Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4334/19 (O.Č.)

Odluka donesena 05. 05. 2021.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4334/19

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 05. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4334/19, rješavajući apelaciju O. Č., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 5. maja 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija O. Č. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 36 0 P 030394 17 Rev od 11. jula 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Apelant O. Č. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kaknja, kojeg zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnio je 9. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 36 0 P 030394 17 Rev od 11. jula 2019. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Općine Kakanj (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 4. februara 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužena su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 5. do 19. februara 2021. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 36 0 P 030394 14 P od 8. juna 2016. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime naknade štete isplati novčani iznos, bliže naveden u izreci presude, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka. Istom presudom obavezan je apelant da na ime troškova parničnog postupka isplati tuženoj određeni novčani iznos.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant u tužbi ukazao da je vlasnik i posjednik nekretnine (bliže označena u obrazloženju presude), te da mu je rješenjem Općinske komisije za urbanizam, građevinarstvo i stambeno-komunalne poslove Kakanj od 14. septembra 1984. godine data urbanistička saglasnost za lociranje porodične stambene zgrade (u daljnjem tekstu: stambeni objekat), a da mu je rješenjem o odobrenju izgradnje iste komisije od 24. septembra 1984. godine izdato odobrenje za gradnju stambenog objekta. Takođe, apelant je u tužbi ukazao da je na mjestu na kojem je izgradio stambeni objekat došlo do pokretanja klizišta, usljed čega je došlo do velikih oštećenja na stambenom objektu, za koju štetu je isključivo odgovorna tužena. Dalje, Općinski sud je naveo dokaze koji su izvedeni u toku postupka, te ukazao da je na osnovu nalaza vještaka geološke struke utvrđeno da se na stambenom objektu vidi sistem pukotina, što je bliže navedeno u obrazloženju presude. Dalje, navedeno je da je vještak geološke struke u nalazu naveo da na predmetnom lokalitetu nema niti jedne manifestacije horizontalnih i dijagonalnih pokreta koji bi determinisali klizište, odnosno da nema elemenata koji karakterišu jedno klizište, što je detaljno navedeno u obrazloženju presude (str. 3. i 4). Zatim, vještak geološke struke ukazao je koji faktori utiču na stambeni objekat (pukotine) i njegovu stabilnost, te koje radnje je potrebno preduzeti kako bi se zaustavila daljnja devastacija stambenog objekta, što je takođe detaljno navedeno u obrazloženju presude (str. 4. i 5).

7. Općinski sud je ukazao da je u nalazu vještaka građevinske struke navedeno da je stambeni objekat izgrađen na padini, te da njegova stabilnost nije ugrožena. Takođe, navedeno je da na predmetnoj lokaciji ne postoji klizište. Nadalje, apelant je odstupio od date urbanističke saglasnosti (sagradio stambeni objekat većih dimenzija od dimenzija iz urbanističke saglasnosti, na objektu nema vertikalnih AB serklaža, dok u prizemlju postoje samo horizontalni AB serklaži). Takođe, navedeno je da je apelant odstupio i od rješenja o odobrenju za gradnju (nije postupio po tačkama II, III, IV i V ovog rješenja), da oko stambenog objekta ne postoji drenaža, te da je apelant postupio po svim odredbama rješenja o odobrenju izgradnje i urbanističkoj saglasnosti oštećenja na objektu bi bila znatno manja. Općinski sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da apelant nije postupio po rješenju o odobrenju za gradnju, tj. nije prijavio početak radova građevinskoj inspekciji, nije izvršio iskolčenje u prisustvu općinskog organa koji nije primio iskop temelja, niti je građevinskoj inspekciji prijavio početak izvođenja radova, niti je odredio nadzorni organ. Takođe, apelant se nije obraćao zahtjevom za procjenu štete nakon prirodne nesreće koja je zahvatila područje tužene.

