Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3215/19 (A. Ć.)
Odluka donesena 19. 05. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Dokazni postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Krivična optužba - utvrđivanje
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- In dubio pro reo
- Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Krivični postupak
- Pretpostavka nevinosti
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3215/19
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3215/19, rješavajući apelaciju Ahmeda Ćerima, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. maja 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ahmeda Ćerima podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 138837 18 Kž 2 od 28. maja 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ahmed Ćerim (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa advokatica Senka Nožica iz advokatskog društva „Ademović, Nožica i partneri“ d.o.o. iz Sarajeva, podnio je 8. augusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 K 138837 18 Kž 2 od 28. maja 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 14. novembra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i Kantonalno tužilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 18. do 30. novembra 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Presudom Općinskog suda broj 43 0 K 138837 17 K od 15. decembra 2017. godine apelant je proglašen krivim zbog krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav (2) u vezi sa stavom (1) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), pa mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci. Istom presudom apelant je obavezan platiti paušal i troškove krivičnog postupka u označenim novčanim iznosima. Presudom je apelant obavezan i da isplati, po osnovu pričinjene štete, oštećenim D. R. P., A. Š. i S. H. (u daljnjem tekstu: oštećeni) pojedinačno označene novčane iznose u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude. Konačno, presudom je apelantu izrečena mjera sigurnosti zabrane obavljanja funkcije rukovođenja u državnim i javnim preduzećima i ustanovama u trajanju od pet godina od dana pravomoćnosti presude, s tim da se vrijeme provedeno na izdržavanju kazne zatvora ne uračunava u vrijeme trajanja ove sigurnosne mjere.
6. Rješenjem Kantonalnog suda broj 43 0 K 138837 18 KŽ od 12. juna 2018. godine djelimično su uvažene žalbe apelantove braniteljice i apelanta, te je ukinuta prvostepena presuda od 15. decembra 2017. godine i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da je izreka prvostepene presude nerazumljiva s obzirom na bitna obilježja predmetnog krivičnog djela u pogledu bitnih okolnosti kada se radi o subjektivnom odnosu u vezi s njegovim učinjenjem. Također je navedeno i da je nejasan i nerazumljiv dio obrazloženja prvostepene presude jer prvostepeni sud ne obrazlaže na nedvojben i prihvatljiv način da li je to apelant kao direktor Zavoda nešto rekao kroz uputstvo, neki usmeni akt (S. H.) ili je naredio kao nadređeni, odnosno ovlašteno službeno lice. Isto tako je, između ostalog, navedeno i da je neophodno utvrditi i jasno i nedvosmisleno cijeniti, a potom i obrazložiti kako sadržaj elemenata svijesti tako i voljni element direktnog umišljaja kao oblika vinosti kod apelanta u odnosu na počinjeno krivično djelo. S obzirom na navedeno, na kraju rješenja je istaknuto da će u ponovnom postupku prvostepeni sud otkloniti navedene bitne povrede odredaba krivičnog postupka, ponoviti do tada provedene dokaze, odnosno izvesti dokaze za kojima se eventualno ukaže potreba, vodeći pri tome računa o ostalim žalbenim prigovorima apelantove braniteljice i apelanta, nakon čega će biti u prilici da donese pravilnu i na zakonu zasnovanu presudu.
Postupak u kojem su donesene osporene odluke
7. Presudom Općinskog suda broj 43 0 K 138837 18 K 2 od 10. oktobra 2018. godine apelant je proglašen krivim da je u periodu od 1. februara 2008. godine do 21. augusta 2012. godine, u mjestu i na način pobliže opisan u izreci presude, počinio krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav (2) u vezi sa stavom (1) KZFBiH, pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci. Istom presudom apelant je obavezan platiti paušal i troškove krivičnog postupka u označenim novčanim iznosima. Presudom je apelant, u skladu sa članom 212. stav (3) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) obavezan i da isplati, po osnovu pričinjene štete, oštećenim pojedinačno označene novčane iznose u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude. Konačno, presudom je apelantu izrečena mjera sigurnosti zabrane obavljanja funkcije rukovođenja u državnim i javnim preduzećima i ustanovama u trajanju od pet godina od dana pravomoćnosti presude, s tim da se vrijeme provedeno na izdržavanju kazne zatvora ne uračunava u vrijeme trajanja ove sigurnosne mjere.
8. U obrazloženju presude Općinski sud je, prije svega, istakao da je na ponovnom glavnom pretresu, u skladu sa članom 331.a) stav (4) ZKPFBiH, prihvatio dokaze koje su Kantonalno tužilaštvo i apelantova odbrana izveli na prethodnom glavnom pretresu (pobliže opisano na str. 2. presude), kao i da je odbrana u svojstvu svjedoka saslušala oštećenu S. H, te A. B. i E. B. na okolnosti podnošenja krivične prijave protiv apelanta.
9. Naime, Općinski sud je istakao da je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio nespornim da je apelant u inkriminirano vrijeme obavljao poslove direktora Kantonalnog zavoda za liječenje bolesti ovisnosti u Zenici (u daljnjem tekstu: Zavod), kao i da su oštećeni bili uposlenici tog zavoda. Iz njihovih saglasnih svjedočkih iskaza vidljivo je, kako je navedeno, da su oni u kritično vrijeme kao vanjski saradnici sa Zavodom za javno zdravstvo Federacije BiH potpisali ugovore o djelu o obavljanju poslova koji se odnose na realizaciju označenog projekta koji su zajedno proveli i sufinansirali Razvojni program Ujedinjenih nacija (u daljnjem tekstu: UNDP) i Zavod za javno zdravstvo FBiH. Dalje je navedeno da je iz njihovih saglasnih svjedočkih iskaza vidljivo da je apelant kao direktor Zavoda pozvao u svoju kancelariju oštećenu S. H. kao glavnu medicinsku sestru Zavoda i pri tom joj rekao da novac (koji će biti uplaćivan na njihove žiroračune po osnovu navedenih ugovora; u daljnjem tekstu: predmetni novac) pripada Zavodu za plaćanje nekih stvari za koje Zavod ne može dobiti račune. Nakon toga, kako je to naveo Općinski sud, iskorištavanjem svog službenog položaja i ovlaštenja direktora Zavoda apelant je usmeno naredio oštećenoj S. H., a potom i ostalim oštećenima (putem oštećene S. H.) da po uplati predmetni novac podižu sa svojih računa i predaju Z. P. kao sekretarici Zavoda, koja će novac predavati njemu, nakon čega su oni tako postupali s uvjerenjem da taj novac nije njihov novac, već da se radi o novcu Zavoda, i to sve dok nisu prisustvovali seminaru koji je organizirao UNDP 2012. godine u Sarajevu za radnike Zavoda koji su bili angažirani na predmetnom projektu UNDP-a (pobliže opisano na str. 3. i 4. presude).
10. Pritom je navedeno da je iz iskaza oštećenih vidljivo da su se oni plašili da bi, ako bi drugačije postupili, mogao biti ugrožen njihov radnopravni status u Zavodu. Ta činjenica, kako je to naveo Općinski sud, ukazuje da je pozicija direktora Zavoda vrlo moćna pozicija, a također i da je apelant bio spreman da je iskoristi, odnosno zloupotrijebi kad su u pitanju prava i interesi njemu podređenih uposlenika, a i također da je kod uposlenika postojao strah, tj. bojazan da to apelant i uradi ako bi mu se na bilo koji način usprotivili, pa i u slučaju da su odbili da predaju predmetni novac njemu posredstvom njegove sekretarice Z. P. Isto tako je navedeno da je iz iskaza oštećenih vidljivo da kad je apelant smijenjen s funkcije direktora Zavoda i kad je na funkciju direktora Zavoda došao J. S. da zarađeni novac kod UNDP-a oštećeni nisu više predavali direktoru Zavoda posredstvom njegove sekretarice, već da su ga zadržali za sebe jer je to bio njihov novac zarađen u UNDP-ju. S obzirom na navedeno, Općinski sud je naveo da su navedeni iskazi oštećenih jasni, potpuni i uvjerljivi i po svom sadržaju u cijelosti su međusobno komplementarni, a također su komplementarni i sa sadržajem drugih subjektivnih i materijalnih dokaza optužbe. Istaknuto je da se može zaključiti da su njihovi iskazi u cijelosti vjerodostojni i da im stoga sud može u cijelosti pokloniti punu vjeru.
11. Dakle, Općinski sud je naveo da iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da predmetni novac apelant nije utrošio za potrebe Zavoda, niti ga je uplatio na žiroračun Zavoda, niti ga je vratio nazad oštećenima. Te činjenice, kako je to istakao Općinski sud, jasno ukazuju da je predmetni novac apelant zadržao za sebe jer njegovo postupanje u konkretnom slučaju, kako je to bliže opisano u izreci presude, upravo je u cijelosti usmjereno da predmetni novac koji su za sebe zaradili oštećeni kao vanjski saradnici sa Zavodom za javno zdravstvo Federacije BiH prisvoji i zadrži za sebe u namjeri da na taj način sebi pribavi protivpravnu imovinsku korist u ukupnom označenom iznosu. Pritom je navedeno i da nije u konkretnom slučaju od značaja za odlučivanje u ovoj krivičnoj stvari kako je i na koji način došlo do podnošenja krivične prijave protiv apelanta. Isto tako je ukazano da odbrana nije sudu prezentirala niti jedan račun ili neki drugi materijalni dokaz o utrošku predmetnog novca u označene svrhe (pobliže opisano na stranici 5. presude). Također je istaknuto da apelant ni po kojem osnovu i od bilo koga nije bio ovlašten da predmetnim novcem raspolaže na bilo koji način.
12. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je istakao da je Kantonalno tužilaštvo izvedenim dokazima izvan svake razumne sumnje dokazalo da je apelant počinio radnju i prouzrokovao zakonom zabranjenu posljedicu, bliže opisanu u izreci presude, i da je na taj način ostvario obilježja krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav (2) u vezi sa stavom (1) KZFBiH. U vezi s tim je dalje navedeno i da dokazi u spisu predmeta ukazuju da je kod optuženog apelanta u kritično vrijeme postojala krivnja za krivično djelo koje mu se stavlja na teret optužbom. Naime, Općinski sud je istakao da se predmetno krivično djelo može izvršiti samo s direktnim umišljajem, tj. kad je učinilac svjestan svog djela i hoće njegovo izvršenje. U vezi s tim je Općinski sud naveo (u kontekstu inkriminiranih radnji pobliže opisanih na str. 5. i 6. presude) da je apelant znao i bio svjestan da čineći navedene radnje u svojstvu direktora Zavoda postupa protivpravno, a sve u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske koristi za sebe, te slijedom toga se zaključuje da je bio svjestan svog djela i htio njegovo izvršenje, tj. da je postupao s direktnim umišljajem pa ga je stoga sud i proglasio krivim.
