Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4229/19 (A. R.)
Odluka donesena 05. 05. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
- Građanski postupak
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Strani državljanin
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Prava iz radnog odnosa
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Naknada štete
- Opća zabrana diskriminacije
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu
- Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Pravilnik o ulasku i boravku stranaca · čl. 85
- Pravilnik o izmjenama i dopunama pravilnika o ulasku i boravku stranaca · čl. 85
Predmeti (1)
AP-4229/19
Apelacija
Odluka o meritumu
05. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4229/19, rješavajući apelaciju Anne Ryzantseve, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
- prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 5. maja 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Anne Ryzantseve podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 233470 18 Rev od 13. juna 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Anna Ryzantseva (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banje Luke, koju zastupa Branislav Cvijanović, advokat iz Banje Luke, podnijela je 4. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 233470 18 Rev od 13. juna 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i od tužene „Optima grupa“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 4. decembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tužena su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 15. do 21. decembra 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 Rs 233470 16 Rs od 1. decembra 2017. godine odbijen je apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je u radnom odnosu na neodređeno vrijeme kod tužene, da se tuženoj naloži da apelantkinju vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljala prije prestanka rada 9. marta 2015. godine ili druge poslove koji odgovaraju njenim stručnim i radnim sposobnostima, da se naloži tuženoj da apelantkinji na ime naknade štete po osnovu izgubljene zarade - plata, po osnovu neisplaćenog regresa i na ime naknade štete po osnovu izgubljene naknade za stanarinu isplati određene novčane iznose za određene periode, te da joj nadoknadi troškove postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
6. Osnovni sud je obrazložio da je na osnovu sprovedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da je apelantkinji, kao stranoj državljanki, u periodu od 9. jula 2009. do 10. jula 2014. godine odobravan privremeni boravak u Bosni i Hercegovini po osnovu izdane radne dozvole od nadležnog Ministarstva bezbjednosti Bosne i Hercegovine (period od 9. jula 2009. do 24. marta 2010. godine, od 25. marta 2010. do 24. marta 2011. godine, od 25. marta 2011. do 24. marta 2012. godine, od 25. marta 2012. do 24. marta 2013. godine, od 25. marta 2013. do 24. marta 2014. godine i od 25. marta 2014. do 24. marta 2015. godine). Utvrđeno je da je u periodu od 10. marta 2010. do 9. marta 2015. godine apelantkinja bila u radnom odnosu sa tuženom na osnovu više uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme od kojih je svaki pojedini ugovor bio zaključen na vrijeme od jedne godine dana, odnosno do isteka radne dozvole. Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da je apelantkinji rješenjem Ministarstva bezbjednosti BiH od 11. jula 2014. godine odobren stalni boravak u Bosni i Hercegovini, počev od 10. jula 2014. godine, po osnovu neprekidnog boravka u Bosni i Hercegovini u trajanju dužem od pet godina. Osnovni sud je utvrdio da je, prema posljednjem zaključenom ugovoru o radu na određeno vrijeme od 1. jula 2014. godine, apelantkinja bila raspoređena na radno mjesto načelnik Direkcije za veleprodaju ulja sa važenjem ugovora o radu do 9. marta 2015. godine, te da je protekom navedenog vremena apelantkinji prestao radni odnos kod tužene. Osnovni sud je na osnovu sprovedenih dokaza, takođe, utvrdio da je apelantkinja 17. marta 2015. godine podnijela zahtjev tuženoj za zaštitu prava iz radnog odnosa u kojem je navela da joj je usmeno saopšteno da je sa 9. martom 2015. godine prestalo važenje ugovora o radu, a da je 13. marta 2015. godine onemogućena da pristupi u poslovne prostorije tužene i da obavlja rad, te je zatražila da tužena donese odluku o njenom vraćanju na rad zbog preobražaja radnog odnosa i odluči o njenim zahtjevima za korišćenje godišnjeg odmora i neplaćenog odsustvovanja sa posla. Utvrđeno je da je tužena 15. aprila 2015. godine odgovorila da preobražaj radnog odnosa sa određenog na neodređeno vrijeme nije nastupio s obzirom na to da apelantkinja nakon odobrenja stalnog boravka nije radila kod tužene duže od dvije godine na osnovu ugovora o radu.
7. Na tosnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je primjenom odredaba člana 52 stav 1 Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu i odredaba člana 34 stav 1 Pravilnika o ulasku i boravku stranaca zaključio da se na radni odnos stranog državljanina, zaključen na određeno vrijeme, uz radnu dozvolu u trajanju do jedne godine, koja se izdaje ili produžava strancima kojima nije odobren stalni boravak u BiH, ne primjenjuju zakonske odredbe o preobražaju radnog odnosa na neodređeno vrijeme iz čl. 16, 17 i 18 stav 2 Zakona o radu - prečišćeni tekst (u daljnjem tekstu: ZOR). Prilikom odlučenja Osnovni sud je imao u vidu i odredbu člana 85 Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, kojom je propisano da stranci s odobrenim stalnim boravkom u BiH imaju pravo na rad u BiH kao i državljani BiH. U tom smislu Osnovni sud je pojasnio da je apelantkinja pravo stalnog boravka stekla donošenjem rješenja od 11. jula 2014. godine, pa je od tog trenutka u svom radnopravnom statusu izjednačena sa državljanima BiH iz čega proizilazi da se period koji je provela na radu kod tužene prije sticanja takvog statusa ne može uračunavati u period od 24 mjeseca za koji je odredbom člana 18 stav 2 ZOR-a propisan kao uslov da se radni odnos koji je zasnovan na određeno vrijeme smatra radnim odnosom zasnovanim na neodređeno vrijeme. Prema ocjeni Osnovnog suda, jedino bi ispunjavanje navedenog uslova od trenutka sticanja prava na stalni boravak u BiH prouzrokovalo prerastanje radnog odnosa na određeno vrijeme u radni odnos na neodređeno vrijeme. S obzirom na to da je apelantkinja od sticanja prava stalnog boravka i izjednačavanja radnopravnog statusa sa državljanima BiH (11. jula 2014. godine) radila kod tužene do isteka posljednjeg zaključenog ugovora o radu na određeno vrijeme, odnosno 9. marta 2015. godine, Osnovni sud je zaključio da rok od 24 mjeseca nije protekao i da nije ispunjen navedeni uslov. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je odbio kao neosnovan apelantkinjin zahtjev da se utvrdi da je njen radni odnos kod tužene radni odnos na neodređeno vrijeme, da se tužena obaveže da je vrati na rad, da joj isplati neisplaćene plate i regres. Osnovni sud je neosnovanost apelantkinjinog tužbenog zahtjeva u preostalom dijelu detaljno pojasnio na strani 8 obrazloženja presude.
8. Odlučujući o apelantkinjinoj žalbi Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 Rs 233470 18 Rsž od 26. septembra 2018. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
9. Okružni sud je, ispitujući žalbene prigovore u svjetlu prvostepene presude, utvrdio da su prigovori neosnovani. Okružni sud je, između ostalog, naveo da je, prema odredbama čl. 4 i 5 Zakona o zapošljavanju stranih državljana i lica bez državljanstva (u daljnjem tekstu: Zakon o zapošljavanju), pored opštih uslova za zasnivanje radnog odnosa koji su utvrđeni zakonom, kolektivnim ugovorom i opštim aktima poslodavca, stranac mora ispunjavati i posebne uslove – da ima radnu dozvolu za zaključenje ugovora o radu izdatu od Zavoda za zapošljavanje Republike Srpske, te da se, prema odredbi člana 9 istog zakona, radna dozvola ne može izdati sa rokom važenja dužim od jedne godine. Okružni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije sporno da je apelantkinja u više navrata zaključila ugovor o radu na određeno vrijeme, te da je u tom periodu kod tužene ostvarila neprekidni rad u trajanju dužem od dvije godine. Međutim, prema ocjeni Okružnog suda, time nije nastupila zakonska fikcija iz člana 16 stav 3, te čl. 17 stav 2 i 18 stav 2 ZOR-a o preobražaju radnog odnosa, jer bi to bilo u suprotnosti sa posebnim propisima koji ograničavaju boravak i rad stranaca u BiH posebnim administrativnim dozvolama. Kako radni odnos stranog državljanina kojem nije odobren stalni boravak u Bosni i Hercegovini može trajati najduže do isteka radne dozvole, Okružni sud je ocijenio kao pravilan zaključak prvostepenog suda da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredaba čl. 16, 17 i 18 ZOR-a. Pošto apelantkinja od 10. jula 2014. godine, kada joj je odobren stalni boravak u BiH, do 9. marta 2015. godine, kada je prestao da važi ugovor o radu na određeno vrijeme, nije radila kod tužene u periodu dužem od dvije godine, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odbio tužbeni zahtjev.
10. Pored toga, Okružni sud je obrazložio da nemogućnost preobražaja radnog odnosa na određeno vrijeme u radni odnos na neodređeno vrijeme strancu sa odobrenim privremenim boravkom u BiH nije rezultat različitog tretiranja stranaca, već da je rezultat primjene posebnih propisa kojima države uređuju posebne uslove za privremeni boravak i rad stranih državljana na svojoj teritoriji. Okružni sud je naveo da, prema odredbi člana 82 stav 2 Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, postoji povezanost između radne dozvole i dozvole za privremeni boravak, jer stranac može raditi u BiH samo na osnovu one radne dozvole na osnovu koje mu je odobren privremeni boravak, samo na onom radnom mjestu ili na onoj vrsti poslova za čije je obavljanje radna dozvola izdata, te na osnovu koje je strancu odobren privremeni boravak u BiH. Sticanjem prava na stalni boravak u BiH apelantkinja je, u smislu člana 85 stav 1a) istog zakona, izjednačena sa domaćim državljanima u pravima i obavezama iz radnog odnosa.
11. Odlučujući o apelantkinjinoj reviziji Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 Rs 233470 18 Rev od 13. juna 2019. godine reviziju odbio.
12. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je nižestepenim presudama apelantkinjin zahtjev pravilno odbijen. S tim u vezi, Vrhovni sud se pozvao i citirao odredbe člana 1 stav 1, čl. 4, 5 stav 1 i člana 9 st. 1 i 2 shodno kojim, pored opštih uslova utvrđenih zakonom, kolektivnim ugovorom i opštim aktima poslodavca, stranac mora da ispunjava i poseban uslov da ima radnu dozvolu za zaključivanje ugovora o radu izdatu od Zavoda za zapošljavanje Republike Srpske, te da se radna dozvola izdaje za određeno radno mjesto i za određenu vrstu posla na tri mjeseca kraće od vremena važenja putne isprave, a ona se ne može izdati sa rokom važenja dužim od jedne godine. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 82 Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu ustanovljena veza između odobrenja privremenog boravka i radne dozvole, tako što stranac ne može početi da radi u Bosni i Hercegovini na osnovu radne dozvole prije nego što mu je odobren privremeni boravak (stav 1), te da stranac može raditi u Bosni i Hercegovini samo na osnovu one radne dozvole na osnovu koje mu je odobren privremeni boravak, i to samo na onom radnom mjestu ili na onoj vrsti poslova za čije je obavljanje radna dozvola izdata, te na osnovu koje je strancu odobren privremeni boravak u Bosni i Hercegovini (stav 2). Saglasno odredbi člana 85 istog zakona, stranci s odobrenim stalnim boravkom u Bosni i Hercegovini imaju pravo na rad u Bosni i Hercegovini kao i državljani Bosne i Hercegovine. Saglasno odredbi člana 10 stav 2 Zakona o zapošljavanju, stranci sa odobrenim stalnim boravkom u BiH imaju pravo na rad u Republici Srpskoj kao i njeni građani, bez obaveze pribavljanja radne dozvole. Prema odredbi člana 59 stav 1a) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, stranom državljaninu stalni boravak se može odobriti na osnovu odobrenja privremenog boravka neprekidno u trajanju od najmanje pet godina.
13. S obzirom na to da se u pogledu apelantkinjinog radnog statusa, kao stranog državljanina, imaju primijeniti citirane zakonske odredbe, kao posebni propisi koji ograničavaju boravak i rad stranaca posebnim administrativnim dozvolama, te po kojima radni odnos stranog državljanina kojem nije odobren stalni boravak u Bosni i Hercegovini može trajati najduže do isteka radne dozvole, odnosno do godinu dana, Vrhovni sud je ocijenio da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredaba čl. 16, 17 i 18 stav 2 ZOR-a, bez obzira što je apelantkinja ostvarila neprekidan rad kod tužene u trajanju dužem od dvije godine.
14. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je naveo da nisu osnovani apelantkinjini revizioni navodi da je drugostepeni sud pogrešno tumačio odredbe Zakona o zapošljavanju i da odredbe tog zakona dopuštaju zaključenje ugovora o radu na neodređeno vrijeme, jer do primjene tih odredaba može doći samo u slučaju kada je strancu odobren stalni boravak (član 10 stav 2 navedenog zakona). Međutim, kako je apelantkinji stalni boravak odobren 11. jula 2014. godine, dok joj je radni odnos prestao 9. marta 2015. godine (istekom posljednjeg ugovora o radu na određeno vrijeme koji je bio zaključen na period od 1. jula 2014. godine do 9. marta 2015. godine), pa time po odobrenju stalnog boravka apelantkinja nije kod tužene radila duže od dvije godine, Vrhovni sud je ocijenio da ovi navodi revizije nisu osnovani, kao ni navodi da je, saglasno odredbama ZOR-a, došlo do preobražaja radnog odnosa u radni odnos na neodređeno vrijeme. Suprotno revizionim navodima, drugostepeni sud je dao valjane razloge zbog kojih u pogledu radnopravnog statusa apelantkinje nisu primjenjive odredbe čl. 16, 17 i 18 ZOR-a.
15. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud dao valjane razloge i u odnosu na navode žalbe da je apelantkinja diskriminisana u odnosu na „domaće radnike“, koje navode je apelantkinja ponovila i u reviziji. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno obrazložio da nemogućnost preobražaja radnog odnosa nije rezultat različitog tretiranja stranaca, već da je rezultat primjene posebnih propisa kojima države uređuju posebne uslove za boravak i rad stranih državljana. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
16. Apelantkinja smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i opšta zabrana diskriminacije iz člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Takođe, ističe i povredu prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine.
17. Apelantkinja, u suštini, smatra da je Vrhovni sud pri donošenju osporene odluke pogrešno primijenio materijalno pravo. Apelantkinja smatra da su u nižestepenim presudama sudovi pogrešno i proizvoljno izveli zaključak da se u predmetnom radnopravnom sporu nisu mogle primijeniti odredbe čl. 16, 17 i 18 stav 2 ZOR-a, posebno imajući u vidu da je ostvarila neprekidan rad kod tužene u trajanju dužem od dvije godine. S tim u vezi, apelantkinja ističe da je pitanje zapošljavanja stranih državljana uređeno Zakonom o zapošljavanju, kao lex specialis propisom, a u svemu ostalom ima se primijeniti lex generalis propis, i to ZOR. Apelantkinja dalje navodi da ZOR imperativnom normom predviđa slučajeve u kojima je dopušteno zasnivanje ugovora o radu na određeno vrijeme i da ni pod jednim od navedenih slučajeva ne potpada rad stranca kojem je potrebna radna dozvola iz čega slijedi zaključak da je apelantkinjin ugovor o radu, po sili zakona, u momentu zaključenja predstavljao ugovor o radu na neodređeno vrijeme, tj. uslov pribavljanja radne dozvole nije osnov za zaključenje ugovora o radu na određeno vrijeme. Dalje, ZOR predviđa da radni odnos na određeno vrijeme, protekom roka od dvije godine, prerasta u radni odnos na neodređeno vrijeme, ex lege, te ne normira bilo kakav izuzetak u pogledu radnika stranaca.
18. Dovodeći u vezu predmetni ZOR i Zakon o zapošljavanju, jasno je da ne postoji bilo kakav pravni osnov za nepriznavanje prava na preobražaj radnog odnosa iz određenog u neodređeno vrijeme u apelantkinjinu korist. Odredbe na koje se sud poziva apsolutno ne uređuju pitanje radnog odnosa, niti se mogu primijeniti na konkretnu pravnu stvar. ZOR i Zakon o zapošljavanju su jasni i primjenom njihovih propisa dolazi se do teze o apsolutnoj osnovanosti tužbe.
19. Apelantkinja, takođe, ističe da je u svojim pravima iz radnog odnosa izjednačena sa domaćim radnicima, a u smislu zakonske odredbe člana 3 Zakona o zapošljavanju, da je diskriminisana u odnosu na domaće radnike, jer joj je negirano pravo na radni odnos na neodređeno vrijeme.
b) Odgovor na apelaciju
20. Vrhovni sud je naveo da u svemu ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene odluke. Istovremeno, smatra da kod donošenja navedene presude nije došlo do povrede prava na koja se apelantkinja pozvala u apelaciji, jer je osporena odluka donesena pravilnom primjenom procesnog i materijalnog prava. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije.
21. Okružni sud je naveo da su neosnovani navodi apelacije o povredi prava na koja se apelantkinja pozvala u apelaciji. Navodi da su u presudi tog suda izneseni razlozi zbog kojih je apelantkinjina žalba odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostepena presuda o odbijanju tužbenog zahtjeva. U navedenoj odluci je naveo sve pravne propise pod koje je podveo nesporno činjenično stanje utvrđeno u toku postupka, te njihovo tumačenje na sporni pravni odnos. Okružni sud je predložio da Ustavni sud odbije apelaciju, jer nisu povrijeđena apelantkinjina prava na koja se ukazuje u apelaciji.
22. Osnovni sud je naveo da ne stoje navodi o povredi apelantkinjinih prava koja su navedena u apelaciji. Osnovni sud je dalje naveo da je u obrazloženju prvostepene presude dao razloge iz kojih proizilazi da nije došlo do povrede apelantkinjinih prava, kod kojih ostaje u cijelosti, a koje je prihvatio i drugostepeni sud, kao i revizioni sud.
23. Tužena je navela da je apelacija izjavljena protiv presude Vrhovnog suda u cijelosti neosnovana. Nadalje, tužena je navela da su odluke i zaključci svih sudova ispravni i zakoniti, a apelantkinjini navodi kojima se osporavaju navedene odluke neosnovani zbog toga što su osporene odluke donesene u skladu sa važećim pozitivnopravnim propisima BiH, odnosno njima se ne vrijeđaju apelantkinjina prava, budući da su razlozi za donošenje pobijanih odluka sasvim jasno obrazloženi i da proizilaze iz samih odredaba zakonskih propisa na osnovu kojih su i donesene. Takođe, tužena je navela da iz cjelokupne dokumentacije, kao i svih odluka čije se preispitivanje traži proizilazi da su sva ograničenja u vezi sa radnim odnosom (a ne pravima po osnovu rada) uslovljena interesom ekonomske dobrobiti zemlje i materijalnim zakonskim propisima važećim u vrijeme relevantno za odlučivanje. Navedena ograničenja, kao i tumačenja postupajućih sudova ne odudaraju od prakse koju prilikom normiranja predmetnih odnosa primjenjuju i ostale zemlje okruženja i Evropske unije, kada se radi o radnim odnosima (pa čak i samim pravima po osnovu rada), u skladu s čim je potrebno posmatrati i primjenu odredaba Zakona o zapošljavanju i posebno Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. V.Relevantni propisi
24. Zakon o radu - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 16. st. 1. i 2.
Ugovor o radu na određeno vrijeme ne može se zaključiti na duži period od dvije godine.
Ugovor o radu na određeno vrijeme može se zaključiti u sljedećim slučajevima:
- izvršavanja posla koji traje do 6 mjeseci;
- privremenog povećanja obima posla;
- zamjene odsutnog radnika do godinu dana;
- obavljanja posla čije je trajanje unaprijed određeno prirodom i vrstom posla.
Ugovor o radu zaključen suprotno odredbi stava 2. ovog člana smatra se ugovorom o radu na neodređeno vrijeme.
Član 17.
Poslodavac i radnik mogu se sporazumjeti da se važnost ugovora o radu na određeno vrijeme, jednom ili više puta, produži za određeni period, ali najduže do dvije godine od dana zaključivanja ugovora o radu na određeno vrijeme. U ovaj period uračunavaju se i prekidi koji su trajali do dvije sedmice.
Ako radnik, nakon isteka roka iz stava 1. ovog člana, uz izričitu ili prećutnu saglasnost poslodavca, nastavi da radi, smatraće se da je radnik zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme.
Član 18. stav 2.
Ako se radnik, nakon prekida rada zbog isteka roka iz ugovora o radu, više puta zapošljava kod istog poslodavca na osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme, i na taj način ostvari 24 mjeseca rada u toku poslednje tri godine, smatraće se da je zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme.
25. Zakon o zapošljavanju stranih državljana i lica bez državljanstva (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 24/09 i 117/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 1. stav 1.
(1) Ovim zakonom propisuju se posebni uslovi, kao i postupak i način zapošljavanja stranih državljana i lica bez državljanstva u Republici Srpskoj (u daljem tekstu: stranci).
Član 4.
Pored opštih uslova utvrđenih zakonom, uslova određenih kolektivnim ugovorom i opštim aktima poslodavca, stranac mora da ispunjava i poseban uslov da ima radnu dozvolu za zaključivanje ugovora o radu izdatu od Zavoda za zapošljavanje Republike Srpske (u daljem tekstu: Zavod).
Član 5. stav 1.
(1) Radna dozvola je dozvola za plaćeni rad stranca (u daljem tekstu: radna dozvola).
Član 9.
(1) Radna dozvola izdaje se za određeno radno mjesto i za određenu vrstu posla na tri mjeseca kraće od vremena važenja putne isprave.
(2) Radna dozvola ne može se izdati sa rokom važenja dužim od jedne godine.
Član 10. stav (2) (2) Stranci sa odobrenim stalnim boravkom u BiH, stranci sa odobrenom međunarodnom zaštitom u BiH i stranci sa odobrenom privremenom zaštitom imaju pravo na rad u Republici Srpskoj kao i njeni građani, bez obaveze pribavljanja radne dozvole.
26. Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu ("Službeni glasnik BiH" br. 36/08 i 87/12) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 52. stav (1) (Osnov za odobrenje privremenog boravka) (1) Odobrenje privremenog boravka može se izdati iz opravdanih razloga kao što su: brak ili vanbračna zajednica s državljaninom BiH, spajanje porodice, obrazovanje, rad po osnovu izdate radne dozvole, rad bez radne dozvole, liječenje ili rehabilitacija, boravak u staračkom domu ili iz humanitarnih razloga, te iz drugog sličnog opravdanog razloga ili razloga koji je zasnovan na međunarodnom ugovoru čija je BiH ugovorna strana.