8. Općinski sud je citirao sadržaj odredaba člana 154. stav 2, čl. 155. i 172. stav 1, te čl. 186, 190. i

192. ZOO-a), te sadržaj odredaba čl. 4, 5, 61, 62, 63. i 64. Zakona o prostornom uređenju. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da nije osnovan apelantov tužbeni zahtjev jer iz nalaza vještaka geološke struke i građevinske struke jasno proizlazi da šteta na apelantovom stambenom objektu nije nastala zbog klizišta i da to nije uzrok oštećenja stambenog objekta, te da je objašnjeno koji su faktori uticali na stabilnost objekta (što je detaljno navedeno u obrazloženju presude). Općinski sud je naveo da nije osnovano apelantovo pozivanje na stručno mišljenje o stanju klizišta „Laze” jer iako iz tog mišljenja proizlazi da je na parceli u vlasništvu M. H. registrovano klizište, prema mišljenju vještaka geologa, ne može se reći da se to klizište nalazi i na lokalitetu gdje je apelant izgradio stambeni objekat. Shodno navedenom, Općinski sud je ukazao da odgovornost za štetu nastalu na apelantovom stambenom objektu ne može snositi tužena.

9. Presudom Kantonalnog suda broj 36 0 P 030394 17 Gž od 9. maja 2017. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena presuda Općinskog suda. Drugostepenom presudom odbijen je zahtjev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev iz razloga što oštećenja na stambenom objektu nisu nastala zbog klizišta, već zbog nesolidne gradnje i neadekvatnog odvođenja oborinskih i otpadnih voda, te da je u konkretnom slučaju nebitno što tužena prije izdavanja odobrenja za izgradnju nije provela geomehanička ispitivanja tla. Nadalje je ukazao da nisu osnovani apelantovi navodi da je stručna osoba trebala da kaže da li se na tom lokalitetu može graditi i koja vrsta objekta, pa je kod takvog stanja stvari tužena bila dužna poduzeti istraživačke radove na utvrđivanju sastava tla u postupku izdavanja odobrenja, kao i praćenje navedenog terena, te od investitora zahtijevati dodatne uslove koji su neophodni kod izgradnje objekta na nestabilnom lokalitetu s obzirom na takav sastav tla. Kantonalni sud je ukazao da bi se ovakvi navodi možda mogli uzeti u obzir samo u situaciji da je apelant prethodno ispunio svoje obaveze iz urbanističke saglasnosti i odobrenja za građenje. Zatim, navedeno je da apelant zanemaruje činjenicu da je odstupio od urbanističke saglasnosti i odobrenja za građenje. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da se u takvoj situaciji može smatrati da je apelant svojim radom uslovno stabilan teren preveo u nestabilan. Neosnovanim su ocijenjeni i žalbeni navodi kojima je apelant ukazao na propuste nadležnog organa uprave, te pogrešnu primjenu materijalnog prava (član 172. stav 1. ZOO-a). Kantonalni sud je istakao da je u konkretnom slučaju utvrđeno da apelantov stambeni objekat nije izgrađen na klizištu, da šteta na stambenom objektu nije nastala zbog klizišta, te stoga nema mjesta pozivanju na stav Vrhovnog suda izražen u Presudi broj 070-0-Rev-09- 001482 od 28. januara 2010. godine gdje se radilo o tome da je nadležni upravni organ izdao urbanističku saglasnost za izgradnju objekta na terenu koji se nalazi u zoni umirenog klizišta.

11. Presudom Vrhovnog suda broj 36 0 P 030394 17 Rev od 11. jula 2019. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda, kao i zahtjev tužene za naknadu troškova za sastavljanje odgovora na reviziju.

