima su apelanti prihvatili da ih prevezu do Sarajeva. U tom kontekstu, kako je naveo Sud BiH, prvo je pošao od iskaza svjedoka M. P. koji je u svom iskazu opisao način na koji je sa još pet državljana Irana ušao u BiH, kao i iskaze saslušanih pripadnika GPBiH (navedena imena), te svjedoka G. B. Dakle, M. P. je naveo kako su došli iz Srbije, odnosno da su pješke ušli u BiH van graničnog prelaza. Zatim su prema uputama lica po nadimku A došli do džamije gdje su ih čekala dva vozila, jednim je upravljala ženska osoba, a na mjestu suvozača je sjedilo lice za koje je on siguran da je u pitanju „A“. Drugim vozilom je upravljalo mlađe muško lice. Nedugo nakon toga vozilo u kojem se on nalazio sa još dva iranska državljanina zaustavila je policija, dok je drugo vozilo nastavilo put. U ovom dijelu iskaz svjedoka M. P. je, kako je naveo Sud BiH, u saglasnosti s drugim provedenim dokazima, prije svega, iskazom svjedoka I. M. (koji je zaustavio vozilo kojim je upravljao apelant). Nadalje, Sud BiH je cijenio i apelanticino ponašanje koja je, nakon što je vidjela da je policija zaustavila vozilo kojim je upravljao apelant, nastavila vožnju, što ukazuje na zaključak da je bila svjesna da prevozi lica koja nelegalno borave na teritoriji BiH. U suprotnom, ne bi imala razloga da izbjegava policijsku kontrolu, tim prije što je vozilom koje je zaustavljeno upravljao njen sin. Sud BiH je provedenim dokazima nesporno utvrdio i činjenicu da lica, državljani Irana, koja je na opisani način prevozio apelant, nisu posjedovala važeće putne isprave, niti su imala odgovarajuću dokumentaciju za boravak na teritoriji Bosne i Hercegovine, na koji zaključak upućuje, prije svega, iskaz svjedoka M. P. Pored toga, sud je utvrdio da su apelanti s državljanima Irana zaustavljeni u graničnom pojasu, odnosno u blizini državne granice Bosne i Hercegovine sa Republikom Srbijom.
12. Kako je Sud BiH dalje naveo, da su apelanti vršili prevoz lica koja su ilegalno boravila na teritoriji Bosne i Hercegovine na način opisan u izreci presude proizlazi i iz dokaza objektivne prirode, prije svega iz Analize i objašnjenja forenzičkih izvještaja (T 5), kojom su izdvojene relevantne komunikacije koje sud dalje navodi, te utvrđuje da je apelant u više navrata ostvario komunikaciju sa licem pod nadimkom A, na engleskom jeziku, a na broj telefona koji je svjedok M. P. označio kao telefonski broj na koji je on kontaktirao izvjesnog A. Sud BiH je naveo da je teško prihvatljiv apelantov navod da je to broj njegove majke s kojom je komunicirao, ukazujući na komunikaciju na engleskom jeziku i komunikaciju navedenog datuma: „Koje je boje vozilo tvoje mame?“ ( na engleskom jeziku).
13. Sud BiH je zaključio da nasuprot tvrdnjama odbrane apelantima nije moglo biti nepoznato da lica, iranski državljani, ne ispunjavaju uvjete za legalan ulazak i boravak u BiH, tim prije što su ih preuzeli na dionici puta između graničnog prelaza i grada Višegrada, znači nisu otišli do graničnog prelaza, niti ih sačekali u samom gradu Višegradu, što je logično ukoliko se zaista radilo o turistima koji bi boravili u apartmanima u apelantovom vlasništvu. Cijeneći izvedene dokaze, suprotno apelantovim tvrdnjama, Sud BiH je našao da je optužba ponudila dovoljne dokaze na osnovu kojih je Sud BiH utvrdio da su apelanti počinili krivično djelo za koje se terete. Sud BiH nije mogao prihvatiti apelantovu odbranu da nije mogao pretpostaviti da prevoz migranata unutar BiH predstavlja krivično djelo s obzirom na to da je svim građanima BiH poznato da se BiH posljednjih godina suočava s konstantnim prilivom migranata, tako da nije moglo biti nepoznato da je krijumčarenje migranata, kako preko državne granice tako i unutar teritorije BiH, sankcionirano krivičnopravnim zakonodavstvom Bosne i Hercegovine.
14. Sud BiH je prihvatio da su apelanti u vrijeme izvršenja krivičnog djela bili sposobni za rasuđivanje i u mogućnosti da shvate i razumiju značaj svojih radnji, kao i da su potpuno sposobni da donesu odluke i da shvate njihov značaj. Sud BiH je našao da su apelanti postupali s direktnim umišljajem, odnosno da su bili svjesni da prevoženjem krijumčarenih lica u Bosni i Hercegovini postupaju suprotno članu 7. stav 2. Zakona o graničnoj kontroli, pa to hoće, što su učinili s namjerom da za sebe pribave protivpravnu imovinsku korist.
15. Dalje je Sud BiH (strana 19) naveo odluku o kazni i odluku o oduzimanju predmeta (dva automobila kojim su apelanti upravljali, te mobilnih telefona), kao i da je novac nađen kod apelantice njoj vraćen jer Tužilaštvo nije dokazalo da potječe od krivičnog djela. Konačno, Sud BiH je naveo da će o troškovima postupka odlučiti nakon pribavljanja relevantnih podataka.
16. Sud BiH (apelaciono vijeće) donio je Presudu broj S1 3 K 029677 19 Kž od 26. septembra 2019. godine kojom je djelimično uvažena žalba apelantovog branioca, pa je prvostepena presuda preinačena u odnosu na apelanta u dijelu odluke o krivično-pravnoj sankciji na način da je apelantu za krivično djelo krijumčarenja ljudi iz člana 189. stav 2. KZ-a, za koje je proglašen krivim, izrečena uvjetna osuda kojom se apelantu utvrđuje kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i istovremeno određuje da se ona neće izvršiti ako apelant u roku od jedne godine od dana pravomoćnosti presude ne učini novo krivično djelo. U preostalom dijelu presuda je ostala neizmijenjena.
17. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo tok postupka, žalbu i da je održana sjednica vijeća, te je dalje razmotrio žalbu apelanata. Na strani 7. Sud BiH je naveo da smatra da uvrštavanjem iskaza svjedoka M. P. u dokaznu građu nije povrijeđeno pravo na odbranu apelanata, pozivajući se na član 273. stav 2. ZKP-a, te ukazujući da navedeni svjedok nije bio dostupan za neposredno saslušanje na glavnom pretresu. Nadalje, Sud BiH je naveo da su neosnovani navodi iz žalbe kojima se dovodi u pitanje zakonitost tog dokaza jer svjedok nije saslušan na maternjem nego na engleskom jeziku, za koji je rekao da ga razumije, a njegova izjava je uzeta uz poštovanje svih zakonskih pretpostavki za saslušanje svjedoka. U odnosu na član 90. ZKP-a, na koji se odbrana pozivala (koji se odnosi na snimanje saslušanja svjedoka audio ili audio-vizuelnim sredstvima) Sud BiH je naveo da odbrana nije konkretizirala (osim isticanja da nije snimano), zbog čega smatra da je došlo do povrede apelantovog prava, odnosno do bitne povrede procesnog zakona u smislu člana 10. stav 2. ZKP-a. Sud BiH, dalje, navodi da je u zapisniku navedeno da se zbog tehničkih nemogućnosti neće vršiti audio-video snimanje i ukazuje da se zaključak o nezakonitosti određenog dokaza ne može zasnovati isključivo na činjenici da je prilikom njegovog pribavljanja povrijeđena neka odredba procesnog zakona, što je dalje pojasnio.
18. U odnosu na nezakonito postupanje službenika Granične policije (što je apelantova odbrana navodila), Sud BiH je ukazao da u skladu sa Zakonom o graničnoj kontroli BiH nije propisano da policijski službenici GPBiH prilikom vršenja provjere lica, stvari i prevoznih sredstava moraju imati sudsku naredbu, te se pozvao na relevantne odredbe Zakona o graničnoj kontroli BiH. Dalje, suprotno navodima žalbe da je oduzimanje predmeta izvršeno bez naredbe za oduzimanje, Sud BiH se pozvao na odredbe čl. 65, 66. stav 1. i 72. ZKP-a, te naveo da je u okolnostima konkretnog slučaja bilo neophodno od apelanata oduzeti predmete kako bi se spriječilo uništavanje ili sakrivanje tih predmeta. U kontekstu prigovora odbrane o nepostojanju naredbe za oduzimanje predmeta od apelanta, Sud BiH je naveo da se apelanti nisu izričito protivili oduzimanju predmeta, tj. u potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta nisu zaokružili rubriku da se protive privremenom oduzimanju predmeta, odnosno uredno su potpisali potvrde o privremenom oduzimanju, uslijed čega i nije postojala obaveza podnošenja zahtjeva sudiji za prethodni postupak za izdavanje naknadnog odobrenja za privremeno oduzimanje predmeta.
19. Sud BiH je razmotrio i navod žalbe da je izreka presude protivrječna njenom obrazloženju jer je u izreci navedeno da je apelantica pretresena (a ne pregledana), te je istakao da se u konkretnom slučaju očito radilo o nespretnoj formulaciji prilikom pisanja činjeničnog opisa optužnice jer je iz okolnosti predmeta očito da se nije radilo o pretresu lica u smislu odredbe člana
52. ZKP-a, već je u pitanju postupanje policijskih službenika GPBiH u skladu s odredbama Zakona o graničnoj kontroli BiH, kao i da se navedena protivrječnost ne odnosi na odlučne činjenice.
20. U odnosu na navod žalbe o nezakonitosti dokaza T-6 (Izvještaj o izvršenom vještačenju i digitalnoj forenzičkoj analizi mobitela i SIM kartica navedenog broja i datuma) jer je, kako je odbrana isticala, izvršeno vještačenje, a ne pretresanje, Sud BiH je istakao da je u konkretnom slučaju Tužilaštvo ispravno postupilo kada je izdalo naredbu za vještačenje jer je prilikom ispitivanja i analiziranja sadržaja memorije mobilnih aparata i kartica bilo neophodno koristiti kompjuterske sisteme/softvere kojim rukuju lica koja raspolažu određenim stručnim znanjem koje je neophodno za utvrđivanje ili ocjenu važnih činjenica u predmetu. Stoga se u konkretnom slučaju ne može govoriti o obavezi pretresanja navedenih mobilnih uređaja, već isključivo o vještačenju u smislu odredbe člana 95. ZKPBiH, pa je odbijen kao neosnovan prigovor odbrane da je u pitanju nezakonit dokaz, a isto se odnosi i na dokaz T-5 (Analiza i objašnjenje forenzičkih izvještaja) s obzirom na to da on ne predstavlja plod otrovne voćke, sačinjen je na bazi provedenog vještačenja i vještak je saslušan na glavnom pretresu. Iako je prilikom sačinjavanja dokaza T-5 korišten dokaz T- 6, to po automatizmu ne dovodi do nezakonitosti dokaza T-5. Činjenica da nije saslušan vještak koji je sačinio vještačenje (dokaz T-6) ne dovodi u pitanje zakonitost dokaza T-5.
21. U odnosu na navode o povredi krivičnog zakona (žalba je tvrdila da postoje okolnosti koje isključuju apelantovu krivicu jer nisu znali da su gosti koje trebaju dovesti u apartman krijumčareni u BiH, pa nisu imali svijest da im je postupak obuhvaćen odredbom člana 189. stav 2. KZ-a, odnosno da su bili u stvarnoj zabludi) Sud BiH je na strani 12. naveo da je u prvostepenoj presudi, nakon analize i ocjene dokaza, dato detaljno objašnjenje radnji apelanata, pri čemu je nesumnjivo utvrđeno da su postupali s direktnim umišljajem, o čemu se dalje izjasnio na strani 13. ukazujući i na činjenicu da je apelant s ciljem prevoza iznajmio automobil, te da je, prema izjavi svjedoka, naveo da to čini radi prevoza slika u Banju Luku (izbjegao navesti stvarnu svrhu iznajmljivanja).
22. U odnosu na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje Sud BiH je na str.13–15. naveo na šta je žalbom ukazivano. Na strani 15. Sud BiH je ukazao da je, analizirajući sadržaj žalbe, primijetio da se žalbom nastoje osporiti utvrđenja prvostepenog suda jer se ona, prema navodima odbrane, u odlučujućoj mjeri zasnivaju na iskazu samo jednog svjedoka datom u istrazi (zapisnik o saslušanju svjedoka M. P.). Međutim, prema mišljenju Suda BiH, odbrana nije dovela u pitanje istinitost svjedočenja ovog svjedoka, posebno ako se ima u vidu da je svjedok detaljno opisao komunikaciju sa licem „A“, kao i način ilegalnog prelaska granice i susret s apelantima koji su ih trebali prevesti do Sarajeva za dogovorenu novčanu naknadu. Pri tome je Sud BiH ukazao da sud svoja utvrđenja nije isključivo bazirao na iskazu tog svjedoka, već su cijenjeni i iskazi drugih svjedoka – policijskih službenika GPBiH (navedena imena), a koji su svjedočili o okolnosti saznanja o ilegalnom prevozu migranata, zaustavljanju motornih vozila apelanata, kojom prilikom je utvrđeno da se u njima nalaze ilegalni migranti, kao i o drugim relevantnim okolnostima koje se odnose na otkrivanje predmetnog krivičnog djela, kao i dokazu T-5 (Analize i objašnjenja forenzičkih izvještaja), iz kojeg proizlazi komunikacija apelanta sa licem A. Sud BiH je također naveo da ne stoje navodi žalbe o različitim izjavama pojedinih svjedoka s obzirom na to da sud nije utvrdio bilo kakva značajna odstupanja, a koja bi dovela u pitanje vjerodostojnost i kredibilitet saslušanih svjedoka, kao i suštinu događaja koji je predmet ovog postupka. Sud BiH je također naveo da nije sporno da se apelanti bave iznajmljivanjem apartmana, pri čemu nije sporno ni da ostvaruju komunikaciju sa gostima koji su kod njih rezervirali smještaj. Međutim, to ne dovodi u pitanje utvrđenje prvostepenog suda da su apelanti u konkretnom slučaju počinili predmetno krivično djelo s obzirom na to da sve okolnosti (prethodni dogovor, mjesto susreta, apelanticino ponašanje) ukazuju da apelantima nije moglo ostati nepoznato da se radi o ilegalnim migrantima, a ipak su pristali izvršiti njihov prevoz za novčanu naknadu.
23. U odnosu na odluku o krivičnopravnoj sankciji Sud BiH je na strani 18. naveo da prvostepeni sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio okolnosti (mlađa osoba, otac) na strani apelanta, te je preinačio prvostepenu odluku u tom dijelu za apelanta, dok za apelanticu u žalbi nije istaknuta bilo kakva olakšavajuća okolnost.
24. Od strane 18. Sud BiH je naveo razloge iz žalbe u vezi s odlukom o oduzimanju predmeta, te je na strani 19. Sud BiH naveo da je prvostepeni sud primijenio imperativnu odredbu člana 189. stav 6. KZBiH. Dalje je Sud BiH naveo da je saslušao faktičkog vlasnika jednog oduzetog vozila (koji je naveo da mu je apelant isplatio naknadu za protivvrijednost vozila, te da manjkavosti ugovora nisu predmet tog postupka. S druge strane, vlasnik drugog oduzetog vozila (apelanticin suprug) nikada se nije obraćao Sudu BiH sa zahtjevom za vraćanje vozila, te je Sud BiH smatrao da je oduzimanje opravdano jer je postojala realna mogućnost da to vozilo bude ponovo upotrijebljeno za izvršenje djela. Sud BiH je također naveo da nije sporno da su oduzeti telefoni korišteni prilikom izvršenja krivičnog djela, te je opravdana odluka o njihovom oduzimanju.
25. U odnosu na troškove postupka, pozivajući se na član 188. stav 4. ZKP-a, Sud BiH je ukazao da apelanti nisu uvjerili sud da su lošeg imovinskog stanja, te je njihova žalba u ovom dijelu odbijena.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
26. Apelanti u apelaciji ukazuju na povredu prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i diskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije. Apelanti ističu da im je povrijeđeno pravo na odbranu. Apelanti problematiziraju da je sud donio presudu na osnovu iskaza svjedoka M. P. datom na zapisnik o saslušanju svjedoka, a radi se o svjedoku kojeg apelanti nisu mogli ispitati. Iskaz svjedoka M. P. je ključni iskaz na osnovu kojeg je donesena osuđujuća presuda. Sud BiH je na strani 8. obrazloženja prvostepene presude, kako apelanti navode, naveo da se presuda ne zasniva isključivo na iskazu imenovanog svjedoka jer je