13. Na kraju je, između ostalog, navedeno da se odluka o imovinskopravnom zahtjevu oštećenih zasniva na odredbi člana 212. stav (3) ZKPFBiH, pa je sud apelanta obavezao da im po osnovu pričinjene materijalne štete isplati pojedinačno označene iznose, navodeći da je sud na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je apelant izvršenjem predmetnog krivičnog djela oštećene oštetio za označene iznose, pribavivši za sebe imovinsku korist u označenom iznosu.
14. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 K 138837 18 Kž 2 od 28. maja 2019. godine djelimično su uvažene žalbe apelantove braniteljice i apelantova lična žalba, te je prvostepena presuda od 10. oktobra 2018. godine preinačena u pogledu odluke o krivičnopravnoj sankciji tako što se apelantu za predmetno krivično djelo za koje je prvostepenom presudom proglašen krivim izriče uvjetna osuda kojom mu se utvrđuje kazna zatvora u trajanju od dvije godine i istovremeno određuje da se ona neće izvršiti ako apelant u roku od četiri godine ne učini novo krivično djelo. Također je prvostepena presuda preinačena i u odluci o izrečenoj mjeri sigurnosti tako što apelantu izriče mjera sigurnosti zabrane obavljanja funkcije rukovođenja u državnim i javnim preduzećima i ustanovama u trajanju od tri godine. U ostalom dijelu prvostepena presuda je potvrđena.
15. U obrazloženju presude je navedeno da je, suprotno žalbenim tvrdnjama, prvostepeni sud u dovoljnoj mjeri postupio po uputama iz ukidnog rješenja (od 12. juna 2018. godine) s obzirom na to da je u skladu s provedenim dokazima na ponovljenom glavnom pretresu u prvostepenoj presudi dao detaljnije obrazloženje obrazlažući na koji način je apelant naredio S. H. da se predmetni novac predaje njemu. Dalje je navedeno da je prvostepeni sud dao konkretne i odgovarajuće razloge kada se radi o apelantovom subjektivnom odnosu prema izvršenim krivičnopravnim radnjama, odnosno u pogledu postojanja oblika vinosti (direktni umišljaj) kod apelanta, a u odnosu na krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Pritom je navedeno i da se pravilno u činjeničnom opisu djela iz izreke prvostepene presude navode riječi „rekao“ i „naredio“ upravo u kontekstu cjelokupnog realnog opisa radnji izvršenja koji za osnov ima činjenice i okolnosti koje je sud pravilno i potpuno utvrdio na osnovu provedenih dokaza na glavnom pretresu.
16. Dalje je navedeno (pobliže obrazloženo na str. 4–6. presude) da, suprotno žalbenim navodima, činjenični opis optužnice sadrži sve pravno relevantne činjenice i okolnosti koje se odnose kako na opća tako i na posebna obilježja predmetnog krivičnog djela iz člana 383. stav (2) u vezi sa stavom (1) KZFBiH učinjenog iskorištavanjem službenog položaja ili ovlaštenja, a koja obilježja se odnose na svojstvo apelanta kao odgovornog lica (direktor) u Zavodu, zatim da je krivično djelo izvršeno iskorištavanjem službenog položaja ili ovlaštenja jer da navedeno svojstvo nije imao ovo djelo ne bi mogao ni ostvariti i ono je izvršeno s ciljem pribavljanja imovinske koristi, a na štetu oštećenih, inače uposlenika Zavoda, kojima je bio nadređen. Potom je ukazano da u činjeničnom opisu radnji izvršenja, koje se odnose na prekoračenje ovlasti ili nevršenje dužnosti, mora biti navedena blanketna dispozicija, ali da kod oblika izvršenja krivičnog djela „iskorištavanjem položaja“, kao što je to u konkretnom slučaju, nije neophodno navođenje blanketnog propisa s obzirom na to da je već naprijed istaknuto da je apelant kao počinilac iskoristio svoj službeni položaj direktora u odnosu na oštećene koji su uposlenici Zavoda i kojima je bio nadređen kao direktor.
