Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1236/21 (JU Služba za zapošljavanje Zeničko-dobojskoga kantona)

Odluka donesena 05. 05. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Javna vlast
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1236/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 05. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. svibnja 2021. godine, u predmetu broj AP-1236/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela JU Služba za zapošljavanje Zeničko-dobojskoga kantona, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela JU Služba za zapošljavanje Zeničko-dobojskoga kantona protiv Presude Kantonalnoga suda u Zenici broj 43 0 Rs 174729 21 Rsž od 10. veljače 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Zenici broj 43 0 Rs 174729 19 Rs od 11. prosinca 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. JU Služba za zapošljavanje Zeničko-dobojskoga kantona (u daljnjemu tekstu: apelantica), koju zastupa Advokatsko društvo Babić & Co d.o.o. iz Zenice, podnijela je 14. travnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Zenici (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Rs 174729 21 Rsž od 10. veljače 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Zenici broj 43 0 Rs 174729 19 Rs od 11. prosinca 2020. godine.

2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, poništene su kao nezakonite odluka o prestanku ugovora o radu tužiteljici (S.B.) od 14. lipnja 2019. godine i odluka upravnoga odbora apelantice od 18. srpnja 2019. godine (kojom je zahtjev za zaštitu prava tužiteljice odbijen), pa je slijedom toga ugovor o radu od 10. listopada 2018. godine ostao na snazi.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da iz stanja spisa proistječe da je tužiteljica bila zaposlena kod apelantice na neodređeno vrijeme na radnome mjestu glavne knjigovođe, da je jednostranom odlukom apelantice od 14. lipnja 2019. godine tužiteljici prestao radni odnos 14. lipnja 2019. godine, radi odlaska u starosnu mirovinu, iz razloga što je tužiteljica na dan donošenja odluke ostvarila staž osiguranja u trajanju od 40 godina, 3 mjeseca i 27 dana, sukladno odredbi čl. 94. toč. d) Zakona o radu (u daljnjemu tekstu: ZOR). Kantonalni je sud istakao da iz izjave vještaka financijske struke E.D. sa glavne rasprave proistječe da je apelantica uplatu doprinosa za ratno razdoblje tj. od 1. srpnja 1993. godine do 31. prosinca 1994. godine izvršila 8. srpnja 2019. godine, i da bi, kada bi se isključilo to razdoblje, tužiteljica bi na dan prestanka ugovora o radu imala ukupno efektivnoga staža osiguranja 38 godina, 9 mjeseci i 26 dana. Kantonalni je sud istakao da apelantica nije imala pravo da bez suglasnosti tužiteljice izvrši uplatu doprinosa za razdoblje od 1. srpnja 1993. godine do 31. prosinca 1994. godine, što joj nije moglo ostati nepoznato budući da je tužiteljica dopisom (od 7. lipnja 2019. godine) dala izričitu izjavu, kojom se protivi da se poseban staž proveden u oružanim snagama uračuna u njezin staž osiguranja. Kantonalni je sud istakao da je čl. 38. st. 1. Zakona o mirovinskom i invalidskome osiguranju propisano da se u mirovinski staž, samo uz pisanu suglasnost osobe, može računati poseban staž. Kantonalni je sud istakao da je, dakle, pravo na uračunavanje posebnoga staža u staž osiguranja zapravo pravo djelatnika, koji ga može i ne mora koristiti i o tomu odlučuje isključivo djelatnik. Kantonalni je sud istakao da je stoga prvostupanjski sud na pouzdan način utvrdio činjenicu da tužiteljica nije dala pisanu suglasnost za uračunavanje posebnoga staža u staž osiguranja, temeljem čega je apelantica donijela odluku o prestanku ugovora o radu suprotno odredbi čl. 94. toč. d) ZOR, jer tužiteljica na dan 14. lipnja 2019. godine nije navršila 40 godina staža osiguranja, u kojemu pravcu je neutemeljeni prizivni navod apelantice da je tužiteljici prestao radni odnos po sili zakona.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, smatrajući da su nepravilno sudovi utvrdili da je apelantica tužiteljici vršila uračunavanje posebnoga staža osiguranja jer to ne proistječe niti iz jednoga dokaza, te smatrajući da je radni odnos tužiteljici prestao sukladno čl. 94. toč. d) ZOR po sili zakona. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih utemeljila na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenome činjeničnome stanju i pogrešnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. S obzirom na to da je apelantica javna ustanova, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zajamčenih odredbama Europske konvencije i njezinih protokola, koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni je sud u svojoj praksi ukazao da Europska konvencija pruža minimum zaštite glede ljudskih prava i temeljnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širi obujam zaštite, pa je usvojio stanovište da, sukladno članku VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako tko je bio stranka u određenome postupku i tko ima presudu bilo kojega suda, za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnome sudu. Sukladno tomu, državni organi i javna vlast, kao sudionici sudbenih postupaka, uživaju jamstva prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz članka II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-39/03 od 27. veljače 2004. godine, odluka dostupna na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba).

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njezine tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda, te stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1236/21 (JU Služba za zapošljavanje… | Sudska praksa | Aktio