Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1208/21 (Hifa d.o.o. Tešanj)

Odluka donesena 19. 05. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Javne nabavke
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1208/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 05. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. svibnja 2021. godine, u predmetu broj AP-1208/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Hifa d.o.o. Tešanj, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Hifa d.o.o. Tešanj protiv Presude Kantonalnoga suda u Zenici broj 43 0 Ps 168408 21 Pž od 10. veljače 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Zenici broj 43 0 Ps 168408 19 Ps od 11. prosinca 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Hifa d.o.o. Tešanj (u daljnjemu tekstu: apelantica), koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Almin Dautbegović i Sanela Dautbegović iz Zenice, podnijela je 12. travnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Zenici (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Ps 168408 21 Pž od 10. veljače 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Zenici broj 43 0 Ps 168408 19 Ps od 11. prosinca 2020. godine.

2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, odbijen je kao neutemeljen tužbeni zahtjev apelantice, kojim je tražila da se obveže tuženik (Tuzlanski kanton, Ministarstvo unutarnjih poslova) da joj isplati određeni iznos na ime naknade štete, sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud naveo da je u ponovljenome postupku javne nabavke (koji je postupak ponovljen nakon što je Ured za razmatranje žalbi BiH rješenjem od 20. rujna 2018. godine usvojio priziv apelantice u postupku koji je prethodio i poništio odluku tuženika o izboru drugorangiranoga ponuđača „HOLDINA“ d.o.o. Sarajevo) tuženik dodijelio apelantici ugovor za nabavku goriva, kako to proistječe iz odluke tuženika o izboru najpovoljnijega ponuđača od 8. studenoga 2018. godine. Kantonalni je sud istakao da je nakon toga tuženik dostavio apelantici nacrt ugovora na potpis, kojega je apelantica odbila potpisati. Kantonalni je sud istakao da nadalje iz pisane korespondencije apelantice i tuženika, i to iz dopisa apelantice od 28. studenoga 2018. godine i dopisa tuženika od 5. prosinca 2018. godine, proistječe da je apelantica obavijestila tuženika da je suglasna s nacrtom ugovora, izuzev sa čl. 5. nacrta ugovora, gdje je predviđeno zaključivanje ugovora za razdoblje od 2017. godine do okončanja postupka nabavke goriva za 2018. godinu. Kantonalni je sud istakao da je apelantica pozivala tuženika da dostavi nacrt ugovora na način da se predvidi da se ugovor zaključuje za 2019. godinu, do okončanja javne nabavke za 2020. godinu. Kantonalni je sud istakao da iz dopisa tuženika od 10. prosinca 2018. godine proistječe da je tuženik odgovorio apelantici da je odluka o izboru najpovoljnijega ponuđača od 8. studenoga 2018. godine pravomoćna i konačna, te da je pozvao apelanticu da se konačno izjasni da li će zaključiti ponuđeni ugovor ili ne, da je tekst ugovora sukladan nacrtu ugovora iz tenderske dokumentacije, i da je neutemeljeno pozivanje apelantice da ugovor mora trajati jednu godinu, jer to nije predviđeno nacrtom ugovora iz tenderske dokumentacije, kao i da je pokrenut novi postupak nabavke za naredno razdoblje, te da ne mogu istodobno egzistirati dva ugovora. Kantonalni je sud istakao da je, nadalje, tim dopisom tuženik obavijestio apelanticu da ukoliko ne prihvati predmetni ugovor smatrati će se da je odbila zaključenje ugovora. Kantonalni je sud istakao da iz obavještenja od 14. prosinca 2018. godine proistječe da je apelantica obavijestila tuženika da nije u mogućnosti potpisati predloženi ugovor. Kantonalni je sud naveo da je potom tuženik odlukom o izboru drugorangiranoga ponuđača u postupku nabavke goriva izabrao ponuđača „HOLDINA“ d.o.o. Sarajevo, protiv koje odluke apelantica nije izjavila priziv, pa je navedena odluka postala konačna i pravomoćna.

