Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2021/20 (D. R.)

Odluka donesena 05. 05. 2021.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Troškovi postupka
  • Radni spor
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2021/20

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 05. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2021/20, rješavajući apelacije koje je podnio Dario Rukavina, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 72. st. (4) i (5) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 5. svibnja 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvajaju apelacije koje je podnio Dario Rukavina.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.

(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 457348 15 Rsž od 23. travnja 2020. godine.

Na temelju članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da Dariju Rukavini u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka toga roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbijaju se kao neutemeljene apelacije koje je podnio Dario Rukavina protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 457348 15 Rsž od 23. travnja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 457348 14 Rs od 13. siječnja 2015.godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

IUvod 1 Dario Rukavina (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 6. lipnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 457348 15 Rsž od 23. travnja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 457348 14 Rs od 13. siječnja 2015. godine, kao i zbog duljine trajanja postupka koji se u trenutku podnošenja apelacije po apelantovoj reviziji vodio pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud). Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 2021/20.

2Apelant je posredstvom istog odvjetnika 28. studenog 2020. godine podnio novu apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 457348 20 Rev od 10. rujna 2020.godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 4242/20.

IIPostupak pred Ustavnim sudom 3Kako se apelacijama osporavaju odluke koje su redovni sudovi donijeli u okviru istog parničnog predmeta, Ustavni sud je, sukladno članku 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 2021/20.

4Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, 8. prosinca 2020. godine zatraženo je od Kantonalnog suda i Općinskog suda, te 6. ožujka 2021. godine od tužene (Federacije Bosne i Hercegovine - Sudska policija) da dostave odgovore na apelaciju.

5Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 11. prosinca 2020. godine.

6Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 7. siječnja 2021. godine.

7Tužena je dostavila odgovor na apelaciju 11. ožujka 2021. godine.

IIIČinjenično stanje 8Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

9Apelant je 11. srpnja 2014. godine podnio tužbu protiv tužene radi isplate potraživanja iz radnog odnosa.

10Općinski sud je Presudom broj 65 0 Rs 457348 14 Rs od 13. siječnja 2015. godine obvezao tuženu da apelantu na ime razlike manje isplaćene naknade za ishranu u tijeku rada za razdoblje od 1. siječnja do 31. studenog 2013. godine isplati iznos od 1.682,65 KM, te da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 842,40 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom, dok je odbio apelantov zahtjev za naknadu troškove postupka preko dosuđenog iznosa.

11U obrazloženju osporene odluke Općinski sud je naveo, između ostalog, da je odluku o troškovima postupka donio na temelju članka 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjemu tekstu: ZPP) i da je apelantu priznao troškove sastavljanja tužbe u iznosu od 240,00 KM, za pristup opunomoćenika na pripremno ročište 10. studenog 2014. godine i na ročište za glavnu raspravu 19. prosinca 2014. godine u iznosu od po 240,00 KM, te PDV od 17% u iznosu od 122,40 KM, što ukupno iznosi 842,40 KM. Međutim, naveo je da je odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova korištenja osobnog automobila na relaciji Ljubuški - Sarajevo-Ljubuški i odsustva iz ureda apelantovog opunomoćenika zbog toga što je izbor odvjetnika sa sjedištem u Ljubuškom osobni apelantov izbor u ovom postupku, te troškovi takve prirode se ne mogu staviti na teret tuženoj. 12Apelant je 24. siječnja 2015. godine izjavio priziv protiv rješenja o troškovima postupka sadržanog u Presudi Općinskog suda od 13. siječnja 2015. godine.

13Kantonalni sud je Rješenjem broj 65 0 Rs 457348 15 Rsž od 23. travnja 2020. godine odbio apelantov priziv i potvrdio rješenje prvostupanjskog suda o troškovima postupka. 14U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da apelant ima prebivalište u Bihaću, a da je izabrao da ga u predmetnoj pravnoj stvari zastupa odvjetnik iz Ljubuškog. S tim u svezi je naveo da odvjetnik ima pravo na troškove dnevnice i prijevoza, sukladno članku 31. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika FBiH (u daljnjemu tekstu: OT), odnosno da, sukladno članku

26. Tarife, ima pravo na naknadu za odsustvo iz ureda za vrijeme putovanja, a najviše osam sati dnevno. Pri tome je ukazao da odredba članka 387. stavak 1. ZPP daje ovlaštenje sudu da u svakom konkretnom slučaju ocijeni koji su troškovi bili potrebni radi vođenja parnice. Međutim, naveo je da u konkretnoj pravnoj stvari troškovi zastupanja odvjetnika čije je sjedište u Ljubuškom ne trebaju biti veći od troškova koje bi apelant imao da ga je zastupao odvjetnik sa područja nadležnog suda, jer slobodan izbor odvjetnika na području cijele Bosne i Hercegovine istodobno ne podrazumijeva i obvezno obračunavanje troškova u većem iznosu ukoliko odvjetnik dolazi izvan područja sjedišta suda pred kojim se vodi parnični postupak. Obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o jednostavnom predmetu iz radnih odnosa sa malom vrijednošću spora, zaključio je da se angažiranje odvjetnika čije je sjedište izvan područja suda ne može smatrati neophodnim za vođenje parnice, pa se tako ni troškovi nastali uslijed toga ne mogu smatrati troškovima potrebnim radi vođenja parnice. Sukladno navedenom, prvostupanjski sud je naveo da je pravilno obračunao troškove postupka, jer apelantu ne pripada pravo na naknadu troškova koji su njegovom opunomoćeniku nastali zbog putovanja na relaciji Ljubuški-Sarajevo i zbog odsustva iz ureda. 15Apelant je 2. lipnja 2020. godine izjavio reviziju protiv rješenja Kantonalnog suda od 23. travnja 2020. godine.

16Vrhovni sud je Rješenjem broj 65 0 Rs 457348 20 Rev od 10. rujna 2020. godine odbacio apelantovu reviziju protiv rješenja Kantonalnog suda od 23. travnja 2020. godine. 17U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je odredbom članka 254. stavak 1. ZPP, koji se u ovome postupku primjenjuje na temelju članka 106. stavak 2. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP (stupio na snagu 31. prosinca 2015. godine), propisano da stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen, a stavkom 2. istoga članka je propisano da revizija protiv takvog rješenja nije dopuštena u sporovima u kojima ne bi bila dopuštena revizija protiv pravomoćne presude. Dalje je naveo da rješenje drugostupanjskog suda o troškovima postupka, kada je njime meritorno riješeno pitanje obveze naknade troškova postupka, kao što je slučaj u konkretnom predmetu, postupak u pogledu tog sporednog novčanoga potraživanja se pravomoćno okončava, pa je pod uvjetima iz članka 237. stavak 2. ZPP protiv takvog rješenja dopuštena revizija uz ispunjenje uvjeta da je u tomu sporu revizija dopuštena protiv odluke o glavnoj stvari, te da revizijom pobijani dio odluke o troškovima postupka prelazi imovinski cenzus kao uvjet dozvoljenosti revizije. Obzirom na to da vrijednost glavnog potraživanja ne prelazi iznos od 10.000,00 KM (dakle, iznosi 1.682,65 KM), te da ni vrijednost odluke o troškovima postupka ne prelazi navedeni cenzus, naveo je da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni kumulativni uvjeti za dopuštenost revizije na odluku o troškovima parničnog postupka.

IVApelacija aNavodi iz apelacije 18U predmetnim apelacijama apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant navodi da je drugostupanjski sud, pogrešno tumačeći odredbe članka 387. ZPP, potvrdio prvostupanjsku presudu i odbio apelantov priziv u dijelu koji se odnosi na troškove prijevoza vlastitim vozilom i troškove odsustva iz ureda, te ističe da mu ti troškovi pripadaju sukladno čl. 26. i 31. OT. Također, apelant navodi da se povreda prava na pravično suđenje ogleda u činjenici da su prvostupanjski sud i drugostupanjski sud nerazumno dugim trajanjem postupka, i to šest godina, iako se odluka o troškovima postupka mogla i morala riješiti žurno, a u najgorem slučaju do godinu dana, povrijedili apelantova prava, te stoga traži da mu se odredi naknada nematerijalne štete.

bOdgovor na apelaciju 19Općinski sud u odgovoru na apelaciju naveo je da je taj sud odlučivao o zakonitosti i pravilnosti odluke o troškovima postupka, na koju je i izjavljen priziv, te ističe da su razlozi za donošenje prvostupanjske presude, odnosno rješenja o troškovima postupka navedeni u obrazloženju prvostupanjske odluke i da, ujedno, predstavljaju i odgovor na apelaciju.

20Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju naveo je da je taj sud odlučivao o zakonitosti i pravilnosti odluke o troškovima postupka, na koju je i izjavljen priziv, te ističe da su razlozi za donošenje drugostupanjske odluke o potvrđivanju rješenja o troškovima postupka navedeni u obrazloženju drugostupanjske odluke i da, ujedno, predstavljaju i odgovor na apelaciju.

21Tužena je u odgovoru na apelaciju navela da su neutemeljeni navodi apelacije koji se odnose na ime odsustva iz ureda za vrijeme putovanja, kao i troškovi korištenja osobnog automobila koje apelant potražuje, jer traženi troškovi nisu bili nužni za vođenje parnice, a apelant nije ni dokazao da su ovi troškovi odista nastali.

VRelevantni propisi 22Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Članak 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Članak 387. stavak (1) Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci naknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebiti radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebiti, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. Članak 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pozornost na potrebu žurnog rješavanja radnih sporova.

23Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 22/04 i 24/04) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Naknada po utrošenom satu Član 26. stav 1. tačka 5.

Advokat ima pravo da obračuna nagradu po utrošenom vremenu i to po 10 bodova za svako započeto pola sata, u sljedećim slučajevima:

5. Za čekanje na raspravu ili za vrijeme vijećanja suda, za odsustvo iz kancelarije za vrijeme putovanja i sl. ali najviše 8 sati dnevno.

Član 31. st. 1, 2. i 4.

Advokatu pripada naknada troškova za sve stvarne izdatke koji su bili potrebni za izvršenje povjerenih mu poslova.

Za obavljanje poslova izvan sjedišta advokatske kancelarije, advokatu pripada naknada putnih troškova za prevoz i dnevnica.

Za upotrebu vlastitog automobila, advokatu pripada nagrada od 35% važeće cijene benzina za svaki pređeni kilometar.

VIDopustivost 24Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

26Ustavni sud zapaža da je apelant apelaciju broj AP 2021/20 podnio protiv odluka Kantonalnog suda i Općinskog suda, pri čemu je u trenutku podnošenja apelacije predmet bio na rješavanju po apelantovoj izjavljenoj reviziji pred Vrhovnim sudom. Prema stanju spisa, rješenjem Vrhovnog suda od 10. rujna 2020. godine (koje je apelant dostavio u apelaciji broj AP 4242/20) odbačena je revizija koju je apelant izjavio protiv rješenja Kantonalnog suda od 23. travnja 2020. godine, dakle, revizija nije bila učinkovit pravni lijek. Budući da je revizija odbačena kao nedopuštena, slijedi da je konačna odluka u predmetnom postupku osporena odluka Kantonalnog suda. Nadalje, osporenu odluku Kantonalnog suda apelant je zaprimio 16. svibnja 2020. godine, a predmetna apelacija (AP 2021/20) je podnesena 6. lipnja 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je to propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda.

27Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg ne bi bile dopustive, niti su očigledno (prima facie) neutemeljene.

28Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VIIMeritum 29Apelant u predmetnim apelacijama navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 30Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.

31Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […] 32Ustavni sud zapaža da apelant osporava presudu Općinskog suda i rješenje Kantonalnog suda kojima je odlučivano o troškovima postupka. Ustavni sud podsjeća da se garancije iz članka 6. Europske konvencije primjenjuju na sve faze postupka za određivanje građanskih prava i obveza, ne isključujući faze postupka nakon presude u meritumu. Postupak kojim se određuje iznos troškova postupka mora se sagledavati kao nastavak parnice o glavnom pitanju i, sukladno tome, kao dio „utvrđivanja građanskih prava i obveza“ (vidi, Europski sud za ljudska prava, Robins protiv Ujedinjene Kraljevine, presuda od 23. rujna 1997. godine, Izvješća 1997-V, stavak 25. i dalje). Iz navedenog je jasno vidljivo da se članak 6. primjenjuje u odnosu na troškove postupka bez obzira što ujedno nije osporen i glavni zahtjev, pa proizlazi da se u osporenom postupku radilo o utvrđivanju apelantovih građanskih prava i obveza, te su članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije primjenjivi na konkretan slučaj.

U odnosu na osporene odluke Kantonalnog suda i Općinskog suda 33Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene pozitivnopravnih propisa i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Ustavni sud ukazuje na to da, sukladno praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene procesnog i materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjene Kraljevine, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

34Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su redovni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24). Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati je li osporena odluka zasnovana na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa. 35U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoje zaključke jasno obrazloženje zasnovano na relevantnim pozitivnopravnim propisima, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno ukazali da sud, sukladno odredbi članka 387. stavak 1. ZPP, prilikom odlučivanja o troškovima postupka uzima u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice, te da su obrazložili zbog čega nisu dosudili troškove odsustva opunomoćenika iz ureda i troškove korištenja osobnog automobila, zaključujući da se radi o troškovima koji u konkretnom slučaju nisu bili nužni. Sukladno tome, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, nasuprot apelantovim navodima, imali u vidu relevantne okolnosti konkretnog slučaja, te da su dali jasne razloge kako glede utvrđenog činjeničnog stanja, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa na konkretan slučaj. Stoga, Ustavni sud, imajući u vidu navedeno, kao i vlastitu praksu povodom apelacija koje su za predmet imale troškove postupka povodom dolaska opunomoćenika izvan mjesta sjedišta suda (vidi, npr. Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 1398/14 od 11. siječnja 2017. godine, AP 3184/17 od 22. svibnja 2019. godine, kao i odluke o dopustivosti br. AP 2778/17 od 13. ožujka 2018. godine, AP 1886/19 od 17. prosinca 2019. godine, AP 57/21 od 3. veljače 2021. godine, odluke dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) smatra da obrazloženje redovnih sudova nije proizvoljno. 36Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, u ovome dijelu, neutemeljeni.

U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantni principi 37Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38).

38Također, Europski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da su određeni sudski postupci žurne naravi (vidi, Europski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, Serija A, broj 228-B, stavak 18, i Novović protiv Crne Gore, predstavka broj 13210/05, presuda od 23. listopada 2012. godine, stavak 51).

Razdoblje koje se uzima u obzir 39Ustavni sud će u odnosu na duljinu trajanja predmetnog postupka razmatrati razdoblje od 11. srpnja 2014. godine, kao dana podnošenja tužbe Općinskom sudu, pa do donošenja rješenja Kantonalnog suda od 23. travnja 2020. godine. Dakle, relevantno razdoblje koje Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni duljine trajanja predmetnog postupka jeste pet godina i oko devet mjeseci.

Analiza duljine trajanja predmetnog postupka 40U konkretnom slučaju Ustavni sud najprije zapaža da se radi o parničnom postupku iz oblasti radnih odnosa, koji je kao takav od većega značaja za apelanta i koji je po zakonu žurne naravi. U pogledu ocjene složenosti predmeta, a imajući u vidu činjenice i materijalne dokaze predočene Ustavnom sudu, Ustavni sud zaključuje da se ne radi o složenom predmetu.

41Ocjenjujući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da apelant svojim postupcima nije utjecao na duljinu trajanja predmetnog postupka.

42Ocjenjujući ponašanje Općinskog suda u predmetnom postupku, Ustavni sud zapaža da je taj sud u predmetnom postupku prvostupanjsku odluku donio u razdoblju od oko šest mjeseci nakon što je apelant podnio tužbu. Ocjenjujući ponašanje Kantonalnoga suda, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud odluku o prizivu tuženog podnesenoj protiv prvostupanjske presude donio tek nakon pet godina i tri mjeseca, računajući od dana izjavljivanja predmetnog priziva. Pri tome Ustavni sud zapaža da se Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju nije posebno osvrtao na navode o duljini trajanja predmetnog postupka. Imajući u vidu činjenicu da je prizivni postupak trajao mnogo dulje u odnosu na prvostupanjski postupak (pred kojim se, dakle, provodi dokazni postupak), Ustavni sud ukazuje da duljina postupka pred sudovima više instance, sukladno praksi Europskog suda, treba trajati kraće u odnosu na prvostupanjski postupak obzirom na samu prirodu postupka odlučivanja o pravnim lijekovima (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5443/18 od 4. lipnja 2020. godine, točka 34, odluka dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je navedeno postupanje Kantonalnog suda, u postupku koji je po zakonu žurne naravi, u odlučujućoj mjeri doprinijelo ukupnoj duljini trajanja postupka, pri čemu Kantonalni sud nije uopće ponudio odgovor u pogledu navoda o duljini trajanja predmetnoga postupka pred tim sudom.

43Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da duljina predmetnog parničnog postupka, koji je po zakonu žurne naravi, ne zadovoljava zahtjev "razumnog roka" iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete 44U smislu članka 74. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda.

45Obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi, Europski sud, Spahić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 20514/15 i dr. od 14. studenog 2017. godine, Kunić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 68955/12 i dr. od 14. studenog 2017. godine, Elčić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 34524/15 i dr. od 17. siječnja 2019. godine, Golić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 51441/16 i dr. od 16. svibnja 2019. godine, i Ugarak i ostali protiv BiH, aplikacija broj 25941/18 i dr. od 19. rujna 2019. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila Ustavnog suda, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nerazumne duljine trajanja postupka, apelantu treba isplatiti iznos od 500,00 KM.

46Ovu naknadu dužna je platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke uz obvezu da, nakon isteka ovog roka, apelantu plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

47Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu 48Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovoga prava, u biti, veže za proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, te proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa redovnih sudova, a ti su navodi već razmotreni u okviru navoda u svezi sa povredom prava na pravično suđenje. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine neutemeljeni.

VIIIZaključak 49Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od segmenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer je predmetni postupak, koji je po zakonu žurne prirode, trajao pet godina i devet mjeseci, a pri tome Kantonalni sud, koji je u odlučujućoj mjeri doprinio tako dugom trajanju predmetnog postupka, nije ponudio odgovore u pogledu navoda o duljini trajanja predmetnog postupka pred tim sudom.

50Ustavni sud, nadalje, zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale segmente prava na pravično suđenje, te prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u situaciji kada je Kantonalni sud u konačnoj odluci dao jasne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba pozitivnopravnih propisa u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. 51Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 72. st. (4) i (5) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2021/20 (D. R.) | Sudska praksa | Aktio