Član 59. stav (1) tačka a) (Uslovi za odobrenje stalnog boravka) (1) Stalni boravak može se odobriti strancu pod uslovom da:
a) na osnovu odobrenja privremenog boravka neprekidno boravi na teritoriji BiH najmanje pet godina prije podnošenja zahtjeva za odobrenje stalnog boravka, Član 82. stav 2.
(Veza između odobrenja privremenog boravka i radne dozvole) (2) Stranac može raditi u BiH samo na osnovu one radne dozvole na osnovu koje mu je odobren privremeni boravak. Na osnovu radne dozvole stranac može raditi u BiH samo na onom radnom mjestu ili na onoj vrsti poslova za čije je obavljanje radna dozvola izdata te na osnovu koje je strancu odobren privremeni boravak u BiH.
Član 85. stav 1. a) (Pravo stranca na rad u BiH bez radne dozvole) Pravo na rad u BiH bez obaveze pribavljanja radne dozvole omogućeno je strancima koji imaju:
a) odobren stalni boravak u BiH,
27. Pravilnik o ulasku i boravku stranaca (“Službeni glasnik BiH” br. 81/08 i 28/10) u relevantnom dijelu glasi:
Član 34. stav (1) (Rad po osnovu izdate radne dozvole - PB/4) (1) Radna dozvola je dozvola za plaćeni rad stranca na određenom radnom mjestu ili za određenu vrstu poslova, u određenom vremenskom periodu, a najduže do jedne godine, koju na zahtjev poslodavca (pravnog ili fizičkog lica koje namjerava zaposliti stranca) izdaje organ nadležan za poslove zapošljavanje u BiH.
VI.Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 Rs 233470 18 Rev od 13. juna 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinjin punomoćnik je primio 5. septembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 4. novembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelantkinja smatra da su joj osporenom presudom povrijeđena prava iz člana II/3e), f),
k) i m) i člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6, 8 i 14 Evropske konvencije, člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
33. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na prava iz radnog odnosa, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizilazi da apelantkinja u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 49/18 od 15. januara 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
34. Ustavni sud podsjeća da povredu prava na pravično suđenje apelantkinja vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da nije pravilan zaključak nižestepenih sudova da se u konkretnom radnopravnom sporu nisu mogle primijeniti odredbe čl. 16, 17 i 18 stav 2 ZOR-a, posebno imajući u vidu da je ostvarila neprekidan rad kod tužene u trajanju dužem od dvije godine. U suštini, smatra da je u konkretnom slučaju radni odnos na određeno vrijeme prerastao u radni odnos na neodređeno vrijeme.
35. U vezi s apelacionim prigovorima koji pokreću pitanje proizvoljne primjene prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
36. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
37. Dovodeći navedene stavove u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku, okončanom osporenom presudom Vrhovnog suda, odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je u radnom odnosu na neodređeno vrijeme kod tužene, zatim, da se tuženoj naloži da je vrati na rad, te da joj na ime naknade štete po više osnova isplati određene novčane iznose za određene periode i pri tome se pozvala na relevantne odredbe ZOR-a, Zakona o zapošljavanju i Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. Pri tome Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude kao nesporno proizilazi da je apelantkinja u periodu od 2010. godine do 2015. godine sa tuženom zaključila više uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme od kojih je svaki ugovor bio zaključen na vrijeme od jedne godine, odnosno do isteka radne dozvole, ali da u konkretnom slučaju nije nastupila fikcija iz čl. 16, 17 i 18 ZOR-a o preobražaju radnog odnosa, jer bi to bilo u suprotnosti sa posebnim propisima koji ograničavaju boravak i rad stranaca u Bosni i Hercegovini posebnim administrativnim dozvolama. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude naveo da radni odnos stranog državljanina kojem nije odobren stalni boravak u Bosni i Hercegovini može trajati najduže do isteka radne dozvole, te da se ugovor o radu može zaključiti samo u granicama uslova iz radne dozvole, a ti uslovi se, između ostalog, tiču tačno određenog vremena rada koje ne može biti duže od vremena važenja radne dozvole, odnosno ne duže od jedne godine. Stoga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, u obrazloženju osporene presude, zaključio da apelantkinja nije radila kod tužene u periodu dužem od dvije godine, nakon što joj je odobren stalni boravak u BiH (10. jula 2014. godine) do momenta kada je prestao da važi ugovor o radu na određeno vrijeme (9. marta 2015. godine), zbog čega nije došlo do preobražaja radnog odnosa u radni odnos na neodređeno vrijeme, jer nije protekao rok od 24 mjeseca, odnosno nije ispunjen uslov koji je propisan odredbom člana 18 ZOR-a. Dakle, period koji je apelantkinja provela na radu kod tužene prije nego što joj je odobren stalni boravak ne može se računati u period od 24 mjeseca za koji je odredbom člana 18 stav 2 ZOR-a propisan kao uslov da se radni odnos koji je zasnovan na određeno vrijeme smatra radnim odnosom zasnovanim na neodređeno vrijeme. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, suprotno apelacionim navodima, u obrazloženju osporene odluka eksplicitno obrazložio zašto u konkretnom slučaju nisu primjenjive odredbe čl. 16, 17 i 18 ZOR-a. U vezi sa apelacionim navodima kojima apelantkinja ističe da je diskriminisana u odnosu na domaće radnike, jer joj je negirano pravo na radni odnos na neodređeno vrijeme, Ustavni sud zapaža da su se identičnim prigovorima bavili Okružni sud i Vrhovni sud, koji su apelantkinjine prigovore ocijenili neosnovanim, a takav stav su obrazložili na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Naime, Okružni sud i Vrhovni sud su, između ostalog, istakli da nemogućnost preobražaja radnog odnosa nije rezultat različitog tretiranja stranaca, već da je rezultat primjene posebnih propisa kojima države uređuju posebne uslove za boravak i rad stranih državljana. Sticanjem prava na stalni boravak u BiH apelantkinja je, u smislu člana 85 stav 1a) istog zakona izjednačena sa domaćim državljanima u pravima i obavezama iz radnog odnosa. Prema tome, Ustavni sud u razlozima osporene odluke, suprotno apelantkinjinim navodima, ne može naći elemente koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava na njenu štetu.
38. Dovodeći u vezu obrazloženje osporene presude sa odredbama propisa na koje se taj sud pozvao u osporenoj odluci, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke nema elemente koji ukazuju na to da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, a koje okolnosti bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogle biti osnov da Ustavni sud u navedenim aspektima svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.
Ostala prava
39. Apelantkinja tvrdi da joj je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na privatni i porodični život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz člana 14 Evropske konvencije i opšta zabrana diskriminacije iz člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, te pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelantkinja posebno ne obrazlaže kršenje ovih prava, već svoje navode zasniva na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud je, razmatrajući ove navode u okviru navoda o povredi člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, već zaključio da su ti navodi neosnovani. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju tih prava, takođe, neosnovani. VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada je Vrhovni sud, koji je u konkretnom slučaju donio konačnu odluku, odbio apelantkinjin tužbeni zahtjev da se utvrdi da je u radnom odnosu na neodređeno vrijeme kod tužene, zatim, da se tuženoj naloži da je vrati na rad, te da joj na ime naknade štete po više osnova isplati određene novčane iznose, pri čemu je detaljno i jasno obrazložio svoju odluku uz pozivanje na relevantne propise materijalnog prava ZOR-a, Zakona o zapošljavanju i Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
41. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantkinjinog prava na privatni i porodični život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabrane diskriminacije iz člana 14 Evropske konvencije i opšte zabrane diskriminacije iz člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, te prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine kada se navodi o kršenju tih prava temelje na istim navodima koje je istaknula u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede njenog prava u tom pogledu.
42. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević