Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1237/21 („INTAL-COMMERCE“ d.o.o. Žepče)

Odluka donesena 19. 05. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1237/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 05. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. maja 2021. godine, u predmetu broj AP-1237/21, rješavajući apelaciju koju je podnio „INTAL-COMMERCE“ d.o.o. Žepče , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „INTAL-COMMERCE“ d.o.o. Žepče protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 43 0 Ps 161237 19 Rev od 7. januara 2021.

godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Ps 161237 19 Pž od 21. juna 2019. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 Ps 161237 18 Ps od 14. januara 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „INTAL-COMMERCE“ d.o.o. Žepče (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatsko društvo „Babić&Co“ d.o.o. iz Zenice, podnio je 14. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 Ps 161237 19 Rev od 7. januara 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Ps 161237 19 Pž od 21. juna 2019. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 Ps 161237 18 Ps od 14. januara 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, obavezan je apelant da isplati tužiocu („Invester“ d.o.o. Sokolac) na ime glavnog duga iznos od 67.782,71 KM, sa zakonskim zateznim kamatama počev od 23. maja 2016. godine pa do konačne isplate, kao i da mu nadoknadi troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu.

3. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo je pravilan stav drugostepenog suda da je presuda zbog propuštanja donesena pravilnom primjenom odredbi člana 182. st. (1) i (2) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) budući da su ostvareni svi uslovi propisani navedenim odredbama za donošenje takve presude, jer je tužilac predložio njeno donošenje, apelant nije dostavio odgovor na tužbu, a tužbeni zahtjev nije očigledno protivan činjenicama navedenim u tužbi, a te činjenice nisu protivne dokazima koje je tužilac podnio ili opštepoznatim činjenicama. Vrhovni sud je dalje naveo da neosnovano apelant ističe povredu odredaba člana 209. u vezi sa članom 8. ZPP jer se pri donošenju presude zbog propuštanja sud ograničava na ispitivanje jesu li ispunjene pretpostavke iz člana 182. st (1) i (2) ZPP (što je drugostepeni sud u konkretnom slučaju ispitao), a odredbe člana 8. ZPP (na koji se poziva apelant) sadrže načelo slobodne ocjene dokaza u skladu s kojim je sud dužan savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno na osnovu rezultata cjelokupnog postupka, pa kako se presuda zbog propuštanja donosi bez izvođenja dokaza, slijedom navedenog izostaje ocjena dokaza i zadatak suda svodi se na ispitivanje pretpostavki za donošenje presude zbog propuštanja propisanih citiranim zakonskim odredbama.

4. Vrhovni sud je naveo da je suprotno revizionim tvrdnjama apelant uredno zaprimio tužbu na odgovor 16. jula 2018. godine, jer je na povratnici naznačeno da je pismeno uručeno bez potpisa, lično vlasniku M.V., pa su ispunjeni ulovi da se dostava smatra obavljenom u smislu odredbi člana 351. stav (3) ZPP. Vrhovni sud je u vezi s tim naveo da je tačno da je drugostepeni sud u obrazloženju pobijane presude naveo da je pismeno uručeno bez potpisa V.V. ali da se radi o očiglednoj grešci u obrazloženju presude drugostepenog suda, jer je pismeno uručeno bez potpisa M.V. koja je upravo ovlašćeno lice za zastupanje apelanta, što proizlazi iz Izvoda iz sudskog registra. Vrhovni sud je dalje naveo da je neosnovan i prigovor pasivne legitimacije jer se, po ocjeni tog suda, zamjenom slova „C“ slovom „K“ od strane drugostepenog suda, pa ni kako je to označio prvostepeni sud (budući da je u prvostepenoj presudi apelant označen pod nazivom „Intal-Komerc“ d.o.o. Žepče, a u pobijanoj drugostepenoj presudi „Intal-Kommerce“ d.o.o. Žepče), nisu umanjila razlikovna obilježja od nekog drugog društva upisanog u sudski registar kod istog registarskog suda, odnosno nije doveden u pitanje identitet apelanta, pri čemu apelant i ne tvrdi da postoji drugo pravno lice na koje se odnosi tužbeni zahtjev, a kako su ga označili prvostepeni i drugostepeni sud. Vrhovni sud je takođe naveo da prigovor apelanta, koji se u bitnom svodi na iznošenje tvrdnje da je sud neosnovano prihvatio navode iz tužbe iako tužilac uz tužbu nije dostavio relevantne dokaze nemaju osnova jer se presuda zbog propuštanja zasniva na presumpciji da tuženi svojom pasivnošću priznaje istinitost činjeničnih navoda tužioca, pa kako iz činjenica navedenih u tužbi proizlazi da su parnične stranke bile u poslovnom odnosu i da je tužilac isporučio predmetnu robu apelantu (na otpremnim iskazima je tužilac označen kao kupac od JP „Šume Republike Srpske“, a apelant kao lice kome je roba predana) ne proizlazi da je tužbeni zahtjev očigledno protivan činjenicama i dokazima navedenim u tužbi, kako je to pravilno ocijenio i drugostepeni sud.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da su redovni sudovi pogrešno cijenili da je predmetnu tužbu apelant uredno primio (budući da se V.V., za koju je drugostepeni sud naveo da je zaprimila tužbu, „nigdje ne pominje kao zakonski zastupnik apelanta“), te da nisu pravilno cijenili istaknuti prigovor nedostatka pasivne legitimacije, jer pravno lice navedeno u prvostepenoj i drugostepenoj presudi „nigdje ne postoji“. Takođe navodi da izdavalac predmetnih otpremnih iskaza uopšte nije tužilac, već JP „Šume Republike Srpske“, pa je, dakle, riječ o poslovnom odnosu između tužioca i navedenog preduzeća „sa kojima apelant nema nikakve povezanosti“.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je u predmetnom postupku došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1237/21 („INTAL-COMMERCE“ d.o.o. Žepče) | Sudska praksa | Aktio