4. Kantonalni je sud istakao da je konkretan tužbeni zahtjev apelantice usmjeren na naknadu štete, pa je prvostupanjski sud u smislu navedenoga primijenio čl. 154. st. 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjemu tekstu: ZOO), kojim je propisano da tko drugome prouzroči štetu dužan ju je nadoknaditi, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, kao i čl. 155. ZOO, kojim je propisano da je šteta umanjenje nečije imovine i sprječavanje njezina povećanja. Kantonalni je sud naveo da apelantica u prizivu samo navodi da je dokazala temelj i visinu tužbenoga zahtjeva, iako u prizivu navedeno ne obrazlaže, niti navedeno proistječe iz utvrđenih činjenica. Kantonalni je sud istakao da apelantica u prizivu navodi da prijedlog ugovora nije bio sukladan tenderskoj dokumentacijom, te navodi da isti nije potpisala iz razloga što predmetni ugovor ne bi važio dulje od dva mjeseca, te da bi prihvaćanjem ugovora postupak javne nabavke bio samo formalno poštovan. Kantonalni je sud naveo da se, naprotiv navodima priziva, tuženik ponašao sukladno odlukama drugostupanjskoga organa i nudio je apelantici zaključenje ugovora za ostatak razdoblja predviđenoga tenderskom dokumentacijom. Kantonalni je sud istakao da je, dakle, pravilno prvostupanjski sud obrazložio kako iz čl. 5. nacrta ponuđenoga ugovora, koji jeste sastavni dio tenderske dokumentacije, proistječe da je predviđeno da ugovor stupa na snagu danom potpisivanja i zaključuje se za 2017. godinu (budući da je predmetna nabavka pokrenuta u 2017. godini), odnosno do okončanja postupka nabavke u 2018. godini. Kantonalni je sud istakao da imajući u vidu odredbe čl. 72. Zakona o javnim nabavkama (u daljnjemu tekstu: ZJN), prema kojoj se uvjeti utvrđeni tenderskom dokumentacijom ne mogu mijenjati, to proistječe da je tuženik nakon što je okončan posljednji priziv od strane Ureda, ispunio svoju zakonsku obvezu i ponovno ponudio apelantici zaključenje ugovora, pa je apelantica propuštanjem da sa tuženikom zaključi predmetni ugovor sama odgovorna za nastalu štetu, sve i kada bi bili ispunjeni uvjeti za njezinu naknadu. Kantonalni je sud istakao da apelantica istječe da je u postupku javne nabavke utvrđeno kršenje odredbi ZJN (dakle, zbog čega je prethodni postupak i poništen i vraćen na ponovno postupanje). Kantonalni je sud istakao da ove činjenice je prvostupanjski sud pravilno cijenio, navodeći da pogrešna primjena zakona, kao i pogrešno tumačenje pravne norme pri donošenju pojedinačnih akata organa u vršenju njegove službene dužnosti, same po sebi ne znače odgovornost za naknadu štete u smislu odredbi čl. 172. ZOO, po kojoj bi eventualno bio odgovoran tuženik. Kantonalni je sud istakao da nepravilan ili nezakonit rad se uvijek mora dokazati i uzročnost takvoga rada u odnosu na štetu, kao i namjera ili nepažnja štetnika, a teret dokazivanja je na tužitelju, tj. apelantici, shodno čl. 126. Zakona o parničnome postupku. Kantonalni je sud istakao da apelantica ne obrazlaže u čemu se ogleda nepažnja ili namjera da se pričini šteta kada je prvostupanjski organ postupao po uputama drugostupanjskoga organa po prizivu u upravnome postupku i nudio zaključenje ugovora apelantici. Kantonalni je sud istakao da nezakonit i nepravilan rad u konkretnome slučaju nisu dokazani, te da bi, prema shvaćanju apelantice za ukinutu odluku u bilo kojemu postupku stranka po čijemu je zahtjevu ista ukinuta, imala pravo na naknadu štete, što samo po sebi nije temelj za naknadu štete. Kantonalni je sud istakao da ovaj sud smatra da bez dokazivanja krivnje tuženika i bez dokazanoga nezakonitoga i nepravilnoga rada apelantica nema pravo na naknadu štete. Kantonalni je sud istakao da apelantica u prizivnim navodima pogrešno smatra da se u konkretnome slučaju imaju primijeniti odredbe čl. 121. ZJN kao lex specialis, a kojom odredbom je propisana mogućnost naknade štete zbog izmakle dobiti pred nadležnim sudom, a ne čl. 172. ZOO. Kantonalni je sud istakao da apelantica smatra da je dovoljno dokazati da je bila sudionicom javne nabavke i da je pretrpila štetu zbog povrede odredaba ZJN, a iz potonje navedenoga proistječe da se navedena odredba ne može tako usko tumačiti. Kantonalni je sud istakao da se osim toga o lex specialis propisu može govoriti samo onda kada dva zakona reguliraju istu materiju na drugačiji način. Kantonalni je sud istakao da, naime, u konkretnomu slučaju ZJN regulira samo pravo na naknadu štete, a ne i druge uvjete koji se odnose na njezino postojanje, pa čak i ZJN u čl. 121. upućuje na opće propise o naknadi štete, tj. ZOO. Kantonalni je sud istakao da, naprotiv prizivnim navodima, pravilno je primijenjen i čl. 110. ZJN, kojim je propisano da izjavljeni priziv odgađa nastavak postupka javne nabavke, zaključenje i/ili izvršenje ugovora o javnoj nabavci ili okvirnoga sporazuma do okončanja odluka Ureda. Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, smatrajući kako zadnje ponuđeni ugovor nije bio sukladan tenderskoj dokumentaciji, kako to pogrešno zaključuju sudovi. Nadalje, apelantica navodi da je drugostupanjski sud pravilno i potpuno cijenio sve dokaze i da je pravilno primijenio odredbe ZJN, došao bi do zaključka da sve faze upravnoga postupka predstavljaju jednu cjelinu postupka, te da je u svakoj od tih faza dolazilo do kršenja odredbi ZJN na štetu apelantice, te da upravo to predstavlja temelj za naknadu štete. Apelantica, također, navodi da se na konkretnu pravnu stvar trebao primijeniti čl. 121. ZJN, smatrajući da je dovoljna činjenica koju je apelantica dokazala da je bila sudionicom postupka javne nabavke, te da je do štete došlo zbog povredi odredaba ZJN. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na učinkovit pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih utemeljila na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenome činjeničnome stanju i pogrešnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojega drugoga suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelantica mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelantica navodi, tj. ako apelantica nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelantica nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tomu pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnoga suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelantice, ne nalazi da su osporene odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba ZJN. Ustavni sud, također, zapaža da apelantica u predmetnoj apelaciji ponavlja navode koje je istjecala u prizivu protiv prvostupanjske presude, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja odluke o prizivu, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može utjecati na drukčije odlučivanje u predmetnome slučaju. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njezine tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1208/21 (Hifa d.o.o. Tešanj) | Sudska praksa | Aktio