njegov iskaz doveden u vezu s ostalim izvedenim dokazima u toku postupka, pa se na strani 14. navodi da je iskaz svjedoka u saglasnosti s iskazima svjedoka M. I. i G. B. Iskazi ovih svjedoka jesu u saglasnosti u dijelu činjenice da su apelanti u svom automobilu kao putnike vozili strane državljane, te da su ih zaustavili policijski službenici, a što je sve nesporno. Međutim, apelanti ukazuju da niti jedan drugi dokaz, osim dokaza čitanja iskaza svjedoka M. P., ne dokazuje činjenice iz izreke pobijane presude, i to postojanje NN lica pod nadimkom ,,A“, te postojanje dogovora između migranata i NN „A“ o plaćanju usluge prevoza do Sarajeva u iznosu od 1.100,00 eura. Jedini dokaz o navodnom dogovoru za prevoz i isplatu novca jeste iskaz M. P. Apelanti navode: „Ako analiziramo iskaz imenovanog svjedoka, bez obzira na prigovore zakonitosti i vjerodostojnosti istoga, opet ne možemo izvesti zaključak da je postojao prethodni dogovor optuženih sa NN licem pod nadimkom 'A [...]' da se za novčani iznos od 1.100 eura preveze šest državljana Irana. Shodno navedenom, radi se o ključnom svjedoku optužbe, svjedoku na bazi čijeg iskaza su apelanti osuđeni, a da prethodno, ni u jednoj fazi postupka, nije data mogućnost odbrani da ispita imenovanog svjedoka, pa se na ovaj predmet analogno može primijeniti stav Evropskog suda za ljudska prva Kovač protiv Hrvatske.” Apelant smatraju irelevantnim to što je sud na glavnom pretresu pitao odbranu koje bi pitanja postavili svjedoku jer se odbrana, kako apelanti navode, nije ni pripremala za ispitivanje svjedoka jer je najavljeno čitanje iskaza. Nadalje, apelanti korištenje iskaza svjedoka M. P. dovode u vezu s kršenjem odredbe čl. 90. i 223. ZKP-a, što detaljno obrazlažu. Apelanti, dalje, ukazuju na povredu člana 270. stav 5. ZKP-a u vezi s dokazom T-6, odnosno na nezakonitost ovog dokaza u vezi s pretresom telefona, odnosno s vještačenjem, a vještak u vezi s navedenim nije saslušan na glavnom pretresu (te dalje u vezi s dokazom T-5 kao plodom otrovne voćke). Apelanti, dalje, osporavaju primjenu Zakona o graničnoj kontroli BiH, ukazujući da apelanti nisu prelazili granicu, da se radi o pretresu lica, što dalje detaljno pojašnjavanju dovodeći navedeno u vezu sa čl. 65. i 66. i 70–72. ZKP-a, što dovode u vezu s diskriminacijom apelanata. Osim što ukazuju na nezakonitost dokaza, apelanti navode da su sudovi proizvoljno utvrđivali činjenice, o čemu daju objašnjenje u apelaciji (nepostojanje prethodnog dogovora apelanta i lica A), te ukazuju da su dovedeni u zabludu od strane lica koja su prevozili, ali je uskraćivanjem prava da ih unakrsno ispitaju, pa makar u fazi istrage, kroz sudsko osiguranje dokaza, apelantima uskraćeno pravo na odbranu, odnosno pravo na pravično suđenje. Apelanti su dovedeni u neravnopravan položaj u odnosu na Tužilaštvo jer nisu mogli dokazivati da su bili u stvarnoj zabludi, a Sud BiH je dopustio da se pročitaju iskazi stranih državljana, da bi samo i isključivo na osnovu iskaza izvjesnog M. P. osudio apelante. Apelanti ukazuju da je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu „apelanata i pravo na imovinu trećih lica (oduzeta motorna vozila – vlasništvo trećih lica) koje je Sud bio u obavezi da zaštiti”. Kada je riječ o oduzetim mobilnim telefonima, apelanti ističu da nije nužno njihovo oduzimanje s obzirom na to da to nije predmet kojim je učinjena radnja koja je optužnicom opisana kao radnja učinjenja krivičnog djela pozivajući se na član 68. KZ-a. Što se tiče oduzetih motornih vozila, njihovi vlasnici – treća lica ni na koji način nisu bili uključeni u postupak kao oštećeni, te je oduzimanjem motornih vozila na njih stavljen pretjeran teret, te apelanti ukazuju na Odluku Ustavnog suda broj AP 2742/16 od 11. septembra 2018. godine. Apelanti su tražili i da im se dodijeli odšteta u pravičnom iznosu, kao i troškovi nastali zbog utvrđivanja navedenih povreda.
b)Odgovori na apelaciju
27. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da je apelacija neosnovana i da apelanti ističu navode koje su i ranije isticali u žalbi, a koje je Sud BiH razmotrio i za koje je iznio jasne i konkretne argumente.
28. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana, podržavajući stavove Suda BiH iznijete u toku postupka.
V.Relevantni propisi
29. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH, 42/18 – rješenje USBiH i 65/18) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 8. stav (2) Jezik i pismo (2)Stranke, svjedoci i ostali učesnici u postupku imaju pravo služiti se maternjim jezikom ili jezikom koji razumiju. Ako osoba ne razumije jedan od službenih jezika Bosne i Hercegovine, osigurat će se usmeno prevođenje onoga što ona, odnosno drugi iznose, kao i isprava i drugog pisanog dokaznog materijala.
Član 10. stav (2) Zakonitost dokaza (2)Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 90.
Snimanje saslušanja svjedoka audio ili audio-vizuelnim sredstvima Saslušanje svjedoka se može snimati audio ili audio-vizuelnim sredstvima u svim fazama postupka. Saslušanje se mora snimiti u slučajevima kada se radi o maloljetnim osobama koje nisu navršile šesnaest godina života i koje su oštećene krivičnim djelom, kao i ako postoje osnove za bojazan da se svjedok neće moći saslušati na glavnom pretresu.
Član 273. stav (2) Izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza (2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred Sud nemoguć, ili je znatno otežan iz važnih uzroka.
30. Krivični zakon BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15 i 35/18) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Krijumčarenje ljudi Član 189. st.2. i 6.
(2)Ko vrbuje, preveze, sakrije, pruži zaštitu ili na drugi način omogući boravak krijumčarenih lica u Bosni i Hercegovini kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
(6)Predmeti ili prijevozna sredstva upotrijebljena za izvršenje djela bit će oduzeti.
VI.Dopustivost
31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Suda BiH, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 31. oktobra 2019. godine, a apelacija je podnesena 20. decembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
35. Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju.
36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
37. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
38. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem su apelanti proglašeni krivim, te im je sud izrekao uvjetnu osudu. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred redovnim sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje odnose na navode da nisu imali priliku ispitati ključnog svjedoka, da su korišteni dokazi nezakoniti, da je sud proizvoljno utvrdio činjenično stanje, te proizvoljno primijenio odredbe Zakona o graničnoj kontroli BiH, te da je pogrešno primijenjeno procesno pravo.
39. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Evropskog suda, zaključio da se pitanje da li je optuženi imao pravičan postupak mora riješiti na osnovu cjelokupnog postupka (vidi Evropski sud, Monnel i Morris, odluka od 2. marta 1987. godine, serija A, broj 115, str. 21, stav 54). Apelant, u suštini, tvrdi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer se osporene presude zasnivaju na nezakonito pribavljenim dokazima, prvenstveno na iskazu M. P., pa mu je povrijeđeno pravo na jednakost oružja, ali problematizira i druge dokaze koji su nezakoniti, primjenu procesnog i materijalnog prava, način na koji je sud utvrdio činjenice.
40. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični postupak, opća garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2. i 3. člana 6. (vidi Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978), 2 EHRR 149) ili u vezi sa stavom 1. člana 6 (vidi Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III, 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6 (vidi Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33–34).
41. Rukovodeći se navedenim stavovima, te imajući u vidu da apelant smatra da postupak u cjelini nije bio pravičan, Ustavni sud će navode apelanata ispitati u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
42. U vezi s navodima apelanata da su presude zasnovane na nezakonitim dokazima, apelant najprije ukazuje da je sud pročitao iskaz svjedoka M. P. kojeg odbrana nije imala mogućnost ispitati, te dalje navodi da se prilikom njegovog ispitivanja svjedok nije služio maternjim jezikom, te zakonitost tog iskaza osporava i zato što nije postupljeno u skladu s odredbom člana 90. ZKP-a. Apelanti ističu da je ovo ključni dokaz na osnovu kojeg je donijeta osuđujuća presuda jer niti jedan drugi dokaz ne dokazuje postojanje NN lica A i postojanje dogovora da se izvrši prevoz lica do Sarajeva za određeni iznos novca. Također, apelanti u apelaciji ističu, a to su pokušali dokazati i u toku postupka, da je sud pogrešno utvrdio činjenice jer iz dokaza („ako prethodno zanemarimo činjenicu nezakonitosti pojedinih“) ne proizlazi postojanje dogovora između NN lica A i apelanta o vožnji apelanta za novac, te ukazuju da su dovedeni u zabludu od strane lica koja su prevozili, a koja nisu mogli ispitati.
43. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi slijedio stav Evropskog suda prema kojem njegov zadatak nije da preispituje pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili pogrešnu primjenu materijalnog prava ukoliko i sve dok to ne dovede u pitanje prava i slobode koje su zaštićene Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Osim toga, Ustavni sud napominje da član 6. Evropske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švicarske, 12. juli 1988. godine, st. 45–46, serija A, broj 140. i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar načela, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza – na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi, ili upravo da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti je da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ koja je u pitanju i tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine).
44. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
45. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom postupku donijeta osuđujuća presuda na iskazu svjedoka, između ostalih dokaza, čiju zakonitost apelant dovodi u pitanje. Apelant, također, ukazuje da je Sud BiH pročitao iskaz svjedoka M. P. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH jasno naveo da je iskaz svjedoka M. P. iz istrage uvršten u dokaznu građu u skladu s odredbom člana 273. ZKP-a jer svjedok nije bio dostupan za neposredno saslušanje na glavnom pretresu. Ovu izjavu svjedoka Sud BiH je cijenio i doveo u vezu s drugim dokazima. Tako, suprotno navodima iz apelacije, Sud BiH je istakao da je iskaz svjedoka M. P. saglasan iskazima svjedoka – policijskih službenika GPBiH, ali i dokazu T-5 iz kojeg proizlazi komunikacija apelanta sa licem A, kao i da je svjedok M. P. potvrdio da je ostvario komunikaciju sa istim brojem (telefonski broj lica A). Nadalje, Ustavni sud ovdje primjećuje (a što je također problematizirano u apelaciji) da je u toku postupka bilo sporno da li apelanti znaju da se radi o licima koja su ilegalno boravila u BiH i na koji način su prihvatili da ih prevezu do Sarajeva. U tom dijelu, pored već gore navedenih dokaza, Sud BiH je imao u vidu i apelanticino ponašanje, odnosno činjenicu da je apelantica nastavila vožnju kada je vidjela da je policija zaustavila vozilo kojim je upravljao apelant, njen sin. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH naveo da je apelant pokušao određeni broj telefona (naveden broj) predstaviti kao broj svoje majke s kojom je komunicirao. Međutim, Sud BiH je našao da je to nelogično i teško prihvatljivo jer se komunikacija odvija na engleskom jeziku, a također imajući u vidu pitanje: „Koje je boje vozilo tvoje majke?“ Dalje je sud u kontekstu svih okolnosti cijenio i činjenicu da apelanti nisu otišli do graničnog prelaza, niti samog grada Višegrada (ako se radilo o turistima), nego su oni ta lica preuzeli na dionici puta između graničnog prelaza i grada Višegrada.
46. Sud BiH je također naveo da je iskaz svjedoka M. P. dat u skladu s odredbama ZKP-a ukazujući na odredbu člana 8. ZKP-a (da se stranke mogu koristiti maternjim ili jezikom koji razumiju), a u odnosu na član 90. ZKP-a drugostepeni sud je naveo da odbrana, osim što je isticala da nije izvršeno snimanje audio-vizuelnim sredstvima, nije konkretizirala, zbog čega smatra da je došlo do povrede prava iz člana 10. stav 2. ZKP-a.
47. Ustavni sud, dalje, primjećuje da su apelanti problematizirali i radnje koje su preduzeli policijski službenici GPBiH, te na ovaj način prikupljene dokaze kao nezakonite dokaze. Sud BiH je jasno ukazao „da bi se pravilno sagledalo postupanje službenih lica, u konkretnom slučaju, potrebno je šire sagledati sve propise koje se odnose na nadležnost službenih lica pri kontroli lica i stvari na graničnim prelazima, odnosno graničnom pojasu“. Nadalje, Sud BiH je naveo relevantne odredbe Zakona o graničnoj policiji BiH, kao i Zakona o graničnoj kontroli BiH, te je zaključio da su ovlaštena službena lica, u granicama svojih ovlaštenja, izvršila vizuelni pregled vozila, te dalje preduzela radnje kako je opisano u presudi. Ustavni sud u ovakvom tumačenju relevantnih odredbi zakona na koje se pozvao Sud BiH, kao i odredbi ZKP-a ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost niti nelogičnost.
48. Ustavni sud, također, primjećuje da je apelant osporavao zakonitost dokaza T-6 zbog toga što vještak nije saslušan na glavnom pretresu, a zbog navedenog i zakonitost dokaza T-5. U vezi s navedenim, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH dao razloge zašto je smatrao da su ovi apelantovi navodi neosnovani, odnosno da dokaz T-5 nije nezakonit samo zato što vještak koji je vještačio telefone i napravio izvještaj nije saslušan (dokaz T-6). Ustavni sud u vezi s navedenim mora da primijeti da apelant ovaj dokaz T-6, kao i dokaz T-5 problematizira striktno formalno (u odnosu na dokaz T-6 nije svjedočio vještak, pa je dokaz T-5 nezakonit jer je upravo ovaj dokaz T-5 analiza dokaza T-6. Međutim, osim pukog navođenja eventualnih procesnih pogreški ( ili navođenja kako je sud trebao postupiti, odnosno izdati naredbu za pretresanje telefona) u apelaciji nigdje nije navedeno šta je suštinski problem provedenih dokaza, odnosno kako se to odražava na konkretnu odluku. U nedostatku ovakvog obrazloženja, odnosno bez ukazivanja šta je konkretno proisteklo iz navodne „nezakonitosti“ dokaza, Ustavni sud nalazi da ovakvi navodi ne mogu pokrenuti pitanje garancija prava na pravično suđenje jer, čak i da je korišten dokaz nezakonit, to samo po sebi ne mora vodi povredi prava na pravično suđenje.
49. Dakle, kada se sagleda postupak u cjelini, način na koji je sud cijenio dokaze i došao do zaključka o krivici apelanata, Ustavni sud ne može da pronađe bilo šta što bi ukazivalo da u odnosu na apelante nisu ispoštovane garancije koje pruža član 6. Evropske konvencije.
50. Imajući u vidu sve zaključke u konkretnom slučaju, a koji se odnose na cjelokupni postupak protiv apelanata, te imajući u vidu navode apelanata koji su međusobno isprepleteni i u svojoj cjelokupnosti pokušavaju ukazati na kršenje prava na pravičan postupak, Ustavni sud napominje da je sve navode ispitao prilikom donošenja odluke, ali ih ne smatra od značaja dodatno elaborirati jer ne nalazi da ostali navodi mogu na bilo koji način dovesti u pitanje pravičnost postupka protiv apelanata. Ustavni sud, također, napominje da se u apelaciji navodi praksa Ustavnog suda, kao i Evropskog suda, a koju je Ustavni sud imao u vidu prilikom donošenja ove odluke, ali koja ni na koji način ne utječe na drugačiju odluku u konkretnom slučaju.
51. Dakle, imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Ostali navodi
52. Ustavni sud dalje primjećuje da su apelanti naveli i povredu prava na imovinu, i to imovinu apelanata i trećih lica. Naime, apelanti su ukazivali da nije bilo nužno oduzimanje telefona apelanta, dok su oduzeta vozila imovina trećih lica koja nisu učestvovala u postupku.
53. U vezi s navedenim Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH primijenio odredbu člana 189. stav 6. KZ koja glasi: „Predmeti ili prevozna sredstva upotrijebljena za izvršenje djela bit će oduzeti.“ Ustavni sud, također, primjećuje da su apelanti tražili zaštitu svojih prava i prava trećih lica koja nisu bila uključena u postupak, na koje je stavljen pretjeran teret (oduzeta vozila vlasništvo trećih lica), te Ustavni sud može samo da konstatira da suprotno proizlazi iz obrazloženja presude (bar u odnosu na jedno vozilo vlasnik je saslušan). Međutim, imajući u vidu način na koji su apelanti formulirali povredu prava na imovinu, Ustavni sud zapaža da apelanti ne mogu ukazivati na povredu prava vlasnika vozila – trećih lica koja nisu podnosioci apelacije, te ne nalazi za potrebno dodatno razmatrati ovaj navod.
54. Dalje, isto se odnosi na navod o diskriminaciji apelanata, na koji apelanti ukazuju kroz navode o nezakonitim dokazima i proizvoljnoj primjeni Zakona o graničnoj kontroli, o čemu se Ustavni sud već prethodno izjasnio, te ne nalazi za potrebno dodatno razmatrati ovaj navod jer je on posljedica nezadovoljstva apelanata donijetom konačnom odlukom, kao i procesnim odlukama ( o prihvatljivosti, odnosno zakonitosti određenih dokaza).
VIII.Zaključak
55. Ustavni sud nalazi da nema povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada su osporene presude rezultat postupka u kojem nisu prekršene garancije iz navedenog člana, te kada način na koji je utvrđeno činjenično stanje na osnovu dokaza koji nisu nezakoniti, uz primjenu procesnog i materijalnog prava, ne odaje utisak proizvoljnosti i, osim nezadovoljstva apelanata, ništa ne upućuje na povredu prava na pravičan postupak u cjelini.
56. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
57. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević