Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1081/21 (Z.K.)

Odluka donesena 05. 05. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Invalidnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1081/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 05. 2021.

Tekst odluke

aUstavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. maja 2021. godine, u predmetu broj AP-1081/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Z. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Z. K.

protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 70 0 U 006830 18 U od 22. decembra 2020. godine i Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno oslobodilačkog rata broj UP-I- 03-41-ZKZ-1055/16 od 29. avgusta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Z. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Robert Leko advokat iz Širokog Brijega, podnio je 31. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 006830 18 U od 22. decembra 2020. godine i Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-I-03-41-ZKZ-1055/16 od 29. avgusta 2018. godine.

2. Rješenjem Ministarstva od 29. avgusta 2018. godine ukinuto je konačno rješenje Općine Široki Brijeg od 3. jula 2007. godine i upravna stvar riješena tako da apelantu prestaje svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na ličnu invalidninu zaključno sa 29. avgustom 2018. godine.

3. Odlučujući o tužbi apelanta podnesenoj protiv rješenja tuženog (Ministarstva) 29. avgusta 2018. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 70 0 U 006830 18 U od 22. decembra 2020. godine odbio predmetnu tužbu kao neosnovanu.

4. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da su nalazi nadležnih ljekarskih komisija (nalaz i mišljenje prvostepene ljekarske komisije od 26. oktobra 2017. godine i nalaz i mišljenje drugostepene ljekarske komisije od 30. novembra 2017. godine), kao stručnih organa vještačenja u toj oblasti, saglasni da ukupni vojni invaliditet apelanta, u skladu sa odredbama člana 4. Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta sa Listom procenta vojnog invaliditeta iznosi ispod 20% trajno, te su isti jasni i potpuni sa datim detaljnim obrazloženjem razloga za izmjenu nalaza i mišljenja, a kako je to i propisano čl. 8. i 13.a Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Vrhovni sud je dalje naveo da je, suprotno tvrdnjama tužbe, ocjena invaliditeta apelanta data na osnovu medicinske dokumentacije iz spisa predmeta na osnovu koje je apelant i ranije cijenjen (shodno odredbama člana 7. stav (4) Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korišćenja prava iz oblasti branilačko invalidske zaštite), a ljekarska komisija pri tome nije našla, shodno članu 13.a stav (5) Pravilnika da je potrebno pribaviti nove dodatne specijalističke nalaze. Vrhovni sud je takođe naveo da je apelantu bilo omogućeno da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima za koje je smatrao da su važne za ocjenu njegovog invaliditeta davanjem prava ulaganja prigovora na nalaz i mišljenje prvostepene ljekarske komisije i novog medicinskog vještačenja po prigovoru (gdje je prilikom pregleda mogao da istakne sve ono što je smatrao odlučnim za donošenje rješenja), a pri tome apelant ni uopštenim i ničim argumentovanim navodima tužbe nije doveo u bilo kakvu sumnju konačan nalaz i mišljenje drugostepene ljekarske komisije. Vrhovni sud je naveo da, stoga, u konkretnom slučaju nisu povrijeđene odredbe Zakona o upravnom postupku na koje se apelant poziva u tužbi, posebno što se u konkretnom slučaju kao uređujući zakon primjenjuje Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite. Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio pozitivno-pravne propise. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu ustavnog prava na nediskriminaciju, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni primijenio pozitivno-pravnih propisa. Apelant ističe da je Vrhovni sud svoju presudu donio uz primjenu člana 7. stav (3) Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite, za koji član navedenog zakona je odlukom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-17/12 od 7. februara 2013. godine utvrđeno da nije u saglasnosti sa članom 6. Evropske konvencije (zbog čega mu nije bilo omogućeno učestvovanje u predmetnom postupku). Dalje navodi da je osporenom presudom Vrhovnog suda „prihvaćen nalaz ljekarske komisije zdravo za gotovo, bez ocjene istog nalaza“.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Vrhovni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. U vezi s navodima apelanta da mu nije omogućeno učestvovanje u predmetnom postupku, Ustavni sud, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni odredbi Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korišćenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite i drugih relevantnih propisa. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2362/20 od 3. februara 2021. godine, odluka dostupna na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koju se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1081/21 (Z.K.) | Sudska praksa | Aktio