12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da apelant neosnovano ukazuje na povredu odredaba čl. 8. i 191. stav 4. ZPP-a. Dalje, navedeno je da obrazloženje prvostepene presude nije u suprotnosti s provedenim dokazima, niti dosadašnjom sudskom praksom, već je zasnovano na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju. Nadalje, pravilna je i ocjena drugostepenog suda da razlozi koje je dao prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke imaju činjenični i pravni osnov u provedenim dokazima, te da nema potrebe za otklanjanjem povreda postupka. Vrhovni sud je istakao da drugostepena presuda nije proizvoljna jer je zasnovana na pravnoj analizi utvrđenih činjenica i pravilnoj primjeni materijalnog prava. Zatim, da je u konkretnom slučaju utvrđeno da apelant prilikom izgradnje stambenog objekta nije postupao u skladu s odlukama tužene (urbanistička saglasnost i građevinska dozvola). Nadalje, da bi postojao osnov da se tužena obaveže na naknadu štete do koje je došlo u vidu nastanka oštećenja (pukotine na stambenom objektu), apelant je u konkretnom postupku bio dužan dokazati da je uzrok štete građenje na klizištu, odnosno propust tužene da tu okolnost utvrdi prilikom izdavanja građevinske dozvole. Vrhovni sud je ukazao da je apelant odstupio od građevinske dozvole, te da je vještačenjem utvrđeno da bi u slučaju da je apelant postupio u skladu s izdatim odobrenjima oštećenja na stambenom objektu bila značajno manja. Vrhovni sud je istakao da, prema nalazu i mišljenju vještaka za oblast geologije, na lokaciji na kojoj je izgrađen stambeni objekat ne postoji klizište i da oštećenja na stambenom objektu nisu uzrokovana klizištima koja su nastala u 2014. godini, pa je shodno tome pravilan zaključak nižestepenih sudova da između postupanja tužene i štetne posljedice koju je pretrpio apelant ne postoji uzročno-posljedična veza, tj. ne postoji odgovornost tužene u konkretnom slučaju. Zatim je istakao da apelant u reviziji ponavlja navode koje je drugostepeni sud cijenio prilikom odlučivanja o apelantovoj žalbi, te se pozvao na druge odluke drugostepenog suda u kojima je zahtjev za naknadu štete usvojen. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da to ne može uticati na drugačije odlučenje u revizionom postupku, u situaciji kada je utvrđeno da je do štete na apelantovom stambenom objektu došlo zbog apelantovog propuštanja, odnosno postupanja suprotno odlukama tužene kojima je odobreno građenje pod određenim uslovima. S obzirom na to da nije utvrđeno da je štetu na stambenom objektu uzrokovao organ tužene u obavljanju ili u vezi s obavljanjem svojih funkcija, Vrhovni sud je zaključio da su odluke nižestepenih sudova zasnovane na pravilnoj primjeni odredaba člana 172. stav 1. ZOO-a.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

14. Apelant smatra da je Vrhovni sud u osporenoj odluci proizvoljno cijenio provedene dokaze (nalaz vještaka geološke struke), te proizvoljno primijenio procesno i materijalno pravo. Apelant je naveo da je glavni uzrok nastanka oštećenja stambenog objekta taj što je temeljen na nestabilnom tlu koje je zahvaćeno klizištem, a nikakvi zahvati na sanaciji klizišta nisu učinjeni. Dalje, istaknuto je da je za štetu isključivo odgovorna tužena u skladu s relevantnim odredbama ZOO-a, koja je bila dužna da u postupku izdavanja dozvole za gradnju provjeri tlo na kojem će stambeni objekat biti izgrađen shodno relevantnim odredbama Zakona o prostornom građenju. Apelant smatra da je Vrhovni sud povrijedio princip pravne sigurnosti na njegovu štetu jer je u svojim odlukama već zauzeo pravni stav kod identičnog činjeničnog i pravnog osnova, te da je osporena odluka zasnovana na suprotnom stavu navedenom u konačnim odlukama Kantonalnog suda i revizionim odlukama Vrhovnog suda (apelant nije dostavio sve odluke redovnih sudova na koje se pozvao, već je uz apelaciju dostavio četiri presude Vrhovnog suda i jednu presudu Kantonalnog suda). Apelant je naveo da je Vrhovni sud u prethodnim predmetima zauzeo identičan pravni stav, dok je po konkretnom tužbenom zahtjevu zauzeo potpuno drugačiji pravni stav, a pri tome nije naveo razloge zašto je odstupio od ranije prakse. Apelant se pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 1076/09. Takođe je ukazao da je Ustavni sud donio više odluka (AP 3454/18, AP 4151/18, AP 7211/18 i AP 703/19) po apelacijama tužene u predmetima u kojima je udovoljeno zahtjevima tužitelja.

b)Odgovor na apelaciju

15. Vrhovni sud je naveo da je dao razloge za donesenu odluku, te je istakao da nisu osnovani navodi o povredi prava na koja se pozvao apelant u predmetnoj apelaciji.

16. Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno pravo, te je predložio da se apelacija odbije.

17. Općinski sud je naveo da je nesumnjivo utvrđeno da zemljište koje se nalazi ispod stambenog objekta i koje služi za njegovu redovnu upotrebu nije klizište jer nema nijednog elementa koji karakteriše klizište. Takođe, navedeno je da je apelant prilikom gradnje stambenog objekta odstupio od izdate urbanističke saglasnosti i odobrenja za građenje. Općinski sud je naveo da iz obrazloženja prvostepene presude jasno proizlazi da ne postoji uzročno-posljedična veza između štete na stambenom objektu i tužene, te da u konkretnom slučaju nema ništa proizvoljno i nejasno.

18. Tužena je navela da je u provedenom postupku utvrđeno da se ne radi o klizištu, da na apelantovoj parceli nema aktivnog klizišta, te da apelant nije dokazao da je pretrpio štetu propustom u radu tužene. U odnosu na apelantovo pozivanje na različito postupanje Vrhovnog suda, odnosno princip pravne sigurnosti, tužena je ukazala da se u tim predmetima ne radi o istom činjeničnom i pravnom stanju kao u konkretnom predmetu, te je ukazao da kod ovakvog činjeničnog stanja nije povrijeđen princip pravne sigurnosti.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 154.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

(2) Za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Član 172. stav (1) (1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 36 0 P 030394 17 Rev od 11. jula 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 16. septembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 9. novembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelant smatra da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku koji je vođen radi naknade štete, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

27. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi u suštini temelje na tvrdnji o proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa, te da je na njegovu štetu povrijeđeno načelo pravne sigurnosti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.

28. Ustavni sud zapaža da je apelant podnio tužbu protiv tužene kojom je tražio da se obaveže tužena da mu naknadi štetu koja je nastala na njegovom stambenom objektu. U vezi s tim, istaknuto je da je apelant tužbeni zahtjev zasnivao na tvrdnji da mu je od organa tužene data urbanistička saglasnost i odobrenje za gradnju stambenog objekta, ukazujući da je do štete došlo zbog klizišta koje se pojavilo na nekretnini na kojoj je izgrađen stambeni objekat, te da odgovornost za nastalu štetu snosi tužena u skladu s relevantnim odredbama ZOO-a. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, na tri sudske instance, istog stava da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da između štete na apelantovom stambenom objektu i postupanja tužene ne postoji uzročno-posljedična veza, tj. ne postoji odgovornost tužene za tu štetu. Naime, istaknuto je da je na osnovu dokaza koji su izvedeni u toku postupka utvrđeno da na lokaciji na kojoj je apelant izgradio stambeni objekat ne postoji klizište (za što je dato jasno i precizno obrazloženje u prvostepenoj presudi), pa shodno tome da oštećenja na stambenom objektu, nasuprot apelantovim tvrdnjama, nisu uzrokovana klizištima koja su se dogodila u maju 2014. godine. Dakle, u predmetnoj pravnoj stvari nije utvrđeno da je šteta na apelantovom stambenom objektu uzrokovana od organa tužene u obavljanju ili u vezi s obavljanjem svojih funkcija (član 172. stav 1. ZOO-a).

29. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi razmatrao isto činjenično i pravno pitanje u predmetu broj AP 4817/19 (vidi Odluka o dopustivosti broj AP 4817/19 od 11. marta 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) Naime, u navedenoj odluci, u predmetu koji je vođen, između ostalog, protiv iste tužene kao u konkretnom slučaju, u kojem je odbijen tužbeni zahtjev (koji je identičan predmetnom tužbenom zahtjevu) i u kojem je Vrhovni sud zaključio da mikrolokalitet gdje se nalazi objekat nije u fazi klizanja i da klizište nije moglo imati uticaj na oštećenje objekta, te da nema odgovornosti tužene u smislu relevantnih odredaba ZOO-a i Zakona o prostornom uređenju. Ustavni sud u navedenoj odluci nije utvrdio kršenje prava na koja se jedan od tužilaca u tom predmetu pozvao, odnosno nije utvrđena proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda i Kantonalnog suda.

30. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se apelant poziva i na povredu principa pravne sigurnosti, ukazujući da je Vrhovni sud u odnosu na identičan činjenični i pravni osnov već zauzeo pravni stav, a da je odluka osporena predmetnom apelacijom zasnovana na suprotnom shvatanju iz ranijih revizionih odluka Vrhovnog suda i konačnih odluka Kantonalnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1076/09 od 26. januara 2012. godine (dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), slijedeći praksu Evropskog suda, ukazao na stav da princip pravne sigurnosti predstavlja segment prava na pravično suđenje i da je taj princip povrijeđen u situaciji kada iz istog suda, koji je pri tom i sud posljednje instance za odlučivanje u određenom pitanju, u slučajevima koji se zasnivaju na istom ili sličnom činjeničnom i pravnom osnovu, dolaze protivrječne odluke u kojima su izostala obrazloženja i razlozi iz kojih bi bilo vidljivo zašto je sud odstupio od ranije prakse, a pri tom ne postoji mehanizam koji bi osigurao konzistentnost u odlučivanju (tačka 37). Ustavni sud zapaža da je u odlukama Vrhovnog suda i Kantonalnog suda na koje se apelant pozvao i koje je dostavio uz apelaciju (070-0-Rev-08-001558, 36 0 P 000088 10 Rev, 36 0 P 029268 17 Rev 2, 36 0 P 028837 16 Rev, 36 0 P 028838 16 Gž), za razliku od konkretnog predmeta, utvrđeno da su štete na predmetnim objektima nastale zbog pojave klizišta (aktiviranja klizišta), gradnje na klizištu koje je postojalo i prije građenja, aktiviranja klizne ravni i pokrenute zemljane mase, te zbog problema u temeljnom tlu (do kojeg dolazi zbog djelovanja klizišta). Shodno tome, u navedenim predmetima redovni sudovi su utvrdili odgovornost tužene, odnosno podijeljenu odgovornost tužioca i tužene, shodno članu 172. stav 1. ZOO-a. Budući da je u konkretnom predmetu utvrđeno da šteta na apelantovom stambenom objektu nije nastala zbog postojanja klizišta, proizlazi da apelant neosnovano ukazuje na postojanje elemenata koji bi pokretali pitanje principa pravne sigurnosti. Iz istih razloga neosnovano je apelantovo pozivanje na odluke Ustavnog suda u kojima su odbijene apelacije tužene u odnosu na presude Vrhovnog suda i Kantonalnog suda, u kojim Ustavni sud nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova koji su utvrdili da je šteta na predmetnim objektima nastupila zbog klizišta, odnosno gradnje na terenu zahvaćenom klizištem, obilnih padavina, visokog nivoa podzemnih voda i sl.

31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

32. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o kršenju ovih prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelant naveo u vezi s pravom na pravično suđenje (proizvoljna ocjena dokaza, proizvoljna primjena procesnog i materijalnog prava), koje je Ustavni sud već analizirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije neosnovani.

VIII.Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada su u konkretnom slučaju dati jasni i detaljni razlozi zbog čega nije osnovan apelantov tužbeni zahtjev, odnosno zbog čega, u skladu s relevantnim odredbama ZOO-a, u predmetnoj pravnoj stvari nema odgovornosti tužene, kada iz obrazloženja osporene odluke ne proizlazi proizvoljnost na koju je apelant ukazao, te kada ne postoje elementi koji bi pokretali pitanje pravne sigurnosti.

34. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada apelant navode o kršenju tih prava temelji na istim tvrdnjama koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede njegovih prava u tom pogledu.

35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4334/19 (O.Č.) | Sudska praksa | Aktio