Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4574/19 (M.J.)
Odluka donesena 05. 05. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Zamjena nekretnina
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Vlasničko-pravni odnosi
- Ništavost
- Načelo slobodne ocjene dokaza
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 385
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-4574/19
Apelacija
Odluka o meritumu
05. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4574/19, rješavajući apelaciju M. J., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 5. svibnja 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija M. J.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.
(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u prvostupanjskom postupku u kojem je donesena Presuda Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 172996 18 P 3 od 9. srpnja 2018. godine.
Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantu M. J. u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka tog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa člankom 72.
stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija M. J. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 172996 19 Rev od 19. rujna 2019. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. M. J. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Uljanika kod Daruvara, Republika Hrvatska, kojeg zastupa Radovan Janković, odvjetnik iz Gradiške, podnio je 26. studenog 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 172996 19 Rev od 19. rujna 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i S. S., N. S., D. S., M. S., D. R. i B. S. (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotuženi, trećetuženi, četvrtotuženi, petotuženi, šestotuženi ili tuženi) zatraženo je 22. i 25. siječnja 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud su u razdoblju od 27. siječnja do 10. veljače 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok tuženi nisu dostavili odgovor u ostavljenom toku.
4. Na traženje Ustavnog suda, Osnovni sud je 21. travnja 2021. godine dostavio traženu dokumentaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
6. Osnovni sud je Presudom broj P-2497/02 od 21. ožujka 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-001323 od 29. rujna 2008. godine, odbio u cijelosti tužbeni zahtjev K. J. (u daljnjem tekstu: prvotužiteljica), apelanta i ostalih tužitelja T. J., I. J. i K. J. (u daljnjem tekstu: ostali tužitelji), kojim su tražili da se utvrdi da je pravno ništav ugovor o zamjeni nekretnina zaključen 12. ožujka 1993. godine u Laktašima (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor o zamjeni) između apelanta i prednika ostalih tužitelja, s jedne strane, i B. S. (u daljnjem tekstu: prednica tuženih), s druge strane, ovjeren kod Općine Laktaši – Općinskog sekretarijata za poslove općinske uprave 15. ožujka 1993. godine, prema kojem su apelant i prednik ostalih tužitelja svoje nekretnine upisane sa po ½ dijela u Mahovljanima (Bosna i Hercegovina), pobliže definirane izrekom presude, zamijenili za nekretnine prednice tuženih u Uljaniku (Republika Hrvatska), također pobliže definirane izrekom presude, uz zahtjev da prednica tuženih trpi promjenu zemljišno-knjižnog stanja nekretnina u Mahovljanima i njihovu predaju u posjed u korist apelanta i ostalih tužitelja, odnosno da apelant i ostali tužitelji predaju prednici tuženih predmetne nekretnine u Uljaniku. Istom presudom Osnovni sud je obvezao apelanta i ostale tužitelje da prednici tuženih naknade troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-09-000 158 od 18. studenog 2009. godine odbijena je revizija protiv presude Okružnog suda.
8. Postupajući po apelantovoj apelaciji, Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 219/10 od 28. veljače 2013. godine (koja je ispravljena zaključkom od 10. travnja 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je usvojio apelantovu apelaciju, utvrdio povredu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), ukinuo Presudu Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-09-000 158 od 18. studenog 2009. godine i predmet vratio Vrhovnom sudu kojeg je obvezao da po žurnom postupku donese novu odluku u skladu sa člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak
1. Europske konvencije. U navedenoj odluci Ustavni sud je naveo da postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada su sudovi proizvoljno primijenili odredbe materijalnog prava kojima je utvrđivana pravna valjanost ugovora o zamjeni nekretnina.
9. Postupajući po navedenoj odluci Ustavnog suda, Vrhovni sud je rješenjem od 30. travnja 2013. godine usvojio reviziju i ukinuo presudu Okružnog suda od 29. rujna 2008. godine, te predmet vratio Okružnom sudu na ponovno suđenje. U ponovnom postupku Okružni sud je rješenjem od 12. lipnja 2013. godine uvažio žalbu, ukinuo presudu Osnovnog suda od 21. ožujka 2008. godine i predmet vratio Osnovnom sudu na ponovni postupak.
Ponovni postupak pred Osnovnim sudom
10. Postupajući po rješenju Okružnog suda od 12. lipnja 2013. godine, Osnovni sud je zakazao ročište u ovoj pravnoj stvari za 6. kolovoza 2013. godine, koje je odgođeno za 13. rujna 2013. godine zato što nisu bile ispunjene procesne pretpostavke.
11. Rješenjem Osnovnog suda od 13. rujna 2013. godine prekinut je postupak u ovoj pravnoj stvari jer je prednica tuženih preminula. Apelant i ostali tužitelji su podneskom od 22. studenog 2013. godine obavijestili Osnovni sud tko su zakonski nasljednici iza prednice tuženih i označili tužene, pa je rješenjem Osnovnog suda od 2. travnja 2014. godine postupak u ovoj pravnoj stvari nastavljen.
12. Apelant i ostali tužitelji su podneskom od 24. prosinca 2014. godine proširili tužbu i kao tuženog označili i šestotuženog, te je punomoćnik apelanta i ostalih tužitelja predložio da se ročište odgodi kako bi uredio tužbu i tužbeni zahtjev s obzirom na to da ne posjeduje zemljišnoknjižnu dokumentaciju u svezi s vlasničkim stanjem.
13. Prema zapisniku od 28. svibnja 2015. godine dozvoljeno je raspravljanje po protutužbi, određen je očevid na licu mjesta za 17. srpnja 2015. godine u Mahovljanima i određeno je ročište za glavnu raspravu za 25. rujna 2015. godine. Prema službenoj zabilješci od 16. srpnja 2015. godine, očevid nije održan iz procesnih razloga i odgođen je za 25. rujna 2015. godine. Rješenjem Osnovnog suda od 2. studenog 2015. godine određeno je ročište za glavnu raspravu za 16. prosinca 2015. godine, na kojem su punomoćnici stranaka izjavili da su u tijeku pregovori za mirno rješenje spora, te su suglasno predložili odgodu ročišta koje je određeno za 16. ožujka 2016. godine.
14. Prema zapisniku od 13. srpnja 2017. godine punomoćnik apelanta i ostalih tužitelja je obavijestio sud da je prvotužiteljica umrla u rujnu 2012. godine, te je uz podnesak od 14. kolovoza 2017. godine dostavio smrtni list za prvotužiteljicu, prema kojem je ona preminula 10. prosinca 2009. godine. Rješenjem Osnovnog suda od 17. kolovoza 2017. godine postupak u ovoj pravnoj stvari je prekinut jer je prvotužiteljica umrla. Apelant i ostali tužitelji su podneskom od 1. rujna 2017. godine predložili nastavak postupka, a podneskom od 30. listopada 2017. godine obavijestili Osnovni sud da iza prvotužiteljice nije vođen ostavinski postupak jer nije imala imovine na svom imenu, a njezini zakonski nasljednici su apelant i ostali tužitelji, te da su se stekli uvjeti za nastavak predmetnog postupka. Rješenjem Osnovnog suda od 30. studenog 2017. godine nastavljen je postupak u ovoj pravnoj stvari, te je 12. travnja 2018. godine zaključena glavna rasprava.
Presude donesene u ponovnom postupku
15. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 172996 18 P 3 od 9. srpnja 2018. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta i ostalih tužitelja kojim su tražili da se utvrdi da je ništav predmetni ugovor o zamjeni, briše dotadašnje i uspostavi novo zemljišno-knjižno stanje i uzajamno predaju u posjed predmetne nekretnine, kao i da se utvrdi da je ništav ugovor između prednice tuženih kao darodavca i šestotuženog kao daroprimca, zaključen u Laktašima 2. travnja 2009. godine od strane notara (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor o daru), prema kojem je prednica tuženih dala na dar određene nekretnine u Mahovljanima, a što je šestotuženi dužan priznati i trpjeti da se na temelju te presude izvrši brisanje upisa prava vlasništva na tim nekretninama u korist šestotuženog i uspostavi zemljišno-knjižno stanje prema kojem su ove nekretnine u suvlasništvu apelanta i ostalih, te da predmetne nekretnine preda u posjed apelantu i ostalim tužiteljima. Presudom je odbijen protutužbeni zahtjev tuženih kojim su tražili da se apelant i ostali tužitelji obvežu isplatiti im određene novčane iznose na ime ulaganja u predmetne nekretnine, te određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
16. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je među parničnim strankama nesporno da je 15. ožujka 1993. godine zaključen predmetni ugovor o zamjeni, te ovjeren u Skupštini općine Laktaši, kojim ugovorom su prednik tužitelja i apelant svoje nekretnine u Mahovljanima mijenjali za nekretnine prednice tuženih u Uljaniku. Dalje je naveo da nije sporno da je zaključen i ugovor o zamjeni nekretnina od 12. ožujka 1993. godine u Daruvaru, ovjeren u Općinskom sudu u Daruvaru i Općinskoj upravi Daruvar, na temelju kojeg su se u zemljišnim knjigama na nekretninama prednice tuženih uknjižili prednik tužitelja i apelant. Istaknuo je da ugovor zaključen u Hrvatskoj i ugovor zaključen u Laktašima čine pravno jedinstvo. Također je istaknuo da je nesporno i da su obje parnične stranke ušle u posjed zamijenjenih nekretnina i da su se uknjižile kao vlasnici, odnosno posjednici u zemljišnim i katastarskim knjigama na zamijenjenim nekretninama. Osnovni sud je ukazao i da je nesporno da je prednik tužitelja jednu polovicu zamijenjenih nekretnina na kojima je bio upisan kao vlasnik jedan dio prometovao 1998. godine, a drugi dio 2001. godine. Također je ukazao i da je prednica tuženih jedan dio zamijenjenih nekretnina darovala šestotuženom 2. travnja 2009. godine, na kojem je sagrađen novi stambeni objekt. Prema ocjeni Osnovnog suda, u konkretnom slučaju nije bilo odsustva slobodno izražene volje ugovornih strana, te nije dokazano da predmetnom ugovoru nedostaje element dobrovoljnosti, odnosno ispunjenje zakonskih uvjeta iz odredbe članka 103. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) za utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora o zamjeni. S obzirom na to da je odbijen zahtjev apelanta i ostalih tužitelja za utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora o zamjeni, Osnovni sud je odbio i zahtjev da se utvrdi da je ništav predmetni ugovor o daru, da se uspostavi zemljišno-knjižno stanje i predaja u posjed nekretnina. Nadalje, s obzirom na to da nema ništavosti predmetnog ugovora o zamjeni, Osnovni sud je zaključio da nema ni restitucije, odnosno posljedica ništavosti ugovora predviđenih člankom 104. ZOO. Stoga je Osnovni sud odbio protutužbeni zahtjev tuženih.
17. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 172996 18 Gž od 14. svibnja 2019. godine usvojena je u cijelosti žalba apelanta i ostalih tužitelja, a žalba tuženih djelomično uvažena, presuda Osnovnog suda preinačena i utvrđeno da je ništav predmetni ugovor o zamjeni, što su tuženi dužni priznati i trpjeti da se na temelju te presude izvrši brisanje upisa vlasništva prednice tuženih i uspostavi ranije zemljišno-knjižno stanje nekretnina u korist apelanta i ostalih tužitelja, te su obje parnične stranke obvezane predati razmijenjene nekretnine drugoj strani. Presudom je također utvrđeno da je ništav predmetni ugovor o daru, što je šestotuženi dužan priznati i trpjeti da se na temelju te presude izvrši brisanje upisa vlasništva i uspostavi zemljišno-knjižno stanje prema kojem su te nekretnine u suvlasništvu apelanta i ostalih tužitelja, te je obvezan te nekretnine predati u posjed apelantu i ostalim tužiteljima. Presudom je djelomično usvojen protutužbeni zahtjev tuženih i apelant i ostali tužitelji obvezani solidarno isplatiti prvotuženom, drugotuženom, trećetuženom, četvrtotuženom i petotuženom na ime ulaganja u predmetne razmijenjene nekretnine u Mahovljanima iznos od 40.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom. Presudom su apelant i ostali tužitelji također obvezani solidarno isplatiti šestotuženom na ime ulaganja u novoizgrađeni stambeni objekt s dvorišnim objektima izgrađenim na nekretninama u Mahovljanima iznos od 112.834,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u preostalom dijelu odbijen protutužbeni zahtjev šestotuženog glede glavne stvari i zakonske zatezne kamate. Presudom je određeno i da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
18. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo okolnosti u kojima je zaključen predmetni ugovor o zamjeni, te slijedom toga zaključio da je zbog odsustva slobodno izražene volje obje ugovorne strane predmetni ugovor o zamjeni ništav shodno odredbi članka 103. ZOO, a samim tim ništav i predmetni ugovor o daru. Dalje je naveo da okolnosti u kojima je predmetni ugovor o zamjeni zaključen opravdavaju obostranu i istodobnu restituciju prema odredbi članka 104. stavak 1. ZOO. Okružni sud je usvojio zahtjev za obostrano vraćanje u posjed razmijenjenih nekretnina i za uspostavu ranijeg zemljišno-knjižnog i katastarskog stanja na nekretninama u Mahovljanima, koje je bilo prije zaključenja predmetnog ugovora, a što se odnosi i na predmetni ugovor o daru, kao i zahtjev tuženih da im se za ulaganja u razmijenjene nekretnine u Mahovljanima i za novoizgrađeni stambeni objekt isplati naknada. U svezi s tim, Okružni sud je citirao odredbe članka 38., članka 39. stavak 7. i članka 72. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO). Okružni sud je naveo da je nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke sačinjen nakon očevida na licu mjesta u Mahovljanima, kojem su prisustvovali apelant, prvotuženi i trećetuženi u pratnji punomoćnika, kada su prisutne stranke učinile nespornim ulaganja u nekretnine u Mahovljanima, koja su izvršena nakon izvršene razmjene nekretnina. Dalje je naveo da je vještak utvrdio vrijednost uloženih sredstava tuženih u stambeni objekt i pomoćne objekte, označavajući ih kao „stara lokacija“, u iznosu od 49.075,00 KM sa uračunatom amortizacijom, kao i visinu ulaganja u novoizgrađeni stambeni objekt s dvorišnim objektima od strane šestotuženog, označavajući ih kao „nova lokacija“, u iznosu od 112.834,00 KM sa uračunatom amortizacijom. Istaknuo je da je u nalazu i mišljenju vještak građevinske struke pojedinačno označio ulaganja u predmetne objekte i utvrdio pojedinačne cijene ulaganja, te da su na raspravi kod prvostupanjskog suda punomoćnici stranaka izjavili da nemaju primjedbi na dani nalaz i mišljenje, izuzev što je punomoćnik apelanta i ostalih tužitelja prigovorio savjesnosti graditelja.
19. Okružni sud je ocijenio da su tuženi, odnosno njihova prednica u vrijeme ulaganja u nekretnine u Mahovljanima bili savjesni držaoci nekretnina i ponašali se prema njima kao svojim i kao savjesni domaćini poduzimali mjere da ih održe, poprave, poboljšaju i uvećaju vrijednost nekretnina na kojima su bili upisani kao vlasnici. Dalje je naveo da prema izjavi prvotuženog proizlazi da su ulaganja na „staroj lokaciji“ započeta prije oko 15 godina, u koje vrijeme je bila donijeta pravomoćna presuda Osnovnog suda od 31. ožujka 2008. godine kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta i ostalih tužitelja da se utvrdi ništavim predmetni ugovor o zamjeni, da ih prilikom ulaganja u objekte na „staroj lokaciji“ i novoizgrađeni objekt na „novoj lokaciji“ nitko od tužitelja nije sprječavao ili zabranjivao, a što je potvrdio i saslušani trećetuženi. Pored navedenog, Okružni sud je ocijenio da je i šestotuženi savjestan sticalac novosagrađenog stambenog objekta s pomoćnim objektima, koji je započeo gradnju nakon što mu je prednica tuženih kao savjestan otuđilac darovala nekretnine predmetnim ugovorom o daru, kada je na njima bila upisana kao vlasnik i posjednik i kada je postojala pravomoćna presuda Osnovnog suda od 21. ožujka 2008. godine. Imajući u vidu navedeno, shodno odredbama članka 38., st. 3., 4. i 6. ZOSPO, Okružni sud je zaključio da tuženim kao savjesnim držaocima nekretnina pripada pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova, uloženih u objekte na „staroj lokaciji“, kao i naknada za novoizgrađeni objekt s pratećim objektima šestotuženog na „novoj lokaciji“, koja visina je utvrđena uvažavajući nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke, koji nalaz i mišljenje tužitelji nisu doveli u sumnju izvedenim dokazima. Okružni sud je naveo da je odluka o troškovima postupka donijeta primjenom odredbe članka 386. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te kako su apelant i ostali tužitelji u cijelosti uspjeli u parnici, a tuženi u pretežnom dijelu, odlučio je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
20. Dopunskom presudom Okružnog suda broj 71 0 P 172996 18 Gž od 18. srpnja 2019. godine usvojen je prijedlog tuženih za donošenje dopunske drugostupanjske presude, te je presuda od 14. svibnja 2019. godine dopunjena u st. III. i IV. izreke kojom je djelomično usvojen protutužbeni zahtjev tuženih, tako da je određen rok od 30 dana za ispunjenje obveze apelanta i ostalih tužitelja na isplatu dosuđenih novčanih iznosa.
21. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 172996 19 Rev od 19. rujna 2019. godine odbijena je revizija apelanta i ostalih tužitelja.
22. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je, kod činjenice da su reviziju uložili samo apelant i ostali tužitelji, predmet spora u postupku odlučivanja po reviziji odluka o protutužbenom zahtjevu tuženih. Dalje je naveo da tuženi nisu izjavili reviziju protiv presude Okružnog suda, tako da je ona postala pravomoćna u dijelu kojim je utvrđena ništavost predmetnog ugovora o zamjeni i predmetnog ugovora o daru, naloženo brisanje izvršenih upisa i uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja, te obostrana restitucija. Vrhovni sud je citirao odredbe članka 38. st. 3., 4. i 5., članka 39. st. 4., 5. i 7. i članka 72. ZOSPO, te ukazao da savjesni posjednik ima pravo na naknadu korisnih troškova ako je stvar objektivno dobila na vrijednosti, tj. ako je po tržišnim kriterijima njezina vrijednost objektivno povećana, pri čemu se visina tih troškova utvrđuje prema vrijednosti stvarno uloženih sredstava. Prema mišljenju Vrhovnog suda, pravilno je stajalište drugostupanjskog suda da su tuženi savjesni sticaoci i graditelji. Dalje je naveo da pozivanje apelanta i ostalih tužitelja na Odluku Ustavnog suda broj AP 219/10 od 28. veljače 2013. godine ne dovodi u sumnju pravilnost zaključka o savjesnosti tuženih. U svezi s tim, obrazložio je da nije sporno da ništav ugovor ne proizvodi pravne učinke od dana njegovog zaključenja, ali to, samo po sebi, ne povlači zaključak da su ugovarači nesavjesni s danom zaključenja ništavog ugovora, već se savjesnost ugovarača cijeni zasebno u svakom slučaju, ovisno o utvrđenim činjenicama. Dalje je obrazložio da se moment zaključenja ugovora i moment nesavjesnosti ugovarača ne moraju poklapati. Istaknuo je da je ništavost ugovora o zamjeni utemeljena na utvrđenim manama volje za zaključenje ugovora, tj. da ugovarači nisu imali slobodno i ozbiljno izraženu volju da ugovor zaključe (članak 28. stavak 2. ZOO), a što je posljedica ratnih dešavanja na području bivše SFRJ. Također je istaknuo da kako su obje strane iz ugovora imale jednako ograničenu volju za zaključenje ugovora iz istih razloga, onda se ima uzeti da su obje jednako savjesne kod njegovog zaključenja.
23. Vrhovni sud je naveo da su prednik tužitelja i apelant 5. studenog 2002. godine Osnovnom sudu podnijeli tužbu protiv prednice tuženih, sa zahtjevom da se utvrdi da je predmetni ugovor o zamjeni ništav. Dalje je naveo da se podnošenjem tužbe pokreće parnični postupak (članak 53. stavak 1. ZPP), čime se zasniva odnos između tužitelja i suda, dok parnica počinje teći dostavom tužbe tuženom (članak 60. stavak 1.), pa se u taj odnos uključuju i tuženi. U svezi s tim, obrazložio je da je u konkretnom slučaju prednici tuženih tužba uručena 13. ožujka 2006. godine, i to je moment od kojega se cijeni savjesnost tuženih (članak 39. stavak 7. ZOSPO). Dalje je obrazložio da je prvostupanjska presuda, kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta i ostalih tužitelja za utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora o zamjeni, donesena 21. ožujka 2008. godine, a potvrđena drugostupanjskom presudom od 29. rujna 2008. godine. Istaknuo je da se pravomoćnošću presude o odbijanju tužbenog zahtjeva apelanta i ostalih tužitelja ima smatrati da tuženi nisu bili nesavjesni jer su time otklonjene posljedice iz članka 39. stavak 7. ZOSPO. Vrhovni sud je ukazao da je potom revizija apelanta i ostalih tužitelja odbijena presudom Vrhovnog suda od 18. studenog 2009. godine. Međutim, prema mišljenju Vrhovnog suda, tuženi nisu ponovno postali nesavjesni donošenjem Odluke Ustavnog suda broj AP 219/10 od 28. veljače 2013. godine, odnosno ispravke odluke tog suda od 10. travnja 2013. godine, kada je ukinuta revizijska odluka, već tek donošenjem revizijskog rješenja od 30. travnja 2013. godine kada je ukinuta presuda Okružnog suda od 29. rujna 2008. godine.
24. Prema mišljenju Vrhovnog suda, ocjenom izvedenih dokaza drugostupanjski sud je pravilno zaključio da je prednica tuženih, odnosno da su prvotuženi, drugotuženi, trećetuženi, četvrtotuženi i petotuženi radove na objektu na „staroj lokaciji“ izvodili u razdoblju od 2003. godine do 2011. godine (iskazi prvotuženog i trećetuženog), dakle u vrijeme kada su bili savjesni vlasnici razmijenjenih nekretnina. Dalje je naveo da apelant i ostali tužitelji nisu dokazali, niti sada u reviziji nude dokaze, da su tuženi postali nesavjesni i prije 13. ožujka 2006. godine, odnosno da su to bili u vrijeme izvođenja radova, imajući u vidu navedeno u svezi s posljedicama pravomoćne presude kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta i ostalih tužitelja. Istaknuo je da nakon donošenja revizijskog rješenja od 30. travnja 2013. godine nitko od tuženih nije, ni na objektu dobivenom u razmjeni, ni na novosagrađenom objektu, izvodio bilo kakve građevinske radove glede kojih bi bili nesavjesni sticaoci. Vrhovni sud je ocijenio točnim navod revizije, što je bio i dokaz tijekom postupka, da su se apelant i ostali tužitelji 16. lipnja 2009. godine obratili pismeno Urbanističko-građevinskoj inspekciji Općine Laktaši, podnoseći prijavu protiv prednice tuženih „radi gradnje nekakvih objekata bez suglasnosti obitelji J. i bez potrebne građevinske dokumentacije“, ali da to ne dovodi u sumnju savjesnost šestotuženog. U svezi s tim, obrazložio je da iz odgovora inspekcije od 6. srpnja 2009. godine slijedi da su izlaskom na lice mjesta utvrdili da gradnju vrši šestotuženi na temelju urbanističke suglasnosti i da su naložili dalju obustavu rada do pribavljanja odobrenja za gradnju, te da je šestotuženi dobio odobrenje za gradnju 7. kolovoza 2009. godine, koje je postalo pravomoćno 10. kolovoza 2009. godine.
25. Cijeneći naprijed navedene činjenice, prema mišljenju Vrhovnog suda, proizlazi da je šestotuženi na temelju odobrenja nadležnog organa izgradio novi objekt, da je u vrijeme izgradnje bio vlasnik i posjednik zemljišta na kojem je objekt izgrađen (stekao ga predmetnim ugovorom o daru) i da nije bio nesavjestan sve do 30. travnja 2013. godine. Vrhovni sud je naveo da iz provedenih dokaza slijedi da je gradnja objekta (u stanju u kojem ga je vještak zatekao izlaskom na lice mjesta 25. rujna 2015. godine) okončana do kraja 2011. godine. Istaknuo je da apelant i ostali tužitelji te činjenice nisu osporili izvedenim dokazima, a da se vještak građevinske struke izjasnio da su svi radovi izvedeni na objektu na „staroj lokaciji“ nužni i korisni. Vrhovni sud je također ukazao da apelant i ostali tužitelji u reviziji uopćeno prigovaraju da su mnogi radovi izvedeni bez kakve potrebe, da će ulaskom u posjed biti prinuđeni da ponovno izvode radove koji su im potrebni, ali konkretizacije tih prigovora nema jer se ne navodi koji radovi i iz kojih razloga su pogrešno cijenjeni kao nužni i korisni radovi. Vrhovni sud je ocijenio paušalnim prigovor da su radovi od strane prvotuženog, drugotuženog trećetuženog, četvrtotuženog i petotuženog „dobrim dijelom izvedeni građevinskim materijalom koji su tužitelji ostavili bježeći iz okruženja“. U svezi s tim, ukazao je da u reviziji nema navoda koji je to građevinski materijal ugrađen, koja količina i koje vrijednosti, niti su u tom pravcu apelant i ostali tužitelji postavili zahtjev ili izvodili dokaze ili doveli u ozbiljnu sumnju nalaz vještaka. Prema mišljenju Vrhovnog suda, i odluka drugostupanjskog suda glede troškova postupka je pravilno utemeljena na odredbi članka 386. stavak
2. ZPP, kod činjenice da su apelant i ostali tužitelji i tuženi uspjeli sa svojim zahtjevima (dio u kojem je djelomično odbijen zahtjev tuženih je bez značaja za odluku o troškovima postupka).
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
26. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Povredu navedenog prava vidi u proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelant smatra da su tuženi nesavjesni posjednici jer su sve radove na objektima izvodili za vrijeme trajanja parnice. Ističe da se predmetni postupak „odužio“ bez krivice apelanta i ostalih tužitelja, pa smatra da ne mora platiti tuženim bilo kakva ulaganja u predmetne objekte. Također ističe da su tuženi bez građevinske dozvole počeli gradnju kuće za šestotuženog, što su pokušali spriječiti kod nadležne građevinske inspekcije, izrazivši tako svoje neslaganje s postupcima tuženih tijekom trajanja postupka. Apelant smatra i odluku Okružnog suda o troškovima nepravilnom i nezakonitom jer je tužbeni zahtjev u cijelosti usvojen, dok je protutužbeni zahtjev djelomično usvojen. U svezi s tim, ističe i da je vrijednost spora po tužbi nekoliko puta veća nego po protutužbenom zahtjevu, te da su redovni sudovi trebali dosuditi apelantu i ostalim tužiteljima troškove postupka u cijelosti.
27. Apelant, također, ističe da ponovni postupak uopće nije žurno proveden, odnosno da je Osnovni sud donio odluku u ponovnom prvostupanjskom postupku nakon šest godina. Ističe i da su u ponovnom postupku ročišta nepotrebno odlagana dulje od zakonskih rokova, te da su apelant i ostali tužitelji tijekom čitavog postupka radi skraćenja postupka nudili tuženim da zaključe sudsko poravnanje, što su tuženi odbili.
b)Odgovori na apelaciju
28. Vrhovni sud smatra neutemeljenim apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje. Ističe da su u osporenoj odluci navedene pravno relevantne činjenice koje su opredijelile sud da donese odluku, koje su dovedene u vezu s odgovarajućim normama materijalnog prava.
29. Okružni sud navodi da je drugostupanjska presuda donesena uz pravilnu primjenu procesnog i materijalnog prava, nakon potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga smatra da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje i imovinu.
30. Osnovni sud smatra da osporenom presudom Vrhovnog suda nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje. Glede navoda o duljini ponovljenog postupka, Osnovni sud navodi tijek postupka kako je naveden u činjeničnom dijelu odluke. Imajući u vidu činjenice da je tijekom postupka preminula prednica tuženih, da su apelant i ostali tužitelji prema zapisniku od 13. srpnja 2017. godine obavijestili Osnovni sud da je prvotužiteljica preminula još 2009. godine, da su apelant i ostali tužitelji u više navrata u ponovnom postupku uređivali tužbu, pokušavali mirnim putem riješiti predmetnu parnicu, da su tužbu proširili i na šestotuženog, da su tijekom postupka tuženi izjavili protutužbu, da su mnoga ročišta odgađana upravo po prijedlozima apelanta i ostalih tužitelja (zapisnici od 26. prosinca 2014. godine, 16. prosinca 2015. godine, 16. ožujka i 7. rujna 2016. godine, 19. travnja 2017. godine), Osnovni sud je ocijenio da se ne može govoriti o žurnom ponovljenom postupku, te su to objektivni razlozi za tako dugo trajanje predmetne parnice. V.Relevantni propisi
31. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09 i 61/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 386.
Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove.
Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova.
Sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koje je druga stranka imala, ako protivna stranka nije uspjela samo u srazmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.
Prema rezultatu dokazivanja sud će odlučiti da li će troškove iz člana 385. stav 4. ovog zakona snositi jedna ili obje stranke ili će ti troškovi pasti na teret troškova suda.
32. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Ništavost Član 103. stav (1) (1) Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
Posledice ništavosti Član 104.
(1) U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cenama u vreme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.
(2) Ali, ako je ugovor ništav, zbog toga što je po svojem sadržaju ili cilju protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima, sud može odbiti, u celini ili delimično, zahtev nesavesne strane za vraćanje onog što je drugoj strani dala, a može i odlučiti da druga strana ono što je primila po osnovi zabranjenog ugovora preda opštini na čijoj teritoriji ona ima sedište, odnosno prebivalište ili boravište.
(3) Prilikom odlučivanja sud će voditi računa o savesnosti jedne, odnosno obeju strana, o značaju ugroženog dobra ili interesa, kao i o moralnim shvatanjima.
33. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik RS“ broj 38/03) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 38. st. (3), (4) i (5) Savestan držalac ima pravo na naknadu nužnih troškova za održavanje stvari. Savestan držalac može tražiti naknadu korisnih troškova u meri u kojoj je vrednost stvari povećana.
Nužne i korisne troškove iz st. 3. i 4. ovog člana vlasnik stvari dužan je da naknadi savesnom držaocu u meri u kojoj ti troškovi nisu obuhvaćeni koristima koje je on dobio od stvari.
Član 39. st. (4), (5), (6) i (7) Nesavestan držalac može tražiti naknadu nužnih troškova koje bi imao i vlasnik da se stvar nalazila kod njega.
Nesavestan držalac ima pravo na naknadu korisnih troškova samo ako su korisni lično za vlasnika.
Nesavestan držalac nema pravo na naknadu troškova koje je učinio radi svog zadovoljstva ili ulepšavanja stvari, ali može da odnese stvar koju je ugradio radi svog zadovoljstva ili ulepšavanja stvari kad se ona može odvojiti bez oštećenja glavne stvari.
Savestan držalac postaje nesavestan od trenutka kada mu je tužba dostavljena, ali vlasnik može dokazivati da je savestan držalac postao nesavestan i pre dostavljanja tužbe.
Član 72.
Državina je zakonita ako se zasniva na punovažnom pravnom osnovu koji je potreban za sticanje prava svojine i ako nije pribavljena silom, prevarom ili zloupotrebom poverenja.
Državina je savesna ako držalac ne zna ili ne može znati da stvar koju drži nije njegova.
Savesnost državine se pretpostavlja.
VI.Dopustivost
34. U skladu sa člankom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
35. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 172996 19 Rev od 19. rujna 2019. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelantov zastupnik je primio 11. listopada 2019. godine, a apelacija je podnesena 26. studenog 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
37. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
38. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
39. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
40. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
41. Ustavni sud u prvom redu napominje da je apelant osporio presudu Vrhovnog suda koja je razmatrala odluku nižestupanjskih sudova samo u dijelu koji se odnosi na protutužbeni zahtjev tuženih, odnosno na zahtjev za isplatu određenog novčanog iznosa na ime ulaganja u predmetne nekretnine. S obzirom na to, Ustavni sud konstatira da se u konkretnom slučaju postupak odnosi na isplatu određenog novčanog iznosa na ime ulaganja u predmetne razmijenjene nekretnine, dakle na predmet građanskopravne naravi, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.
aU odnosu na osporenu odluku
42. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
43. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
44. Ustavni sud, također, naglašava da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitetu zaključaka redovnih sudova glede ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očito proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. travnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05).
45. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski sud izvršio uvid u veliki broj materijalnih dokaza – dokumentacije, saslušao parnične strane i svjedoke te proveo dokaz vještačenjem po vještaku građevinske struke. U obrazloženju odluke detaljno su opisani sadržaji izvedenih dokaza, te je obrazloženo zbog kojih razloga i kakav zaključak je proizašao iz izvedenih dokaza. Postupajući u postupku po žalbi, Okružni sud je, na temelju izvedenih dokaza, izveo drugačiji zaključak o ništavosti predmetnog ugovora o zamjeni zbog mana volje ugovorača, a slijedom toga i obveze restitucije i naknade ulaganja, koji zaključci su potvrđeni i osporenom presudom Vrhovnog suda. Prema mišljenju Ustavnog suda, dana ocjena dokaza se ne doima proizvoljnom, nego u skladu s izvedenim dokazima i relevantnim procesnim odredbama.
46. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, razmatrajući drugostupanjsku odluku u dijelu kojim je usvojen protutužbeni zahtjev i obvezan apelant i ostali tužitelji na naknadu ulaganja u nekretnine koje su bile predmet zamjene, ukazao da je drugostupanjska odluka pravilna i da su tuženi savjesni sticaoci i graditelji. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud detaljno analizirao sve okolnosti predmeta, posebno utjecaj vođenja predmetnog postupka na savjesnost tuženih i nužnost i korisnost troškova, te je cijenio i sve apelantove navode i zaključio da apelant (i ostali tužitelji) nisu dokazali da su tuženi bili nesavjesni tijekom izvođenja radova na predmetnim nekretninama. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da su prvotuženi, drugotuženi, trećetuženi, četvrtotuženi i petotuženi radove na objektu na „staroj lokaciji“, izvodili u razdoblju od 2003. do 2011. godine, te da je i gradnja objekta šestotuženog okončana do kraja 2011. godine. Također je ukazano i da je predmetna tužba apelanta i prednika ostalih tužitelja uručena 13. ožujka 2006. godine prednici tuženih i da je to moment od kojeg se cijeni savjesnost tuženih (članak 39. stavak 7. ZOSPO). Međutim, dovodeći sve navedene okolnosti u svezu s činjenicom da je prvobitno pravomoćno odbijen zahtjev za utvrđivanje ništavosti predmetnog ugovora o zamjeni, Vrhovni sud je zauzeo stajalište da se pravomoćnošću presude o odbijanju tužbenog zahtjeva apelanta i ostalih tužitelja iz 2008. godine ima smatrati da tuženi nisu bili nesavjesni jer su time otklonjene posljedice iz članka 39. stavak 7. ZOSPO. Također je ocijenio i da tuženi nisu ponovno postali nesavjesni donošenjem Odluke Ustavnog suda broj AP 219/10 od 28. veljače 2013. godine, već tek donošenjem revizijskog rješenja od 30. travnja 2013. godine kada je ukinuta presuda Okružnog suda od 29. rujna 2008. godine. Imajući u vidu sve posebne okolnosti ovog predmeta, Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost u ovakvim detaljnim i jasnim obrazloženjima Vrhovnog suda glede utvrđenog činjeničnog stanja, ocjene dokaza i primjene materijalnog i procesnog prava, te podsjeća da je u nadležnosti redovnih sudova da primjenjuju i tumače relevantne odredbe prava. Suprotno apelacijskim navodima, Vrhovni sud je detaljno naveo i obrazložio razloge zbog kojih se tuženi ne mogu smatrati nesavjesnim od trenutka kada je tužba dostavljena prednici tuženih, koji su u okolnostima konkretnog slučaja ne čine proizvoljnim. Osim toga, Vrhovni sud je cijenio i apelantove navode glede odluke drugostupanjskog suda da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, ukazujući da je ta odluka utemeljena na odredbi članka 386. stavak 2. ZPP i činjenici da su apelant i ostali tužitelji, kao i tuženi uspjeli sa svojim zahtjevima. Imajući u vidu diskrecijsko ovlaštenje suda iz odredbe članka 386. stavak 2. ZPP da odluči o naknadi troškova s obzirom na postignuti uspjeh, te okolnosti predmeta, Ustavni sud smatra neutemeljenim i apelantove navode kojim ukazuje da je odluka o troškovima postupka nepravilna i nezakonita.
47. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporene odluke ne nalazi elemente koji bi ukazivali na arbitrarnost u donošenju osporene odluke i primjeni relevantnih propisa na apelantovu štetu, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu navedenih stajališta Europskog i Ustavnog suda, mogli biti osnova da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dano tumačenje Vrhovnog suda u osporenoj odluci.
c)U odnosu na navode o duljini trajanja postupka
48. Ustavni sud podsjeća da apelant ukazuje da ponovni postupak uopće nije žurno proveden, odnosno da je Osnovni sud odluku donio u ponovnom prvostupanjskom postupku nakon šest godina, te da su u ponovnom postupku ročišta nepotrebno odlagana dulje od zakonskih rokova. Cijeneći ove navode, Ustavni sud smatra neophodnim ispitati te navode u kontekstu prava na suđenje u razumnom roku kao elementa prava na pravično suđenje, mada apelant nije to eksplicitno naveo. Relevantna načela
49. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.).
50. Osim navedenog, Ustavni sud, podržavajući praksu Europskog suda, podsjeća na to da članak 6. stavak 1. Europske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost organizirati svoj pravosudni sustav na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog članka, uključujući i obvezu postupati u predmetima „u razumnom roku“ (vidi Europski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. listopada 2005. godine).
Razdoblje koje se uzima u obzir
51. Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa člankom 31. Pravila Ustavnog suda, u svakom predmetu odlučuje u okviru apelacijskih navoda. Shodno navedenom, Ustavni sud će razmotriti samo duljinu trajanja ponovnog postupka pred Osnovnim sudom, na što je apelant izričito ukazao u apelaciji, a ne duljinu cjelokupnog postupka. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati razdoblje od 12. lipnja 2013. godine, kada je Okružni sud donio rješenje kojim je predmet vratio na ponovni postupak, pa do 9. srpnja 2018. godine, kada je Osnovni sud donio presudu u ponovnom postupku. Dakle, relevantno razdoblje koje Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene duljine predmetnog postupka jeste oko pet godina i jednog mjeseca.
Analiza duljine trajanja postupka
52. Glede ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud zapaža da se, s obzirom na predmet spora, veći broj stranaka, postojanje tužbe i protutužbe, te činjenična i pravna pitanja koja je trebalo raspraviti u sporu, u konkretnom slučaju radilo o složenijem predmetu. Iz stanja spisa proizlazi da je apelant proširio tužbeni zahtjev i tražio odlaganja ročišta, te da je navedeno u određenoj mjeri doprinijelo duljini trajanja postupka.
53. Analizirajući postupanje Osnovnog suda u ponovnom postupku, Ustavni sud zapaža da je nakon vraćanja spisa Osnovnom sudu, prvostupanjski postupak prekinut zbog smrti prednice tuženih, te da su apelant (i ostali tužitelji) u roku od oko dva mjeseca obavijestili Osnovni sud o nasljednicima prednice tuženih i označili tužene, ali da je Osnovni sud postupak nastavio skoro pet mjeseci od tog podneska. Nadalje, Osnovni sud je tijekom 2014. i 2015. godine poduzimao određene procesne radnje, te je nakon zajedničkog prijedloga stranaka za odgodu ročišta, odredio novo ročište za 16. ožujka 2016. godine. Iz stanja spisa, odnosno prvostupanjske presude i odgovora na apelaciju ne proizlaze je li navedeno ročište održano, niti proizlaze informacije o drugim procesnim radnjama u narednih godinu dana, sve do 17. kolovoza 2017. godine, kada je postupak ponovo prekinut zbog smrti prvotužiteljice. Prekid postupka je relativno kratko trajao (do 30. studenog 2017. godine), nakon čega je postupak u ovoj pravnoj stvari nastavljen i 12. travnja 2018. godine zaključena glavna rasprava.
54. Cijeneći naprijed navedeno u kontekstu kriterija uspostavljenih sudskom praksom, Ustavni sud naglašava da duljinu trajanja postupka ocjenjuje u cjelini, pri čemu posebnu pozornost posvećuje razdobljima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Sumirajući sve navedeno, tj. cijeneći trajanje postupka u cjelini, te uzimajući u obzir manji apelantov doprinos i prekide postupka kao objektivnu okolnost, Ustavni sud zaključuje da pretežnu odgovornost za duljinu postupka u konkretnom slučaju snosi Osnovni sud, kojem je trebalo oko pet godina i jedan mjesec da donese prvostupanjsku odluku. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud poduzimao procesne radnje tijekom čitavog ponovnog postupka, ali u rokovima koji su znatno dulje trajali, i tako doprinio nerazumno dugom trajanju prvostupanjskog postupka, a takvo postupanje nije ni u skladu s obvezom sudova da kontroliraju i upravljaju postupkom u skladu sa svojom procesnim ovlaštenjem. Osim toga, objašnjenje Općinskog suda u svezi s apelacijskim navodima o duljini trajanja predmetnog postupka ne može utjecati na ovakav zaključak Ustavnog suda, budući da navedeno nije jedino utjecalo na ovako dugo trajanje ponovnog postupka.
55. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
56. U smislu članka 74. stavak (1)Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Prema stavku (2) navedenog članka, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će ju na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
57. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. studenog 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. lipnja 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. lipnja 2020. godine), dosadašnju praksu Ustavnog suda (vidi odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 1793/18 od 19. veljače 2020. godine i AP 1676/20 od 21. travnja 2021. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u parničnom postupku apelantu treba isplatiti iznos od 500,00 KM.
58. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
VIII.Zaključak
59. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je ponovni postupak pred Osnovnim sudom trajao oko pet godina i jedan mjesec, za što odgovornost snosi isključivo Osnovni sud koji za navedeno nije dao razloge koje mogu dovesti do drugačije odluke Ustavnog suda.
60. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom Vrhovnog suda nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, kako glede ocjene dokaza, tako i glede primjene relevantnih odredbi ZOSPO, kada je apelant (zajedno s ostalim tužiteljima) obvezan tuženim isplatiti određene novčane iznose na ime ulaganja u zamijenjene nekretnine, pri čemu je Vrhovni sud u osporenoj odluci detaljno razmotrio pitanje savjesnosti tuženih, a dano obrazloženje, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i relevantne odredbe materijalnog prava, ne ostavlja dojam bilo kakve proizvoljnosti.
61. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
62. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević