Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-983/21 (E. Z.)
Odluka donesena 05. 05. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Otkaz
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-983/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. svibnja 2021. godine, u predmetu broj AP-983/21, rješavajući apelaciju Elvedina Zukića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Elvedin Zukić protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 381919 16 Rsž od 27. studenog 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Elvedin Zukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 23. ožujka 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantoanlni sud) broj 65 0 Rs 381919 16 Rsž od 27. studenog 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, odbijen je kao neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev da se poništi kao protuzakonita Odluka o otkazu ugovora o radu donesena od strane tuženika („CENTROTRANS EUROLINES“ d.d. Sarajevo), te da se naloži tuženiku da uspostavi radno pravni status apelanta na poslovima vozača.
3. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je prijava teže povrede radne obaveze podnesena 12. lipnja 2013. godine od strane zaposlenika koji je neposredno nadređen apelantu, dok je povreda zbog koje je inicirana unutrašnja provjera postojanja drugih povreda počinjena i otkrivena 11. lipnja 2013. godine. S tim u svezi, naveo je da rok za donošenje odluke o vanrednom otkazu ugovora o radu (članak 89. u svezi s člankom
88. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR)) počinje teći od onog trenutka kada je poslodavac saznao za skrivljeno ponašanje zaposlenika odnosno kada je utvrdio da je on počinio težu povredu radne obaveze. U ovom slučaju sporna odluka o otkazu je donesena u zakonskom roku od 15 dana, koji je u najpovoljnijoj opciji za apelanta počeo teći nakon što je neposredno nadređeni zaposlenik 11. lipnja 2013. godine dobio poziv o nepoštivanju reda vožnje i o tome upoznao generalnog direktora. Pri tomu, naveo je da apelantov prigovor da se prva povreda radne obaveze dogodila 1. lipnja 2013. godine (dakle skoro mjesec dana prije donošenja sporne odluke o otkazu), nije od utjecaja na pravo vanrednog otkazivanja ugovora o radu budući da u slučaju ponavljanja istovrsne povrede radne obaveze rok za vanredni otkaz teče zasebno od saznanja za svaku povredu. Kantonalni sud je naveo da je pogrešno tumačenje apelanta da se danom otkazivanja ugovora o radu ima smatrati dan dostave odluke o otkazu ugovora o radu apelantu. Nasuprot tome, istakao je da je relevantan datum za ocjenu blagovremenosti donošenja sporne odluke sukladno odredbi članka 89. ZOR jeste 25. lipanj 2013. godine, kada je tuženi donio spornu odluku. Nadalje, naveo je da je neutemeljen apelantov prigovor da sporna odluka nije donesena uz neophodne konsultacije sa vijećem zaposlenika, kao i da je sud propustio primijeniti članak 23. stavak 1. točka 3) i članak 25. Zakona o vijeću zaposlenika. Naime, ukazao je da apelant nije osporio navod tuženika da kod njega nije formirano vijeće zaposlenika, pri čemu je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je izvršni odbor sindikata tuženika dostavio izjašnjenje na disciplinski spis i predloženu mjeru (u kojem je naveo da je utvrđeno da je apelant napravio težu povredu radne obaveze i da smatraju da je potpuno opravdana predložena mjera otkaza ugovora o radu bez poštivanja otkaznog roka). Kako je obaveze i ovlaštenja vijeća zaposlenika u vrijeme donošenja sporne odluke kod tuženog obavljao sindikat u smislu odredbe članka 108. stavak 2. ZOR u svezi s odredbom članka 31. stavak 3. Zakona o vijeću zaposlenika, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženi prilikom donošenja sporne odluke o otkazu ugovora o radu ispoštovao i proceduru propisanu navedenim odredbama Zakona o vijeću zaposlenika i da sporna odluka o otkazu nije ništava.
Apelacioni navodi
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, navedeni otkaz ugovora o radu protuzakonit, kad se ima u vidu da se prva povreda dogodila skoro mjesec dana prije otkaza, a za koju je tuženik mogao saznati odmah, jer je imao na raspolaganju tahograf trake. Osim toga, apelant ističe da otkaz nije donesen uz konsultacije s vijećem zaposlenika, zbog čega je u suprotnosti je s odredbama Zakona o vijeću zaposlenika F BiH.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnoga suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević