Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1214/21 (H. M.)

Odluka donesena 19. 05. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1214/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 05. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. maja 2021. godine, u predmetu broj AP-1214/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Hasan Muratović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Hasan Muratović protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 068654 17 Rsž od 12. oktobra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hasan Muratović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Zlatan Bektić advokat iz Živinica, podnio je 13. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 Rs 068654 21 Rev od 9. februara 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 Rs 068654 17 Rsž od 12. oktobra 2020. godine.

2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-4689/20 od 12. januara 2021. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 33 0 Rs 068654 21 Rev od 9. februara 2021. godine revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. Presudom Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 Rs 068654 16 Rs od 16. januara 2017. godine obavezana je tužena (Općina Živinice) da apelantu, na ime manje obračunate i isplaćene plate i naknade plate za vremenski period od mjeseca maja 2014. godine do 8. decembra 2014. godine isplati određene novčane iznose precizirane izrekom predmetne presude, sve sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu naknadi troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu (preko kojeg iznosa je odbijen kao neosnovan zahtjev apelanta za naknadu troškova postupka).

4. Odlučujući o žalbama apelanta i tužene izjavljenim protiv presude Općinskog suda od 16. januara 2017. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 33 0 Rs 068654 17 Rsž od 12. oktobra 2020. godine žalbu tužene uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dosuđujućem dijelu tako da je apelanta odbio sa zahtjevom za isplatu manje obračunatih i isplaćenih plata i naknada plata za period od maja 2014. godine do 8. decembra 2014. godine u određenom novčanom iznosu, zajedno sa kamatnim zahtjevom na taj iznos, kao i u odluci o troškovima parničnog postupka, tako da je odbio zahtjev apelanta za naknadu troškova parničnog postupka i obavezao ga da tuženoj na ime troškova postupka naknadi iznos od 1.790,10 KM. Žalba apelanta je odbijena i odluka o troškovima parničnog postupka u odbijajućem dijelu je potvrđena. Obavezan je apelant da na ime troškova žalbenog postupka isplati tuženoj iznos od 450,00 KK, dok je odbijen zahtjev apelanta za naknadu troškova žalbenog postupka.

5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da se osnovano žalbom tužene ukazuje da je tužena apelantu (kao načelniku Općine Živinice) u spornom periodu, prilikom obračuna osnovne plate, s pravom primjenjivala koeficijent složenosti poslova 8,30 jer je isti propisan Odlukom o platama i naknadama uposlenika i izabranih dužnosnika u organima Općine Živinice (u daljnjem tekstu: Odluka), koju je donijelo Općinsko vijeće u skladu sa izmijenjenim članom 60. Zakona o platama i naknadama u organima vlasti Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon) i po proceduri propisanoj Poslovnikom o radu Općinskog vijeća Živinice, te istu objavilo i u Službenom glasniku. Kantonalni sud je dalje naveo da je apelant, ukoliko je smatrao da Odluka (na osnovu koje mu je u spornom periodu obračunavana plata) nije u skladu sa Zakonom, imao mogućnost da, u skladu sa članom 45. Statuta Općine Živinice, traži preispitivanje takve odluke, što u konkretnom slučaju nije učinio. Kantonalni sud je takođe naveo da, kako u konkretnom slučaju, tj. za obračun plate opštinskog načelnika nije postojala mogućnost direktne primjene člana 9. Zakona (kojim je propisan koeficijent 10,00 za radno mjesto Predsjednika Federacije), kao ni koeficijent 9,80 koji je apelant (kao tadašnji načelnik Općine Živinice) dao u prijedlogu Odluke o platama i naknadama uposlenika i izabranih dužnosnika u organima Općine Živinice, a na osnovu kojeg prijedloga je i opredijelio svoj tužbeni zahtjev, te kako je s druge strane tužena u spornom periodu primjenom koeficijenta 8,30 iz Odluke pravilno obračunala i na osnovu istog isplatila apelantu plate i naknade plata, iz toga slijedi da nije osnovano potraživanje apelanta.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te smatra da je došlo do kršenja člana 17. Evropske konvencije (zabrana zloupotrebe prava). Apelant, u suštini, smatra da je Kantonalni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio pozitivno-pravne propise.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Kantonalni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je u predmetnom postupku došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1214/21 (H. M.) | Sudska praksa | Aktio