17. Zatim je Kantonalni sud naveo (pobliže obrazloženo na str. 6. i 7. presude) da, suprotno žalbenim prigovorima, prvostepena presuda sagledana u cjelini nije zasnovana na pogrešno ili nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, niti samo na iskazima saslušanih svjedoka-oštećenih, nego i na materijalnim dokazima, te iskazima označenih svjedoka, a osim toga i materijalnim dokazom koji se ogleda u nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke Nihada Spahića. U vezi s tim je navedeno da je tim vještačenjem neposredno na nedvojben način utvrđeno da su oštećeni, a što su i sami potvrdili, imali zaključene ugovore o djelu sa EBRD, odnosno Zavodom za javno zdravstvo Federacije BiH, i da su im određena sredstva isplaćivana na lični račun u kritičnom vremenu i za svakog oštećenog označeni novčani iznos. Pritom ja istaknuto da navedeni vještak nije utvrđivao šta je bilo s tim novcem nakon što su ga oni (oštećeni) podizali, i to nije bio njegov zadatak, ali je tim vještačenjem utvrđen tačan iznos novca koji su oštećeni zaradili i koji im je prebačen, a koji su oni potom podizali i nosili u kovertama svjedoku Z. P., a prema uputstvu koje je apelant lično dao glavnoj medicinskoj sestri, oštećenoj S. H., a ona prenijela ostalim oštećenim. Svi ovi svjedoci su, kako je to navedeno, potvrdili da su predmetni novac podizali sa svojih računa i potom nosili Z. P. (apelantova sekretarica). Isto tako je navedeno i da je prvostepeni sud pravilno cijenio iskaz Z. P. sa glavnog pretresa (kada je negirala prethodne činjenice) kao iskaz usmjeren na olakšavanje apelantovog procesnog položaja s ciljem da izbjegne ili mu bude smanjena krivična odgovornost. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je istakao da su neosnovani žalbeni navodi da nije dokazano da je on izvršio krivično djelo za koje se tereti i da nije imao nikakvog doticaja s predmetnim novcem, te da je stoga prvostepena presuda obrazložena u skladu s odredbom člana 296. stav (2) u vezi sa članom 305. stav (7) ZKPFBiH.
18. Zatim je Kantonalni sud obrazložio (pobliže opisano na str. 7. i 8. presude) da žalbeni navodi apelantove braniteljice kojim se posebno apostrofira tvrdnja da prvostepeni sud nije imao realan osnov izvesti siguran zaključak da je upravo apelant oštećenim u predmetnom periodu od 2008. do 2012. godine „rekao“ ili „naredio“ i da to ne proizlazi niti iz jednog dokaza (iskaza svjedoka-oštećenih). U vezi s tim je, između ostalog, navedeno da su iskazi oštećenih pravilno i savjesno cijenjeni od prvostepenog suda, te da su navedeni svjedoci u svojim iskazima potvrdili da su bili upoznati da su oni oštećeni po apelantovom uputstvu, odnosno naređenju, te da su sav zarađeni predmetni novac predavali apelantu.
19. Također je ukazano da su neosnovane žalbene tvrdnje da apelant nije imao svojstvo odgovornog lica u Zavodu kada se radi o novčanim sredstvima koja su ostvarivali oštećeni po zaključenim ugovorima o djelu (pobliže opisano na str. 8. i 9. presude). Dakle, Kantonalni sud je naveo da je upravo na način opisan u izmijenjenoj optužnici, odnosno izreci prvostepene presude apelant kao direktor Zavoda postupio na protivpravan način i bez ikakvih ovlaštenja, te da se uputstvo koje je dao S. H., a ona prenijela ostalim uposlenicima koji su imali ugovor o djelu može smatrati kao i usmena naredba direktora podređenim. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je naveo da je apelant ostvario sva bitna obilježja krivičnog djela u vidu iskorištavanja tog svog službenog položaja u navedenim okolnostima, a u namjeri da sebi pribavi imovinsku korist, a ošteti uposlenike Zavoda, tj. oštećene, a što je i učinio.
20. Također je navedeno (pobliže opisano na str. 9–11. presude) da su neosnovani prigovori odbrane da se u kovertama mogao nalaziti i običan papir, a ne novac, kao i da činjenica da oštećeni nisu podnosioci prijave ne ekskulpira apelanta od krivičnog djela za koje se tereti. Kada se ima u vidu da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno i da prvostepeni sud nije imao dvojbe u pogledu vjerodostojnosti i uvjerljivosti i pouzdanosti iskaza saslušanih svjedoka optužbe, prije svega oštećenih, ali i drugih koji potvrđuju iskaze oštećenih, pa i materijalnih dokaza, Kantonalni sud je naveo da nije bilo nikakvog osnova da prvostepeni sud primijeni princip in dubio pro reo.
21. U odnosu na odluku o krivičnopravnoj sankciji, Kantonalni sud je naveo (pobliže opisano na str. 11. i 12. presude) da je prvostepeni sud precijenio otežavajuće okolnosti, dok je olakšavajućim okolnostima umanjio vrijednosni značaj. U vezi s tim je istaknuto da je izrečena krivičnopravna sankcija – kazna iz izreke te presude adekvatna težini počinjenog djela, stepenu apelantove krivice, načinu izvršenja djela i posljedici, te da će se njome postići kako ciljevi i svrha, prije svega specijalne, tako i opće prevencije izvršenja krivičnih djela bilo koje vrste.
22. Ispitujući odluku prvostepenog suda kojom je apelant, u smislu člana 212. stav (3) ZKPFBiH, obavezan da po osnovu pričinjene štete oštećenim isplati označene novčane iznose (u vezi sa žalbenim prigovorima kojima se osporava dokazanost nastupanja navedene posljedice), Kantonalni sud je naveo da je nedvojbeno utvrđeno da je apelant počinio predmetno krivično djelo, a time i da je njegovim djelovanjem ostvarena i posljedica u vidu pribavljanja za sebe imovinske koristi u ukupnom označenom novčanom iznosu, odnosno da je oštećenima načinio štetu u pojedinačno označenim novčanim iznosima. Stoga se, kako je to navedeno, ne može prihvatiti osnovanim žalbeni prigovor da nije dokazano da je apelant pribavio sebi imovinsku korist, a druge oštetio. Dakle, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio član 212. stav (3) ZKPFBiH.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
23. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom prekršena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
24. Naime, apelant u veoma opširnoj apelaciji ukazuje da je u predmetnom krivičnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje u vezi s pravom na jednakost postupanja prema stranama u postupku u okviru suda iz „člana 14. ZKPFBiH“, zatim povrede principa in dubio pro reo, te proizvoljne primjene i tumačenja materijalnog prava od suda. U vezi s navodima koji se tiču primjene prava, apelant ukazuje na bitna obilježja krivičnog djela za koje je proglašen krivim (član 383. stav (2) KZFBiH), smatrajući da u konkretnom slučaju niti iz dispozitiva optužnice niti iz izreke (prvostepene) presude ne proizlazi radnja predmetnog krivičnog djela. U tom smislu se ukazuje i na kontradiktornost i nelogičnosti u samoj izreci navedene presude, iz koje, prema apelantovom mišljenju, ostaje nejasno je li apelant iskoristio svoj položaj ili je pak prekoračio granice položaja, te da iz izreke presude ostaje nejasno koju je to radnju on preduzeo, a koja proizlazi iz službenog položaja. Pritom navodi i da eventualno određivanje zaposlenicima što će oni raditi sa svojim privatnim novcem zasigurno nije obuhvaćeno djelokrugom službenih ovlasti apelanta kao direktora Zavoda. U vezi s tim se navodi i da je apelant postupao u najboljem interesu svoje službe i u najboljem interesu institucije čiji je bio direktor. Dalje se navodi da je iz dispozitiva optužnice, kao i izreke prvostepene presude vidljiv prekid uzročno-posljedične veze između apelantovih radnji i „toka novca“, te da iz dokaza ne proizlazi da je Z. P. uistinu predavala apelantu predmetni novac, već da se radilo o neizvjesnoj budućoj radnji. Zatim apelant na opširan način obrazlaže postojanje direktnog umišljaja na njegovoj strani, smatrajući da on nije utvrđen, već je zaključak o njegovom postojanju izveden na osnovu interpretacije događaja i konstruiranja činjenica od suda. U vezi s tim, ukazuje da, nakon donošenja rješenja Kantonalnog suda od 12. juna 2018. godine, ni u kasnijem postupku, postojanje direktnog umišljaja kao nužnog oblika vinosti neophodnog za predmetno krivično djelo nije utvrđeno. Isto tako, apelant navodi da, iako su sporni ugovori fiktivno sklapani u dijelu pojedinih zaposlenika, oni su sklapani iz razloga što je to bio najpodobniji način na koji će novci biti isplaćivani Zavodu. Također se navodi da niko od svjedoka ne spominje naređivanje, već da su oni bili zamoljeni ili im je preko posrednika bilo rečeno, te da sud takvo utvrđenje koristi kao osnov za „izvlačenje” apelantove krivične odgovornosti. Zatim apelant ukazuje na kontradiktornost izreke u pogledu utvrđivanja pobuda iz kojih su zaposlenici vraćali predmetni novac, te da se radi o konstrukciji da je on u svojstvu direktora naredio njima da mu donose predmetni novac, a onda su se oni u strahu za vlastito radno mjesto povinovali njegovim naređenjima u pogledu njihovog privatnog novca. Dalje se u kontekstu navoda o kršenju principa in dubio pro reo obrazlažu motivi sklapanja ugovora o djelu, njihov predmet, priroda tog pravnog posla i kome predmetni novac pripada. Prema apelantovim navodima, jasno je da su svi novci isplaćeni na osnovu ugovora o djelu, iako su bili isplaćeni na račun zaposlenika, zapravo bili namijenjeni finansiranju potreba Zavoda, a koje se potrebe nisu mogle finansirati iz budžeta. Svi novci isplaćeni po osnovu tih ugovora bili su namijenjeni kao donacija Zavodu, a koja donacija je trebala osigurati obavljanje poslova Zavoda, neovisno o tome ko je navedene novce primio na svoj račun. Takvim postupanjem, kako to navodi apelant, sud je arbitrarno i pogrešno primijenio odredbe „Zakona o obligacionim odnosima FBiH“, a koja primjena je bila od odlučujućeg utjecaja na rješavanje ove krivičnopravne stvari. Kako ni dispozitivom optužnice, ni izrekom presude apelantu nije stavljeno na teret da je predmetni novac uistinu i završio kod njega, apelant ističe da je zbog toga pogrešna i odluka o imovinskopravnom zahtjevu oštećenih.
b)Odgovor na apelaciju
25. Kantonalni sud je naveo da predmetna apelacija nije osnovana s obzirom na to da su pred drugostepenim sudom u potpunosti ispoštovana apelantova prava na pravično suđenje i princip jednakosti postupanja prema strankama u postupku. U vezi s tim je ukazano da je apelantu i njegovom tadašnjem braniocu omogućen pristup na sjednicu vijeća. Dalje je navedeno i da su sve okolnosti i činjenice koje su bile od značaja za primjenu materijalnog prava i kvalificiranje apelantovih radnji dovoljno na nedvojben i jasan način utvrđene, te nije došlo do povrede odredaba Krivičnog zakona na koje se neosnovano ukazuje apelacijom. Također je ukazano da apelant ocjenjuje pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja na osnovu svoje ocjene izvedenih dokaza i zaključaka koje su sudovi izveli u pogledu kako uzročno-posljedične veze tako i u pogledu apelantovog subjektivnog odnosa prema izvršenju krivičnog djela kroz preduzete protivpravne radnje. U tom smislu je navedeno da je subjektivni odnos dovoljno obrazložen u presudama i proizlazi iz činjenica i okolnosti koje karakteriziraju apelantovo protivpravno ponašanje pri izvršenju krivičnog djela za koje je proglašen krivim. Isto tako je navedeno i da ne postoji kontradiktornost izreke presude u pogledu radnji izvršenja krivičnog djela, a niti je donesenim presudama redovnih sudova, prema mišljenju Kantonalnog suda, povrijeđen princip in dubio pro reo u kontekstu predmetnog slučaja.
26. Općinski sud je naveo da su razlozi o odlučnim činjenicama u obrazloženju prvostepene i osporene drugostepene presude izneseni na jasan i potpun način tako da se ne može na bilo koji način izvući zaključak o proizvoljnosti postupanja prvostepenog i drugostepenog suda. Stoga je navedeno da su paušalne apelantove tvrdnje da su mu povrijeđena prava na koja se pozvao, slijedom čega je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
27. Kantonalno tužilaštvo je navelo da je predmetna apelacija očigledno neosnovana jer, kako i sam apelant navodi, drugostepeni sud je u potpunosti potvrdio prvostepenu presudu u pogledu utvrđenih činjenica i apelantove krivične odgovornosti.
V.Relevantni propisi
28. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17).
29. Za potrebe ove odluke koristi se Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH” br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10 i 42/11), koji je važio u vrijeme izvršenja predmetnog krivičnog djela, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 383. st. (1) i (2) Zloupotreba položaja ili ovlašćenja (1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja iskorišćavanjem svog službenog položaja ili ovlašćenja, prekoračivši granice svoje službene ovlasti ili ne obavivši svoje službene dužnosti, pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugome nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
(2) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist koja prelazi 10.000 KM, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina
30. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20).
31. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 15.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.
(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 212. stav (3) Odlučivanje o imovinskopravnom zahtjevu (3) U presudi kojom optuženog proglašava krivim sud može oštećenom dosuditi imovinskopravni zahtjev u potpunosti ili mu može dosuditi imovinskopravni zahtjev djelimično, a za ostatak ga uputiti na parnični postupak. Ako podaci krivičnog postupka ne pružaju pouzdan osnov ni za potpuno ni za djelimično presuđivanje, sud će oštećenog uputiti da imovinskopravni zahtjev u potpunosti može da ostvaruje u parničnom postupku.
Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Član 305. stav (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
Član 331a. stav (4) Dostavljanje drugostepene odluke i postupanje prvostepenog suda (4) Prvostepeni sud je dužan da izvede sve procesne radnje i raspravi sva sporna pitanja na koja je ukazao drugostepeni sud u svojoj odluci. Iskazi saslušanih svjedoka i vještaka i pisani nalaz i mišljenje bit će prihvaćeni kao dokazi i mogu biti pročitani ili reproducirani ukoliko su ti svjedoci i vještaci prilikom svjedočenja bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca ili nisu bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca iako im je to bilo omogućeno, kao i u slučaju ako je to ovim zakonom drukčije određeno, te ukoliko se radi o dokazima iz člana 276. stav (2) tačka e) ovog zakona.
VI.Dopustivost
32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
33. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 43 0 K 138837 18 Kž 2 od 28. maja 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presuda apelantov branilac je primio 21. juna 2019. godine, a apelacija je podnesena 8. augusta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
36. Apelant smatra da su mu u predmetnom krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, prekršena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
37. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
38. Član 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
[...]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
[…]
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega; [...]
39. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim i osuđen za krivično djelo propisano zakonom. Dakle, u konkretnom slučaju radilo se o utvrđivanju osnovanosti bilo kakve „krivične optužbe“ protiv apelanta, pa on u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
40. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant u suštini ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima.
41. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo proizvoljno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi s tim proizvoljno primijenjenim pozitivnopravnim propisima u pogledu apelantove krivičnopravne odgovornosti, kao i odluke o imovinskopravnom zahtjevu. Također, apelant ukazuje i da mu je u predmetnom krivičnom postupku prekršen princip in dubio pro reo, kao i da je prekršen princip jednakosti stranaka. Stoga će Ustavni sud ispitati jesu li redovni sudovi u predmetnom krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, postupali proizvoljno u osiguravanju garancija u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
6. Evropske konvencije.
42. Kada je u pitanju način na koji su redovni sudovi u predmetnoj krivičnoj stvari proveli dokazni postupak i cijenili dokaze, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisutnosti okrivljenika na javnoj raspravi, a radi kontradiktornosti postupka (vidi Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine stav 25).
43. U svjetlu navedenih principa i činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud prvenstveno zapaža da je dokazni postupak u ovoj pravnoj stvari proveden u dva navrata pred Općinskim sudom. Ustavni sud ima u vidu da iz stanja spisa predmeta proizlazi da je prvobitno donesena osuđujuća presuda (od 15. decembra 2017. godine) ukinuta zbog nerazumljivosti i protivrječnosti izreke, odnosno propusta prvostepenog suda da na jasan i nedvosmislen način cijeni i obrazloži kako sadržaj elemenata svijesti tako i voljni element direktnog umišljaja kao oblika vinosti kod apelanta u odnosu na počinjeno predmetno krivično djelo. Dakle, iz navedenog ne proizlazi da su ukidnim rješenjem Kantonalnog suda (od 12. juna 2018. godine) konstatirani propusti u samom provođenju dokaznog postupka, odnosno onemogućavanju apelantu i njegovoj odbrani da ravnopravno učestvuju u njemu u pogledu predlaganja dokaza ili osporavanja dokaza optužbe na glavnom pretresu u prvom suđenju. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je navedenim rješenjem Kantonalnog suda Općinskom sudu u ponovnom postupku naloženo provođenje svih ranije izvedenih dokaza, a po potrebi i izvođenje novih dokaza radi donošenja pravilne i na zakonu zasnovane odluke. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji je Općinski sud u ponovljenom suđenju primijenio odredbe člana 331a. stav (4) ZKPFBiH prihvatajući primarno prethodno izvedene dokaze iz prethodnog postupka pred tim sudom budući da je u okolnostima konkretnog predmeta bio zadovoljen uvjet unakrsnog ispitivanja od stranaka u postupku. Posljedično navedenom, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost ni u stavu Kantonalnog suda iz obrazloženja osporene drugostepene odluke da je prvostepeni sud u dovoljnoj mjeri postupio po uputama iz ukidnog rješenja (od 12. juna 2018. godine) budući da i prema mišljenju Ustavnog suda obrazloženje kako prvostepene presude donesene u ponovnom postupku tako i osporene drugostepene presude sadrži detaljnija obrazloženja u pogledu spornih pitanja u vezi s apelantovim inkriminiranim radnjama, kao i njegovom subjektivnom odnosu prema njima u kontekstu predmetnog krivičnog djela. Stoga je, prema ocjeni Ustavnog suda, neosnovan apelacioni navod kojim se suštinski ukazuje da u ponovnom postupku nije postupljeno u skladu s rješenjem Kantonalnog suda od 12. juna 2018. godine u pogledu otklanjanja propusta koji su doveli do ukidanja presude Općinskog suda od 15. decembra 2017. godine.
44. Nadalje, u svjetlu zaključka iz prethodnog stava, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka donesenih u ponovnom postupku, suprotno apelacionim navodima, proizlazi da su redovni sudovi posebnu pažnju posvetili i elaborirali apelantove radnje, u čemu se u datim okolnostima ogleda iskorištavanje apelantovog službenog položaja ili ovlaštenja u smislu člana 383. stav (2) u vezi sa stavom (1) KZFBiH, odnosno prekoračenje granica službenih ovlasti koje je apelant uživao kao direktor Zavoda u okolnostima konkretnog predmeta u odnosu na podređeni položaj samih oštećenih kao zaposlenika Zavoda, a u vezi s predmetnim novcem. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u ponovnom postupku svoj zaključak o postojanju krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret i za koje je u konačnici osuđen (zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja), u kontekstu apelantovih radnji, izveli na način koji je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, uslijed čega se čine neosnovanim apelantovi navodi o pravnoj kvalifikaciji i obliku svijesti potrebnom za njegovo izvršenje. Pritom, Ustavni sud zapaža da su u obrazloženju osporene (drugostepene) odluke sadržani svi prigovori koje je isticala apelantova odbrana kako u toku postupka pred redovnim sudovima tako i navodima predmetne apelacije. Zatim, iz obrazloženja odluka donesenih u ponovnom postupku ne proizlazi ni da su Općinski sud i Kantonalni sud stav o vjerodostojnosti iskaza saslušanih svjedoka-oštećenih izveli paušalnim navođenjem i zaključivanjem, već upravo suprotno, dajući u tom pogledu (ocjena dokaza) detaljno obrazloženje koje se Ustavnom sudu ne čini očigledno proizvoljnim. Prepoznajući bitnost vjerodostojnosti navedenih iskaza, upravo je i sam Općinski sud u obrazloženju prvostepene presude donesene u ponovnom postupku naglasak stavio na potrebu da se njihovi iskazi cijene s posebnom pažnjom kako bi se na pravilan i potpun način utvrdilo činjenično stanje u ovoj krivičnopravnoj stvari, odnosno otklonile sumnje u pogledu bilo kakvih protivrječnosti proizašlih iz sadržaja njihovih iskaza. Zbog navedenog, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u općem zaključku Kantonalnog suda iz obrazloženja osporene presude da prvostepena presuda sagledana u cjelini nije zasnovana na pogrešno ili nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Također, Ustavni sud smatra neosnovanim i navode apelacije kojima se osporava način na koji je u ponovnom suđenju odlučeno o imovinskopravnom zahtjevu oštećenih jer su i Općinski sud i Kantonalni sud u tom smislu dali jasna i logična obrazloženja u primjeni odredbe člana 212. stav (3) na okolnosti konkretnog slučaja. Na navedeni način Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ispoštovali svoju obavezu da na jasan način navedu razumljive razloge na kojima su zasnovali odluke (donesene u ponovnom suđenju) u odnosu na naprijed navedena pravna pitanja u smislu garancija obuhvaćenih članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
45. Dalje, prema ocjeni Ustavnog suda, Općinski sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega (ne)prihvata kao vjerodostojne dokaze koje je predložila „optužba“, odnosno apelantova odbrana, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi s drugim provedenim dokazima. Upravo je na tu činjenicu ukazao i Kantonalni sud odlučujući o apelantovoj žalbi. Dakle, redovni sudovi su detaljno i jasno obrazložili na osnovu kojih dokaza je utvrđeno da je apelant počinio predmetno krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je prvenstveno Općinski sud, a potom i Kantonalni sud, načinom provođenja dokaznog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, što bi rezultiralo kršenjem člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na navedeni zaključak, Ustavni sud smatra da Kantonalni sud nije imao ni najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza i da ga nije tumačio na način koji je bio povoljniji po apelanta, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja pretpostavke nevinosti, odnosno principa in dubio pro reo u smislu člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
46. Zatim, Ustavni sud primjećuje da je apelant problematizirao i pitanje poštovanja principa jednakosti u postupanju strana u postupku, čija obaveza poštovanja u (predmetnom) krivičnom postupku proizlazi u smislu člana 15. ZKPFBiH. Ti navodi se, prema ocjeni Ustavnog suda, u konkretnom slučaju suštinski tiču same ocjene dokaza, koje pravo se u krivičnim postupcima ujedno nerijetko podudara s pravom na „jednakost oružja“ kao podrazumijevanim elementom pravičnog suđenja po članu 6. stav 1. Evropske konvencije. U kontekstu navedenog, prema ocjeni Ustavnog suda, od odlučnog značaja je da li je apelantu i njihovoj odbrani bilo omogućeno da ravnopravno učestvuju u predlaganju i izvođenju dokaza, odnosno je li im pružena mogućnost da unakrsno ispitaju svjedoke i pobijaju sadržaj njihovih iskaza kako onih datih na (glavnom) pretresu tako i onih datih u fazi istrage (vidi Ž. protiv Latvije, broj aplikacije 14755/03, presuda od 24. januara 2008. godine, stav 94). S druge strane, Ustavni sud ponovo napominje da nije u njegovoj nadležnosti da cijeni sadržaj izvedenih dokaza, niti da se bavi utvrđivanjem istinitosti dokaza, kao i same apelantove krivičnopravne odgovornosti, tj. krivice.
47. Dovodeći u vezu navedene stavove s okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud prvenstveno podsjeća da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da utvrđenje apelantove krivične odgovornosti u konkretnom slučaju nije zasnovano isključivo na jednom materijalnom ili subjektivnom dokazu (svjedočenju oštećenih), već cjelokupnosti provedenog dokaznog postupka na usmenom (i javnom) pretresu/pretresima u pogledu kojih je apelantu, tj. njegovoj odbrani bila data mogućnost da ih osporava. Pri tome, Ustavni sud ističe da je apelantovoj odbrani u predmetnom krivičnom postupku (sagledanom u cjelini) bilo omogućeno da predlaže svoje svjedoke. Stoga, u situaciji kada je utvrđenje apelantove krivice zasnovano na sveukupnosti ocjene izvedenih dokaza kako optužbe tako i odbrane u smislu čl. 16. i 296. ZKPFBiH, te kada iz stanja spisa predmeta (niti apelacionih navoda) ne proizlazi da je apelantova odbrana pred redovnim sudovima (glavnom pretresu pred Općinskim sudom) bila lišena mogućnosti pobijanja kako iskaza svjedoka-oštećenih tako i ostalih svjedoka, kao i označenog vještaka (i njegovog nalaza i mišljenja), Ustavni sud smatra da apelant nije bio u konvencijskom smislu ograničen i doveden u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu i da mu je povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku u smislu člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije.
48. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da krivični postupak protiv apelanta, sagledan u cjelini s aspekta primjene procesnog i materijalnog prava u odnosu na utvrđivanje apelantove krivičnopravne odgovornosti (uključujući i o odluku o imovinskopravnom zahtjevu), nije bio pravičan u smislu poštovanja garancija člana 6. Evropske konvencije.
Ostali navodi
49. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (pravo na imovinu), Ustavni sud zapaža da apelant te navode nije obrazložio i konkretizirao, ali da se oni suštinski dovode u kontekst povrede prava na pravično suđenje (u odnosu na odluku redovnih sudova o imovinskopravnom zahtjevu oštećenih), pa Ustavni sud, s obzirom na zaključak u vezi s navodnom povredom prava na pravično suđenje, i to pozivanje na povredu navedenog prava smatra neosnovanim. VIII.Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije u predmetnom krivičnom postupku sagledanom u cjelini, u kojem je apelant proglašen krivim za počinjenje krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav (2) u vezi sa stavom (1) KZFBiH jer su redovni sudovi za svoja utvrđenja i odlučivanje u odlukama donesenim u ponovnom postupku dali jasna i precizna obrazloženja iz kojih proizlazi da su tokom krivičnog postupka protiv apelanta poštovani svi standardi prava na pravično suđenje.
51. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da se radi o navodima koji se vežu za primjenu prava u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
52. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević