Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1047/21 (B. F.)
Odluka donesena 05. 05. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Upravni postupak
- Penzija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1047/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. maja 2021. godine, u predmetu broj AP-1047/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Blaženka Fofić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Blaženka Fofić protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 016355 19 U od 27. januara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Blaženka Fofić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Prozora, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Sesar-Ćurić“ iz Mostara, podnijela je 29. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 016355 19 U od 27. januara 2021. godine.
2. Rješenjem Kantonalne administrativne službe (u daljnjem tekstu: Kantonalna služba) Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: FZ PIO) od 4. jula 2014. godine ukinuto je rješenje te službe od 31. jula 2013. godine i odlučeno da suprugu apelantkinje (M.F.) prestaje pravo i isplata prijevremene povoljnije starosne penzije počev od 1. decembra 2013. godine.
3. Odlučujući o žalbi supruga apelantkinje izjavljenoj protiv rješenja Kantonalne službe od 4. jula 2014. godine, FZ PIO je rješenjem od 21. januara 2019. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 U 016355 19 U od 27. januara 2021. godine odbijena je kao neosnovana tužba supruga apelantkinje (u daljnjem tekstu: tužioca) podnesena protiv rješenja tuženog (FZ PIO) od 21. januara 2019. godine.
5. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je u uvjerenju Federalnog ministarstva za pitanja branilaca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) od 18. januara 2008. godine (na osnovu kojeg je tužiocu, kao vojnom zapovjedniku, bilo priznato pravo na starosnu penziju rješenjem prvostepenog organa od 27. marta 2008. godine) navedeno da se tužilac vodi na evidenciji Grupe za pitanja evidencije iz oblasti vojne obaveze Prozor-Rama, te da je predmetnim uvjerenjem potvrđeno da je tužilac, na osnovu službene evidencije, obavljao dužnost zamjenika zapovjednika brigade ,,Rama“ u periodu od 28. januara 1994. godine do 31. januara 1995. godine. Kantonalni sud je dalje naveo da je odredbama člana 6. stav (8) Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korišćenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Zakon) propisano da će Revizorski tim, za korisnike prava na penziju ostvarenog po propisima iz člana 1. tog zakona, dostaviti izvještaje Federalnom ministarstvu koje će izdati nova uvjerenja na obrascu FMB2 i dostaviti ih FZ PIO radi obustavljanja isplate i poduzimanja mjera iz njihove nadležnosti, a radi vršenja revizije po Zakonu. Kantonalni sud je naveo da je, dakle, uvjerenje na obrascu FMB 2 od 27. juna 2013. godine od utjecaja za korišćenje daljnjih prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, pa je prestanak prava i isplata prijevremene penzije počev od 1. decembra 2013. godine utvrđeno na osnovu dostavljenog uvjerenja na obrascu FMB 2 od 27. juna 2013. godine, a nakon dodatnih provjera u Arhivskom depou, shodno odredbama člana 2. stav (1) Zakona. Kantonalni sud je naveo da je, naime, predmetnim dodatnim provjerama utvrđeno da je tužilac bio pripadnik OS HVO brigada ,,Rama“ u periodu od 27. marta 1992. godine do 8. maja 1994. godine, bez dokaza o obavljanju predmetne zapovjedne dužnosti. Kantonalni sud je naveo da se u postupku revizije preispituju sva uvjerenja o svojstvu (pripadnosti) i okolnostima po osnovu kojih su priznata određena prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite, kao i dokumentacija na osnovu koje su izdata ta uvjerenja. Kantonalni sud je naveo da su i prvostepeni organ, i tuženi, shodno odredbama člana 7. Zakona o upravnom postupku, imajući u vidu uvjerenje FMB 2 od 27. juna 2013. godine, Zapisnik Revizionog tima IX od 30. oktobra 2013. godine (prema kojima tužilac nije obavljao dužnost zamjenika zapovjednika brigade ,,Rama“ u vremenskom periodu od najmanje 12 mjeseci), te izjave tužioca date na zapisnik 11. oktobra 2013.godine, utvrdili i obrazložili činjenice od utjecaja na daljnje korištenje prava na prijevremenu starosnu penziju i donošenje pobijanih rješenja. Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 2. stav (2) Zakona propisano da revizija podrazumijeva provjeru i sravnjivanje podataka iz vojnih evidencija, a kojima raspolaže Federalno ministarstvo, s podacima koji se nalaze u Arhivu Armije F BiH, Arhivu Hrvatskog vijeća odbrane i Arhivu Ministarstva unutrašnjih poslova, a da, prema podacima iz Arhivskog depoa, tužilac nije obavljao zapovjednu dužnost zamjenika zapovjednika brigade ,,Rama“.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, u suštini, smatra da su upravni organi i Kantonalni sud, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Apelantkinja najprije navodi da, kao supruga preminulog M.F. (stranke u predmetnom postupku), ima pravni interes za podnošenje predmetne apelacije, te u tom smislu dostavlja izvod iz matične knjige umrlih (iz kojeg proizlazi činjenica smrti M.F. i njeno svojstvo supruge M.F.). Dalje ističe da je, naime, u predmetnom postupku zanemarena činjenica da je njen suprug bio zamjenik zapovjednika brigade Rama u periodu od 28. januara 1994. godine do 31. januara 1995. godine i da „isti ima sva prava na prijevremenu povoljniju starosnu penziju“, zbog čega smatra da je predmetni postupak proveden „na nezakonit način“.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su Kantonalni sud i organi uprave utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević