Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1223/21 (S. S.)
Odluka donesena 05. 05. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Kazna
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Kvalitet zakona
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1223/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. maja 2021. godine, u predmetu broj AP-1223/21, rješavajući apelaciju Slobodana Samardžije, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Slobodan Samardžija protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 180921 20 Kž 4 od 18. februara 2021. godine i presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 K 180921 20 K od 20. avgusta 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Slobodan Samardžija (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Nina Kisić advokat iz Sarajeva, podnio je 14. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 K 180921 20 Kž 4 od 18. februar 2021. godine i Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 K 180921 20 od 20. avgusta 2020. godine.
2. Općinski sud je donio je presudu broj 43 0 K 180921 20 K od 20. avgusta 2020. godine kojom je apelantu kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, koja je izrečena pravomoćnom Presudom Općinskog suda broj 43 0 K 180921 20 K od 11. juna 2020. godine, zbog produženog krivičnog djela teška krađa iz člana 287. stav 1. tačka a) Krivičnog zakona F BiH (u daljnjem tekstu: KZ), a sve u vezi sa članom 33. i 55. KZ, a u koju je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru (precizirano) u skladu sa članom 3. Zakona o izmjenama i dopunama KZ, a u vezi sa članom 43a. stav 1. i 2. KZ u pogledu krivične sankcije zamijenjena novčanom kaznom, tako da se za svaki dan zatvora određuje 100,00 KM novčane kazne, a što u jednokratnom-iznosu iznosi 9.600,00 KM novčane kazne, a koju novčanu kaznu je apelant dužan platiti u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti ove presude. Nadalje je navedeno da će sud ukoliko apelant ne izvrši uplatu predmetne novčane kazne u jednokratnom iznosu u ostavljenom roku, u skladu sa članom 43a. stav
3. KZ, donijeti odluku o izvršenju kazne zatvora.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant dostavio zahtjev kojim traži da mu se kazna zatvora u preostalom trajanju izrečena presudom Općinskog suda zamjeni u novčanu kaznu, po dnevnim iznosima. Općinski sud se pozvao na odredbu člana 43-a. stav l. KZ, te je sud primjenom te odredbe udovoljio zahtjevu apelanta, te riješio kao u izreci presude. Nadalje je navedeno da je sud u skladu sa članom 3. Zakona o izmjenama i dopunama KZ za svaki dan preostale kazne zatvora u trajanju od 96 dana (180 dana zatvora - 84 dana pritvora) odredio 100,00 (stotinu) KM novčane kazne, a u vezi sa članom 43a. st. 1. i 2. KZ, a koja ukupno iznosi 9.600,00 KM. Zahtjev nije prihvaćen u dijelu da se izrečena kazna zatvora zamijeni novčanom kaznom u dnevnim iznosima, obzirom da takav način zamjene kazne zatvora u novčanu kaznu nije propisan odredbama KZ.
4. Kantonalni sud je donio presudu broj 43 0 K 180921 Kž 4 od 18. februara 2021. godine kojom je žalbu apelanta odbio kao neosnovanu.
5. U obrazloženju presude je navedeno da Kantonalni sud ispitao pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, a u skladu sa članom 321. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP) , pazeći po službenoj dužnosti da li je na štetu optuženog povrijeđen Krivični zakon, te je odlučeno kao u izreci iz slijedećih razloga:
6. Prigovorima sadržanim u žalbi po nalaženju Kantonalnog suda ne može se osporiti pravilnost činjeničnih utvrđena i zaključak pobijane presude, da se apelantu ostatak izrečene kazne zatvora, zamijeni novčanom kaznom u iznosu od 9.600,00 KM, te se u konkretnom slučaju ne može primijeniti zamjena zatvora po dnevnim iznosima u smislu odredbe člana 42a. KZ na koju se poziva žalba. Odredba člana 42a. KZ i ne propisuje zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom, pa se vjerovatno radi o pogrešci u pisanju, umjesto 43a. KZ, navodi se član 42a. Kada se radi o bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP, obrazloženo kroz navod žalbe da je sud propustio obrazložiti odlučnu činjenicu u vezi zamjene zatvorske kazne u iznosima od po 100,00 KM, umjesto dnevnim iznosima, Kantonalni sud je te navode našao proizvoljnim i time neosnovanim. Prvostepeni sud je dao jasno i određeno obrazloženje koje je, kao valjano, prihvatio i Kantonalni sud. U tom obrazloženju jasno je navedeno da je pri zamjeni kazne zatvora novčanom kaznom, primijenjena odredba člana 43a. stav 1. KZ koja propisuje upravo da će se kazna zatvora zamijeniti novčanom kaznom, tako što se svaki dan izrečene kazne zatvora izjednačuje sa 100,00 KM, te kako je novčana kazna utvrđena u određenom iznosu, to i nije bilo osnove za određivanje zamjene kazne po dnevnim iznosima, na koje se žalba neosnovano poziva i u tome vidi i povredu Krivičnog zakona iz člana 313. stav e) ZKP.
7. Kantonalni sud je naveo da pozivanje na praksu Ustavnog suda nije utemeljeno, za šta je dao razloge (odredba izmijenjena nakon donošenja navedenih odluka Ustavnog suda, te je iz iste izmjenom, izbačen ranije postojeći tekst i to riječ, kako slijedi: “S jednim dnevnim iznosom novčane kazne"). Prema tome, odredbe materijalnog zakona na koje se poziva Općinski sud prilikom donošenja presude, su potpuno jasne i precizne, a također i primijenjene na nedvojben način u konkretnom slučaju.
8. Stoga je Kantonalni sud zaključio da je presuda prvostepenog suda, ne sadrži bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP a na pravilno i potpuno utvrđene činjenice, pravilno je primijenjena i odredba KZ, tako da sve to čini pobijanu presudu, pravilnom i na zakonu zasnovanu, zbog čega se žalba nije mogla uvažiti, kao osnovana.
Apelacioni navodi
9. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija)i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant navodi da je apelacija podnesena „radi kvaliteta odredbe člana 43a. stav 2 KZ“. Apelant navodi da KZ propisuje fiksni iznos od 100,00KM dnevno, dok je praksa u Sudu Bosne i Hercegovine drugačija, obzirom na način kako to reguliše KZ BiH (s druge strane KZ RS nema propisanu mogućnost zamjene novčane kazne). Na ovaj način apelanti je drugačije tretiran. Apelant je ukazivao na praksu Ustavnog suda u predu AP-2809/12, ukazujući da je problem različitog tumačenja riješen ovom odlukom i odlukom AP-4101/09, ukazujući da u slučaju nepreciznosti zakonske norme i dileme u vezi sa njenom primjenom organi javne vlasti treba da tumače zakon u korist stranke koja je u pitanju. Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju, osporene presude ukine i predmet vrati na ponovno odlučenje, kao i da naloži Parlamentu FBiH da u roku od 6 mjeseci postupi u skladu sa odlukom Ustavnog suda, kako bi se položaj građana BiH izjednačio.
Relevantni propisi
10. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH”, br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 43a.
Zamjena kazne zatvora (1) Izrečena kazna zatvora u trajanju do jedne godine će se, na zahtjev osuđenika, zamijeniti novčanom kaznom koja se plaća u jednokratnom iznosu u roku do 30 dana.
(2) Kazna zatvora zamjenjuje se novčanom kaznom tako što se svaki dan izrečene kazne zatvora izjednačuje sa 100 KM ako se novčana kazna utvrđuje u određenom iznosu.
(3) Ako se novčana kazna ne plati u roku iz stava (1) ovog člana, sud će donijeti odluku o izvršenju kazne zatvora. Ako se novčana kazna plati samo djelimično, izvršit će se kazna zatvora srazmjerno iznosu koji nije plaćen.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
13. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
16. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je prvostepenom presudom, a što je prihvaćeno i od strane Kantonalnog suda dovoljno jasno obrazloženo zbog čega je kaznu zatvora zamijenio novčanom kaznom u određenom iznosu, a ne u dnevnim iznosima kako je to tražio apelant, pozivajući se na relevantni član KZ, koji je primijenio i koji propisuje samo ovaj način zamjene novčane kazne. Imajući u vidu izneseno Ustavni sud smatra da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
17. U odnosu na navode „kvaliteti“ zakona Ustavni sud primjećuje da se isti zapravo odnose isključivo na način kako je to regulisano u entitetskim zakonima koji apelant poredi sa Krivičnim zakonom BiH ( jer isti propisuje mogućnost plaćanja dnevnih iznosa). U vezi sa navedenim je i navod o diskriminaciji apelanta i svih građana Bosne i Hercegovine. Međutim, Ustavni sud ukazuje da različito postupanje na entitetskim sudovima nužno ne vodi u diskriminaciju osoba kojima se sudi na razini Bosne i Hercegovine sve dok se eventualno ne utvrdi postojanje povreda Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije. Naime, apelant ničim ne dovodi u pitanje da je za njegov predmet bio nadležan sud u Federaciji, niti dovodi u pitanje da nije trebao biti primjenjen zakon KZ, koji se primjenjuje u Federaciji BiH, ali je nezadovoljan zakonskim rješenjem konkretnog zakona ( i to očigledno samo u ovom dijelu) koji poredi sa Krivičnim zakonom BiH. Ustavni je sud je i ranije u nekim oblastima primijetio ovakvu praksu i različita zakonska rješenja na entitetskoj razini i državnoj razini, ali to samo po sebi ne pokreće pitanje diskriminacije, sve dok se ne utvrdi povreda Ustava povreda Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije u odnosu na sam zakon koji se primjenjuje. Takođe, u odnosu na odluku na koju se apelant poziva (AP- 2809/12, od dostupna na www.ustavnisud.ba) Ustavni sud podsjeća da je ista pokretala pitanje da se na prostoru Bosne i Hercegovine postoji različit pristup primjeni i tumačenju jedne zakonske norme (koja je u tom momentu bila gotovo identična u svim zakonima-entitetski, BiH, Brčko Distrikt), što za sobom povlači pitanje kršenja principa pravne sigurnosti kao prvog kriterija vladavine prava. U konkretnom slučaju ne radi se o različitoj primjeni jedne zakonske norme, već je na različit način riješeno pitanje u entitetskim zakonima i zakonu na nivou BiH. Stoga u okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud nalazi da su ovi apelanovi navodi neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević